I DIO

DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ

U GRADAČCU

U povodu četerdesete godišnjice

tragične smrti Džemala i Razije Bijedić

Džemal i Razija Bijedić

u Gradačcu

            Kažu da svaki čovjek na ovom svijetu ima svoju sudbinu. Neki u to vjeruju, a neki ne vjeruju. Ako sudbina postoji onda je ona bila određena Džemalu i Raziji, da se oni kao mladi ljudi upoznaju u Gradačcu i da se vežu za tuzlanski kraj u periodu svoje rane mladosti (Majevicu, Trebavu i Posavinu) a posebno i možda najviše za Gradačac, a kasnije da Džemal Bijedić dosegne najveći položaj izvršne vlasti u SFRJ, funkciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, a Razija, može se reći, prve dame te bivše države.

         Kada je Drugi svjetski rat počeo 1941. godine Razija je kao četrnaestogodišnja djevojčica živjela sa svojim roditeljima u Rogatici, a Džemal, stariji od Razije 10 godina živio je u Mostaru. Rat u kome će nastati takvo stradanje ljudskoga roda, koje nije do tada zapamćeno u historiji čovječanstva biće uzrok stradanja miliona ljudi. Tada su igrom sudbine njihove zvijezde vodilje krenule jedna prema drugoj. Razija sa svojim roditeljima, kao i brojni drugi Bošnjaci, biva protjerana iz Rogatice. Završavaju privremeno u Gradačcu u statusu muhadžira, kako je tada bio naziv za izbjeglice ili prognanike, kako se u savremenom žargonu kaže za te očajne ljude ili očajnike.

         Džemal, kao mlad čovjek, antifašista, poštenih i savremenih pogleda na život, u haosu koji nastaje u nenarodnoj Kraljevini Jugoslaviji, opredjeljuje se za partizanski pokret čiji je stvaralac bila KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom. Po zadatku Partije Džemal Bijedić biva postavljen za sekretara Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu, a sjedište mu biva određeno (u periodima kada je Gradačac bio slobodan) u 1943. i 1944. godini u Gradačcu.

         Mala zgrada, preko puta pošte u Gradačcu, u kojoj je prije rata stanovala službenica pošte u Gradačcu Tilka Alić, nekada udata za Tasina Alića, postaje sjedište sekretara Okružnog komiteta KPJ Džemala Bijedića za Trebavu i Posavinu. Razija je sa roditeljima nešto ranije stigla u Gradačac i stanovali su u zgradi u kojoj će mnogo kasnije Rahman M.Halilović iz Gradačca kupiti tu zgradu u kojoj danas živi njegov sin. Te dvije zgrade su udaljene nekih stotinjak metara jedna od druge. Džemal i Razija su se brzo upoznali i uspostavili vezu na dva kolosijeka: na putu antifašističke borbe, jer  će i Razija vrlo brzo otići u partizane, a drugi kolosijek je bio uspostavljanje prisnih odnosa o zajedničkom životnom putu dvoje mladih ljudi, koje će završiti brakom, još dok je trajao Drugi svjetski rat. Pošto je rat još trajao, oni su se vjenčali pred partizanskim svjedocima, a kasnije i pred nadležnim državnim organima.

         Oni se od susreta u Gradačcu, pa do tragične smrti u avionskoj nesreći 1977. godine nisu razdvajali. Te dvije sudbinske zvijezde postali su jedna, sa još većim sjajem, sve do onog kobnog dana, kada je službeni avion u kome su putovali iz Beograda u Sarajevo doživio pad, koji je nastao nepažnjom pilota, ili zbog vremenskih nepogoda, ili je namjerno izazvano njegovo rušenje radi likvidacije Džedmala, kao rezultat zavjere. Ostaće izgleda zauvijek tajna šta se stvarno dogodilo. Da li zauvijek, ili će se pronaći dokazi o nekom drugom razlogu rušenja aviona, vrijeme će pokazati.

         Historučar, dr. Husnija Kamberović, napisao je veoma dobru monografiju: DŽEMAL BIJEDIĆ POLITIČKA BIOGRAFIJA, koja je doživjela i svoje drugo izdanje, pa u ovom tekstu ne želim ponavljati navode iz te knjige. U ovom kraćem tekstu želim podsjetiti na bračni par Bijedić sa osvrtom na njihove odnose sa narodom Gradačca. Posebno želim istaći izuzetno značajan boravak Džemala Bijedića u Gradačcu i tuzlanskom kraju 1943/44. godine. Veoma su važne i poslijeratne veze koje je Bijedić održavao sa ovim krajem u mjeri u kojoj mu je dozvoljavao njogov prebogati životni put i sve brojne obaveze koje su te dužnosti stavljale pred njega.

Kada danas pregledam i čitam arhivsku građu iz ratnog perioda, kao i veoma bogatu literaturu o ulozi NOP-a u periodu 1941-1945. godine, onda se ne mogu oteti utisku da je u Gradačcu vrlo malo i nedovoljno pisano o velikoj i značajnoj ulozi Džemala Bijedića u ratnom periodu i njegovom velikom doprinosu kojeg je dao u Posavini i istočnoj Bosni u organiziranju naroda, a posebno Bošnjaka, da prihvate ciljeve NOR-a kao i da se masovno svrstaju u redove narodno oslobodilačke borbe.

Postavlja se pitanje zašto se to dogodilo? Džemal je bio Bošnjak, pa je možda nekome smetalo da se on u tuzlanskom kraju svrsta u red posebno zaslužnih ljudi. Neosporno je da je uloga organizatora ustanka iz redova srpskog i hrvatskog maroda bila velika. Ali i uloga Bošnjaka pa i Džemala Bijedića bila je isto tako veoma značajna i velika.

Njegove zasluge, imam osjećaj, su prešućivane u ovom kraju, u odnosu na djela i napore koje je on uložio u toj revolucionarnoj borbi za opstanak kako bošnjačkog naroda tako i svih drugih naroda koji žive u BiH. Nije razumljivo zašto jedan revolucionar, kao što je bio Džemal Bijedić, koji je bio jedan od organizatora ustanka u tuzlanskom kraju, danas ne nosi ime ni jedne škole ili ulice u Gradačcu pa i šire. Kada analiziramo nacionalnu strukturu poginulih boraca NOR-a na gradačačkom području u periodu 1941. do 1945. godine ona je srazmjerna broju stanovnika. Broj Bošnjaka koji su dali svoj život za stvaranje bivše države odgovara proporcijalno broju stanovnika toga naroda, konkretno u gradačačkom srezu. SFRJ nije stvorio jedan narod samostalno, nego svi njeni narodi kao i druge nacionalne manjine koje su tu živjele.

Tekst je objavljen u časopisu BaštinaTuzla.

(NASTAVAK SLIJEDI)