IV DIO

DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ

U GRADAČCU

TRAGIČNA SMRT DŽEMALA I RAZIJE BIJEDIĆ

1977. GODINE I NJENI UZROCI

         A onda se 1977. godine dogodila tragedija

U periodu poslije 1945. godine pa sve do kobne avionske nesreće, čiji se život njega i njegove supruge tragično završava, Džemal Bijedić je obavljao vrlo odgovorne dužnostu kako u Republici BiH, tako i na nivou  SFR Jugoslavije. Od 1946. do 1949. godine član je Vlade Republike BiH. Godine 1949. vraća se u Mostar, gdje nastavlja svoje političko djelovanje do 1953.  Od 1953. do 1955. godine na dužnosti je člana Vlade BiH, a od 1955. do 1958.  na odgovornim je političkim funkcijama u Mostaru i Hercegovini. Godine 1958. je na dužnosti u Republičkoj Vladi, a 1960. godine preuzima dužnost sekretara u saveznoj Vladi. Od 1963. godine predsjednik je Republičkog izvršnog vijeća a od 1967. predsjednik Skupštine SR BiH. Nakon tih najodgovornijih dužnosti koje je obavljao u BiH (predsjednik republičke Vlade BiH i predsjednik Skupštine BiH), godine 1971. izabran je na dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV-a). Na toj najodgovornijoj poziciji ostao je sve do tragične smrti 1977. godine. Bio je Titov najbliži saradnik. Posljednji doček nove 1977. godine upravo je dočekao u društvu predsjednika Tita u Novom Sadu.

         Godine 1977., 18. januara, izgubili su život Džemal Bijedić sa suprugom Raziijom i sa još 6 putnika i članova posade aviona. U toj avionskoj nesreći živote su izgubili i Zijo Alikalfić, zatim Smajo Hrle koji je bio veoma odan i vrijedan Džemalov saradnik, kao i drugi putnici i članovi posade aviona. Pad aviona dogodio se navodno zbog lošeg vremena. Avion je udario u brdo Inač, na planini Lisin, iznad Kreševa. Od udara avion se prepolovio i ekslodirao. Taj dan predsjednik Tito je putovao u službenu posjetu Libiji, a Džemal je bio na njegovom ispraćaju na aerodromu u Beogradu. Nakon toga i on je krenuo avionom u Sarajevo.

         Džemal i Razija sahranjeni su uz najveće počasti u Sarajevu. Na njihovim grobovima oprostili su se mnogi. Upečatljive su riječi Branka Mikulića koje je izgovorio na oproštaju: „Da znate kako tutnji i odzvanja tuga pregolema i bol u srcima ljudskim u dolama i u visinama kojima ste hodili. Stali su ljudi i mladi i stari, i djeca, stalo je sve što se kretalo. I zaplakalo. Plačimo, imamo za kim.“ To je vrlo iskreno rečeno. Bijedić i Mikulić su iskazivali veliko poštovanje i uvažavanje jedan prema drugom.

         U vezi sa ovim tragičnim događajem, vode se rasprave o tome da li je to bila avionska nesreća zbog nevremena, pa se avion srušio iz tih razloga, ili se radilo o zavjeri i tajnom i organiziranom ubistvu Džemala Bijedića, kao predsjednika Savezne Vlade SFRJ, što su mogli da organiziraju krugovi iz oružanih snaga JNA, sa određenim krugovima iz tajnih službi bezbijednosti bivše države.

         Konačan odgovor na to pitanje nije dao niko ko je pisao o tome do današnjih dana. Vrijeme prolazi, a historijka prašina sve više pokriva našu prošlost, pa i taj tragični događaj. Ako se radilo o organiziranom ubistvu, kojeg su izvele određene službe bivše države koje nisu podnosile Džemala Bijedića kao Bošnjaka, koji se borio, za prava Muslimana i Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike u okviru Jugoslavije, da Muslimani dobiju svoje mjesto koje im pripada kao narodu, sa istim pravima koja imaju i drugi narodi u toj višenacvionalnoj državi, onda će to ostati kao tajna i pravog odgovora neće biti na to pitanje.

To je bilo vrijeme kada se bližio kraj i vladavine Josipa Broza Tita. Tito je računao na Džemala Bijedića za za još jedan mandat na dužnosti predsjednika SIV-a. Međutim, u određenim krugovima potajno se vršila priprema za preuzimanje vlasti poslije Titove smrti i prekrajanje Jugoslavije. Jer tragični događaji u SFRJ koji su nastali devedesetih godina prošlog stoljeća, mnogo ranije su pripremljeni od strane onih koji će se i sami pojaviti kao razbijači te zajedničke nam države devedeseth godina. O tome su već napisane stotine knjiga, i sakupljena ogromna arhivska građa, iz koje će buduće generacije pronaći mnoge odgovore na ona pitanja, na koja ih sada nemamo. Prema tome ubistvo su mogle organizirati iste one snage, na čelu sa Miloševićem, koje će devedesetih godina dovesti do raspada bivše države. Milošević, kao vođa, a višed kao izvršilac paklenog plana tih snaga, odnosno više kao egzekutor i izvršilac, pripremao je scenario za reorganizaciju Jugoslavije, koja bi se više mogla, po njihovoj, odnosno njegovoj zamisli, zvati Srboslavija nego Jugoslavija. To će dovesti do nepotrebnog rata unutar zemlje i do njenog raspada i gubitka i stradanja ogromnog broja građana, do ratnih strahota koje će imati karakter genocida nad bošnjačkim narodom i nezapamćenih materijalnih razaranja. Koliko je to bilo loše i tragično osmišljeno pokazao je i sam srpski narod, koji je organiziranim protestima skinuo Miloševića sa vlasti i isporučio ga Haškom tribunalu da mu se sudi u Međunarodnom sudu pravde u Hagu, zbog pogubne politike koju je vodio, odnosno zbog ratnih zločina za koje je direktno odgovoran, u ratu kojeg je i sam najavio 1989. godine u svom čuvenom nacionalističkom govoru održanom pred milion ljudi na Gazimestanu, na Kosovu.

Istina, smjena Miloševića učinjenoa je pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, koja više nije mogla posmatrati ubijanje nevinih građana. Bošnjaci, kao narod, nisu bili za razbijanje Jugoslavije, pod uvjetom da imaju sva prava kao i Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i svi drugi građani, te da Jugoslavija ostane sjelovita, bez izdvajanja bilo kojeg njenog dijela.

         Mnogo je pitanja bez odgovora, u vezi sa padom aviona: Pitanja koja se postavljaju u vezi sa uzrocima ove nesreće, najbolje je elaborirao Bahrudin Bijedić u časopisu DANI br. 99 od 12.4.1999. godine, kao i VEČERNJEM LISTU od 18.1.2014. godine. Stanišiću se sudilo u Haškom tribunalu za najteže ratne zločine u periodu 1991-1995. godine u BiH i Hrvatskoj. Godine 2013. prvostepenom presudom je oslobođen, ali po žalbi tužilaštva suđenje je obnovljeno u 2017. godini za ratne zločine genocida i zločine protiv čovječnosti, kao i za udruženi zločinački poduhvat. Ti izvještaji nisu bili dostupni ni dr. Husniji Kamberoviću kada je koristio arhivsku građu pri pisanju monografije o Džemalu Bijediću.

• zašto su piloti bili ljudi za penziju, „amortizirani“ stari 60 godina, i nisu mogli spuštati avion na aerodrome Pariza, Moskve zbog svojih godina…,
• zašto se piloti nisu držale predviđene procedure pri letenju. U prostor gdje će se avion srušiti, brzina lijeta je bila 950 km. na sat, a predviđena brzina je trabala biti 600 km.,
• zašto u avionu pri pregledu visinomjer i brzinomjer nisu korektni, a kada je na licu mjesta postavljeno to pitanje Jovici Stanišiću, kasnije šefa Državne sigurnosti Srbije Slobodana Miloševića, on je Vukosavljeviću koji je postavio to pitanje rekao da zaveže,
• zašto su dva izvještaja o avionskoj „nesreći“ zapečećeni, stim da se mogu pregledati tek za 50 godina,
• Zašto…? – pitanja bez odgovora ima mnogo!

Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Gradačcu u neformalnoj posjeti boravio general Franjo Herljević, u to vrijeme savezni ministar unutrašnjih poslova, moglo se raditi o 1988/1989. godini, ispričao je ovu priču, kojoj sam bio svjedok: „Malo je falilo da i sam budem žrtva te avionske nesreće. Bio sam na ispraćaju Tita na njegovom putu za Libiju i Egipat. Nakon tog ispraćaja trebao sam krenuti u Sarajevo sa Džemalom Bijedićem. Ali, upravo dok smo se spremali da krenemo, bio sam pozvan telefonom iz odgovarajućih službi iz Beograda da odustanem od tog puta, jer ako je Tito u Libiji, Džemal u Sarajevo, da ja trebam ostati u Beogradu. I tako sam otkazao svoj put u Sarajevo, ali ostao sam u životu“ I ova priča budi u čovjeku sumnju. Ako je bila organizirana zavjera o likvidaciji Džemala Bijedića, onda u toj zavjeri nije bilo predviđeno da strada i general Franjo Herljević. Ovu priču koju sam slušao od generala, prvi puta publikujem i javno iznosim.

         Uručenje albuma fotografija Draganu Bijedić o boravku Džemala Bijedića u Gradačcu 1975. godine

         U Gradačcu je povodom godišnjice smrti Džemala i Razije Bijedić njegovom sinu Draganu i predstavnicima Mostara uručeni albumi sa fotografijama o Boravku Džemala Bijedića u Gradačcu 1975. godine

Džemal i Razija u trenutku pogibije imali su troje djece. Najstarija je kćerka Azra i sinovi Dragan i Milenko. Draganov sin rođen je godinu dana nakon pogibije Džemala i Razije, a dobio je ime Džemal, po svom djedu.

         Neki su zamjerali Džemalu, zašto svoj djeci nije dao prava muslimanska imena. Na to Bahrudin Bijedić, bližnji rođak Džemalov piše: „Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz Kur´ana časnog predviđena za Muhameda a.s. jer bi se sveli na

dvadesetak imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrži izobilje tolerancije i prilagođavanja, današnji njegovi korifeji u Bosni sužavaju njegove pojmove na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena. Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Džemail, Bešir su imena istaknutih kršćana, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani kršćani. Čak su i predsjednici država ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju muslimani imati bedževe na kojima će se očitovati njihova nacionalna ili vjerska  pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahroničnosti da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih vrijednosti koje će pomoći održanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i Bošnjaka kao naroda. Konačno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima, a ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.“ Ovj autor se pita: zašto bi samo Srbi ili Hrvati imali pravo da svojoj djeci daju imena po bosanskim toponimima?

Dana 6.4.1978. godine na svečanoj sjednici Skupštine općine Gradačac sinu Džemala Bijedića Draganu uručen je album sa fotografijama o boravku njegovih roditelja u Gradačcu 1975. godine. Na fotografiji su u prvom redu s lijeva na desno: Mehmedalija Tufekčić, Dragan Bijedić, sin Džemalov, Esad Sarajlić predsjednik SO Gradačac, zatim predstavnik Muzeja iz Mostara koji je primio album fotografija i Toni Mihaljević, sekretar Općinskog komiteta SK Gradačac.

Toj sjednici skupštine općine je prisustvovao Džemalov sin Dragan sa Munirom Mesihovićem i drugim predstavnicima Mostara. Na fotografiji u prvom redu s lijeva na desno: Ivica Josić, Đorđe Mitrović, Stevo Živković, predstavnik okružnog štaba Teritorijalne odbrane Tuzla, Kemal Halilović, (nepoznat), Munir Mesihović, Mehmedalija Tufekčić, Dragan Bijedić Esad Sarajlić.

         Džemal Bijedić rano je i tragično okončao svoj život u 60 godini starosti, još uvijek vrlo vitalan i dobrog zdravlja, kada je mogao još mnogo dati za bivšu SFRJ, a i za bošnjački i sve druge narode i narodnosti. Bio je izuzetno vitalan, jednostavan, pristupačan i običnom čovjeku. Kada je u jednoj ranijoj neformalnoj posjeti bio u Gradačcu susreo se sa poznanicima iz ratnih dana Mesudom Ađulovićem i drugima. Pokazivao je interse za život običnih ljudi, a volio se i družiti sa njima. Uživao je veliko povjerenje Josipa Broza Tita, koji je računao na njega, bilo da ostane na čelu vlade još jedan mandat ili da ga zamijeni na njegovoj dužnosti. Možda ga je to veliko povjerenje koje imao od strane Tita i koštalo života i prerane smrti. U sudbonosnim danima NOR-a u sjeveroistočnoj Bosni imao je ključnu ulogu, koja je nedovoljno isticana za vrijeme njegovog života.

         Sada su došla neka čudna i nova vremena. Za neke je Tito najveća historijska ličnost na ovim prostorima, pa i njegovi najuži saradnici koja je dala najviše što se moglo dati za narode i narodnosti u Drugom svjetskom ratu i izgradnji SFRJ. Za druge je Tito ratni zločinac i diktator komunističkog režima u kome su svi narodi trpili teror i progone. Na djelu je revizija historijskih zbivanja u kome se pokušava osvjedočene fašiste, ubice i nacionaliste proglasiti herojima, a one koji to stvarno jesu pogaziti i baciti na smetljište historije.

         Ali jedno je tačno i neporecivo kako reče jedan pjesnik: Socijalističku Federativnu Jugoslaviju stvarali su heroji i najbolji sinovi svih naroda i narodnosti, a rasturili su je i uništili najveće kukavice i neznalice, UZ JEDNU VELIKU ISTINU: BOŠNJACI SU BILI ZA OČUVANJE I DEMOKRATIZACIJU JUGOSLAVIJE, ALI U NJENOM PUNOM SASTAVU – ŠEST REPUBLIKA I DVIJE POKRAJINE.