II DIO

DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ

U GRADAČCU

RATNI PERIOD  OD 1941 DO 1945. GODINE

         Razija Ferhatbegović udata Bijedić rođena je u Rogatici 17.4.1927. godine. Njen otac zvao se Nezir Ferhatbegović, a mati Ševala.

Roditelji Razije Ferhatbegović

Ferhatbegovići su u Gradačac doselili silom prilika kao prognanici (muhadžiri) 1941/42. godine. Razija je tada imala 15 godina. Njen otac Nezir zaposlio se u Gradačcu kao šef pisarnice u državnom uredu sreza. Prije njega na tom radnom mjestu radio je Sendić..?.(Munevera Sendića otac).

         Inače, krajem 1941. i početkom 1942. godine u Gradačac su iz istočne Bosne stigle brojne izbjeglice. Računa se da je na područje sreza Gradačac izbjeglo blizu 3.000 ojađenih Muslimana, koji su bili porijeklom iz Foče, Rogatice, Čajniča, Olova, Vlasenice, Višegrada i drugih krajeva istočne Bosne, kao i nekih hercegovačkih mjesta. Ti ljudi su prvo stizali u Gradačac, a onda su razmiještani: dio u sam grad, a dio po selima. Bježali su zbog četničkog terora, koji se ogledao u ubistvima, pljačkama i progonu sa njihovih vjekovnih ognjšta. Svu svoju imovinu su morali ostaviti. Bili su vrlo slabo obučeni, iscrpljeni i bolesni. Njihov prijem i smještaj na području sreza Gradačac izvršen je u mnoge javne objekte, kao što su škole, mektebi, a nekih i u privatne kuće. Položaj i domicilnog stanovništva bio je loš. Nedostajalo je hrane odjeće i lijekova. U to vrijeme harale su zarazne bolesti pjegavog i trbušnog tifusa. Epidemija zaraznih bolesti uzimala je svoj danak na širem području. Mnoge izbjeglice su završavale tragično – smrću zbog bolesti, nemaštine, a naročito zbog slabe ishrane i nedostatka medicinske pomoći. Izbjeglicama je NDH obezbjeđivala 250 grama kukuruze dnevno.

         U vrijeme Dugog svjetskog rata počinjeni su ogromni ratni zločini i genocid nad Bošnjacima. To je narod, koji je srazmjerno broju stanovnika u Kraljevini Jugoslaviji imao ralativno najveće žrtve u odnosu na druge narode na prostorima te države, za vrijeme Drugog svjetskog rata. O tome su poznati historičari Vladimir Dedijer i Antun Miletić napisali značajnu i dokumentovanu knjigu sa brojnim svjedočanstvima o genocidu nad Muslimanima BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Razija je kao mlada skojevka već 1944. postala parizanka – borac Posavsko-trebavskg partizanskog odreda.

Džemal Bijedić u Gradačcu

Džemal Bijedić je po zadatku došao u Gradačac krajem oktobra 1943. godine, u vrijeme kada se vodila odlučujuća borba za oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika.

Džemal Bijedić rođen je 22.4.1917. godine u Mostaru. Porijeklom je iz trgovačke porodice koja se pred početak Prvog svjetskog rata doselila u Mostar. Njegov djed, Bajram-aga, kupio je kuću u Mostaru, u kojoj je danas Spomen kuća „Džemal Bijedić“. Njegovi su se bavili trgovinom i spadali su u red dobrostojećih porodica. Doselivši se u Mostar brzo su uspostavili dobre odnose sa svojim susjedima, bez obzira na vjersku, nacionalnu i imovinsku pripadnost. Nakon što je Džemalov otac rano umro, brigu o maloljetnom Džemalu i njegovoj sestri Adili prihvatio je Bećir, njegov amidža. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Mostaru, a nakon toga upisao studije prava  na Pravnom fakultetu u Beogradu, na kojem je apsolvirao 1940/41. godine. Već za vrijeme studija on se uključio u politički život, a u slobodnim aktivnostima bio je i član Tamburaškog orkestra u Kulturno umjejetničkom društvu „Abrašević“. On je već u ranoj mladosti kao student na pravnom fakultetu u Beogradu prihvatio ljevičarske ideje. Tokom Drugog svjetskog rata aktivno je učestvovao u antifašističkom pokretu.

Džemal Bijedić je na svom ratnom putu iz Tuzle došao u Gradačac 21.10. 1943. godine radi preuzimanja dužnosti sekretara Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu. Sastanak Okružnog komiteta je održan odmah 21. i 22. oktobra 1943. godine, kojem je između ostalih prisustvovao i dr. Edhem Čamo, koji je kako ćemo vidjeti boravio u ovom kraju značajan dio ratnog perioda

         Kada je oslobođena Tuzla u njoj je od 9. do 11. oktobra 1943. održana šira plenarna sjednica Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu. Na tom savjetovanju je određeno da područje Trebave i Posavine treba kadrovski ojačati. Tada je odlučeno  da u taj kraj treba da pođe Džemal Bijedić, kao i da on prihvati dužnost sekretara novoosnovanog Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu. Bijedić, prihvatajući tu dužnost istog dana održao sastanak sa članovima KPJ iz Gradačca. Partijska organizacija u Gradačcu je tada imala 13 članova. Izvršena je reorganizacija te partijske organizacije i formiran je Mjesni komitet za Gradačac od tri člana, o čemu je za više partijske organe Bijedić sačinio izvještaj, ističući da ta organizacija ima uslove za razvoj, jer u njenom sastavu ima određen broj mlađih kadrova. Za sekretara Mjesnog komiteta izabran je Teufik Imamović, a za članove Munira Karahasanović i Fuad Suljić. Munira je imala zadatak organiziranja i razvoja aktinosti žena, a Suljić rada sa omladinom. Sekretar jedne partijske organizacije bio je Esad Taslidžić, a sekretar organizacije u Komandi mjesta bio je Hakija Raljević, učitelj.

Dolaskom Džemala Bijedića na ovo područje 1943. godine ubrzana je aktivnost na formiranju i konsolidaciji partizanskog pokreta na Trebavi i Posavini. Istina, nešto ranije, 20.9.1943. godine formiran je Trebavski partizanski odred. Odred je imao svoj štab i organiziran je bio u tri bataljona. Njihov zadatak je bio čuvanje oslobođenih teritorija Gradačca i okoline, kao i stupaje u borbena dejstva protiv neprijateljskih snaga. Formiranju ovih jedinica prethodila je „… direktiva Štaba  1. bosanskog korpusa na temelju zadataka Vrhovnog štaba NOV i POJ koje je dao kao dugoročni zadatak uspostavljanje redovne veze između istočne i srednje Bosne i formiranje partizanskih odreda na ovim područjima gdje do tada nisu postojali, nabrajajući među ostalima i područje Trebave“

.

U Gradačcu se dolaskom Džemala Bijedića još više razvija aktivnost na organizovanju i jačanju NOP-a. U prvoj polovini novembra 1943. godine on organizira razne sastanke sa aktivistima iz Posavine i Trebave. Takva jedna konferencija odžana je u kući Rifata Hamidovića, na kojoj prisustvuje Džemal. Na toj konferenciji izabrana je Mevla Jakupović za predsjednicu Okružnog odbora AFŽ (ANTIFAŠISTČKI FRONT ŽENA) za Posavinu i Trebavu.

         Pored Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu, formirana su i Okružna partijska povjerenstva. Takvo jedno tijelo formirano je za Trebavu i Posavinu. U tom povjerenstvu na čijem čelu je bio Svetolik Gospić bio je i dr. Edhem Čamo. Jedno vrijeme to povjerenstvo imalo je sjedište u Gradačcu.

Djelujući u Gradačcu kao sekretar Okružnog komiteta KPJ Bijedić je na oslobođenoj teritoriji organizirao narodne zborove kako u Gradačcu i Srebreniku tako i u drugim seoskim područjima. Na tim zborovima osuđeno je stvaranje zelenog kadra, kao i uloga Ibrahima Pjanića iz Gračanice (SOKO). U Gradačcu je na takvom zboru 12. novembra 1943. godine govorio Džemal Bijedić. Takva politička aktivnost onemogućila je prodor zelenog kadra na oslobođene teritorije. Bijedić je pismeno obajvještavao više organe NOP-a o tome da je Pjanić organizator i pokretač zelenog kadra, naročito na području Gračanice. Taj njegov uticaj širio se i na gradačačko područje. Bijedić piše „da su Pjanić i drugi njegovi saradnici uspjeli da privuku legiju i jedan broj novomobilisanih na svoju stranu“. Oni se služe istim metodama kao četnici: kupuju naoružanje na sve strane, a novac obezbjeđuju od naroda putem poreza.

U pismu, koje je Džemal Bijedić uputio 1.12.1943. godine iz Gradačca Oblasnom komitetu KPJ za istočnu Bosnu ističe:

         „Poslije napuštanja Tuzle situacija se kod nas mnogo izmijenila. Svi prikriveni neprijatelji su odmah otvoreno istupili protiv nas. Skoro sva preostala legija stupila je u zeleni kadar. Pjano je pokretač i organizator zelenog kadra u srezu gračaničkom ali njegov uticaj se širi i u ovim krajevima (Gradačac). Njegov neprijateljski stav prema NOV naročito se ispoljio poslije dolaska nekog kadije Mehinagića iz Sarajeva. Taj kadija mu je navodno donio poruku iz Sarajeva o držanju Muslimana i stavu Uleme – medžlisa prema NOV. Odmah su istupili sa parolom zaštite islama u redovima zelenog kadra pod vođstvom Pandže (Muhameda). Nije im bilo teško okupiti jedan dio hodža koji su sa prikrivenim neprijateljstvom gledali našu borbu. Uspjeli su da preostalu legiju i jedan dio mobilisanih  privuku na svoju stranu. Mi smo odmah sazvali u Gradačcu sastanak uglednih građana i donijeli zaključak da se po svim selima održe konferencije na kojima će se objasniti šta Muslimanima donosi zeleni kadar i kakvi su izgledi onih koji rukovode zelenim kadrom. Sa konferencijom smo dosta uspjeli, ali potpun uspjeh postići ćemo kada se sa Pjanom vojnički obračunamo. Pjano održava veze i sa popom Savom s kojim je prije izvjesnog vremena imao i sastanak. Za sada nema još vidnih znakova saradnje između zelenog kadra i četnika, ali ni ta saradnja nije isključena ukoliko dođe do akcije protiv zelenog kadra. Brza akcija to bi omogućila jer odugovlačenje bi samo štetilo stvari. Počeli su i oni da primjenjuju iste metode kao i četnici. Oružje se na sve strane kupuje. Novac se kupi od naroda putem poreza“.

         Ibrahim Pirić-Pjanić o kome Džemal Bijedić piše pismo početkom decembra 1943. godine Oblasnom komitetu KPJ za istočnu Bosnu dosta je kontarverzna ličnost. Najveći dio njegovog djelovanja u toku Drugog svjetskog rata odvijao se na području Gračanice, ali sa određenim uticajem i na područje gradačačkog sreza kao i drugih susjednih teritorija.

Kada je izbio Drugi svjetski rat, nastalo je rasulo vojske Kraljevine Jugoslavije, koja odbacuje oružje nakon kapitulacije, bježi, ili biva zarobljena od njemačkih formacija. Pjanić koristi stanje haosa u vojsci koja se raspala te sakuplja i pribavlja određene količine odbačenog naoružanja te vojske. Svo to osobno naoružanje skriva u zidinama starog grada Sokola. To mu omogućava da na području sela formira takozvanu „Ibrahimovu stražu“ – naoružanu miliciju, sa ciljem da zaštiti bošnjačko stanovništvo. Jer, odmah su formirani i četnički odredi na Ozrenu i Trebavi, koji su otpočeli sa napadima, ubistvima, pljačkama, paljevinama i životnom ugrožavanju Bošnjaka.

         Pjanić „Nakon ustroja Gračaničke domobranske dobrovoljačke (DOMDO) bojne u ožujku 1942. godine koja se inače nalazila u sastavu DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića iz Tuzle, Pjanićeva milicija postaje 2. satnija Gračaničke DOMDO bojne i kao takva postoji sve do kasne jeseni 1943. godine, kada se cjelokupna DOMDO pukovnija uslijed prelaska dijela ljudstva u 13. Waffen-SS diviziju Handžar ili masovnih dezertiranja u partizane raspala“.

         Do raspada, njegove su jedinice vodile više uspješnih ili manje uspješnih borbi protiv četnika i to već od 1941. godine kada su četnici napali na Soko, a 1942. Pjanić je učestvovao i u odbrani Gradačca kada su ga napali četnici u martu 1942. godine.

         Krajem 1943. i u 1944. godini Pjanić se nudio partizanima, da pređe u njihove redove. Međutim, to je bilo vrijeme kada je bilo očito da će fašistička Njemačka na čelu sa Hitlerom kapitulirati, a sa njom i Nezavisna država Hrvatska, na čelu sa Pavelićem. Vodstvo NOP-a je to odbilo, što se vidi i iz pisma Džemala Bijedića, koji zaključuje da Pjanića treba vojno poraziti.

         Krajem 1943. godine u gradačački kraj i cijelu sjeveroistočnu Bosnu javlja se brojčano ojačan prodor partizanskih jedinica, što izaziva veliko previranje u jedinicama Zeleneg kadra, kako je narod zvao ove postrojbe i ne samo u njihovim redovima nego i u redovima četničkih odreda u Posavini, na Trebavi i Ozrenu. U 1944. godini Pjanić sa svojim postrojbama pristupa u sastav novoformirane DOMDO pukovnije „Bosanski planinci“. Tu ulaze i sve jedinice Zelenog kadra. U to vrijeme glani antifašistički rukovodilac na prostoru sjeveroistočne Bosne, kako smo vidjeli, bio je Džemal Bijedić, član KPJ. Pjanić je i čitav period od septembra 1944. godine pa do marta 1945. vodio teške borbe protiv partizanskih snaga NOP-a. U tim borbama ostvarila se Bijedićeva tvrdnja da se sa Pjanom, kako on kaže, mora vojno obračunati. Do tog obračuna je došlo i Pjanić je kao sluga nacifašizma bio poražen. Krajem rata Pjanić je uspješno izbjegao zarobljavanje na Blajburgu. Našao se u savezničkom logoru u Italiji, odakle odlazi u Siriju, nastavlja usku saradnju sa Džafer-begom Kulenovićem, prof. Hakijom Hadžićem i drugim Hrvatima muslimanima, Pavelićevim slugama. Tijesno sarađuje i sa Luburićem. U Minhenu je sa još nekim istomišljenicima hrvatske ustaške emigracije pokrenuo list „Slobodna Hrvatska“. U tom glasilu sarađuje sve do smrti 1977. godine, do kraja života

         Pjanić je 1947. godine Odlukom zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača proglašen ratnim zločincem, jer se borio protiv NOP-a. Stavljena mu zapovijedna odgovornost za ubistvo 6 civila i neutvrđenog broja zarobljenih partizana. Ali za ove optužbe, ističe se da nisu pronađeni relevantni materijalni dokazi.

         Pored gornjih optužbi na teret mu se stavlja deportacija 31 vojno sposobnih srpskih muškaraca iz Gornje Lohinje, koji su nakon boravka u Tuzli odvedeni u logor Jasenovac. Ali kasnije je utvrđeno, da prilikom toga hapšenja i deportacije, koje su izveli pripadnici ustaških postrojbi iz Gračanice koji su potpomognuti XIII djelatne bojne Ustaške vojnice koje je vodio satnik Ivan Stier, a ne Pjanić.

         Ostale su priče u određenim krugovima na gračaničkom području, da je Pjanić imao i humanih aktivnosti na zaštiti ne samo Muslimana, nego i Srba pa i drugih naroda i narodnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pošto je izbjegao sučeljavanje sa sudskim organima u SFRJ za ratne zločine koje je počinio, te priče nisu mogle sudskim putem biti provjerene.

         Šezdesetih godina prošlog stoljeća službenici SDB-a uz saglasnost općinski vlasti u Gračanici ponudili su Pjaniću da se vrati u domovinu, te tom prilikom mu ponudili sigurnost. On je to odbio. Međutim, sa porodicom i rođacima u Sokolu je otvoreno održavao veze. Pjanić je umro u martu 1977. godine, dakle samo dva mjeseca nakon tragične smrti Džemala Bijedića u avionskoj nesreći.

***

Na Plenumu Oblasnog komiteta KPJ održanog u Tuzli od 9-11. oktobra 1943. godine odlučeno je da se formira komanda Posavsko-trebavskog područja. Dolaskom na područje Gradačca Džemal je imajući to ovlaštenje pristupio realizaciji te odluke. Prije te odluke postojala je samo komanda mjesta u Gradačcu i Modriči. On formira i komandu mjesta u Srebreniku, kao i komandu posavsko trebavskog vojnog područja. Za komandanta komande područja postavljen je Salih Žilić, a za njegovog zamjenika Mihajlo Mika Stanković.

U februaru 1944. godine u organizaciji Oblasnog komiteta KPJ 24. februara u Bijeljini održano je partijsko savjetovanje na kome učestvuju i delegati iz Posavine i sa Trebave. Na to savjetovanje iz Gradačca, preko Srebrenika, krenuli su iz Gradačca Džemal Bijedić, dr. Edhem Čamo, Edhem Avdić, Ahmet Ćatić, Kemal M.Halilović, Mevla Jakupović i drugi. U toj koloni bili su i delegati iz Srebrenika, Posavsko-trebavskog odreda i 16. muslimanske brigade.

         Bijedić u Gradačcu uspostavlja suradnju i sa obrazovnim ustanovama. On o tome piše, da u Gradačcu rade Osnovna škola i Građanska škola. Ističe da je direktor Građanske škole  simpatizer NOP-a, a da su od dvije nastavnice, jedna član Partije a druga kandidat. Ista situacija je i u Osnovnoj školi. Garancija da dobro rade je i pomoćnika komandanta mjesta učitelj Hakija Raljević, koji vrši pregled gradiva tih škola. Ovo izvješće Bijedić je napisao na opaske u vezi rada tih škola koje je dao MIćo Rakić.

Uslijed kadrovskih potreba na području Tuzle Džemal Bijedić ja na temelju odluke Oblasnog komteta KPJ za istočnu Bosnu početkom oktobra 1944. godine premješten na partijsku dužnost u Tuzlu, a na njegovo mjesto, postavljen je Svetolik Gospić. Džemal Bijedić dolaskom u Tuzlu preuzeo je dužnost sekretara Okružnog komiteta KPJ za tuzlanski okrug.

Džemal Bijedić je u Tuzli preuzeo veoma odgovornu i visoku partijsku dužnost – sekretara okružnog komiteta KPJ za tuzlanski okrug. U to vrijeme NOP se razvio do te mjere da su partizanske jedinice, vojska – Narodno oslobodilačkog rata na ratištu jugoistočne Evrope postala vrlo respektabilna vojna sila, koja je zajedno sa savezničkim silama lomila kičmu fašističke Njemačke i njenih saveznika. Taj partizanski pokret masovno su prihvatali narodi i narodnosti propale Kraljevine Jugoslavije, od kojih su mnogi bili u početku rata protivnici toga pokreta.

Tekst je objavljen u časopisu BaštinaTuzla.

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(NASTAVAK SLIJEDI)