BLOG „GRADAČAC U PROŠLOSTI…“ PRATI SE I ČITA ŠIROM SVIJETA

Izražavam svoje zadovoljstvo i zahvalnost činjenicom da se Blog na adresi https://gradacacuproslosti.home.blog, od Esada Sarajlića prati i čita u mnogim zemljama. Registrirani su pregledi i posjetitelji u slijedećim zamljama:

  • Bosni i Hercegovini,
  • Srbiji,
  • Hrvatskoj,
  • Sloveniji,
  • Njemačkoj,
  • Austriji,
  • Sjedinjenim Američkim Državama,
  • Francuskoj,
  • Australiji,
  • Kanadi,
  • Holandiji,
  • Velikoj Britaniji,
  • Norveškoj,
  • Švedskoj,
  • Danskoj,
  • Češkoj.

Sve dobronamjerne prijedloge rado ću uvažiti.

Još jednom se zahvaljujem čitaocima – pratiocima, od kojih neke i osobno poznajem, a sve pozdravljam!

TRGOVAČKA ŠKOLA U GRADAČCU PRETEČA SAVREMENE GIMNAZIJE

Trgovačka pa Građanska škola

trgovačkog smjera u Gradačcu

          Bosna i Hercegovina prije stvaranja Kraljevine Jugoslavije nije imala škola koje su nosile ovo ime, ali su se sa sličnim programom za vrijeme Austro-Ugarske razvile trgovačke škole. Za vladavine Austro-Ugarske u BiH postojale su trgovačke škole u Sarajevu, Mostaru, Travniku Banjoj Luci, Tuzli, Bihaću, Livnu, Trebinju, Bijeljini i Brčkom. Nakon stvaranja nove države Jugoslavije broj ovih škola se povećavao. „I ako ova škola programski gledajući te po mogućnostim sticanja opće kulture, nije zaostajala za odgovarajućim razredima niže gimnazije, ona nije privlačila veće interesovanje, ne samo zvanične politike nego i imućnijih roditelja. Gimnazija je, naime, bila i ostala kao svojevrsna mjera obrazovanja, kao jedina škola koja je otvarala neograničeni put do visokog školstva i fakulteta. U tome se i ogledalo njeno masovno obilježje, dok je na građansku školu gledano, kao na školu kojoj je osnovni cilj da učenike pripremi za proizvodnju i koja pruža ograničene mogućnosti za dalje školovanje“.

Ipak, u državi je vršena određena diskriminacija građanske škole u odnosu na gimnaziju, tako da ako je učenik želio da iz građanske škole pređe u gimnaziju, učeniku se nije priznavao ni jedan predmet sve do 1929. godine. Dolaskom u gimnaziju morao je polagati sve ispite. Međutim, nakon 1929. godine, to se mijenja i dozvoljava se da se prelaskom u gimnaziju polažu samo dopunski ispiti. U Prosvjetnom glasniku iz 1929. godine str. 643 ističe se da je „cilj građanske škole da prema mjesnim prilikama i potrebama kraja, sprema djecu u smislu zanatskom, privrednom, trgovačkom itd., a prema prilikama i ekonomskim smjerovima“. Građanska škola smatrana je kao nešto između osnovne škole i gimnazije.

U Gradačcu je 1921. godine otvorena Trgovačka škola a zatim Državna mješovita građanska škola – trgovačkog smjera. Krajem 1931. godine donesen je Zakon o građanskim školama. Mada se o ovoj školi govori sa dozom potcjenjivanja, ona je za gradačački kraj imala ogroman značaj između dva rata, a i poslije.

Pošto je u Gradačcu radila ta škola do Drugog svjetskog rata, donosimo nastavni plan,  Građanske škole trgovačkog smjera:

  1. Vjeronauka,
  2. Srpski ili hrvatski jezik,
  3. Francuski ili njemački jezik,
  4. Istorija,
  5. Zemljopis,
  6. Račun opšti i trgovački,
  7. Prirodopis,
  8. Fizika,
  9. Hemija,
  10. Nauka o trgovini,
  11. Knjigovodstvo,
  12. Muški ručni rad,
  13. Ženski ručni rad i domaćinstvo,
  14. Crtanje,
  15. Pjevanje,
  16. Pisanje,
  17. Higijena,
  18. Gimnastika,
  19. Građansko pravo i dužnosti,
  20. Stenografija.

Nastava u ovoj školi trajala je 4 godine.

Ova škola imala je i određenih prekida u svome radu, između 1930. i 1934. godine, ali je od 1934. nastavila sa normalnim radom.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Rješenjem Ministarstva prosvjete u novembru 1945. godine ukinute su zatečene građanske škole, a na mjesto njih otvorene niže realne gimnazije. U Gradačcu je otvorena Niža realna gimnazija, što je ozvaničeno i Službenim listom BiH br. 24. od 14. novembra 1945. godine.

Mješovita građanska škola – trgovačkog smjera, koja je radila u Gradačcu skoro 15 godina, te prestala sa radom 1943. godine, dala je izuzetan doprinos stvaranju kadrovske osnove za privredni i društveni razvoj Gradačca i okolnih mjesta, jer su ovu školu pohađali i učenici iz Modriče, Bosanskog Šamca i drugih susjednih mjesta. Kroz ovu školu prošlo je nekoliko generacija učenika i učenica, koji će u periodu koji je dolazio dati veliki doprinos u društvenom razvoju ovoga kraja. Mnogi polaznici koji su završili ovu školu u Gradačcu, zauzimat će vrlo značajne pozicije u mnogim privrednim preduzećima i ustanovama u decenijama koje su dolazile nakon Drugog svjetskog rata.

Na gornjoj fotografiji nalaze se polaznici Mješovite građanske škole u Gradačcu i to kako slijedi:

                    Prvi red, stoje s lijeva na desno:

Jeremić Jovo, Skugrić,

Lazić Milenko, Gradačac,

Ilić Obrad, Skugrić,

Ćelosmanović Smajl, Gradačac,

Novalić Osman, Gradačac,

Jovović Radovan, Gradačac,

Avdić Sejdo, Gradačac,

Stažić Mato, Kornica,

Mujkić Ragib, (Vihor).

                    Drugi red, stoje s lijeva na desno:

Kikić Mustafa, Gradačac,

Bristrić Sadik, Gradačac,

Matanović Ilija, Turić,

Idrizović Hasan, Gradačac,

Majstorović Antun, Kornica,

Kamberović Raif, Gradačac,

Ljubović Midhat, Gradačac,

Mujić Hakija, Mionica,

Lejić Jovan, Skugrić,

Ćosić Osman, podvornik u Građanskoj školi.

                    Treći red, sjede s lijeva na desno:

Topčić Orhan, Gradačac,

Ćelosmanović Ševket, Gradačac,

Islamović Hasan, Gradačac,

Kraus Tirica, Gradačac,

Prof. Sić Irena, Zagreb, profesorica,

Ljubović Devleta, Gradačac,

Sarvaš Ljubica, Gradačac,

Hećimović Avdo, Gradačac,

Hopikić Muharem, Gradačac.

                    Četvrti red, sjede slijeva na desno:

Husić Muhamed, Gradačac,

Mujić Husein, Gradačac,

Imamović Sevret, Gradačac,

Desselbruner Davorin, Gradačac,

Zlamalik Vinko, Gradačac,

Jašarević A. Mustafa, Gradačac,

Bahić Ibrahim, Gradačac.

Polaznici ove generacije Građanske škole dali su veliki doprinos razvoju gradačačkog kraja

Nisu svi gore navedeni završili do kraja građansku školu. Neki su prekinuli, pa otišli na zanat: Osman Novalić završio je za bricu i u tom poslu zaradio penziju, kao i Sejdo Avdić i još neki. Oni koji su završili, kasnije su bili na vrlo odgovornim mjestima, jer su se i dalje školovali. Tako je Smajl Ćelosmanović bio dugogodišnji službenik u poreskoj upravi, Mustafa Kikić je nakon učešća u NOB izašao iz vojske sa visokim činom. Bio je dugogodišnji šef Odsjeka za narodnu odbranu. U činu majora otišao je u penziju. Sadik Bristrić, nakon Drugog svjetskog rata radio u sudu. Jedno vrijeme bio i predsjednik suda. Tragično izgubio život u saobraćajnoj nesreći. Ilija Matanavić iz Turića, dugo vremena radio u Gradačcu kao službenik. Midhat Ljubović, poslije završio građevinsku školu, Radovan Jovović, nakon završene ove škole bio komandir Žandarmerijske stanice u Gradačcu, Hasan Idrizović, bio trgovac zaposlen kod Karla Manca. Ljubović Midhat bio je direktor građevinskog preduzeća „Bosna“, te građevinski inspektor. U mirovini živio u Sarajevu. Hakija Mujić, radio kao dugogodišnji bankovni službenik u Gradačcu. Jovan Lejić, radio kao službenik u Srezu Gradačac, a poslije Drugog svjetsakog rata zaposlen u trgovini i Tvornici namještaja u Gradačcu, kao vrsni službenik i rukovodilac sektora. Orhan Topčić je dalje nastavio školovanje. Poslije Drugog svjetskog rata radio u Brčkom kao direktor građevinske firme. U Gradačcu je sve do mirovine bio direktor Gradačačkog sajma šljive. Šefket Ćelosmanović, nakon Drugog svjetskog rata bio zaposlen u srezu Gradačac, na odgovornoj dužnosti sekretara sreza. Kasnije odselio iz Gradačca, sada u mirovini. Ibrahim Bahić, poslije Drugog svjetskog rata istaknuti sportski radnik, profesor fizičkog vaspitanja u osnovnim i srednjim školama, nadareni slikar, itd.

Mustafa (Alage) Jašarević takođe je završio Građansku školu u Gradačcu (1934.-1938.) i to sa odličnim uspjehom, tako da je bio oslobođen mature. Još prije rata bio je vrlo napredan omladinac, da bi u NOB-u uzeo aktivnog učešća. Bio je na vrlo odgovornim dužnostima u Socijalističkoj Jugoslaviji.

Dosta je još poznatih Gradačačana pohađalo i završilo ovu školu. Polaznici ove škole bili su i Fehim Halilović, kao i Kemal Halilović, koji su bili na odgovornim funkcijama u BiH i Federaciji – Jugoslaviji. Ovu školu završio je i Nurija Halilović iz Gradačca, zatim Mehmedalija Tufekčić (otišao na brijački zanat i nije završio tu školu), Šefik Đulić, Suljo Ibrahimbegović i dr.

Profesori i nastavnici u Trgovačkoj a kasnije Građanskoj školi u Gradačcu između dva rata (1921. do 1943.):

Jedno vrijeme i u toku rata radila je Građanska škola u Gradačcu. Direktor je bio Svojimir Jamšek, a nastavnice Tereza Nikić, Angela Klun, Senija Midžić, Ankica Barac i Irena Sić. Građanska škola u periodu 1942 – 1943. godine imala je 5 prosvjetnih radnika. Školu je pohađalo 73 učenika od čega 60 muških i 13 ženskih. U to vrijeme Angela Klun nije se još bila udala za Milivoja Kunca, inžinjera agronoma, koji je radio za vrijeme Kraljevine Jugoslavije na Poljoprivrednom dobru koje se zvalo „Petar Mrkonjić“ u Modriči (Filomena), a kasnije Dr. Mujbegović. Prije ženidbe sa Angelom Klun, Milivoje Kunc bio je oženjen. Njegovu prvu ženu su ustaše ubile za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Šegrtska škola u Gradačcu

U Gradačcu je između dva svjetska rata postojala Šegrtska škola, kao jedan od oblika nižeg stručnog obrazovanja. Ovu školu pohađala su djeca iz najsiromašnijih porodica iz grada primljena na izučavanje zanata. Za upis u ovu školu u početku nije trebala ni završena osnovna škola. Pored toga što su polaznici radili u tgovačkim radnjama ili zanatskim radionicama, oni su bili korišteni i za teže kućne poslove svojih poslodavaca.

O tome koliko šegrti mogu ostajati na radu, nije se vodilo računa, jer za svaki manji prigovor, poslodavac je mogao da isključi učenika sa izučavanja zanata. Nakon dnevnog rada, učenici bi pohađali nastavu koja se održavala u prostorijama nižih stručnih škola, ili u osnovnoj školi. Predavanja su vršili obično učitelji. Školovanje je trajalo dvije ili tri godine.

Učenici su prema planu i programu izučavali: srpsko-hrvatski jezik, račun i geometriju, crtanje, zanatsko knjigovodstvo, istoriju, zemljopis i pisanje. Učenik je morao završiti obuku u školi i dobiti svjedočanstvo, jer mu se zanat nije priznavao, bez obzira koliko je na radu proveo bez te diplome. Gradačac se sa još jednim brojem škola u BiH isticao da ima dobro organizovanu šegrtsku školu u odnosu na neke druge takve škole.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 482-486).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

NASTANAK I RAZVOJ OSNOVNOG OBRAZOVANJA

Osnovne i srednje škole kod Bošnjaka

Sibjan mektebi. Koliki je broj mekteba bio u BiH od 1463. – 1878. godine, vrlo je teško utvrditi, a o tome postoje različite procjene. Neki autori navode da ih je 1870. godine bilo 850 koje je pohađalo 28.608 učenika i 10.864 učenica. Po pojedinim sandžacima broj mekteba izgledao je ovako: u sarajevskom 114, travničkom 109, zvorničkom 209, banjalučkom 75, bihaćkom 241, novopazarskom 70, i hercegovačkom 99.  Razumljivo je da se to stanje mijenjalo, ali navedene cifre treba uzeti sa rezervom, jer navedeni statistički podaci nisu pouzdani. Međutim jedno je sigurno, mektebi su bili najbrojnije muslimanske škole u BiH. Pred okupaciju BiH broj mekteba se smanjio na 499. U narodu su sa posebnim oduševljenjem obilježavali dan kada dijete završi hatmu, a to je značilo da je pročitalo čitav „Kuran“. To je za dijete bio najveći uspjeh u mektebu. Obično tada se uči „hatma-dova“ (molitva) kojom se moli Bog da se to smatra dobrim djelom. Neka su djeca učinila i po nekoliko „hatmi“. U muslimanskoj kući prva hatma se posebno obilježavala kao prava svečanost.

          Nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine, u BiH će se dogoditi krupne promjene u njenom društveno-ekonomskom uređenju. Završena je jedna duga epoha orijentalne civilizacije, a otpočela druga prema potrebama kapitalističkog društva zapadno-evropskog društvenog uređenja. Zato već u junu mjesecu 1879. godine pokušava se uvesti uniformirano osnovno školstvo „otvaranjem interkonfesionalnih osnovnih škola“.

          Austro-Ugarska je nakon okupacije otpočela pripreme za aneksiju BiH. Zbog toga su njeni predstavnici morali sa dosta pažnje i opreza da uvode i nove mjere u školstvu. Zbog toga je bilo i određene popustljivosti, kako bi što više pridobili Bošnjake, jer su se oni borili za svoju vjersko-prosvjetnu autonomiju. U Saboru BiH, koji je otvoren 1910. godine odmah su počele rasprave o prosvjeti i kulturi. Prva sjednica Sabora održana je 15. 06. 1910. godine.

          U to vrijeme u BiH samo 8% stanovništva znalo je čitati i pisati. Za osnivanje državnih osnovnih škola Bošnjaci su davali veliki otpor, jer su one uticale na rapidno smanjenje polaznika u mektebima. Kako bi se zadovoljile želje za vjersko a i svjetovno obrazovanje za muslimane na njihov zahtjev otvoreni su tzv. mektebi IPTIDAIJE. To je dovelo do još većeg zaostajanja u školovanju muslimanske djece, jer su ona sa tri godine zakašnjenja dolazila u osnovnu školu. „Povela se borba za vjersku i prosvjetnu autonomiju i naša Zemaljska uprava pristala je da u muslimanski autonomni Štatut uđe paragraf 162, u kome se kaže da država ne smije primiti u državnu osnovnu školu ni jedno muslimansko dijete koje nije završilo mekteb“.  To je imalo nepovoljnog odraza na školovanje muslimanske djece u svjetovnim školama, prije svega u državnim osnovnim školama. Ti propisi o školovanju muslimanske djece prestat će sa propašću Austro-Ugarske carevine, kada je prestala i njihova važnost.

          Sibjan mektebi su bili najmasovnije osnovne škole kod Bošnjaka, ali u njihov program obrazovanja vrlo teško ili nikako nisu mogli da se uvrste svjetovni predmeti, a naročito izučavanje maternjeg jezika. U tim mektebima nije se moglo učiti latinično, niti čirilično pismo, nego je korišteno tzv. „tursko pismo“ a radilo se o prilagođenom arapskom pismu, koje se nazivalo „arebica“. Zadatak mekteba je bio da se djeca upute u vjerske propise, da izučavaju Kuran, te da nauče molitve koje treba primjenjivati pri vjerskim obredima.

          Kao viši oblici školovanja Bošnjaka otvaraju se medrese. Prva medresa podignuta je u Sarajevu početkom 16. stoljeća, a njen osnivač je Firduz-beg, a Gazi Husrev-beg osnovao je u Sarajevu medresu uz Begovu džamiju 1537. godine. U BiH je neposredno pred okupaciju bilo 43 medrese.

          Nakon okupacije 1878. godine, medrese su nastavile rad po programu iz turskog perioda, da bi tek 1895. godine bile izvršene određene reforme. Rad je nastavilo 40 medresa koliko je bilo i ranije. Reforma se odnosila na stepenovanje nastave u tri razreda. Polaznici su provodili u medresi 7 – 8 godina. Stanovali su u prostorima medrese, a hranu i odjeću su morali sami obezbjeđivati, osim Gazi Husrev-begove medrese u kojoj su polaznici osim stana imali i opskrbu i dobijali po 2 krune i 20 helera mjesečno iz vakufskih sredstava za sitne potrebe.

          U medresama je radio po jedan učitelj, a samo u većim radio je još i njegov pomoćnik.

          U Gradačcu su 1904/05. radile dvije medrese.. Ipak kako je vrijeme odmicalo opadao je broj medresa, a smanjivao se i broj muderisa. Muslimani su bili nezadovoljni sa tim stanjem, jer su medrese bile zanemarene, a nadležni organi nisu dovoljno vodili računa o njima, a to su vjersko-vakufski odbori.

          Zemaljska vlada nije preuzimala na sebe bilo kakvu odgovornost za rad medresa. „U izvještaju o radu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u godini 1917. kaže se pored ostalog da je broj medresa ostao isti, samo su se ujedinile banjalučke medrese i one u Gradačcu“.  Iz ovog izvještaja vidimo da je u Gradačcu jedna medresa prestala sa radom, odnosno da su one integrisane u jednu medresu. Kao ujedinjena medresa u Gradačcu nastavila je sa radom ona u mahali Svirac. A onda 1947. godine i ona je prestala sa radom.

          Ruždije su reorganizirane škole u kojima se uvodi svjetovno obrazovanje. Topal Osman-paša, osnovao je prvu svjetovnu školu u Sarajevu 1864. godine. Ona je po programu odgovarala tadašnjim građanskim školama u Evropi. Uz vjersku nastavu i orjentalne jezike u ruždijama se uči istorija, zemljopis, geometrija, a u nekim francuski ili njemački jezik.

          Dar-ul-mualim su jedna vrsta učiteljskih škola (učiteljski kurs). U ovim školama se obrazuje nastavnički kadar, a prva takva škola osnovana je 1869. godine.

          Pored gore navedenih škola u drugoj polovini 19. stoljeća obrazuju se još i Pripravne vojne škole (mektebi – idadije), javne radionice (islahane) kao zanatlijske škole i administrativno upravne škole (mektebi – hukuk).

          Ruždije koje su formirane i prije okupacije radile su sve do 1913. godine. Sprovodeći određenu reformu školstva do koje je došlo 1913. godine „naredbom Zemaljske vlade od 02. jula 1913. godine izvršena je reorganizacija ruždija, koja je u stvari značila njihovo ukidanje i pretvaranje u opšte narodne osnovne škole koje su mogle pohađati djeca svih vjeroispovijesti.

          Zato se može konstatovati „da je naredbom od 02. jula 1913. godine izvršena da tako kažem svojevrsna tiha likvidacija  ruždija, koje su za više godina svoga postojanja, sa svim svojim nedostacima značile korak naprijed u odnosu na ranije školovanje muslimana u Bosni i Hercegovini, jer su ove škole prve otškrinule vrata svjetovnoj nastavi za muslimansku djecu“.

          Pošto je bio relativno mali broj muslimanske djece u narodnim osnovnim školama, to se veoma nepovoljno odrazilo i na broj polaznika u srednjim školama. Tako se u izvještaju Vakufsko mearifskog saborskog odbora u godini 1917. vidi da je u školskoj godini 1916./17. u konviktima u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci i Bihaću bilo ukupno 233 pitomca, da bi ih na kraju školske godine ostalo svega 133. Mnogi su morali napustiti školovanje i otići u vojsku, ali se u izvještaju konstatuje za kotareve Tuzlu, Gračanicu, Gradačac i još neke, mada čine većinsko muslimansko stanovništvo, ipak je neznatan je broj polaznika, a najviše zbog toga što tamošnji muslimani vrlo slabo pohađaju osnovne škole.

Da li su Bošnjaci konzervativni

          Ovdje treba postaviti pitanje zašto se to događalo i kakvi su razlozi za takav „otpor“ Bošnjaka prema savremenim, po evropskim mjerilima organiziranim školama. Da li su Bošnjaci bili primitivni, zaostali, konzervativni, pa su zauzimali takva stanovišta. Sigurno da ništa od toga nije tačno. Ni jedan narod u BiH nije imao primat u pogledu svojih sposobnosti i predispozicija da se razvija, napreduje i koristi sva savremena dostignuća, za bolji život i ljepšu budućnost svojih potomaka. U to vrijeme radilo se o opstanku Bošnjaka na prostorima BiH i o odbrani od nasrtaja okruženja da se oni prevjere i odustanu od svojih pravih korijena, a tobože da se vrate svojim „korijenima“.

A ako bi se to dogodilo i da je to prihvaćeno, onda bi i opstanak BiH bio potpuno doveden u pitanje. Bez islamskog obrazovanja, to su znali Bošnjaci, nema ni Bošnjaka. I oni nestaju. I to je jedan od najvećih razloga za takva stanovišta. Borba za vjersko obrazovanje, nije značila da se Bošnjaci odriču svjetovnog obrazovanja. Nego je trebalo naći mjeru i za jedno i za drugo, kako bi bošnjačko-muslimanski narod opstao i obezbijedio svoj dalji napredak. I ne može niko reći da Bošnjaci nisu u tome uspjeli, ali uz veoma velike žrtve i odricanja. Jer, kada su oni osigurali svoj nacionalni identitet, naporedo su, kao i svi drugi prihvatili i nove svjetovne škole, fakultete, doktorate i svekolike civilizacijske stečevine, kako u Evropi tako i u čitavom svijetu.

          Taj iznuđeni odnos Bošnjaka prema promjenama, koje ih dovode u pitanje, sigurno je imao i svoje negativne posljedice. Međutim, nema gorih posljedica za jedan narod od onih koje znače njegov nestanak sa historijske scene.

xxx

          Da se vratimo na Zakon o obaveznoj nastavi koji je usvojen u Saboru polovinom juna 1911. godine. Ovim zakonom date su mogućnosti, da veliki broj djece izbjegne obavezno pohađanje osnovne škole. Odgovornost za to prenosi se na seosko muslimansko stanovništvo. Time je tempo školovanja muslimanske djece privremeno zaustavljen. I Zemaljska vlada snosi značajan dio odgovornosti, jer je izdvajala nedovoljna sredstva za školovanje djece. Godine 1910. za te namjene izdvojeno je svega 2,332.176 kruna, a za izdržavanje žandarmerije 4,512.334 krune.

          Nešto kasnije će doći do promjene primjene paragrafa 162 Statuta. Naime, tada se reformišu sibjan mektebi i postaju provizorni. „Čim se u blizini do 4 km otvori autonomna ili državna osnovna škola, mora se uz školu otvoriti IHTIJAT SUNUF i muška djeca moraju onda pohađati tu autonomnu, odnosno državnu školu, a ne smiju pohađati sibjan mekteb“.

          Kako bi se ublažila nepovoljna situacija sa pismenošću, u mnogim mjestima, organizovani su analfabetski kursevi. Lica koja će voditi te kurseve određivala je Zemaljska vlada. Cilj kurseva bio je da se u njima nauči bar čitati i pisati latinicom, a trajali su dva mjeseca. Što se tiče opismenjavanja, posebno je bio konzervativan stav prema ženskoj djeci.

          U vezi sa stanjem muslimanskog školstva i učenju vjeronauke na turskom jeziku, izražavao je svoje nezadovoljstvo pored drugih i Safvet-beg Bašagić član anketnog odbora, kojeg je osnovala Zedmaljska vlada. On je isticao i upozoravao da djeca postižu veoma slabe rezultate takvim načinom učenja. A to traje stoljećima.

          Bašagić ističe da je stanje očajno kod islamskog elementa u BiH koji kulturno stoji na istom mjestu, gdje je bio i prije 30 godina, a ekonomski rapidno propada, dok drugi pripadnici kršćani napreduju, kako u ekonomskom, tako i u kulturnom pogledu. Napredni kulturni uticaji stižu i sa zapada i sa istoka „kuca nam kultura na vrata, a mi se okamenili, pa se ne mičemo i nećemo da joj vrata širom otvorimo“.  On za taj kulturni zastoj i ekonomsko propadanje okrivljuje neodgovarajući školski sistem u kome su mektebi i ibtidaije sa zastarjelim programima naobrazbe. On žestoko optužuje i predstavnika austro-ugarske barona Kutsehcru kojeg naziva zloduhom i jednim jezuitom i kome povjest neće oprostiti što nije mogao da gleda islamski napredak. Jer „vakuf nije imao više sredstava da gradi palače, islamska su djeca polazila u ibtidaiju sa 7 ili 8 godina, a osnovnu školu sa 10 ili 11 godina, a iz osnovne škole izlazila su sa 14 ili 15 godina. U srednju školu nisu više išla, ili su išla u vrlo malom broju, jer su bila već prestara. Kutsehcra je to gledao i veselio se kulturnom zastoju i ekonomskom propadanju bosanskih muslimana“.

          Dolaskom austro-ugarske vlasti u BiH Bošnjaci su bili očito zbunjeni sa zahtjevima za promjenama u obrazovnom sistemu. Vjerske starješine nisu želile da se bilo šta mijenja, jer su smatrali da se na taj način ugrožavaju narodna vjerska osjećanja. Tako je i nastavak rada sibjan mekteba bio bez promjena, odnosno u radu vjerskih škola sve ostaje po starom. Šta više, te školske ustanove ostale su iste sve do kraja austro-ugarske vlasti. To Bošnjacima nije donosilo ništa dobroga. U BiH se uspostavljaju novi kapitalistički odnosi, a da bi narod mogao postati dio tog procesa i prihvatiti nove odnose nije dovoljno samo vjersko obrazovanje. „U promjenjenim ekonomskim uslovima gube svoju praktičnu vrijednost i „tursko pismo“ kojim su se služili oni koji su poznavali turski jezik, kao i reformisano za srpsko-hrvatski jezik udešeno arapsko pismo zvano „arebica“. Oba ta pisma upotrebljavala su se i u privrednom životu Bošnjaka-muslimana u kome su dugo živjeli ostaci starih esnafa. Privredni polet stvaran naglim razvojem kapitalističkih odnosa zahtijevao je poznavanje oba pisma i čirilice i latinice. Zato pojedini Bošnjaci-muslimani daju svoju djecu u državne osnovne škole u kojima uče ta pisma i dobivaju opšte obrazovanje koje nisu sticali u sibjan mektebima“.

          U prvoj godini austro-ugarske uprave u BiH, broj mekteba se smanjio, kao i broj djece koja ih pohađaju za skoro 50%. To je bila posljedica događaja iz 1878. godine. Međutim, vrlo brzo se situacija promijenila, tako da se broj mekteba u 1907. godini povećao na 940, odnosno u 1910. godini bilo je 1970 mekteba. Iako se rapidno povećao broj mekteba nisu u istoj srazmjeri rasli i broj polaznika – učenika iz razloga što se broj bošnjačke djece povećavao u narodnim osnovnim školama.

          Pošto Bošnjaci nisu svoju djecu upisali u narodne osnovne škole u onom broju kao druge konfesije bilo je pokušaja od strane Zemaljske vlade i ministra Kallaya oko 1891. godine da se izvrši reforma sibjan mekteba, tako da se uz vjeronauku uče predmeti čitanja i pisanja na zemaljskom jeziku i račun. Međutim, ta ideja nije dala nikakv rezultat.

          Ni sam ministar Kallay nije bio zadovoljan sa školovanjem bošnjačke djece u Bosni i Hercegovini pa „kaže da školovanje muslimanske djece u Bosni i Hercegovini nije do sad stajalo ni u kakvoj srazmjeri sa školovanjem hrišćanske djece. Ima djece koja bi se upisala u osnovnu školu, ali morala su da prekinu školovanje kao prestara. To je razlog da muslimani u društvenom životu ne mogu da zauzmu položaje kao ostali, jer im nedostaje potrebne kvalifikacije. Inače oni su intelektualno vrlo daroviti, a zbog svoje tradicije kao nekadanja vladajuća klasa, muslimani predstavljaju državotvorni element“.

          Ipak, mektebi ibtidaije bili su donekle organizovani na savremeni način u odnosu na sibjan mektebe. U njima je postojala oprema, kao što su klupe, table, kao i druga potrebna učila. U njima su bili angažirani nastavnici  – mualimi koji su se obrazovali u Dar-ul-mualliminu. Mektebi ibtidaije su pokrivali svoje troškove  kako iz sredstava vakufa, tako i iz državnog budžeta, a u troškovima je učestvovalo i mjesno stanovništvo.

          No međutim, osim rezultata u vjerskoj poduci djece, što se ne smije podcijeniti, ni ovi mektebi nisu doprinijeli da bošnjačka djeca redovno i u potrebnom broju pohađaju osnovne škole, tako da nisu postignuti očekivani rezultati.

          Sibjan mektebi su jedna vrsta škole sa najnižim oblicima vjerske pouke. Sa širenjem islama u BiH širi se i broj izgrađenih džamija, a istovremeno i broj mekteba, kao svojevrsne dječije škole. Osnivači mekteba su u prvo vrijeme „sultani, carski namjesnici i visoki oficiri“, a kasnije trgovci i bogatiji ljudi uopće, jer su oni i vršili uvakufljivanje svoje imovine za izdržavanje mekteba.

           U kasnijem periodu kao izvor sredstava osnivaju se tzv. mearif-sanduci, a i spahije su bile dužne da od svojih prihoda izdvajaju jedan dio sredstava za izdržavanje škola. „Kada je zakonom od 2. novembra 1839. godine, zvanim „Hati – šerif od đulhane“ bosanskim spahijama oduzet timar, a mjesto toga im data naknada u desetini, spahije su bile dužne da od tih prihoda odvajaju jedan dio za izdržavanje škola. Od tih sredstava su u svakom sandžaku osnovani fondovi nazvani „mearif – sanduk“.

Jevrejske škole

Te škole organizirali su Jevreji, koji su došli u BiH krajem 15. stoljeća, nakon što su protjerani iz Španije. Ove škole su najbliže nastavi u sibjan mektebima. Interesantno je da se nastavnik u ovim školama (mualim) takođe naziva hodžom, kao i kod muslimana. Nema podataka o ovim školama osim što se spominje pred kraj turske vladavine, da je u Sarajevu postojala jevrejska škola.. „Osim osnovne škole, Jevreji su imali u Sarajevu i vjersku školu, koja je spremala vjerski kadar i zvala se „ješiva“. Škola je prema ovim podacima osnovana 1768. godine“.

Narodne osnovne škole (1878.-1918.)

Ruždije su kao škole naslijeđene iz turskog perioda. Novi režim nije prihvatao te škole iz razloga što njihov program obrazovanja nije davao garancije za kvalitetno pripremanje kadrova, jer one su bile opterećene u programu svoga rada sa konfesionalnim predmetima, a manje svjetovnim. Tako je Zemaljska vlada 1913. godine ukinula ove škole te izvršila njihovo pretvaranje u redovnu osnovnu školu.

O medresama smo pisali u prethodnom tekstu, jer to je tip škola iz turskog perioda. Medresa je po svom nivou srednja škola u koju su se polaznici upisivali, ako su nastavljali dalje školovanje, nakon završenog sibjan mekteba. „Učenici koji su završili medresu dolazili su gotovo na sve funkcije islamske religije i predstavljali osnovni stalež u duhovnom životu Muslimana u Bosni i Hercegovini“. Istina, kasnije se osnivaju ruždije, pa muslimanske učiteljske škole i Šerijatsko-sudačka škola u Sarajevu.

Time se unekoliko mijenja i uloga medresa, jer nakon osnivanja drugih škola, medresa postaje kao jedna vrsta pripremne škole. Broj medresa bio je prilično ustaljen, tako da je na početku 20. stoljeća bilo oko 40 medresa, a pred Prvi svjetski rat 37.

          Austro-Ugarska je u BiH zatekla osnovno školstvo u veoma zapuštenom stanju i sasvim nedovoljno razvijeno. Prema tome, njena politika je bila modernizacija školstva po uzoru na Evropu. Zakonodavno se utvrđuju tri vrste škola:

  1. opšte narodne škole,
  2. privatne škole i
  3. konfesionalne škole.

Utvrđeni su nastavni programi škola, te obaveze općina i druga važna pitanja. Vlada organizuje jednogodišnji kurs za djecu od 7 do 10 godina. Pošto je u početku nedostajalo učitelja za nove škole, Zemaljska vlada angažira određen broj inteligentnih podoficira iz redova vojske. Oni su ujedno poznavali bosanski jezik ili srpsko-hrvatski jezik.

Početak je bio otežan, jer nije bilo ni adekvatnog prostora, niti odgovarajuće opreme, niti knjiga. Kako se širio broj opštih narodnih škola, nova vlast je sa podozrenjem gledala na konfesionalne škole, tražeći kontrolu nad njima. Protiv takve politike ispoljavali su otpor, kako iz pravoslavnih krugova, tako i iz katoličkih i muslimanskih. Srbi su zahtjevali da se škole nazivaju „srpske škole“. A od Biskupije u Sarajevu na čelu sa Štadlerom, traženo je da udžbenici budu usaglašeni sa religijskog stanovišta.

Predstavnici sva tri naroda u BiH bojali su se da kroz škole ne dođe do nacionalnog ili vjerskog odnarođavanja. Ubrzano otvaranje novih škola otpočelo je 1880. godine. Broj djece iz muslimanskih redova je dugo vremena zaostajao za drugim narodima. Ženska muslimanska djeca tek kasnije su se uključila u opšte narodne škole, dok to nije bio slučaj sa mektebima.

Ovaj broj učenika ne odgovara nacionalnom sastavu stanovništva, jer kod muslimana nisu bila uključena ženska djeca, a da jesu, broj polaznika kod muslimana bio bi oko 4.500 učenika.

          Pred Prvi svjetski rat broj osnovnih škola sa zatečenih 56 porastao je na 123, a broj učenika sa 3.258 na 9.803 učenika.

Gradačačko područje bilo je potpuno zapostavljeno u otvaranju novih osnovnih škola, tako da će proći skoro 9 godina, do otvaranja prve državne osnovne škole. Naime, tek školske 1886. do 1918. godine otvaraju se na gradačačkom području slijedeće nove osnovne škole:

Dakle, ovdje su nabrojana i mjesta koja sada administrativno ne pripadaju Gradačcu, ali su u to vrijeme bila administrativni dio gradačačkog područja. Koliko je bio spor proces otvaranja novih škola vidi se po tome što je slijedeća državna osnovna škola otvorena u Tramošnici 1907. godine, dakle nakon punih 21 godinu.

Gradačac, kao centar sreza dobio je Narodnu osnovnu školu 1886. godine, poznatu kao „Crvena škola“, zato što je izgrađena sa crvenom fasadom. Kako vidimo na donjoj fotografiji taj objekat je još uvijek u dobrom stanju.

Nakon škole u Tramošnici, godine 1910. otvara se škola u Turiću, 1911. godine u Slatini, a od 1914. pa do 1918. godine, dakle do kraja austro-ugarske vladavine grade se škole u Srednjoj Zelinji, završena 1914. godine, te škola u Gornjem Skugriću, Porebricama, Potočanima (Odžak), Slatini (Gradačac) i u Žabaru Gornjem 1912.



U Gradačcu je Narodna osnovna škola počela sa radom 1891. godine. Vjerovatno je Britvec Srećko bio prvi učitelj u toj školi i da je radio već od 1886. Te 1889. godine u Modriči je bio učitelj Ivanetić Makso, a u Bos. Šamcu Dmitrović Filip i Subotić Natalija.

Nakon uspostavljanja uprave u BiH od strane Austro-Ugarske, otpočinje planski razvoj državnih narodnih osnovnih škola, pa je tako u Tramošnici otvorena nova škola 1907. godine, a srušena 1992. godine.

Škola je nosila naziv: Narodna osnovna škola Tramošnica. Ovo selo pripadalo je srezu Gradačac, Okrug tuzlanski.

          Prema glavnom imeniku, koji je vođen od 29. oktobra 1907. godine u ovoj školi radili su, od početka pa sve do pred Drugi svjetski rat prosvjetni radnici, koje ćemo navesti u slijedećoj tabeli:

Kako vidimo iz prednjeg pregleda za oko 30 godina u Tramošnici je na dužnosti učitelja, sa dužim ili kraćim stažom bilo 13. Sve do 1915. godine prema imenima. Možemo zaključiti da su to bili učitelji – stranci uglavnom s područja Austro-Ugarske carevine.

Žabar Gornji;

U Žabaru Gornjem otvorena je Državna osnovna škola 1912. godine. U početku nije radila godinu dana, da bi nastavila sa radom 1914. Kao učitelji u ovoj školi radili su:

Zelinja Srednja;

Državna osnovna škola u Zelinji Srednjoj (Zelinja Srednja tada se zvala Zelinja Gornja), počela je sa radom 1914. godine. Jedan od prvih učitelj u ovoj školi bio je Ibrahim Sarajlić rodom iz Bihaća.

Zanimljivo je da je prilikom popravke škole u Zelinji Srednjoj krajem 20. stoljeća, ispod patosa u jednom dijelu škole pronađena drvena daščica na kojoj je doslovno napisano:

Iz teksta na drvenoj pločici možemo zaključiti da je ta škola završena 22. 06. 1914. godine. Drugo, školu su završavali Mešanović Ahmet i Terzić Osman iz Gradačca, čiji su potomci takođe bili građevinari i stolari. Nadalje, škola je završena samo dva dana prije ubistva austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda. To ubistvo počinio je 28.juna 1914. godine Gavrilo Princip.

Osnovna škola Zelinja Srpska

Škola u ovom selu otvorena je tek 1927. godine. Do tada djeca iz ovoga sela išla su u školu u Zelinji Srednjoj.

Narodna osnovna škola Skugrić Gornji;

Po istom projektu kao u Tramošnici i u Skugriću Gornjem izgrađena je Narodna osnovna škola 1915. godine. Prema zabilješkama Jovana Lejića iz Skugrića, koji u vrijeme pisanja ovoga teksta ima preko 80 godina, u ovoj školi radili su slijedeći učitelji i učiteljice:

Učiteljica Savka rođena je u Dnopolju, kod Donjeg Lapca, Lika. Bila je učiteljica u Skugriću od 1924.- 1948., kada je otišla u penziju. Penzionerske dane provela u Modriči, a nakon smrti 1963. godine, sahranjena na groblju u Skugriću. Mještani Skugrića podigli su joj dostojan spomenik. Nije imala djece, pa su za nju govorili da je ona majka sve djece – svojih đaka. U toj školi radio je i njen muž Milan Mačak.

Godine 1910. donesen je u Bosansko-hercegovačkom saboru Zakon o obaveznoj nastavi. Konzervativni krugovi iz reda muslimanskog naroda dali su otpor ovim mjerama, pa je zbog toga školovanje muslimanske djece znatno zaostajalo za školovanjem djece katolika i pravoslavnih.

Ističući razloge za slab odziv djece u škole, isticano je manje interesovanje za ovim školovanjem motivisano sa više činjenica, kao što su opšta zaostalost, i nepismenost, zatim postojanje konfesio-nalnih škola, koje su stanovništvu bile bliže i na kraju, već ranije naglašen animozitet muslimanskog stanovništva prema inter-konfesionalnim školama. Svemu ovome treba dodati i činjenicu da su u ovom periodu, kao i kasnije seljaci zadržavali djecu da ne idu u školu da bi čuvala stoku ili obavljala lakše poljske radove.

Od 1912. godine postoji zakonska obaveza da djeca moraju pohađati osnovnu školu. U BiH već postoji 331 državna škola, te 116 pravoslavnih i 28 katoličkih, 2 evangelističke i 10 privatnih, što ukupno čini 487 škola, sa 42.578 učenika. Obuhvat djece, koja su dorasla za školovanje bio je samo 26,75%. To predstavlja jako lošu sliku, jer ispada da približno od četvero djece dospjele za školu, njih samo jedno pohađa nastavu.

Na gradačačkom područjubila je još teža situacija jer je program otvaranja novih škola na ovom području kasnio skoro 20 i više godina u odnosu na druga područja u BiH.

Lokacija novih škola vezana je za uvjet da škola ne bude za đake udaljena više od 4 km od roditeljskog doma. Inače ako je udaljenost veća, djeca nisu bila obavezna pohađati školu. Kod izgradnje ovih škola bilo je pozitivno to da je uz svaku školu trebala da bude „živa voda“, a gdje je nema pravile su se cisterne za vodu sa kišnicom. Škole su imale stanove za učitelje, a uz njih je postojao i školski vrt, koji je imao značajnu ulogu u obrazovanju mladeži za naprednu poljoprivrednu proizvodnju. Čak je 1884. godine donesena posebna naredba o školskim vrtovima. Škole su besplatno dobivale sjemena, zatim poljoprivrednu štampu i stručna uputstva.

          U državnim školama koje traju 4 godine nastava se izvodi po programu za slijedeće predmete:

1. vjeronauka,

2. jezikoslovlje,

3. računstvo,

4. zemljopis i povijest,

5. prirodopisne nauke,

6. krasnopis,

7. gospodarstvo i kućanstvo,

8. geometrijsko obrazovanje i crtanje,

9. njemački jezik (od 1881. fakultativno),

10. pjevanje,

11. gimnastika.

U ranijem programu, jezik kao predmet nazivao se bosanski. Da bi to bilo izbjegnuto u navedenom programu, jezik se naziva „jezikoslovlje“. „Jedno vrijeme jezik je nazivan nekad bosanskim, nekad zemaljskim. U nekim programima su se upotrebljavala obadva pridjeva (bosansko-zemaljski). Dolaskom Kallaya i propagiranjem bosanske nacije, u zvaničnim nazivima otpada termin zemaljski i jezik se zove bosanskim. Vlada se suprostavila terminima hrvatski ili srpski gdje god su se i bilo u kojem svojstvu pojavljivali. Osnovne škole za djecu pravoslavnih roditelja su se od polovine prošlog vijeka (19.v.) zvale srpskim školama. Međutim odmah u početku pojavili su se prigovori, a kasnije i zabranjivanje takvog naziva. Sačuvan je veliki broj dokumenata iz kojih  vidi prepiska i konsultovanje Zemaljske vlade i Zajedničkog ministarstva finansija oko naziva srpska škola“.

Naziv srpsko-hrvatski jezik dobio je pravo građanstva tek 1907. godine, a 1880. godine dozvoljeno je da se u školama uči i ćirilica. Pored latinice, gdje je većina djece pravoslavne vjere, moglo se početi sa ćirilicom, inače u svim drugim slučajevima u prvoj godini se prvo učila latinica. Godine 1915. ćirilica se ukida u javnom pismenom saobraćaju, a iste godine ukida se potpuno u osnovnim školama. Ipak „ostavljena je jedino mogućnost da pravoslavni vjeroučitelji mogu u nastavi da se služe ćirilicom i da mogu ako to žele i djecu podučavati u ovom pismu“.

U to vrijeme u BiH upotrebljavao se Vukov – Daničićev pravopis. Pored škola koje su koristile ovaj pravospis, on je korišten i u časopisima, listovima i u svim drugim štampanim tekstovima. Taj pravopis je od strane vlade i zvanično uveden 1883. godine, a manje izmjene u tom pravopisu izvršene su 1892. godine.

Međutim 1912. godine, pitanja koja o pravopisu pokreće Zemaljska vlada preko komisije (Šćepan Grđić, Osman Nuri Hadžić, Petar Kočić i Safvet-beg Bašagić), vrše se dalje manje izmjene u pravopisu, ali može se reći da taj pravopis ostaje do kraja 1918. godine. Oko 1885. godine nastavnik gimnazije Frane Vuletić napisao je Gramatiku bosanskog jezika. Oko te gramatike otvorene su brojne polemike u vezi naziva.

Organizaciju škole i nastave u vezi sa ovim pitanjem, brigu je vodila vlada, koja je već 1879. godine donijela „Osnovne odredbe za organizaciju narodnih osnovnih škola u Bosni i Hercegovini. U ovom propisu regulisana je i odredba o obaveznom pohađanju škole, ali u praksi to nije imalo realnog pokrića. Interesantna je jedna odredba ovog propisa po kome muškoj djeci predaju učitelji, a ženskoj učiteljice. I ta odredba se nije mogla u praksi ostvariti. Razlog za uvođenje ove odredbe je bio u tome da se školovanjem obuhvate bošnjačka ženska djeca. Kao dan sedmičnog odmora uveden je petak, a ne nedelja. Godine 1911. uvodi se propis po kome muška djeca koja su navršila 10 godina i ženska sa 11 godina ne mogu se upisati u prvi razred.

Odziv djece, odnosno roditelja za upis djece u osnovne škole nije bio zadovoljavajući. Jer i ako je bilo veoma malo škola, u njima je bilo i praznog mjesta, jer se nije upisivalo dovoljno đaka, ili zbog toga što je određeni broj učenika napustio školovanje.

U školama su djevojčice sjedile u posebnim klupama i to u prvim redovima. U školama, gdje je bio mali broj djece, sva četiri godišta učenika radila su zajedno u istom prostoru, a te škole nazivane su jednorazrednim. Sve škole bile su opremljene geografskim kartama BiH kao i mapama Austro-Ugarske monarhije. Po zidovima je bilo dosta slika za izučavanje životinjskog i biljnog svijeta. Bilo je i mnoštvo drugih pomagala. Učenici su imali tablice za pisanje. Na kraju školske godine „svečanim ispitima završavana je školska godina“. Tom svečanom činu prisustvovali su roditelji i predstavnici vlasti.

Fizičke kazne djece od strane učitelja, nastavljene su i u ovom periodu. Naime „ove kazne vladale su u školi kako prije okupacije u konfesionalnim školama, tako i za vrijeme okupacije i poslije toga. Prut je predstavljao osnovno oruđe za kažnjavanje učenika. Interesantno je da su se roditelji, uglavnom solidarisali sa ovakvim fizičkim maltretiranjem djece, pa i onda kada su te kazne bile najdrastičnije“.

Za što bolje organizovanje i rješavanje nastavnih problema za potrebe škola od 1910. godine izlazi „Školski glasnik“. To je bila jedna vrsta službenog školskog glasila.

Nepismenost satanovništva je bila jedan od najvećih problema Bosne i Hercegovine  Jer od 1,898.000 stanovnika koliko je Bosna i Hercegovina imala 1910. godine pismenih je bilo samo 180.000, a nepismenih 1,302.000, ako se ne uzmu u obzir djeca ispod 7 godina. A te godine djece ispod 7 godina bilo je 416.000. Od 180.000 pismenih na katolike se odnosilo 77.000, muslimane 26.000, pravoslavne 64.000 i ostale vjere 13.000.

Stanje pismenosti 1910. godine u BiH na svakih 100 stanovnika bilo je slijedeće:

Vidljivo je da je najteža situacija kod muslimana, a najpovoljnija kod vjerskih skupina, u koje su spadali u najvećem broju doseljenici, koji su bili u daleko povoljnijoj situaciji sa brojem pismenih stanovnika. Pismenost bošnjačke djece koju su sticala u mektebima nije uzimana u obzir.  Zbog toga su ulagani napori da se otvaraju nove škole i da se povećava obuhvat djece osnovnim školovanjem. Kakva je bila pismenost stanovništva na Gradačačkom kotaru najbolje se može vidjeti iz slijedeće tabele.

Broj pismenih u Gradačačkom kotaru 1910. godine po starosnoj dobi i vjerskoj pripadnosti:

Iz gore navedenih podataka vidljivo je da je pismenost na Gradačačkom srezu bila ispod prosjeka za BiH. Pismeno je bilo samo 10,68% ukupnog stanovništva koje je starije od 7 godina, dok je taj procenat na nivou BiH iznosio 11,95%.

A sada da pogledamo pismenost po vjerskoj pripadnosti, takođe u procentima:

Nije teško zapaziti da je najmanje bilo pismenih Bošnjaka, a najveći procenat pismenih odnosi se na katolike, kao najpismeniji dio stanovništva u tom periodu, ako zanemarimo ostale, jer to su uglavnom bili stranci. Broj pismenih pravoslavnih je za 3,5 puta veći od broja pismenih kod Bošnjaka, a kod katolika skoro 4 puta.

Broj nepismenih je kod starijih generacija veći, nego kod mlađih, što je i razumljivo, jer se u periodu Austro-Ugarske otvorio veliki broj škola, pa je i procenat obuhvata djece osnovnim školovanjem veći. Bošnjačka djeca su još uvijek više pohađala mektebe, gdje se učila arapska pismenost, a to kod popisa nije uzeto u obzir, sasvim opravdano, jer u osim izuzetnim slučajevima ta djeca nisu ni razumjela niti jezik, niti pismo. To im je služilo uglavnom za vjerske potrebe. Doduše jedan broj bošnjačke djece, u tom sistemu školovanja, koji su završili više oblike školovanja, zahvaljujući poznavanju arapskog jezika, odnosno turskog i perzijskog, postigli su velike rezultate u svome obrazovanju, ali to je bilo nedovoljno, za nadolazeće vrijeme, gdje se u evropskim mjerilima priznavala uglavnom svjetovna škola, što su Bošnjaci sa dosta zakašnjenja i prihvatili.

Srednje škole

Monarhija je u BiH zatekla skoro nerazvijeno srednje obrazovanje, tako da joj je to olakšalo da nametne svoje planove, bez nekih velikih otpora. Srednje škole otvarane su u privatnim zgradama, a kasnije se grade posebni objekti za te namjene, kao što su dvije gimnazije u Sarajevu, zatim gimnazija u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci, te niz trgovačkih škola. Gimnazije u Sarajevu otvorene su 1879. godine. Uz prve škole otvoreni su i đački domovi (tzv. konvikti).

Kakva je bila nacionalna struktura đaka u gimnazijama godine 1913/14. vidi se iz slijedećeg pregleda:

Najmanja zastupljenost u odnosu na broj stanovnika bila je kod Bošnjaka, što će kasnije imati negativne posljedice na formiranje intelektualnog korpusa pojedinih naroda.

Dar-ul-mualimin i obuhvat djece osnovnim školama.

Škola pod gornjim nazivom bila je učiteljska škola za Bošnjake. Ova škola postojala je i prije austro-ugarske uprave, ali novi vlastodršci nastojali su da reformirane škole privuku što veći broj bošnjačke djece, kako bi se povećao broj učitelja, a prema tome i broj bošnjačke djece u narodnim osnovnim školama. Razlog za to ležao je u činjenici da su se bošnjačka djeca sporo i teže uključivala u interkonfesionalno školstvo. Naročito je bio mali broj upisane ženske bošnjačke djece u državne osnovne škole, što se vidi iz podataka da je nakon trideset godina vladavine Austro-Ugarske broj ženske djece u državnim školama u čitavoj BiH bio manji od 200 učenica, što se nije značajnije izmjenilo ni do kraja 1918. godine.

Porazni su i podaci uopće o pohađanju bošnjačke populacije državnih osnovnih škola, jer je utvrđeno 1891. godine da od 50.000 bošnjačke djece dorasle za osnovno obrazovanje, osnovnu školu pahađa svega 2000 đaka što čini svega 4%. Takav obuhvat djece osnovnim školovanjem imao je odraza na  pismenost bošnjačke populacije između 3 i 4%, a kod ženske djece skoro totalnu nepismenost.

Zbog toga je bilo veoma značajno da se poveća broj učitelja bošnjačke populacije i da se popravi kvalitet njihovog obrazovanja. To je u budućnosti moglo dati povoljnije rezultate školovanja. „Napredniji Muslimani, nezadovoljni stanjem svoga školstva, putem jednog komiteta pokreću 1891. godine kod Vakufske komisije pitanje savremenije naobrazbe za učitelje u muslimanskim školama“.

Zanatske škole

U cilju obrazovanja radničkog podmaldka u vrijeme okupacije poduzimale su se mjere za stručno osposobljavanje zanatskog i poljoprivrednog kadra. Polazeći od tradicije raznih zanata u BiH širila se mreža zanatskih škola, kao što su Škola za umjetne zanate u Sarajevu, Škola za tkanje i proizvodnju ćilima, beza i vezionica, zatim Zanatlijska škola u Sarajevu i slične u drugim mjestima. Posebna pažnja data je obrazovanju poljoprivrednih radnika.

U vrijeme Austro-Ugarske u Gradačcu je postojao voćni rasadnik. Pri tom rasadniku organizovan je poljoprivredni tečaj, što je doprinijelo, neosporno za širenje nove poljoprivredne kulture, kao i uvođenju novih vrsta voća na području gradačačkog kraja. Širila se sadnja kvalitetnih sadnica šljive, jabuke, kruške, kaisije,  breskve, kao i drugog voća.

Školstvo 1918.- 1941.

Krajem 1918. godine dolazi do sloma Austro-Ugarske monarhije. Stvara se nova država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Bosna i Hercegovina ulazi u novu državu. Ona je u svom organizaciono – pravnom sistemu imala 55 srezova i 25 sreskih ispostava. Vlast je bila jedinstvena za cijelo područje. Međutim u novoj državi vrlo su česte teritorijalne reorganizacije. U tim promjenama ne polazi se, vjerovatno svjesno i sa određenim ciljem, „od istorijskih granica Bosne i Hercegovine, nego ih nova država zanemaruje i tamo gdje nije bilo nikakvih opravdanih razloga.“

To je izraženo posebno kod banovina. Sve se to na određen način odnosilo i na prosvjetno-školsku politiku u tom periodu. Nova država zanemaruje kulturno-historijsko nasljeđe pojedinih naroda, proklamuje se parlamentarna monarhija sa dinastijom Karađorđevića, a Ustav priznaje samo tri naroda odnosno kao „tri plemena jednog naroda“

U pogledu vlasti uvodi se takav režim gdje se sve diriguje iz jednog centra. Bosna i Hercegovina je bila za razliku od drugih učesnica u formiranju nove države, potpuno podijeljena. Godine 1939. vrši se posljednja administrativno-teritorijalna podjela, kada se obrazuje banovina Hrvatska u čiji sastav ulaze i srezovi Gradačac i Derventa iz Vrbaske, te Brčko, Travnik i Fojnica iz Drinske banovine. Politikom ovih reorganizacija, Bošnjaci nisu uzimani u obzir kao državotvorni elemenat.

U početku nova vlast nije se mnogo bavila prosvjetnom politikom. Rad u oblasti prosvjete i školstva na prostoru Bosne i Hercegovine nastavlja se prema propisima koji su i ranije važili. Doduše Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine u članu 16, o nastavi je rečeno: „Nastava je državna. U cijeloj zemlji nastava počiva na jednoj te istoj osnovi, prilagođavajući se sredini kojoj se namjenjuje. Osnovna nastava je državna, opšta i besplatna. Vjerska nastava daje se po želji roditelja, odnosno staralaca, odvojeno po vjeroispovijestima, a u saglasnosti sa njihovim vjerskim načelima“.

Međutim i kod samog naroda, naročito na selu, nije bilo dovoljno želje da se otvaraju narodne osnovne škole svjetovnog karaktera. Bošnjaci su bili neopravdano nepovjerljivi na programe tih škola. Iz današnjeg ugla gledanja događale su se nevjerovatne pojave. Tako je jedan lokalni političar, dobio izbore, jer je obećao da se neće otvoriti škola u tom selu, ako on bude izabran. „….kandidat za opštinskog načelnika, koji je i sam bio nepismen, na jednom zboru u selu Mionica, prilikom ponovnog kandidovanja za opštinskog načelnika, pored ostalog izjavio: „Ako za mene glasate, ne bojte se da će se u vašem selu napraviti i otvoriti škola. I u tom selu koje je imalo oko 3.500 stanovnika i nalazi se nekoliko kilometara od Gradačca, zaista se nije otvorila škola u vrijeme postojanja stare Jugoslavije“.

Osnovne škole, stanje koje je zatečeno

U prethodnom austro-ugarskom periodu, koji je trajao punih 40 godina, iako su napravljeni određeni koraci, sistem školovanja ostao je vrlo nerazvijen, sa malim brojem škola i nedovoljnim obuhvatom djece.

Austro-Ugarska je zatekla svega 3% pismenog stanovništva, krajem Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini, a 87,84% je nepismenog stanovništva. I to je bilo različito kod pojedinih naroda, tako da je nepismenost kod Hrvata bila 77,45%, kod Srba 89,42% i Bošnjaka 94,65 %. Dakle najteža situacija bila je u pogledu dostignutog nivoa pismenosti kod Bošnjaka. O razlozima zato bilo je riječi na prethodnim stranicama.

U školskoj 1917/18. godini u gradačačkom kraju radio je određen broj osnovnih škola.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 462-482).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

ŠKOLSTVO KOD PRAVOSLAVNIH I KATOLIKA

Školstvo kod pravoslavnih i katolika

          Nemuslimani, pravoslavci, katolici i Jevreji imali su svoje osnovne škole. Bile su prepuštene same sebi ili pojedinim vjerskim općinama. Najviše je na tome radilo sveštenstvo, uz podršku i pomoć sa strane. U nemuslimanskim školama, pored vjerskih učitelja  bilo je i svjetovnih učitelja.    

Pred okupaciju samo 3% stanovništva u BiH znalo je čitati i pisati. Najveći procenat nepismenosti bio je kod žena.

          U 19. stoljeću veliki uticaj na školstvo kod katolika bio je iz Hrvatske, a kod pravoslavnih iz Srbije. Turska vlast gledala je sa podozrenjem na uticaj sa strane i poduzimala različite mjere da to spriječi. Ali želja za obrazovanjem nije se mogla zaustaviti. Kod pravoslavnog stanovništva školstvo se veže za manastire i crkve. Prvi učitelji bili su sveštenici i kaluđeri. I te škole bile su primitivne. Tek u početku druge polovine 19. stoljeća u nekim od tih škola javljaju se obrazovani učitelji, koji uvode u škole nove metode, kao i pedagoške principe.

          Svjetovno obrazovanje Srba-pravoslavaca i Hrvata-katolika, za razliku od Bošnjaka-muslimana, počinje u prvoj polovini 19. stoljeća i to na narodnom jeziku, što će se kasnije pokazati kao njihova prednost u obavljanju određenih društvenih i državnih dužnosti, kao i trgovine i drugih privrednih aktivnosti. U Gradačcu je već 1845. godine osnovana Srpska osnovna škola, a prije toga 1823. katolička osnovna škola u Tolisi.

          Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini, kako se bližio kraj osmanske vladavine ispoljavali su veće aktivnosti od Bošnjaka, za širenje mreže osnovnih škola sa programima evropske orjentacije. Srbi su u Gradačačkoj nahiji vodili aktivnost na otvaranju i preuređenju srpskih osnovnih škola , a radili su na tome da se otvori i jedna niža realka. O tome svjedoči jedan projekat, koji je 1873. godine podnesen bosanskom valiji Asim-paši. U tom zahtjevu pominje se u uvodu „Njegovo veličanstvo gospodar i car sultan Abdul-Aziz koji je utemeljivac svakog napretka kod svojih podanika“. Srbi su tražili da se na njegov trošak podignu četiri osnovne škole i jedna realka u prvo vrijeme sa dva razreda, a kasnije da se prema materijalnim mogućnostima proširi i na više razreda. Te škole bile bi u Gradačačkoj nahiji i to u mjestiima: u Gradačcu u ulici Varoš, druga u Modriči, a dvije u selima Crkvini i Obudovcu.

          Nadalje se navode srpska sela, koja bi gravitirala ovim školama i iz kojih bi djeca pohađala ove škole. Traženo je da učiteljska plata bude između 60 i 100 ces. dukata godišnje, a za učitelje realke između 100 i 180 ces. dukata. Sve ove škole bile bi namijenjene isključivo za srpsku djecu, pa i ona koja bi pohađala realku. Ovaj projekat je bio okrenut prema budućnosti, predviđao je čak i jedan oblik školske samouprave. Međutim valija Asim-paša nije odobrio ovaj projekat, zbog toga što se već nastojalo pristupiti otvaranju državne osnovne škole, koja bi bila zajednička za sve konfesije, a vjerovatno najviše zbog toga što se već nazirao kraj bosanskog vilajeta, i propast Osmanskog carstva na ovim prostorima. U vezi sa ovim projektom ni Srbi u Gradačačkoj nahiji nisu bili jedinstveni. Tadašnja novosadska „Zastava“ donijela je vijest kojom se osuđuje trgovac i veleposjednik Jovo Babić i njegovi sinovi radi razbijačkog djelovanja u pripremi ovoga projekta.

Katolici su nakon osnivanja prve škole u BiH u Gradačačkoj nahiji postepeno otvarali osnovne škole i u drugim selima. U katoličkim osnovnim školama prvi učitelji bili su franjevci. Tako je poslije Tolise otvorena osnovna škola u Vidovicama 1854. godine. I austrijske vlasti davale su novčane priloge kao pomoć za otvaranje tih škola. Prema izvještaju kojeg je sačinio fra Martin Nedić u Tuzli (Solina Donja), za školu je adaptirana privatna kuća koju pohađa 29 učenika. U Tolisi je školu pohađalo 55 đaka. Među prvim učiteljima je bio Blaž Petrović, kapelan.

          U Vidovicama školu su sagradili mještani 1854. godine, pohađalo ju je 37 učenika, a učitelj je bio Bartol Krajnović, kapelan. Postojala je škola i u Ulicama sa 35 učenika sa učiteljem Stevanom Jurićem, kapelanom. Poslije ovih škola, podignute su škole u Tramošnici, Vidovicama, Domaljevcu i Oštroj Luci. Ove katoličke škole pored materijalne pomoći od strane Austrije, dobijale su sa te strane i udžbe-nike.

          Kod katolika najveći pozitivni uticaj na školstvo izvršili su franjevci. Oni su u manastirima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu držali škole, kao i izvan manastira, često u privatnim kućama i župnim stanovima. U Bosni je prva osnovna škola kod Hrvata osnovana u Tolisi 1823. godine. Takođe su u nekim mjestima osnovne škole otvarale i milosrdne sestre Sv. Vinka, koje u BiH dolaze 1871. godine.

          Jevreji su takođe imali svoje škole u nekim mjestima, na pr. u Sarajevu. One su bile primitivne, a ženska djeca nisu išla u škole.

          Pošto nas najviše interesuje gradačački kraj u okviru Zvorničkog sandžaka, onda ćemo usmjeriti našu pažnju u narednom tekstu, na školstvo u našem kraju tj. na naselja koja su pripadala Gradačcu kao što su:

  • Žabar Gornji;

Već 1830. godine ovo selo imalo je Srpsku osnovnu školu.

Kako je prema predanju izgledala prva osnovna škola u Žabaru Gornjem vidi se na gornjem crtežu. Ta škola sagrađena je kao brvnara, a bila je izgrađena u Žabar – Bari.  Prilikom Posavske bune ovo selo je dosta stradalo.

Orašje;

          I prije 1863. godine u ovom mjestu postojala je osnovna škola. Ali poslije okupacije, u Orašju osnovna škola je smještena u zgradu mekteba. Turska je kao pomoć za izgradnju novih naselja i Gornje i Donje Azizije, dala ukupno iz državne blagajne 11.000 groša, pa nije isključeno da je iz ovih sredstava podignuta zgrada mekteba u koju se smjestila osnovna škola.

Tolisa na Savi i druga susjedna sela;

          U Tolisi je fra Ilija Starčević podigao školu 1823. godine. Dozvolu je dobio od Husein-kapetana Gradaščevića, kom prilikom je podignut župni stan i crkva u Tolisi. U toj školi kao učitelj bio je i Starčević. Kada je Starčević od 1839.-1842. godine bio odsutan iz ovoga sela škola je prestala da radi. Njegovim povratkom škola je ponovno počela raditi 1843. godine. Privremeni prekid ova škola je imala i kada je Starčević umro 1845. godine.

          Zbog značaja osnovne škole u Tolisi, kao prve osnovne škole u BiH, dužni smo na ovom mjestu reći koju riječ više o školstvu u Tolisi. Pošto se to dogodilo na gradačačkom području, ne možemo, a da ne izrazimo naše zadovoljstvo za tu historijsku činjenicu. Ova škola podignuta je zahvaljujući fra Iliji Starčeviću, koji je ostavio dosta pozitivnog traga u kulturnom razvoju BiH, a naročito Bosanske Posavine. Razlog više leži i u tome što je i sam Husein-kapetan Gradaščević dao podršku da se ova škola izgradi. Materijalna sredstva za ovu školu obezbijedili su župljani Tolise, a glavnu aktivnost vodio je fra Ilija Starčević. Kapacitet škole bio je 80 do 100 đaka. Pošto je Starčević, kako smo istakli bio odsutan 1839.-1842. godine, škola je bila skoro propala. Prvi učitelj u ovoj školi bio je Ilija Boričić iz Cernika. O ovoj školi zabilježio je fra Martin Nedić: „Starčević prvi opet u cijeloj Bosni sagradi sa svojim župljanima osobno pučko učilište u Tolisi i dobavi iz priko Save vriednog učitelja učini da oko 70 – 80 mladića u istom učilištu podučava se pisati, računati, pjevati bosanskim jezi-kom.

          Prvi učitelj Boričić proveo je kratko vrijeme u ovoj školi. Inače, za plaćanje učitelja Starčević je utemeljio poseban fond iz koga se obezbjeđuje redovno plaća za učitelja Boričića. Starčević je je lično preuzeo školsku nastavu, pa je bio i školski nadzornik i opskrbitelj, a pored duhovne službe bio je i učitelj u školi. On je 1835. godine podignuo i drugu školu u Donjoj Mahali. U Tolisi od 1870. godine, ustvari, postoje dvije škole. U samostanskoj zgradi školu pohađaju dječaci koji se spremaju za svećenički poziv, a u drugu školu išla su ostala djeca. Jedno vrijeme oko 1872. godine u Tolisi funkcionira i gimnazijska škola u koju idu klerici iz samostana.

          Mitar Papić, pišući o hrvatskom školstvu u BiH do 1918. godine  nije mogao da „prevali preko pera“ da je prva osnovna škola osnovana u Tolisi 1823., koju je vodio fra Ilija Starčević, nego navodi: „Školska zgrada je bila vrlo skromna, pokrivena šindrom i nekoliko malih prozora. O unutrašnjem uređenju i namještaju nema podataka, ali se može pretpostaviti da je to bilo vrlo skromno“. Međutim, ta škola je bila prva i uzorna, mogla je da primi 80 do 100 đaka i imala je svoga plaćenog učitelja. Jedino što je tačno, što navodi i Papić, da je Husein-kapetan Gradaščević dao saglasnost za izgradnju te škole i bez saglasnosti viših turskih vlasti.

U prvoj osnovnoj školi izučavali su se predmeti: čitanje, pisanje, zemljopis, račun i vjeronauka, a ocjene su davane još i iz „ćudorednosti, sposobnosti i marljivosti“. U gimnazijskoj školi uči se: vjeronauka, latinski jezik, aritmetika, domaća povijest, geografija i retorika. Ocjene koje su polaznici dobijali bile su: odličan, vrlo dobar, dobar, srednji i hrđavo. Školu je u maju 1875. godine posjetio i biskup Strossmayer iz Đakova, odnosno Hrvatske, koja je tada bila kao pokrajina Austro-Ugarske. Prva osnovna škola radila je pod pokroviteljstvom crkvenih vlasti sve do 1893. godine. A od 1891. godine donesena je odluka Zemaljske vlade da se grade škole u Tolisi, Boku, Matićima. Zemljište za školu u selu Bok poklonio je beg Gradaščević. Godine 1893. zgrada je završena i škola je počela sa radom.

          Iz izvještaja upućenog 1858. godine biskupu Šunjiću u ovom kraju radile su škole u Tolisi, Tramošnici, Vidovicama, Boku, Domaljevcu. Nastavu su držali župnici ili njihovi pomoćnici. Učitelji su imali plaću od 10 forinti godišnje, dok je u Austriji u to vrijeme učitelj primao godišnje 500 forinti. U Oštroj Luci postojala je osnovna škola 1856. godine koju su držali franjevci. Učitelj je bio rodom iz Đakova.

          Bijela;

          U ovom naselju podignuta je srpska škola 1852. godine. Prvi učitelj bio je jerej Marko Lukić kao i njegov brat Lazar Lukić od 1858.

Gradačac;

U Gradačcu je 1857. godine živio Prokofije Trifunović sa ženom Jovanom. On je bio učitelj u Gradačcu za pravoslavnu djecu.

Dakle u Gradačcu je postojala Srpska osnovna škola od 1857. godine. Moguće je da je ta škola u Gradačcu postojala i prije 1858. godine u nekoj privatnoj kući na temelju zapisa na Irmologiji i Mineju u crkvi u Gradačcu. Iz toga se vidi, da su još 1850. godine poslane školske knjige u Gradačac. Vaso Pelagić je poslao u Gradačac učitelja Dimitrija Ilića 1868. godine.

Prema istraživanju koje je izvršio Vojislav Bogićević, a na njega se poziva M. Papić u Gradačcu je već 1844. godine radila srpska osnovna škola, u Vranjaku (koji je pripadao Gradačcu) 1857. godine, u Porebricama 1858. godine. Prema ovom izvoru, Austro-Ugarska je zatekla u BiH 56 srpskih osnovnih škola sa 75 učitelja i 3.523 đaka.

Prema statistici 1877/78. godinu u Gradačci je bilo:

  • nemuslimanskih škola i crkava 13,
  • učenika nemuslimana 141 muških i 80 ženskih.

Tramošnica

U Tramošnici je oko 1854. godine živjelo 3.500 stanovnika. Franjevci su tada, nešto kasnije organizirali osnovnu školu, koja je i osnovana 1856. godine, kada je podignuta i školska zgrada. Obuhvat djece ovom školom bio je relativno mali, jer je 1871. školu pohađalo 15 učenika. Pomoć u školskim knjigama davala je Austro-Ugarska, preko svog konzulata u Sarajevu. Iz jednog pisma vidi se da su knjige 12. jula 1875. poslane u Tramošnicu.

          Neposredno prije okupacije u Tramošnici je bio učitelj fra Ilijas Benković. U školi su se učili slijedeći predmeti: vjeronauka, čitanje, krasnopis, zemljopis i račun. Učenici su ocjenjivani još za ćudorednost, sposobnost i marljivost.

          Kako smo istakli razvoj savremene osnovne škole u ovim krajevima počinje početkom treće decenije 19. stoljeća. Na tome je kod katolika, posebno bio angažiran fra Ilija Starečvić čijom je zaslugom počela raditi prva osnovna škola u BiH u Tolisi 1823. godine, a nešto kasnije se na tome angažuje i fra Ambrož Matić.

          U selu Tramošnica zaslugom franjevaca, prije svega fra Petra Čička škola je počela sa radom još 1856., u kojoj je fra Petar bio i prvi učitelj. Škola je vjerovatno bila u prostorijama uz crkvu ili u privatnoj kući, jer će tek kasnije biti podignuta posebna zgrada za školu. Istina ta škola je prestala sa radom 1892. godine.

          Skugrić:

          U ovom selu do okupacije postojala je srpska škola. Poslije 1878. godine nije radila. Isti je slučaj i sa Tolisom. Ali izgrađene su kasnije nove škole, o čemu ćemo posebno pisati

          Modriča:

          Budući da su Modriča i Šamac bili dio šireg područja Gradačca, kao dio Gradačačke nahije ili kapetanije, odnosno mudirluka, ovdje ćemo navesti samo osnovne podatke o školstvu pred okupaciju 1878. godine. U Modriči se prva škola sa pouzdanim izvorima pominje 1841. godine, kao Srpska osnovna škola. Prvi učitelj bio je izvjesni Marković. On je bio privatni učitelj.

Bos. Šamac

Godine 1879 u Bos. Šamcu je otvorena Srpska osnovna škola. Jedan od prvih učitelja bio je Petar Gajić koji se pominje 1881. godine.

Školstvo u periodu Austro-Ugraske

(1878. do 1918.)

a) Uticaj Monarhije na obrazovanje i vaspitanje djece

          Vlasti Austro-Ugarske uprave su bile osjetljive, iz razumljivih razloga, prema svakoj vjerskoj zajednici. Te zajednice su imale svoje vjerske škole, čije je troškove snosila država. U školama su predavali svećenici iz reda svakog naroda. Nova vlast nije bila sklona dati podršku franjevačkim školama kojih je u Bosni i Hercegovini bilo 54, jer se zalagala za državne škole, gdje bi se obrazovala djeca neovisno o vjeri. Tako su se ove škole iz osmanskog perioda ugasile i prerasle u državne osnovne škole.

          U vrlo kratkom vremenu nova vlast podigla je u Bosni 200 osnovnih škola, tri srednje, zatim učiteljsku i tehničku školu. Međutim, nije bila neka velika navala na te škole, pa je država 1909. godine uvela obavezno osnovno obrazovanje.  Da bi porastao interes za savremenu školu, normalno nije zavisilo od djece, nego od njihovih roditelja, pa je zbog toga bilo nužno pridobiti roditelje, o potrebi školovanja njihove djece.

          Od vjerskih zajednica, pripadnici katoličke vjere najbrže vrše promjene. Franjevci gube monopol u obrazovanju, jer se izdvajaju isusovci, kao predavači. Broj katolika znatno je porastao u Bosni zahvaljući doseljavanju. U Sarajevu boravi veoma odlučni nadbiskup Štadler, od 1882. godine pa sve do 1918. U to vrijeme u Sarajevu je podignuta katolička katedrala, a zatim i crkva svetog Ante Padovanskog. Jedan američki novinar zapisao je u Sarajevu. „Članovi različitih vjera ispovijesti druže se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi, iskazujući uzajamno poštovanje i uzajamnu toleranciju“.

          Međutim, javljali su se i ozbiljni problemi među vjerskim zajednicama. Jedan od tih problema je i prevjeravanje, u kome se muslamanske djevojke vrbuju za prelazak na katoličku vjeru. To rade katolički svećenici, koji bez skrivanja nastoje djevojke prevesti na katoličku vjeru, idući dotle da ih sakrivaju u samostane, ili u nadbiskupski dvor.

          Kod Bošnjaka je veoma bio razvijen sistem vakufa. Tako se smatra, da je jedna trećina obradive zemlje u Bosni bilo u vlasništvu vakufa. Pored drugih dobrotvornih namjena, bila je veoma raširena praksa uvakufljenja imovine u korist obrazovnih ustanova muslimana kao što su mektebi, medrese i druge ustanove. A po šerijatskom pravu, kada imovina jednom postane vakufska, ona više ne može pripadati nekome drugome.

          Kallayeva politika u Bosni težila je za tim, da se Bosna sačuva od nacionalističkih struja iz Srbije i Hrvatske, a da se teži formiranju jedne bosanske nacije. Inače podjele su bile: muslimani su sebe tradicionalno nazivali Bošnjacima, katolici su za sebe govorili da su Latini, ili kršćani, a pravoslavci sami sebe nazivali Vlasima ili hrišćanima.

          Država postaje nosilac uvođenja „državnih osnovnih škola“, što neosporno predstavlja veoma značajan korak naprijed u razvoju školstva, na tekovinama građanskog društva. Tada prestaje dominantna uloga religije u školama, a razvija se sistem obrazovanja na svjetovnim osnovama. Vjeronauka ostaje kao jedan od predmeta u školskom programu i školovanju djece.

Monarhija je vršila veliki uticaj na vaspitanje djece. Svaki dan bi nastava počinjala sa državnom himnom, a u sve škole uvedena je posebna molitva koja je čitana na početku nastave. Pojedini udžbenici obilovali su mnoštvom natpisa u kojima se veliča dinastija, razni događaji, gradovi i pojedina mjesta, a na zidovima škole bilo je obilje fotografija koje slave Austro-Ugarsku državu.

Ako je neki učitelj samostalno isticao neke druge fotografije, one bi bile prisilno uklonjene, kao što je bio slučaj u Tuzli 1895. godine. Naziv „srpsko-hrvatski jezik“ bio je potisnut skoro 30 godina, a o čemu su vođene velike rasprave kod pojedinih naroda, odnosno Srba i Hrvata.

Austro-Ugarska je 1895. godine izvršila popis stanovništva, pa je tada izvršen i popis škola. Prema tom popisu, pored Gradačca, postojale su srpske osnovne škole u Koprivni, Miloševcu, Modriči, Vranjaku i Bos. Šamcu. Međutim prema zvaničnim podacima Zemaljske vlade 1900/1901. na gradačačkom području radilo je 6 srpskih osnovnih škola, računajući područje Modriče i Bos. Šamca koji pripadaju Gradačcu. Godine 1907. postojala je osnovna škola u Žabaru Gornjem, a 1908. u Porebricama.

Zemaljska vlada je bila uporna u realizaciji svoga stava „kojeg je konkretno formirala u dokumentu u kome zajedničkom ministarstvu finansija, obrazlagala uvođenje naziva „bosanski jezik“. Tu doslovno stoji da polazeći „od neizmjerne političke važnosti oslobađanja ovih zemalja od hrvatskih i srpskih političkih i duhovnih uticaja, vlada želi i moli da se, što se jezika tiče provodi upotreba termina „bosanski jezik“ pa predlaže da se ističe da svekoliko domaće stanovništvo govori jednim jezikom“.

Protiv takvih tendencija stalno su reagirale političke stranke iz redova Hrvata i Srba, a inače rijetko su se slagale nacionalne tendencije sva tri naroda, pa i kada bi došlo do toga u pojedinim prilikama austro-ugarska vlast tražila je načina da ne ojača to jedinstvo. Čim bi se osjetilo neko nacionalno približavanje, režim je tražio instrumente putem kojih je unosio razdor, dajući prividne povlastice jednima, da bi protiv njih izazvao druge itd.

Vjerska netrpeljivost među tri naroda naslijeđena je još iz osmanskog perioda. Ona se još više produbljavala u novim uvjetima i sigurno je da je to bila najveća prepreka za jedan brži razvoj ovih prostora, to je usporavalo pozitivne ekonomske i političke promjene.

Neosporno je da je nedostatak učitelja bio jedan od velikih problema koji su vezani za osnivanje novih državnih škola. Učitelji koji su radili u konfesionalnim školama nisu rado napuštali te škole, a iz Austro-Ugarske nije bilo moguće angažirati više učitelja zbog nepoznavanja bosanskog jezika. Osamdesetih godina 19. stoljeća svega 5 polaznika bilo je na školovanju za učitelja, među kojima nije bilo ni jednog Bošnjaka. Zbog toga se 1882/83. godine u Sarajevu osniva trogodišnji kurs za učitelje, kao „pomoćne učitelje“.  Prva generacija od 13 pomoćnih učitelja  završila je školovanje 1885. godine. To obrazovanje preraslo je u redovnu učiteljsku školu 1886/87. godinu. Za čitavo vrijeme vladavine Monarhije, mada je to pitanje vlada imala često na svom dnevnom redu, ostalo je neriješeno pitanje nedovoljnog nagrađivanja učitelja. „Učitelji na selu primali su platu u novcu, a ogrev i stanarinu u naturi, dok su u gradu primali sve u novcu. U školama koje je izdržavala općina plate učitelja su bile manje“.

Muškarci učitelji i žene učiteljice nisu bili u ravnopravnom položaju, naime žene su bile manje plaćene za isti posao. Interesantno je da je 1908. godine vlada donijela naredbu na temelju koje se svaka udaja učiteljice smatrala svojevoljnim napuštanjem službe. To je bilo tzv. uvođenje celibata. Istina ova odredba se nije odnosila na slučajeve kada međusobno stupe u brak učitelj i učiteljica. Gornja odredba sankcionirana je i zakonom 1913. godine.

Učitelji su protestovali zbog teškog materijalnog položaja. Zato je Udruženje učitelja BiH uputilo peticiju Bosanskom saboru 1910. godine, za povoljnije rješavanje materijalnog položaja. Taj zahtjev imao je pozitivnog odjeka, pa je materijalni položaj učitelja popravljen, o čemu je donesen poseban zakon.

Godine 1904. u Sarajevu je osnovano društvo učitelja, a nešto kasnije takva društva osnovana su i u drugim mjestima. Monarhija je željela da disciplinuje učitelje na poslušnost, pa ih je ograničila u pogledu bavljenja dnevnom politikom.

Učitelj je u to vrijeme imao daleko širu ulogu nego što je samo učiteljski poziv. On je na određen način, naročito u malim sredinama bio i ljekar, agronom, književnik, odnosno kao jedno lice iz oblasti kulture. Učitelji toga vremena dali su veliki doprinos našem ukupnom naslijeđu. Ono bi bilo daleko siromašnije da nije bilo učitelja. „I ako su se naši učitelji bavili agronomijom, medicinom, vokalnom i instrumentalnom muzikom i t.d., pisali prozu i poeziju, bavili politikom i privredom ipak mi smatramo da je njihova najveća zasluga za istoriju i kulturu BiH to što su sa visokom ljubavlju i strpljenjem znalački bilježili sve što je trebalo zabilježiti iz narodnog stvaralaštva i na taj način otrgli od zaborava tako dragocijeno blago, koje bi bez njih pokrila koprena zaborava“.

Pedagoški listovi „Školski vjesnik“ i „Učiteljska zora“ ponekad su publikovali napise o narodnom stvaralaštvu, koje su dostavljali učitelji. A od početka 20. stoljeća pored „Glasnika zemaljskog muzeja“ veliki značaj imala su i kulturno-prosvjetna društva „Napredak“, „Gajret“ i „Prosvjeta“. Učitelji su sarađivali i u časopisu „Bosanska vila“ i nekim drugim listovima. A „Gajret“ je izdavao publikaciju „Behar“ u kome su bili saradnici uglavnom Bošnjaci. Njihovi prilozi objavljivani su i u Glasniku zemaljskog muzeja Sarajevo.

          Okupacijom BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine u BiH je zatečen određen broj škola koje su imale konfesionalni karakter, odnosno isključivo nacionalno-vjerski predznak. O tom periodu, te o stanju i razvoju školstva pisao je Mitar Papić, koji je dosta pregledno i zanimljivo obradio ovu značajnu temu društvenog života u BiH.

          Školske prilike u BiH kao i zatečeni nivo organizacije obrazovanja bio je na izuzetno niskom nivou, sa 97% nepismenog stanovništva.

          Benjamin Kallay, kao zajednički ministar finansija, davat će određena obilježja razvoja BiH punih 20 godina. On je prije okupacije bio konzul u Beogradu, pa je za to vrijeme pratio situaciju u BiH, jer su pripreme za ono što će se dogoditi 1878. godine otpočele mnogo ranije. On je posebno bio informiran o željama i namjerama Srbije prema BiH, što je Monarhija po svaku cijenu željela da spriječi.

          Pripadnost različitim vjerama naroda BiH, Austro-Ugarska je koristila kao svoje posebno taktičko oruđe, kako u politici prema BiH, tako posebno u obrazovanju. „U Kallayevom Memorandumu o budućem uređenju BiH koji je iz Pešte poslao Franji Josipu 17. aprila 1877. godine, vjerska podvojenost u ovim krajevima je nazvana najvećom teškoćom i najvećom koristi za buduće okupatore“.  Kažu da se Kallay nije prevario jer su u kritičnim momentima međunacionalni sukobi za punih 40 godina u BiH, uglavnom išli u korist austro-ugarskoj upravi.

          Kada je riječ o obrazovnoj politici i planovima koje je imala za razvoj obrazovanja u BiH, Austro-Ugarska se odlučila za jednu postupnost, jer su računali na određene antagonizme, koji su vladali među tri naroda u BiH; Bošnjaci koji su željeli zadržati islamsku komponentu, Srbi su kovali planove da se BiH priključi Srbiji, a Hrvati da se BiH priključi Hrvatskoj. To je bio određeni nivo nacionalne svijesti naroda u BiH koji je Austro-Ugarska vješto koristila.

          Štampa je u prvoj godini okupacije donosila i ovakve ocjene kada je riječ o školstvu i obrazovanju: „Bog je u sedam dana svijet stvorio. To vam je Bošnjaci i Hercegovci poznato. Isto tako, bit će onima među Vama, koji su pronicava duha posve jasno, da sve ono što je u Bosni i Hercegovini kroz 400 godina zapušteno, pokvareno i izopačeno, ne može se u jednom danu, u jednoj nedelji, u jednom mjesecu popraviti i nadoknaditi“.

          Austro-ugarski vlastodršci, ponekad i neopravdano, tražili su riječi da što je moguće više ocrne bosansku prošlost. Međutim i toj carevini približavala se propast, upravo iz razloga ogromnog nezadovoljstva podjarmljenih naroda, koji su stenjali pod vjekovnom okupacijom i svakojakim nepravdama i zulumima koje su trpjeli od te „napredne“ vlasti.

          Tako se okupaciona vlast odmah našla u situaciji, kako nazvati jezik koji djeca uče u školi bez obzira na nacionalnost. Iz terminologije se ispušta hrvatski ili srpski, a uvodi se termin „zemaljski jezik“, a nedugo iza toga 1883. godine u školama se uvodi jedinstvena terminologija, da djeca uče „Bosanski jezik“. Takva situacija trajala je sve do 1907. godine kada naziv „srpsko-hrvatski jezik“ stiče pravo građanstva.

          U BiH se sporo otvaraju gimnazije, za razliku od trgovačkih škola, kojih je za prvih 14 godina uprave otvoreno 10. Prva gimnazija otvorena je u Sarajevu 1879. godine, a 14 godina poslije toga i gimnazija u Mostaru. Smatra se da je bojazan od inteligencije u BiH usporavala otvaranje gimnazija. Vlasti su sprečavale studije Bosanaca i Hercegovaca u Zagrebu i Pragu, nego su preferirale studij u Beču. Zbog toga je 1899. godine u Beču otvoren specijalni internat za studente iz BiH u kome su predstavnici pojedinih vjera imali i prostorije za molitvu, a u kuhinji se posebno kuhalo za Bošnjake i Jevreje bez svinjetine.

          Režim je bio u jednom strog, a to je da je budno pratio da u oblasti školstva i prosvjetne aktivnosti u cjelini ne smije doći do bilo kakvog oblika nacionalnih težnji. Ispoljavana je spremnost da se takve ideje odmah eliminišu. Čak ako je potrebno brutalno uguše. To je važilo za sve škole, bilo da su državne ili konfesionalne.

          Što se tiče ispoljavanja vjerske ravnopravnosti stanovništva za Austro-Ugarsku su postojale i međunarodne obaveze, kao što je vjerski položaj Bošnjaka za što je bio garant Berlinski kongres i Konvencija o vjerskom položaju Bošnjaka, koja je potpisana u Carigradu 1879. godine, kao i druga Konvencija iz 1880. godine, koja reguliše obaveze prema pravoslavnoj crkvi.

          Austro-Ugarska je činila sve na nacionalnom odrođavanju stanovništva, a što se tiče vjere i vjerskih osjećanja, to je prepušteno vremenu i radu jezuita koji su zajedno sa okupacijom došli u Bosnu i Hercegovinu. Razumije se, preferira se katoličanstvo. Kallay je bio veliki pristalica stvaranja bosanske nacije i to mu je bila, može se reći ideja vodilja u oblasti cjelokupne politike u BiH, a naročito u području obrazovanja i vaspitanja mladih. Pod velikom pažnjom je bio uticaj spolja na srpsko stanovništvo, jer je propaganda i uticaj na to stanovništvo bila najjača i dolazila je iz Srbije.

          Što se tiče uticaja na Hrvate, on je mogao dolaziti samo iz Monarhije, a na Bošnjake nije imao ko uticati, osim srpske ili hrvatske strane, kako bi se oni opredijelili na jednu ili na drugu stranu.

          Da ne bi došlo do neprihvatljivih nacionalnih težnji bilo kod kog od naroda BiH, o tome se strogo vodilo računa i u nastavnim programima i u svim udžbenicima koji polaze od toga da bi u njima trebalo kod učenika razvijati bosanski patriotizam kojeg štiti Monarhija, izbjegavajući da se stavi na bilo koju stranu.

          Kod primjene pisma, u školama se uvodi i ćirilica time što se 27. oktobra 1879. godine priznaje kao pismo, a 10. maja 1880.godine u školama uvodi ravnopravnost i obaveznost,  ćirilice i latinice. Inače značaj pisma ćirilice se u školama često mijenjao, kako bi se što više međusobno udaljili Bošnjaci i Srbi, jer je to bio interes Monarhije. Tako je bilo propisano da Bošnjaci i katolici obavezno prvo uče latinicu, a kasnije ćirilicu, dok su Srbi mogli odmah da uče ćirilicu, a kasnije latinicu. U 1910. godini bilo je dozvoljeno bošnjačkoj i jevrejskoj djeci da se preko svojih roditelja opredijele koje će pismo učiti kao prvo.

          U školama je ćirilica bila formalno dozvoljena, jer su sva dokumenta i svjedočanstva pisana latinicom, a srpskoj djeci ćirilicom, da bi 1915. godine ćirilica bila konačno zabranjena.

          Forsiran je bosanski jezik, za koji je urađen i udžbenik Gramatika bosanskog jezika, a u programima književnosti  u gimnazijama i drugim srednjim školama jezik je imao bosanski karakter. Na zahtjev narodnih predstavnika, Vlada je 1883. godine formirala komisiju za maternji jezik, pa je i zvanično uveden Vukov – Daničićev pravopis u školama u BiH.

          Nerazumijevanje zahtjeva u pogledu jezika, te unošenje u njega germanizama posebno je ismijao Petar Kočić, naročito u komediji „Jazavac pred sudom“ i drugim djelima.

          Monarhija je dosta učinila na razvoju materijalnih proizvodnih snaga u BiH, a posebno na izgradnji komunalnih objekata, saobraćajnica, kao i na izgradnji prvih industrijskih objekata, razumije se, sve sa ciljem zadovoljenja njenih dugoročnih ciljeva i interesa.

          U razvoju školstva išlo se oprezno i relativno sporo, ali unošene su u programe nastave i nove metode vezane za savremenu proizvodnju. S ciljem bržeg razvoja poljoprivrede u školama su organizirani školski vrtovi, gdje se uvode nove poljoprivredne kulture. U školama se obezbjeđuju sjemena, uputstva, te razni crteži zbog obuke školske djece. Za gajenje pojedinih poljoprivrednih kultura izlazio je i poseban list, putem koga su davane informacije i uputstva o pojedinim smjerovima kao što je povrtlarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, peradarstvo i dr.

          Putem škole kod djece je izgrađivan odnos prema Monarhiji, tako da je nastava svaki dan počinjala pjesmom himne – tzv. Carovke. Ali bez obzira na sve manjkavosti austro-ugarske uprave u obrazovnom sistemu, kao i samom materijalnom razvoju u odnosu na period osmanske vladavine, učinjen je značajan progresivni napredak.

Osnovne škole kod pravoslavaca

          Osnovne škole pravoslavnog stanovništva u BiH nosile su naziv „Srpske škole“, a ostale škole u svom nazivu vezane su za religiju kao: jevrejske, muslimanske ili katoličke. O tome kada je počeo proces opismenjavanja pravoslavnih vrlo je malo vjerodostojnih dokumenata. Uglavnom, počeci pismenosti i opismenjavanja vezani su za sveštenstvo i potrebe pravoslavne crkve.

          Trgovci su bili ona druga komponenta u pravoslavaca koja pokazuje interes za pismenost, što je imalo svoje praktične razloge i potrebe. „Prvi, međutim podatak na osnovu koga bi se moglo zaključiti da se radi o prvoj posebnoj zgradi za školu imamo iz 1727. godine: sagradismo kuću kraj crkve poradi skule za djecu i poharčismo na istu kuću dokle se dogradi aspri 32.722“. Papić pretpostavlja da su pravoslavci prije početka 19. stoljeća pored Sarajeva u više mjesta u Bosni imali pravoslavne škole u Livnu, Tešnju i Modriči. Istina, kod nekih škola navode se u raznim dokumentima različiti datumi početka rada pojedinih škokla.   Turska vlada je 1832. godine dala saglasnot za otvaranje osnovne škole u Banjaluci, a do kraja prve polovine 19. stoljeća otvorena je srpska osnovna škola u Bijeljini, Gračanici, Brčkom, Obudovcu, Prnjavoru, Starom Majdanu, Čajniču i Travniku. I srpske škole koje su radile krajem 19. i početkom 20. stoljeća, bile su na veoma niskom obrazovnom nivou. Uglavnom se u tim školama učila osnovna pismenost, kao i vjerska poduka iz pravoslavlja. Kadar – učitelji bili su na vrlo niskom obrazovnom nivou, a nije se znalo ni kada počinje, ni kada završava školska godina.

          U drugoj polovini 19. stoljeća uvode se u srpske osnovne škole savremeni programi i bolja organizacija nastave. O tome je dao značajne podatke Jukić, istakavši da đaci „uče čitati staroslovenski bukvar, časoslovac, a koji zaviri učenik u Katihizis i Psaltir, taj je sve dovršio nauke, a ponešto znadu i pisati, ako će biti u jeroglifima. I u ovaj broj ne ulazi učionica Travanjska i Livanjska u prvoj je vriedan učitelj Petar Šarkić, u drugoj Đorđe Margetić… oba ova učitelja svoje učionice na evropejski način uradili su i svoje učenike i u drugim naucima priležno uče“.

          Inače, oko 1850. godine, može se smatrati vrijeme kada je u srpskom osnovnom školstvu u BiH obrazovni program odgovarao dostignućima savremene škole kao i u susjednim zemljama. Tada dolazi do polaska u škole i ženske djece kroz posebne ženske osnovne škole, (Sarajevo, Brčko, Mostar). Već u to vrijeme u te škole dolaze obrazovani učitelji koji potiču iz drugih krajeva. Otvaranjem Pravoslavne bogoslovije u Banjaluci, kasnije dolaze domaći kadrovi. Crkvene opštine izdržavaju te škole i plaćaju i učitelje, a ponegdje se osnivaju i posebni školski fondovi za finansiranje obrazovanja. U prvo vrijeme udžbenici u ove škole stižu iz Beograda, a kasnije se štampaju u Sarajevu u Vilajetskoj štampariji.

c) Srednje škole kod pravoslavca

          Srpski trgovci u Sarajevu 1855. godine, zahvaljujući razvijenim trgovinskim odnosima sa inostranstvom i iz potrebe poznavanja njemačkog i italijanskog jezika i trgovačke računice, doprinose formiranju građanske ili trgovačke škole, 1864. godine ova škola mijenja naziv u realku, a 1879. godine stiče naziv Gimnazija.

          Godine 1858. u Sarajevu Staka Skenderova osniva srpsku privatnu žensku školu. To je bila, ustvari, osnovna škola sa dodatnim predmetom: ženski ručni rad. Turska vlast pomagala je izdržavanje ove škole, pa su nju pohađale i djevojke drugih vjerskih pripadnosti. U Žitomislićima, u manastiru se 1858. godine otvara Pripravna duhovna škola, a kasnije takva se škola otvara i u Mostaru. Oko 1860. godine u Mostaru se otvara i Mala srpska realka. U ovoj školi pored njemačkog i italijanskog izučava se i turski jezik.

          U Banjaluci se 1866. godine osniva Bosansko-banjalučka bogoslovska škola. Ovu školu otvorio je Vaso Pelagić i u njoj radi tri godine. U 1869. godini u Sarajevu se otvara škola pod nazivom Zavod Mis Irbijeve. Za ovu školu može se reći da je to prva ženska srednja škola u BiH. U početku je pohađaju učenice svih vjeroispovijesti, a kasnije ostaju učenice isključivo pravoslavne vjere.

č) Osnovne škole kod katolika

          Katoličke osnovne škole i uopće pismenost bila je vezana za potrebe crkve i odvijala se u organizaciji crkve. Smatralo se da je crkva mjesto gdje treba vršiti opismenjavanje Hrvata – katolika, pa su glavni akteri i nosioci opismenjavanja i razvoja kulture uopće kod Hrvata u BiH bili franjevci. Oni prvi osnivaju škole u BiH još u 14. stoljeću, za koje vrijeme se i veže početak opismenjavanja. O toj tvrdnji nisu sačuvani pouzdani dokazi.

          Prema turskim izvorima, osvajanjem Bosne 1463. godine zatečeni su katolički samostani u Kraljevoj Sutjesci, Olovu, Fojnici i Kreševu, dok neki izvori navode i samostan u Mostaru, Konjicu i Ljubuškom. Ali ipak, početak šireg opismenjavanja Hrvata vezan je za samostane u Fojnici, Kreševu i Sutjesci.

          „Četerdesetih godina 19. stoljeća, fra Ivan Jukić, a nešto kasnije fra Grga Martić šire i snažnije pokreću pitanje  osnovnog školovanja hrvatske djece u Bosni i Hercegovini. Ova dva franjevca ostat će najzaslužniji za obrazovanje i kulturu uopće hrvatskog življa u Bosni u ovom periodu. Fra Jukić je tražio od Porte dozvolu da se mogu: „slobodno u svakoj općini u učionice dovoditi učitelje iz druge zemlje. Učionice i dobri učitelji svugdje i svakad su bili potrebni – bez nauke nema sreće, bez nauke nema blagostanja – pravedno je dakle da nam se dopusti ova želja“. Grga Martić piše 1847. u „Gajevim novinama“, da se radi buđenja narodne svijesti dozvoli franjevcima da osnivaju škole u Bosni.

          Časne setre u Bosni i Hercegovini pod kraj turske vladavine otvaraju osnovne škole za katoličku djecu. Prva takva škola otvorena je u Sarajevu 1871. godine, a zatim i u drugim mjestima.

          Prestankom turske vladavine u Bosni i Hercegovini bile su ukupno 54 osnovne škole sa 2.295 učenika i 56 učitelja.

d) Srednje škole kod katolika

          Srednje škole u današnjem smislu nisu u to vrijeme postojale. To su, ustvari, bile škole po trajanju i programu iznad osnovnih škola. U drugoj polovini 18. stoljeća spominju se gimnazije u samostanima u Fojnici, Kreševu i Sutjesci, a kasnije se ove škole otvaraju u Širokom Brijegu i Gučoj Gori kod Travnika.

          Prva hrvatska realka otvorena je u Livnu, a katoličku realku u Sarajevu osnovao je fra Grga Martić 1865. godine.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 450-462).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

ŠKOLSTVO U OSMANSKOM PERIODU

Školstvo u Osmanskom periodu

          Nastanak i organiziranje školstva kod Bošnjaka, povezano je za dolazak Osmanlija na ove prostore. Prve škole, za osnovno obrazovanje kod muslimana, nazivaju se mektebi i taj naziv zadržao se sve do danas.

          U početku svoga nastanka i razvoja, mektebi su bili organizirani u džamijama. Međutim, kasnije se prave posebni objekti, u neposrednoj blizini džamija za te namjene.

          Djeca su u mektebima učila pisanje, čitanje, račun i određena poglavlja iz „Kurana“. Pored toga, djeca su odmah učila šta je to vjerski obred, odnosno osnove obredoslovlja. U svim mektebima u početku učilo se i plivanje, kao jedna od sportskih aktivnosti i to kao poseban predmet. Te prve škole su bile privatne, pa su troškove snosili roditelji imućnih polaznika mekteba. Inače, za siromašnu djecu osnivali su se mektebi, koji su imali besplatnu nastavu, kao i besplatno izdržavanje. Učitelj se zvao mualim(učitelj pisanja). U prvo vrijeme država se nije miješala u početnu nastavu.

          „Prvi mektebi podignuti su za vrijeme halife Omera (634.-644.). Tada je završeno ujedinjenje Arabije i osvajanjem Sirije, Palestine, perzijske države i Egipta, udaren je temelj arapskoj velevlasti. Arapska osvajanja nastavljena su u doba dinastije Omajida (661.-750.), kada je arapska država najviše razmakla svoje granice: prostirala se na tri kontinednta – u dijelovima Azije, Afrike i Evrope – od Inda do Atlanskog okeana, obuhvatajući 10 miliona km². U doba Omajida mektebi su se mnogo raširili“.

          Skoro pet stoljeća mektebi su bili osnova školstva, a tek u 11. stoljeću osnivaju se medrese. One su se smatrale kao srednje i više škole. U tim školama, odnosno njihovim programima, na prvom mjestu izučavaju se vjerske i pravno-šerijatske nauke. Svjetovne znanosti se nisu posebno izučavale, ali ukoliko je to bilo potrebno u cilju dokazivanja vjerskih istina, one su se koristile u određenom obimu.

          Međutim, kako je vrijeme odmicalo iz programa medresa izbačeno je sve što nije u skladu sa vjerskom naukom. Medrese kao i mektebi bile su u najužoj vezi sa džamijama i građene su u njihovoj neposrednoj blizini. Njih su gradili kao i mektebe, obično imućniji ljudi kao svoje zadužbine. Vakifi su davali i sredstva za njihovo izdržavanje. U osnovi tih dobročinstava bila su jaka vjerska osjećanja osnivača mekteba i medresa. U arapskoj državi zgrade medresa bile su ogromne, arhitektonski lijepo oblikovane i izvanredno uređene. U tim medresama postojale se velike učionice (predavaonice), kupatila, trpezarije, kao i izgrađeni stambeni prostori, kako za nastavnike, tako i za učenike. Učenici su primali stipendije, a svaki je imao svoju sobu, odjeću kao i ishranu.

          Arapi su dali veliki doprinos svjetskoj kulturi. Oni su odigrali jedan vid posredničke uloge, na taj način, što su primali ono sve najbolje iz grčke kulture, ali su to produbljavali i proširivali sa ogromnim novim naučnim dostignućima na raznim poljima, što je sve prenošeno i korišteno u Evropi. Velika su djela tih naučnika u medicini, matematici, astronomiji, biologiji i drugim naučnim disciplinama. Najveći arapski filozof, bio je neosporno IBN RUŠD (AVEROES).

„Najveći uticaj arapske kulture na zapadnoevropsku vršio se preko Kordovskog halifata. Španija u doba Arapa, predstasvljala je najveće žarište kulture u Zapadnoj Evropi.

U njenim visokim školama u Kordovi, Sevilji, Granadi, Malagi, Toledu itd., pored teološko-pravnih, predavane su i razne svjetovne nauke. Među velikim brojem slušalaca nalazili su se i kršćani iz Španije i drugih zemalja. Jedan od njih učeni Gerbert, kasnije papa Silvestar bio je kordovski đak. Osim muslimana, u tim školama predavali su i krišćani i Jevreji. U Kordovi je postojala i viša ženska škola, u kojoj su predavale žene. Neke žene su bile poznate kao dobri ljekari naročito za ženske bolesti“.

          Osmanlije su u naše krajeve prenosili arapski jezik koji se smatrao savršenijim od turskog jezika, tako da je u medresama na Balkanu, koje se otvaraju u prvoj polovini 15. stoljeća, arapski jezik smatran najvažnijim predmetom. Biblioteke, prije svega orijentalne i knjige u njima napisane su 80% na arapskom jeziku, a da li je neko manje ili više učen čovjek, cijenilo se po tome da li zna arapski jezik, a ne po znanju turskog jezika.

          Arapska kultura zauzela je veoma visoko mjesto u istoriji čovječanstva, a njeno nazadovanje počelo je kada su se pojedine arapske zemlje počele da izdvajaju.

          Turci, Seldžuci primaju islam i njegovu kulturu kada se ona nalazila u početnom stadijumu dekadense. Seldžučki sultani i veziri činili su mnogo napora da zadrže i obnove nekadašnji sjaj i veličinu arapske kulture, podizane su brojne medrese, mektebi. Najviše se istakao vezir NIZAMUL – MULK TUSI. On je podigao čuvenu medresu u Bagdadu, koja je bila centar teološko-pravnih nauka. Međutim, 1258. godine dolazi do mongolske najezde, koji razaraju Bagdad i uništavaju mnoge tekovine islamske kulture. Iako su kao zavojevači uspjeli zagospodariti ogromnim teritorijama, oni nisu mogli izbjeći uticaj islamske kulture od strane naroda koje su pokorili, pa su jednim svojim dijelom prešli na islam.

          „Mongolskoj najezdi podlegli su i Seldžuci i na ruševinama njihove države, njihovi srodnici, Turci – Osmanlije udarili su temelj svojoj državi u 13. stoljeću. Od kraja ovoga stoljeća Turci su postepeno širili teritoriju svoje države na račun oslabljene Vizantije i drugih zemalja. Sredinom 14. stoljeća prešli su na Balkansko poluostrvo i za nekoliko decenija zauzeli ostatke Vizantije, podvrgli pod svoju vlast balkanske zemlje, među njima i srednjovjekovene države Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, zagospodarili srednjim Podunavljem i ozbiljno ugrozili hrišćansku Evropu. Pod Tursku vlast došle su i sjevernoafričke arapske zemlje do Maroka“.

          Iz predhodnog teksta vidimo da su Turci, kao islamski narod primili kulturne tekovine od naroda gdje je islam rođen, tj. od Arapa, a i Perzijanaca. Mehmed II. Osvajač organizovao je istaknute učenjake toga vremena iz islamskih zemalja, koji su imali zadatak da izrade uredbu u vezi sa školovanjem djece. Ta uredba sadržavala je organizaciju i sadržaj za pojedine vrste škola, kao što su mektebi i medrese.

          Medrese su imale tri stupnja: osnovni, srednji i viši, što bi odgovaralo: osnovnoj, srednjoj i višoj školi. Međutim ova Uredba za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca (1520.-1566.) dopunjena je u tom smislu, kako bi se u medresama pored vjerskih izučavali i svjetovni predmeti ili znanosti. Navedeni sultan se isticao u podizanju medresa. „Među škole najvišeg stupnja ubrajale su se medrese SEMANIJE u kojima su polaznici studirali jednu od tri grupe predmeta: islamske pravne nauke, egzegezu Kurana, ili sholastičku teologiju i retoriku sa srodnim naukama, a isto tako, su sticali i specijalizovana znanja“.

          Medresa je školska ustanova, a izdržavao je vakuf. U medresi je bio kao predavač islamskog obrazovanja muderis. On je uživao veliki ugled, a bio je poznavalac, kako vjerskih, tako i duhovnih nauka. Pored toga, muderis je imao i neku posebnu specijalnost. Polaznik medrese morao je steći znanja iz teoloških nauka, kao i osnovu iz arebice, jezika i drugih nauka. Ako je nekom polazniku bilo potrebno i dopunsko obrazovanje iz posebne oblasti, on bi bio upućivan u neko drugo mjesto, gdje je postojao najbolji stručnjak za tu oblast. Prema tome, muderis je bio stub obrazovnog procesa.

a) Vjerske škole

          Tip vjerskih škola koje su Turci i sami prihvatili i razvili kod sebe, prenijeli su i kod nas u BiH, pa time i u Zvornički sandžak, odnosno u gradačački kraj. Evlija Čelebija u čijoj se sejathanami (putopisu) iz druge polovine 17. stoljeća, dok je putovao BiH, zabilježeni su svi značajniji vjerski objekti ističe, da je tom prilikom u Zvorniku zatekao tri medrese i sedam mekteba. Putopisac je zaobišao gradačački kraj.

          U turskoj imperiji, nakon duge opsade Beča (1683.), nastupa period zastoja u turskoj osvajačkoj politici. Od tada nastaje period konačnog uzmicanja Turaka u Evropi. Taj period karakterističan je za Osmansko carstvo po tome što posebno dolazi do raspadanja turskog feudalizma, „slabljenja vojne moći  države zbog premoći razuzdanih janjičara, koji su postali oruđe intriga, dvorskih smutnji i prevrata, slabljenje centralne vlasti, režim „bakšiša“ i korupcije, ustanci hrišćana protiv turske vlasti“.

          Turska slabi, a njeni protivnici jačaju. Evropu zahvata ubrzani ekonomski razvoj, koji je podstaknut velikim geografskim otkrićima. Evropljani pljačkaju mnoge prekomorske zemlje, koje osvajaju i pretvaraju u svoje kolonije. Turci ne učestvuju u tom procesu, mimo njih se odvija prvobitna akumulacija kapitala. Razvijaju se nove proizvodne snage u Evropi na temelju buržoaskih kapitalističkih odnosa. Turska će uskoro nakon toga postati i sama objekat kolonijalne pljačke.

          U Turskoj državi kapital postaje dominantan, a njegovi nosioci su buržoazija koju sačinjavaju neturske nacije: Grci, Jermeni, Jevreji, i drugi. Turska buržoazija slabi, postaje bez političkog značaja, a to mjesto u Turskoj preuzimaju Grci i Jermeni.

          Opadanje državne moći Turske od druge polovine 17. stoljeća, odražava se i na obrazovnom polju. To dovodi do opadanja kvaliteta školovanja u mektebima i medresama. Od druge polovine 17. stoljeća je bilo uočljivo slabljenje turske države, što se veoma nepovoljno odražavalo i na kulturno-prosvjetne prilike i u Bosni i Hercegovini. Za izdržavanje mekteba i medresa i ako se otvaraju, funkcioniraju na sredstvima zahvaljujući svojim vakifima, koji im zavještaju dio svoje imovine. U obrazovnim programima dolazi do zastoja, odnosno nastava se svodi na vjersko vaspitanje i obrazovanje, a kao nedostatak smatra se i učenje iz udžbenika napamet, koji su pisani na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Taj metod se smatrao prevaziđenim.

          Međutim, određeni preokret u reformama u pozitivnom pravcu, nastaje dolaskom na prijesto Selima III. On sprovodi reforme, nailazeći na žestok otpor reakcionarnih snaga. Ipak, reforme koje su otpočele krajem 18. stoljeća, nastavljaju se i u 19. stoljeću.

          „Period reformi u Turskoj odrazio se jednim dijelom i na razvitak muslimanskog školstva. Najvažnije posljedice reformi, bilo je osnivanje svjetovnih škola, nižih, srednjih i viših, za opšte i stručno obrazovanje (kao što su ruždije, idadije, sultanije, razne stručne škole i univerzitet sa nekoliko fakulteta). Te škole imale su nastavne planove i programe po uzoru na evropske i osposobljavale su kadrove savremenih činovnika, oficira i raznih stručnjaka. Brigu o tim školama počelo je da vodi Ministarstvo prosvjete u Carigradu. Osnivanjem svjetovnih škola, zadan je udarac vjerskim, koje su sve više opadale“.

          U turskom periodu školstvo u Bosni i Hercegovini razvijalo se pod posebnim uvjetima. U 15. stoljeću Turci su u BiH zatekli veoma nesređeno stanje. Odvijali su se sukobi i trvenja između bosanskih velikaša, a vršeni su žestoki progoni pripadnika bosanske crkve. Osmanlije nastoje i čine sve da učvrste svoju vlast i svoj društveno-politički sistem, a ulažu napore za širenje islama. Oni već od 15. stoljeća podižu džamije, otvaraju mektebe i medrese i razne humanitarne institucije. Uvodi se sistem vakufa, a ustanove koje se otvaraju imaju vjerski karakter i osnova su za širenje islama.

          Stanovništvo koje prima islam i tekovine njegove kulture (muslimani) postaju glavni oslonac turske vladavine. U periodu kada se tursko carstvo širi, bosanski muslimani postaju prethodnica u turskom osvajanju, a kasnije pri povlačenju i opadanju turske moći, oni ostaju kao zadnji bedem odbrane u Evropi.

          Međutim i pored tih silnih uticaja i promjena koje nastaju kod bosanskih muslimana nakon prijema islama, oni ipak ostaju čvrsti i nepokolebljivi u odluci da sačuvaju svoj maternji jezik, običaje i narodno pismo. Bez obzira što su Turci donijeli sa sobom turski jezik i arapsko pismo, domaće stanovništvo upotrebljava svoje domaće pismo – ćirilsko pismo (bosančicu), koje se s koljena na koljeno prenosilo u budućnost. Zvanična državna administracija zavodi arapsko pismo na turskom jeziku, ali zadržava se i upotreba domaćeg pisma.

          „Zahvaljujući otvaranju mekteba, u kojima se učilo i arapsko pismo, to pismo je postepeno prodiralo i među domaće muslimansko stanovništvo. S tim u vezi počelo se vrlo rano raditi da se ono prilagodi i narodnom govoru. Ta reforma prilagođavanja izvršena je u toku 15. stoljeća. Reformirano pismo nazvano je arebica (aljamijado). Arebicu su upotrebljavali muslimanski književnici i pisci, a upotrebljavalo se i u poslovnom saobraćanju“.

          Što se tiče školskog sistema kod muslimana nakon pada Bosne pod tursku vlast on je od 15. stoljeća pa sve do druge polovine 19. stoljeća isti, dakle punih 400 godina, a odvijao se u mektebima i medresama kao jedinim vrstama škola u ovom periodu, davao je polaznicima vjersko obrazovanje. Škole svjetovnog karaktera nisu postojale.

          U BiH u turskom periodu bilo je preko 1.000 mekteba. Mektebske zgrade su bile kao i ostale kuće, u njima nije bilo dovoljno prostora i bile su uglavnom neuslovne za odvijanje nastave. Klupa nije bilo, sjedilo se na podu. Međutim, vrlo je teško govoriti o materijalnim uslovima u tim školama iz perspektive 21. stoljeća. Za to vrijeme, teško da je moglo biti bolje, nego što je bilo.

          Šta se učilo u mektebu? Tu se učila arapska azbuka, kako bi se mogao čitati Kuran. Pored toga upoznavalo se sa osnovnim elementima dogmatike, morala, a naročito sa strogim pravilima obredoslovlja. U mektebu su postojali udžbenici. Teškoće za djecu su bile zbog turskog jezika, koga djeca nisu razumjela, i ako se nastava odvijala na tom jeziku. Arapska slova učila su se metodom sricanja. Svako slovo imalo je svoje posebno ime.

          U početku u jednom dužem periodu, udžbenici su bili pisani rukom, a tek kasnije pojavit će se početnice koje su štampane u Carigradu – stambolske Sufare. Kod predmeta dogmatike, obredoslovlja i morala, primjenjivao se metod učenja napamet.

          Medrese su bile srednje i više vjerske škole, a javljaju se u Bosni nakon dolaska Turaka. Njih osnivaju pojedini bogati ljudi, ostavljajući im dio svoga imetka za njihovo održavanje i opstanak, pa su one, kao i mektebi nosile imena svojih dobrotvora. Broj medresa dostigao je od dolaska Turaka pa do tridesetih godina dvadesetog stoljeća oko 40.

          U školovanju muslimana u BiH u doba turske vladavine postoje podijeljena mišljenja, koja se kreću od potpunog negiranja od strane pojedinih autora, pa do pohvala od strane drugih. Naročito podcjenjivački odnos imaju neki autori – nemuslimani. Tako Jukić smatra, da to nije nikakav obrazovni sistem, jer da i najveća turska gospoda, jedva zna čitati i pisati, do Giljferdinga, koji daje drugačije odgovore na ova pitanja, pa kaže da se za muslimane ne može reći da su potpuno neobrazovani. On ističe, da naprotiv među muslimanima ima više obrazovanih ljudi nego među kršćanima „ali obrazovanje koje dobije musliman u Bosni je čisto istočnjačko: on uči čitati i pisati turski, uči napamet „Kuran“ i ako hoćete da se usavršava, može da se upozna s arapskom i perzijskom literaturom“.

          Međutim, on ipak stavlja zamjerke na taj sistem obrazovanja, jer sve što nauči Bosanac on to prenosi u umnu sferu „koja je sasvim tuđa zemlji u kojoj je odrastao i prirodnom duhu u kojem živi“ pa njegovo obrazovanje ostaje neupotrebljivo kao „mrtvo slovo“.

          Nešto drugačije mišljenje imaju domaći historičari. Prelog se veoma pohvalno izražava o rezultatima obrazovanja muslimana u BiH, što daje dobre rezultate na književnom i naučnom polju, „oni su daleko natkrili svoje zemljake pravoslavne i katoličke vjere“.  Vladislav Skarić, takođe smatra „da pravoslavni nisu imali onako uglednih i učenih ljudi kao muslimani“. Ne može se reći da muslimane nije privlačio svojim rezultatima i evropski zapad, ali to se više odnosilo na pojedince. Bosanski muslimani već od 15. stoljeća daju značajan rezultat u književnosti pišući književna i naučna djela, te poeziju kako na turskom tako i na arapskom i perzijskom jeziku. Bosna i Hercegovina je dala preko 200 pisaca, koji su postigli značajne rezultate u istočnoj književnosti. Šabanović ističe da to stvaralaštvo „nije naše narodno ni po duhu ni po jezicima na kojima je stvarano, ali je naše zato što su ga stvarali naši ljudi u našoj zemlji, pa već zato zaslužuju da ga proučimo. Tim prije što je i u ovoj književnosti… u svako doba bilo bar sporadičnih izliva narodnog duha, a naročito ljubavi prema rodnoj grudi“.

          Bašagić u svom djelu „Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini“, navodi da su se u vrijeme turske vladavine istakli mnogi pojedinci iz naših krajeva. Oni su svoja znanja stjecali, kako u rodnom kraju, tako i u Carigradu, stičući titule profesora u carigradskim medresama, podižući čuvene džamije i medrese kao i druge škole. Mnogi postaju čuveni pjesnici, vojskovođe i veziri. Neki su došli na najviše položaje u turskom carstvu.

          Međutim s druge strane, kada je riječ o širokim narodnim masama muslimana, oni su vijekovima čamili u zaostalosti, nisu znali ni čitati, ni pisati i zaostajali su za novim vremenom. Tu su i oni pojedinci koji su bili poluobrazovani, a zalazili su među narod i širili svoje „znanje“ na jedan potpuno pogrešan način, pa su time kod mnogih još više povećavali zaostalost i zablude.

          U 19. stoljeću u BiH odvijaju se burni događaji koji negativno utiču na razvoj bošnjačkog školstva. Iako se zahvaljujući imućnim pojedincima u BiH u to vrijeme podižu nove škole za vjersko obrazovanje. U cilju činjenja dobrih dijela, bogati ljudi podižu i popravljaju škole, džamije i druge objekte. Te škole u kojima Bošnjaci uče i stiču vjersko obrazovanje bile su brojnije od katoličkih i pravoslavnih škola.

          Međutim, „kvalitet programa navedenih škola upoređujući ga sa kvantitetom znatno zaostaje. Posmatrano iz današnje perspektive, one odišu primitivnošću i imaju nedostataka. Ali ako se imaju na umu opšte prilike koje su vladale u Bosni i Hercegovini, kao perifernoj oblasti feudalne turske države, biće nam razumljiva ta primitivnost i nedostaci“.

          U ovim školama stoljećima su se vaspitavale generacije iz istih udžbenika u kojima se ništa nije mijenjalo, a polaznici su vaspitavani  istim nastavnim metodama. Novo vrijeme u Zapadnoj Evropi vršilo je potrebne reforme u školama. Jedan dio toga su prihvatali u Turskoj i primali „izvjesne novotarije“, dok je u BiH, osim rijetkih izuzetaka, uglavnom ostajalo na starom. Imali su prevagu patrijarhalni odnosi i konzervatizam. U tome stanju dočekana je okupacija BiH od strane Austro-Ugarske.

b) Sibjan mektebi

          Osmanlije su nakon osvajanja BiH, te nakon prelaska na islam jednog dijela zatečenog stanovništva, otpočeli osnivati i razvijati školski sistem, koji su imali kod sebe, a sve su to i sami primili od Arapa i Perzijanaca. Vrlo brzo nakon dolaska, grade se džamije te osnivaju mektebi i medrese.

          Mektebi su najbrojnije škole, koje se osnivaju kako u gradskim, tako i u seoskim sredinama. Mektebi u našim krajevima nastaju na bazi privatne incijative i podižu se uglavnom kao dobrotvorne ustanove. Izdržavaju ih pojedinci svojim prilozima – vakufima. Vjeroučitelji (hodže) održavaju redovnu nastavu i imaju za to platu. Međutim pored dobrotvornih mekteba, podižu se i sibjan mektebi, koje izdržava narod. Kod ovih mekteba plata za hodže je bila nesigurna i mala.

          U mnogim mjestima nije bilo stalne nastave, nego se ona održavala povremeno, a obavljaju je tzv. putujuće hodže, koji podučavaju svijet vjerskim dužnostima. Ta nastava se obično odvijala u nekoj privatnoj kući. „Osnovani bez ikakvog sistema, po želji pojedinaca ili mjesnog stanovništva, bez jače državne incijative, mektebi su živjeli samostalnim životom i bili svijet za sebe. U njima su decenijama i stoljećima vladali nedostaci, koji su se ispoljavali u higijenskom, vaspitnom, i nastavnom pogledu“.

          Mektebske zgrade su bile neuslovne, pravljene su bez plana. Uglavnom su to bili prizemni objekti ili mračne i vlažne privatne kuće, koje su samo preuređivane za mektebe, obično sa jednom sobom od 6 – 7 m dužine i 3 – 4 m širine. Visina je rijetko dostizala 2 metra, sa malim prozorima sa malo svjetlosti i vazduha. Djeca su sjedila na podu, podvijenih nogu na koljenima. Hodžino mjesto je bilo na sećiji, zastrto kožicom ili šiltetom. Hodža je pri ruci imao nekoliko štapića, a na zidu pored njega obično su visile falake. Djeca su se bojala falaka, a i hodže. Za prestupe djeca su bila kažnjavana štapićem ili udarcima po tabanima uz korištenje falaka.

Gornji opis može nam se učiniti kao preoštar i nehuman prema maloj djeci. Međutim, to je bio i odraz općeg materijalnog i duhovnog stanja stanovništva. Pa i život u kućama naročito na selu, gdje je vladalo prilično siromaštvo, nije se mnogo razlikovao po uslovima življenja u odnosu na uslove školovanja. Prutić ili šiba, bio je više sredstvo zastrašivanja, jer su djeca nemirna, nego što se masovno upotrebljavao, što važi i za falake.

A i kada je bilo upotrebe šibe, hodža ju je manje upotrebljavao za djevojčice i za malu djecu. Za kažnjavanje djece roditelji skoro i da nisu reagovali. Obično je važilo pravilo kada otac predaje dijete hodži u mekteb: „Tvoje meso, moje kosti“. I u narodu je postojalo vjerovanje da kud udara hodža neće „pržiti džehenemska vatra“. U zimskom periodu, djeca su donosila u mekteb drva od kuće, što se zvalo „potaka“.

          „Nosilac svega života i rada u mektebu bio je hodža ili mualim (učitelj). On je bio centralna ličnost oko koje se kretao dječiji svijet. Najčešće je to bio čovjek iz naroda, s malim obrazovanjem, koji je znao toliko, koliko treba djecu naučiti“.

          Kako smo istakli, hodže nisu imale posebnu plaću za svoj rad od strane države, nego su zavisile od priloga koje su davali roditelji djece koja pohađaju mekteb, a to se nazivalo hedija (dar), pa se u narodu mislilo da hodžu ne valja plaćati kao nadničara. Hodža je naravno bolje pazio djecu koja donose bolje darove, obično od imućnijih roditelja. Hodže su se na selu preko ljeta morale baviti nekim drugim poslom radi zarade, obično su to bili seoski poslovi, a u gradu hodža se bavio nekim zanatom. Neke hodže su koristeći praznovjerje naroda, kako na selu, tako i u gradu pisali „zapise“, ostvarujući na taj način nekakav prihod, koji im je bio dovoljan za „održavanje golog života“.

          Nastava u sibjan mektebima bila je uvijek jednolična, monotona, ogrezla u mehanizmu. U njoj je vladalo pravilo: da se znanje upamti, najbolje ga je naučiti napamet. Zato se učenje napamet („bubanje“) njegovalo u punoj mjeri. Djeca su međutim učila napamet i ono što ne razumiju, čitala su arapski tekst „Kurana“ bez razumijevanja. Odrasli bi ih uvjeravali da se nauka sastoji iz nečega nerazumljivoga, iz nečega što samo hodže mogu znati, a ostalom je svijetu dovoljno da vjeruje da tako mora biti. Pedagoški i metodički nespreman hodža je radio kako je znao i umio.

          Djeca su arapsko pismo učila iz početnica, odnosno sufara. Za razliku od gradova, u selima se učilo bez ikakvih knjiga. Takva obuka morala je trajati duže.

          Međutim, ni mektebi nisu bili svi jednaki u smislu programa i gradiva koje se uči. Kada se pređe i nauči gradivo iz sufare, trebalo je da djeca već znaju pravilno čitati „Kuran“ što se i događalo u boljim mektebima. Zavisno od učenika i sposobnosti hodža u boljim mektebima, kao na pr. u Sarajevu, učilo se čitanje „Kurana“, „Tedžvid“, „Ilmihal“, „Ilmi ahlak“, „Fikh“, „Hadis“, „Munija“, „Halebija“, „Bergivijeva risala“ i dr.

          Svjetovne knjige, pa i udžbenici bosanskohercegovačkih muslimana, pri kraju turske vladavine počeli su se izdavati na narodnom jeziku – bosanskom. Tako je prvi udžbenik islamske vjeronauke napisao Mehmed Zaim efendija Agić, iz Bos. Broda 1868. godine „Od virovanja Kitab“. Pisao je na našem jeziku, arebicom, a godine 1875. mostarac Omer efendija Humo objavio je „Sehletul – vusul“, kratki ilmihal, takođe na našem jeziku i pisan arebicom. „U mektebu, kao početnoj osnovnoj školi, dijete je trebalo da upozna i islamske dužnosti i da nauči vjerske obrede. Dijete koje nije znalo turski, nije razumjelo hodžu niti se snalazilo u teškim tekstovima na turskom i arapskom jeziku pisanih knjiga. I ako je potpuno nedužno, zaista prolazilo kroz knjigu, kao čovjek zavezanih očiju kroz nepoznati kraj“.

  1. Medrese

Kako smo istakli, u prvo vrijeme džamije su pored bogomolje vršile i funkciju škole, tako da se u njima sticalo znanje srednjeg i visokog obrazovanja. Dakle medresa je srednja ili viša škola u kojoj polaznici stiču znanja i obuku vezanu za vjersko obrazovanje, ali i za pravno – šerijatske nauke. Prva medresa osnovana je u NEJSABURU (NIŠAPURU), koji je bio glavni grad pokrajine HORASAN u Perziji. To je bilo 400 godine po hidžri, odnosno u 11. stoljeću nove ere. Prvu medresu u Bagdadu podigao je vezir Nizamul – mulk Tusi i zvala se po svom osnivaču „NIZAMIJJA“ oko 1067. godine. Kairo je polovinom 15. stoljeća imao 70 medresa.

          „Prvu medresu u Turskoj osnovao je emir Orhan (1326.-1362.). Za njim su se poveli sultani i dostojanstvenici. Najznamenitija medresa u Turskoj  bila je sultana Mehmeda II. Osvajača i Sulejmana Zakonodavca u Carigradu”.

          U Bosni i Hercegovini smatra se da je prvu medresu u Sarajevu sagradio sandžak-beg Firuz-beg (1505.-1512.). Međutim ona se više ne spominje i nema je od 1697. godine. Ali najpoznatija medresa u BiH svakako je Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu.

          Tražeći određene reforme u programima  obrazovanja u medresama, jedan polaznik (hodža) 1911. godine piše u „Gajretu“ br. 1 u Sarajevu „da je za 20 godina boravka u medresi naučio toliko da o arapskoj literaturi nema pojma, Fikha i Kelama ne zna, a ako mu zatreba da napiše obično pismo na arapskom jeziku napravi više pogrešaka ne samo na svakoj stranici nego i u svakom redu“. Zbog toga ovaj hodža predlaže da se za svaki predmet odredi poseban predavač. Moramo priznati da je navedeni hodža zaista bio slab đak. Žalbe na otežane okolnosti ne mogu mu biti opravdanje.

          Materijalne prilike u pojedinim medresama  u BiH bile su loše, pa se ni higijena nije mogla održavati na potrebnom nivou. To su bile jednospratne, duguljaste zgrade, koje su imale mala dvorišta. Sve su bile slabo opremljene i dotrajale, tijesne i sa malo svjetla.

          Godine 1877. u Gračaničkom kadiluku, gdje je spadao i Gradačac radile su dvije medrese, a u Zvorničkom sandžaku radilo je ukupno 6 medresa.

          Profesor lajpciškog univerziteta dr. Schmid Ferdinand, neposredno pred okupaciju BiH, kaže da je u to vrijeme u BiH bilo 40 medresa, koje su veoma oskudno bile opremljene, a obuka se izvodila na arapskom i perzijskom jeziku, a iz praktičnih nauka nije bilo obuke. Zbog toga su imućniji muslimani svoju djecu na školovanje upućivali u Carigrad. Doduše, mišljenje dr. Schmita treba uzeti sa rezervom, jer su oni boraveći u Bosni i Hercegovini, uglavnom u špijunskim misijama, željeli da stanje u BiH prikažu u što lošijem svjetlu.

          Inače, u čitavom turskom periodu prema istraživanju Madžide Bećirbegović izgrađeno je oko 100 medresa.

Kroz medresu u Svircu, kao i medresu Muradiju u centru Gradačca, prošle su brojne generacije polaznika, koje su nakon školovanju dale nemjerljiv doprinos kako u obrazovanju, tako i u očuvanju nacionalnog identiteta Bošnjaka. Medresu u Svircu podigao je Osman-kapetan, koji je upravljao Gradačačkom kapetanijom od 1795. do 1810. godine. Bio je vrlo uticajan i jedan od najbogatijih kapetana u BiH. Pored medrese u Svircu podigao je i medresu u Gračanici kao i česmu oko 1800. godine. Medresu Muradiju podigao je Murat-kapetan oko 1812. godine. Takođe, ovaj kapetan je sagradio i drugu medresu u Gračanici. List „Bošnjak“ br. 33. od 18. avgusta 1892. piše da je Mustaj-beg Fadilpašić, koji je u to vrijeme bio načelnik grada Sarajeva i predsjednik Zemaljskog vakufsko povjerenstva darovao 1.000 forinti za održavanje Gradačačke medrese.

U medresi Svirac, koja je ime dobila po istoimenoj mahali Svirac, radio je na daleko poznati Hadži hafiz efendija Mulaibrahimović, zvani Svirac. Medresa u Svircu radila je sve do poslije Drugog svjetskog rata. Poslije, je zbog oštećenja srušena. Bila je izgrađena neposredno uz džamiju sa njene zapadne strane.         

U listu „Bošnjak“ br. 27 od 4 jula 1901. godine zabilježeno je da se u Gradačcu u dvjema medresama i mektebu ibtidaiji 22. juna održani ispiti. „Ispiti su ispali mimo svakog očekivanja vrlo sjajno čime su muderisi medresa i mekteb hodža polučili veliko priznanje. Na incijativu muderisa slijedećeg dana priređen je učenicima teferič sa bogatom zakuskom, kome su prisustvovali i brojni roditelji i prijatelji“.

          Godine 1930. prema Izvještaju o radu ulema – medžlisa u Sarajevu, koji je štampan 1932. godine znatno se smanjio broj medresa u BiH, tako da ih je tada bilo svega 18, dok su 22 prestale sa radom. Među onima koje su radile spominje se i Svirac medresa u Gradačcu, kao i Osman-kapetanova medresa u Gračanici.

          U medresama je školovanje trajalo veoma dugo. Nije ni čudo, jer je trebalo savladati udžbenike na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Znači da su pojedinci, medresu pohađali između 12 i 16 godina, a poneki su ostajali na izučavanju i 20 godina. „U medresama, kao islamskim bogoslovnim zavodima, strogo se vodilo računa o vršenju vjerskih dužnosti. Učenici su obavljali dnevno pet propisanih molitvi. Nastava je počinjala poslije prve jutarnje molitve i bila je dvokratna. Koliko je trajala školska godina u pojedinim medresama ne može se tačno odrediti, obično je to bilo od početka jeseni do početka ljeta“.

Ruždije su bile prve svjetovne državne škole.  Ruždije su mogli da pohađaju pripadnici svih vjeroispovijesti u BiH. Osnovane su 1847. godine u doba sultana Abdul-Medžida. To su u stvari bile niže srednje škole, kao neka vrsta niže realne gimnazije ili građanske škole.

          Školovanje je trajalo 4 godine, a nakon završetka školovanja polaznici dobijaju niža činovnička zvanja kada se zaposle. Svršeni učenici ovih škola mogli su pored toga i da nastave školovanje. U početku ove škole su pohađala samo muslimanska djeca, ali kasnije je dozvoljeno i drugim pripadnicima naroda da upisuju svoju djecu u ove škole. Ipak za te škole nije bilo  nekog naročitog odziva od musli-manske djece, a najveća prepreka bila je nastavni jezik, koji je bio turski. Izdržavanje ovih škola snosila je vilajetska vlada, ali vrlo brzo je odustala od toga, pa su u svakom sandžaku formirani određeni fondovi za te namjene. tzv. „mearif sanduk“.

          Turska je 1869. godine donijela turski školski zakon, kojim je predviđeno „osnivanje ruždija i za nemuslimansku mušku i žensku djecu. Međutim to je ostalo samo na papiru. Štaviše u cijeloj BiH prije okupacije nije bila otvorena ni jedna muslimanska ženska ruždija i ako je to zakon predviđao, jer su i muslimani bili često nepovjerljivi prema ovim školama, u kojima su se učili i svjetovni predmeti“

          U školama – ruždijama, bilo je zabranjeno učenike kažnjavati batinama ili koristiti falake, kao i druge tjelesne kazne. U nekim istorijskim izvorima spominje se da su u Gradačcu u periodu 1873.-1876. radile dvije škole – ruždije, što vjerovatno nije tačno. Taj podatak se odnosi na medrese.

          Klaić navodi da su u 1876. godini u BiH postojale 24 ruždije, ali u nabrajanju mjesta u kojima su sve postojale te škole, Gradačac se ne spominje. Takođe Traljić Seid 1939. godine pravi popis ruždija u BiH i navodi 25 mjesta, u kom spisku takođe nema podatka da je u Gradačcu postojala takva škola.

          Prva ruždija u Sarajevu otvorena je nešto prije 1864. godine za vladavine Topal Šerif Osman-paše (1861.-1869.). U sarajevskoj ruždiji učenici su polagali ispit iz arapskog i perzijskog jezika, zemljopisa, istorije, računa i pisanja. Ovu ruždiju pohađala su i nemuslimanska djeca, katolika, pravoslavnih i Jevreja. I u mostarskoj ruždiji bilo je polaznika nemuslimanske djece, katoličke vjere. Ovu školu su pohađali i Šćepo Zadro, Marko Bokšić, Marko Butigan, Ivan Vlaho i dr.

          Inače, Sarajevo u odnosu na sva druga mjesta, imalo je najviše škola što je i razumljivo. Do kraja turskog perioda tu su pored mekteba, medresa i ruždija, postojale još: Činovnička škola (Sabah mektebi), Popravilište (Islahana) ili Sirotište (Dar-uš-šefeka) i Pripravna vojna škola (Mektebi idadijje). Turci su otvaranjem ovih škola imali za cilj stvoriti kadrovsku osnovu za potreban broj činovnika, oficira i drugih, koji su bili korišteni za zaštitu interesa vlasti i njihove politike, dok je Sirotište imalo za cilj da pomogne materijalnom položaju sirotinje neovisno od vjere, odnosno vjerske pripadnosti.

          Prema statističkim podacima u Gradačcu je zajedno sa Gračanicom, a prema salnamama, bio slijedeći broj škola i učenika muslimana:

U navedeni broj učenika uključen je i broj učenika, polaznika u Gornjoj i Donjoj Aziziji (Bos. Šamac i Orašje). Inače u Bos. Šamcu kao i Orašju podignuti su mektebi 1868. godine. Tako je u Bos. Šamcu mekteb pohađalo 100 do 120 učenika i učenica. Učitelji u mektebu bili su: Mulalija Aliefendić, Fehim hafiz Fisović, Mula Ibrahim Kasumović i Husein hafiz Hadžijususfović. Pomenuti hafiz Husein je rodom iz Gradačca. Poslije ovoga vremena ta porodica je preselila iz Gradačca u Bos. Šamac, ali ne u cjelini jer je dio potomaka nastavio da živi u Gradačcu.

U Bos. Šamcu su pored vjeroučitelja o pohađanju mekteba vodili računa tzv. ćehaj – baše. Mještani su veoma rado slali svoju djecu u mekteb, te su brinuli za njihove potrebe, zatim plaćali učitelje i nabavljali odjeću i obuću za siromašne učenike.

Ruždiju u Bos. Šamcu pohađalo je 60 do 70 učenika. Kao učitelj spominje se hafiz Škiljo Turkuša i Fočak, čijeg imena se mjaštani ne sjećaju. Učitelja je plaćala država sa 100 do 120 groša godišnje.

          S obzirom da su podaci iskazani kumulativno za obadvije općine, možemo poći od toga da su Gradačac i Gračanica približno jednake općine, po broju stanovnika i njegovoj nacionalnoj strukturi. Međutim, ako pratimo kretanje broja učenika za navedenih 6 godina, možemo uočiti da se taj broj polaznika rapidno smanjuje od 1867. do 1873. godine. Odnosno, kako se vrijeme prestanka turske vladavine približava svome kraju i broj učenika u muslimanskim školama, a naročito kod ženske djece osjetno opada.

          U gornji broj učenika uključen je i broj učenika, polaznika u Gornjoj i Donjoj Aziziji (Bos. Šamac i Orašje).

          Statističke podatke od 1873. do 1878. godine možemo pratiti samo za Gradačac, pa ćemo to prikazati u slijedećoj tabeli:

Ako pogledamo gornji pregled škola i učenika u navedenom periodu, vidimo da se u tim podacima potkrada jedna greška, jer u Gradačcu nije bilo otvorenih škola ruždija, nego se taj podatak odnosi na dvije medrese, koje su radile u tom periodu. Nadalje uočava se dalji pad polaznika mekteba i medresa, a naročito ženske djece, čiji je broj sveden na svega 20 polaznica u školskoj 1877/78. godinu. Istina, to je i poslednja godina turske vladavine i godina u kojoj su vođene i ratne operacije protiv Bošnjaka, radi okupacije BiH od strane Austro-Ugarske carevine.

          Školstvo u BiH prije okupacije 1878. godine bilo je organizovano na vjerskim osnovama. Uglavnom su to bile zaostale škole, bez savremenih programa. Bošnjaci su imali najviše škola. Kod muslimana se početno obrazovanje sticalo u sibjan mektebima, a srednje obrazovanje u medresama. Općenito sve škole imale su nedostatke, kako u nastavnom programu, tako i u materijalnim uslovima za odvijanje nastave.

          Bošnjaci su više obrazovanje sticali u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, ili u Carigradu, odnosno većim gradovima Turske. Škole su se izdržavale pomoću vakufa, a i od priloga koje je davao narod.

          U osmanskom periodu Bošnjaci su bili po brojnosti najbrojniji narod sa preko 70% od ukupnog broja stanovništva. Oni su raspolagali sa 80% obradivog zemljišta i vlasnici su cjelokupnog šumskog fonda. To je bio najobrazovaniji i najpismeniji dio stanovništva, jer su djeca pohađala mektebe i druge škole. U tim školama djeca su podučavana pismenosti i kulturi. Arapsko pismo i jezik dio su jednog univerzalnog pisma i civilizacije kojoj je Bosna pripadala u to vrijeme. Bošnjaci su u tom periodu sticali masovnu i temeljnu pismenost. Tvrdnje o tome da su muslimani bili potpuno nepismeni, dio je smišljene propagande uperene protiv Bošnjaka. Prema tome to su najobičnije neistine i izmišljotine. Nastavak višeg i visokog obrazovanja nakon završenih medresa u Bosni mnogi pojedinci su nastavljali u Istambulu, Halepu, Damasku, Meki, Medini, Kairu, Samarkandu i drugim mjestima Osmanske države. To nisu bili samo oni pojedinci koji su se spremali za funkcije u vjerskom životu i ustanovama, nego i lica koja će vršiti obrazovne, sudijske, pa i vojne i druge zadatke.

          U tom periodu u Bosni su postojale i brojne tekije, zatim hanikasi (u kojima se vrši obuka Derviša). U njima  se proučavala filozofija islamskog misticizma. Osmanska civilizacija donijela je u Bosnu brojne ustanove, biblioteke (kjutubhane kao javne ustanove) koje prije toga nisu postojale u Bosni. Knjiga je inače bila izuzetno cijenjena, pa su pojedinci i vakufili pojedine knjige, za što nalazimo primjere i u Gradačcu. Međutim, to nisu bila evropska znanja vezana za iskorištavanje prirode u praktične svrhe. To nije bilo evropsko znanje o svijetu, kako bi se njime ovladalo, „nego znanje o svijetu u okviru temeljne ideje jedinstva čovjeka i prirode kao Božijih kreacija, sa bitnim ciljem – postizanja univerzalne harmonije i sjedinjenja svega stvorenog u Stvoritelju“.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 437-450).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite