SUDBINA GRADAČAČKIH JEVREJA

Fotografija iz 1975. godine, na kojoj je i grupa Jevreja u posjeti Gradačcu

b) Sudbina gradačačkih Jevreja

Gornja fotografija potiče iz 1975. godine, a snimljena je ispred Opštinskog komiteta SKJ Gradačac, nakon sastanka u povodu izlaska iz štampe knjige Mehmedalije Tufekčića: „Gradačac četerdesetprve“. Na fotografiji se pored lica iz Gradačca, nalaze i neki od aktera o kojima je Tufekčić pisao, kao što su: Danko Kabiljo u sredini fotografije sa tamnim naočarima, zatim na desnoj strani dr. Ervin Ginzberg, koji pognute glave priprema fotoaparat, a do njega sa desne strane je njegova supruga Tirica Ginzberg, djevojačko Kraus. Na lijevoj strani fotografije u prvom planu nalaze se dvije sestere Hilda i Ludmila, čiji je brat Ivica Vižlar, ubijen 1942. godine od strane četnika, jer su ga partizani ostavili radi bolesti da se u Špionici oporavi. Nažalost to su doznali četnici i kao partizana-bolesnika strijeljali. Od Gradačačana na fotografiji su i: Kemal M. Halilović, Niko Mitrović, Esad Sarajlić, ing. Milivoj Kunc, Mustafa Jašarević, Teufik Imamović, Orhan Topčić, Miralem Taslidžić i Galib Hamidović.

Zanimljivo je da je pri svakom popisu od 1879. godine pa do 1931. u Gradačcu živjela određena skupina Jevreja. Najbrojnije prisustvo ovoga naroda u Gradačcu bilo je 1931. godine, kako vidimo iz gornje tabele, kada je popisano 45 stanovnika Jevreja. Međutim, u ratnom vihoru, kao žrtve najvećeg pogroma u historiji, stradali su i gradačački Jevreji. Poslije završetka Drugog svjetskog rata u Gradačcu nije bilo više pripadnika ovoga naroda, a samo su rijetki preživjeli progone i holokaust, od strane fašističkih pomračenih umova u periodu od 1941. do 1945. godine. Strahote rata preživjeli su Danko Kabiljo, Ervin Ginzberg i njegova supruga Tirica i još jedan mali broj pripadnika toga naroda. Inače, u Gradačcu i užoj okolini su živjele jevrejske porodice: Kabiljo, Rotemberg, Kraus, Ginzberg, Špicer, Rajnicer, Vajnberger, Prajs, Bauer, Griz, Šlezinger, Pik, Atijas, Levi, Frojnd, Lederer, Šmukler, Abinum, Ciglar i druge.

          Ako je 1931. godine u Gradačcu živjelo 45 Jevreja onda je taj broj najvjerovatnije bio i početkom 1941. godine sa neznatnim odstupanjem. Ova relativno mala jevrejska zajednica u Gradačcu, ostavila je krupne pozitivne tragove u sjećanjima stanovništva Gradačca.

Radi preglednosti, a na temelju arhiva NDH, navodimo jevrejske porodice koje su krajem 1941. godine živjele u Gradačcu:

  1. Artur Kraus, apotekar, rođen 1886., sa suprugom Fanikom i kćerkama Tonkom i Tiricom,
  2. Jakov Kabiljo, trgovac, rođen 1879. godine, sa suprugom Matildom, sinom Dankom i kćerkom Goldinom,
  3. Menahem Kabiljo, trgovac, rođen 1877., sa suprugom Sarom, sinom Albertom i kćerkama Ernom i Sarom,
  4. Avram Rotemberg, trgovac, rođen 1895., sa suprugom Vilmom, sinovima Jakicom, Isidorom, i Monjom i kćerkom Lidijom,
  5. Ana Špitcer, udova, namještenica ambulante za suzbijanje endemskog sifilisa sa sinom Petrom,
  6. Sara Kabiljo, udova Moricova,
  7. Ciglar Helena i Irma.

Ovaj broj Jevreja će se povećati krajem 1941. dolaskom ljekara i drugog zdravstvenog osoblja radi suzbijanja endemskog sifilisa. Medicinsko osoblje koje je bilo u Gradačcu i koje je dolazilo, držano je na tim poslovima samo određeno vrijeme, dok im nije pronađena zamjena, a tada su odvođeni u logore.

Pored zanimanja u trgovini, zanatstvu i sl. ovi ljudi su obavljali i vrlo odgovorne dužnosti od značaja za stanovnike Gradačca. Artur Kraus bio je vrstan apotekar u Gradačcu. Njegova supruga zvala se Fanika, a kćerke Tonka, i Tirica. U toku rata „Arturova žena Fanika i kćerka Tonka bile su u vrijeme sedme neprijateljske ofanzive u proljeće 1944. godine kao bolesnice u partizanskoj bolnici u Trnovu kod Bijeljine, gdje su ih sa ostalim ranjenicima otkrile jedinice 13. SS divizije i strijeljali“.

Tu je zatim brojna porodica Kabiljo, porodica Rotemberg, Ginzberg i druge. Iz porodice Kabiljo spominju se imena: Erna, Mento, Jakob, Danilo, Matilda, Binje, Bruno, Danko, Albert, a od Rotembergovih: Avram, Vilma, Lidija, Adam, Jakica, Iso, Monjo, Tereza. Artura Krausa ustaše nisu dirale sve dotle, dok mu nisu našli zamjenu u apoteci. Artur Kraus je izbjegao smrt odlazeći u partizane, gdje je bio borac u 16. muslimanskoj brigadi. Poslije rata umro je u Gradačcu 1946. godine.

Jedan broj Jevreja iz Gradačca izginuo je i u NOB-u. To su: Kabiljo (Jakova) Goldina, koja je u partizane otišla u julu 1943. godine, a poginula je 1944. godine, Kraus (Arturova) Tonka iz Gradačca, koja je u partizane otišla u julu 1942. godine, a poginula je u julu 1944. godine, Kraus Fanika, otišla u partizane u julu 1942., a poginula u julu 1944. godine. Ervin Ginzberg i dr. Špicer u Gradačac su došli 1941. godine kao ljekari, radi liječenja endemskog sifilisa. Inače, u Gradačcu i određenom broju okolnih sela otvorene su ambulante za liječenje vrlo opake bolesti – sifilisa. Tako je u Zelinji u ambulanti radila dr. Regina Atijas. Tu su bile i njena sestra Blanka Levi i njena kćerka Hela. U Ambulanti u Modriči bili su dr. David Frojnd i dr. Ladislav Lederer. Prva ambulanta za suzbijanje sifilisa otvorena je u Gradačcu početkom oktobra 1941. godine, u koju su došla dva ljekara dr. Ginsberg i dr. Špicer, zbog suzbijanja ove opake bolesti. Oni su obilazlili okolna sela, kao što su Špionica, Srnice, Zelinja. Istovremeno pored suzbijanja epidemije sifilisa liječili su stanovništvo i od drugih bolesti. Dr. Špicer je i sam vrlo brzo obolio i umro. U 1941. godini apoteku u Gradačcu vodio je Željko Fuks.

Danko Kabiljo je preživio rat zahvaljujući odlasku u partizane. On je takođe bio uhapšen u Gradačcu, ali je zahvaljujući građanima Gradačca i jednoj grupi partizana koji su bili na Trebavi izvučen iz zatvora i iz Gradačca prebačen na „slobodnu teritoriju“.

U to vrijeme postojao je određen dogovor između četnika na Trebavi i partizana u Posavini, da se međusobno dogovaraju o izbjegavanju žrtava kod civilnog stanovništva u Gradačcu i okolini. Tufekčić dalje piše „da postoji mogućnost da je u svemu ovome odlučujuća uloga pripadala popu Savi Božiću. On je, kako je pouzdano utvrđeno, a o tome je svoje svjedočanstvo dao i Danko Kabiljo, vrlo često upozoravao četnički komandni kadar da se treba kloniti napada na muslimanska sela, a naročito da treba izbjegavati ubistva, da ne bi kako je on govorio izazvali muslimansko stanovništvo protiv četnika. On je, razumije se, ovako govorio jer je imao u vidu određene političke ciljeve“.  Artur Kraus i njegova kćerka Tirica bili su borci 16. muslimanske brigade. U partizanima su ostali do kraja rata.

Iz prezentiranog, možemo vidjeti, da su gradačački Jevreji strahovito stradali u toku Drugog svjetskog rata. Nažalost, najveći dio te grupacije nije spašen, ali preživjela je jedna mala grupa tih ljudi, koji su dugo vremena poslije Drugog svjetskog rata posjećivali Gradačac i odlazili iz njega sa suzama u očima i sa žalom za svojim najmilijim. Danko Kabiljo je, dok je bio živ, najčešće dolazio u Gradačac.

Već u maju 1942. godine u logore su odvedeni: porodice Benjamina Kabilja sa pet članova, Avrama Rotemberga sa šest članova, Sara i Matilda Kabiljo i Ciglar Helena i Irma. U septembru iste godine u logor su odvedeni Milena Baur, Regina Sarvaši koja je imala 65 godina, Ana i Petar Špicer, Blanka i Hela Levi sa još tri Jevrejke iz Modriče. Ustaške vlasti na mjesto apotekara Krausa u Gradačac su uputili apotekara Alojza Vajsohra, koji je od partizana pobjegao iz Mrkonjić Grada. Došao je u Gradačac preko Bos. Šamca, u kome je slučajno sreo Eseda Taslidžića. Taslidžić je od njega saznao radi čega dolazi u Gradačac, pa je odmah po dolasku u Gradačac obavijestio Artura Krausa i njegovu porodicu, koji su bili za ručkom, da moraju hitno bježati. Oni su ostavili ručak, te apotekar Kraus, supruga mu Fanika i kćerke Tonika i Tirica su se sklonili u Vidu kod porodice Muftić, a odatle u Tolisu. Kasnije odlaze u partizane u 17. partizansku diviziju.  Grupa medicinskih radnika koja je radila u Zelinji, dr. Regina Atijas, uspjela se skrivati do kraja rata. Po završetku rata bila je na službi u Sarajevu.

          Kao žrtve fašističkog terora među Jevrejima iz Gradačca smatraju se:

  1. Ciglar Helena, godina rođenja (nepoznata)
  2. Ciglar Irena, godina rođenja 1908.,
  3. Griz Poldi, godina rođenja 1904.,
  4. Kabiljo Albert, godina rođenja 1912.,
  5. Kabiljo Sara, godina rođenja 1881.,
  6. Kabiljo Binja, godina rođenja 1878.,
  7. Kabiljo Erna, godina rođenja 1909.,
  8. Kabiljo Erna, godina rođenja 1902.,
  9. Kabiljo Nada, godina rođenja 1939.,
  10. Kabiljo Jakob, godina rođenja 1889.,
  11. Kabiljo Matilda, godina rođenja 1885.,
  12. Kabiljo Mento, godina rođenja 1902.,
  13. Kabiljo Miko, godina rođenja 1904.,
  14. Rotemberg Avram, godina rođenja 1883.,
  15. Rotemberg Iso, godina rođenja 1925.,
  16. Rotemberg Jakica, godina rođenja 1920.,
  17. Rotemberg Lidija, godina rođenja 1918.,
  18. Rotemberg Monjo, godina rođenja 1927.,
  19. Rotemberg Vilma, godina rođenja1900.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 559-562).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

MIGRACIJE I POPISI STANOVNIŠTVA U

GRADAČAČKOM KRAJU

13. Migracije stanovništva

Do krupnih i tragičnih promjena u pomjeranju stanovništva, a naročito u protjerivanju Bošnjaka dolazi u 17. i 18. stoljeću. Krajem 17. stoljeća Osmanlije gube teritorije na sjeveru. Počinje progon muslimana iz Mađarske, zatim iz Dalmacije, Like, Krbave, Slavonije. Muslimani bivaju pokršteni, protjerani, ili ubijeni.

Korištene su metode kakve su primjenjivane u Španiji kada su progonjeni Židovi i muslimani.  Takvi postupci upozorili su muslimane da oni ne mogu imati povjerenja u nove vlasti te da moraju tražiti sigurniju soluciju. Ovi progoni imali su vjerski karakter. Brojni prognanici koji su morali spašavati živu glavu bili su i prvi muhadžiri, koji doseljavaju nazad u Bosnu kao imigranti.

U BiH su bile česte migracije stanovništva, koje su se odvijale kako iz BiH tako i prema BiH. Međutim, posebno naseljavanje u Bosnu zabilježeno je između 1788. i 1862. godine. Protjerivanje Bošnjaka iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu, posebno u Zvornički sandžak i gradačački kraj bilo je masovno i prinudno. Tom prilikom Bošnjaci su na najbrutalniji način natjerani da napuste Srbiju.

U srpskoj istoriografiji, i ne samo u njoj, to se smatra iseljavanje Turaka iz Srbije, i time se bez ikakvog osnova podmeće Bošnjacima da su Turci. To zaista nema nikakve veze sa historijskim činjenicama, jer se radi o Bošnjacima – Slavenima, koji su rođeni i živjeli odvajkada na ovim prostorima kao i Srbi i drugi slavenski narodi.

Progon Bošnjaka, posebno iz zapadne Srbije odvijao se iz stotina sela, kao i gradova: Beograda, Šapca, Sokola, Valjeva i drugih mjesta. Samo duž desne obale Drine bilo je naseljeno 34 veća sela i 55 manjih sa muslimanskim stanovništvom. U vrijeme austro – turskih ratova, krajem 17. i početkom 18. stoljeća, muslimani oko Zvornika su već počeli da se pomjeraju prema Bosni, pa zatim da se vraćaju. To je uticalo na moral tih ljudi i doprinosilo njihovom osiromašenju.

Međutim, istovremeno se odvijao jedan drugi proces, da su iz Bosne prema Srbiji selili pravoslavci. Knez Miloš, kada je došao na vlast odmah je počeo pripreme za sukob sa Turcima, a kao posljedica toga je i iseljavanje muslimana iz Srbije. Uloga Rusije, kao posljedica rusko-turskih ratova, doprinosila je pogoršanju položaja Bošnjaka. Tako je nakon Jedrenskog mira između Rusije i Turske 1830. godine, Turska bila prisiljena da prihvati srpske zahtjeve, pa je sultan hati-šerifom, od 29. 08. 1830. godine, nakon mnogih prethodnih odbijanja prihvatio da muslimani napuste sela iz Srbije, osim onih vezanih za gradove. Rok je bio do 1834., dok ih je manji broj ostao do 1834. godine. Knez Miloš je organizovao obilazak svih muslimanskih sela, da im se saopšti da moraju seliti u Bosnu. Dao je uputstva o procjeni imanja radi nadoknade štete, kao i da se odmah otkupljuju nekretnine uz preuzimanje dokumenata – tapija. Neka će muslimanska naselja zajedno sa Sokolom, tek 1862. godine potpuno iseliti. Grad Soko kao i ostali gradovi su razrušeni i prešli su u državne ruke.

U Srbiji je 1862. godine na vlasti knez Mihajlo. On vrši pritisak i traži od Carigrada da se isele preostali muslimani. Odnosi između Turske i Srbije sve su zaoštreniji. A onda 15. juna 1862. godine u Beogradu dolazi do sukoba između Srba i Turaka koji je krvavo završio. Ubijen je jedan srpski mladić i jedan policajac. Nakon toga razvila se po ulicama i kapijama prava bitka. Iz topova je bombardovana beogradska varoš 17. juna 1862. godine.

Velike sile koje su bile garant mira drže u Carigradu zajedničku konferenciju u vezi sa odnosima  Srbije i Turske. Tom prilikom potpisan je protokol po kome Turci treba da napuste Srbiju pa i iz varoši, a sokolski i užički gradovi da se razore. U Beogradu, Šapcu, Smederevu i Kladovu mogle su ostati samo vojne posade.

Bošnjaci su živjeli i u brojnim gradovima Srbije do 1862. godine, kao što su: Beograd, Šabac, Valjevo, Soko, Užice, Čačak, Kruševac, Jagodina, Kragujevac, Smederevo, Požarevac, Ćuprija, Rudnik, Zaječar, Niš, Pirot, i dr. Nakon utvrđenog roka za iseljavanje 1862. godine na Carigradskoj konferenciji, Turska je uz garanciju velikih sila: Engleske, Rusije, Francuske, Austrije, Pruske i Italije prihvatila to iseljavanje, s tim da se utvrđenja u Sokolu i Užicama moraju porušiti. Vojne posade su ostale još samo u Beogradu, Šapcu, Smederevu i Kladovu. Jedino nisu bili iseljeni Cigani muslimani kao i Bošnjaci iz Malog Zvornika i Skadra. Oni su tamo ostali i poslije 1878. godine nakon okupacije Bosne.

Iseljavanje seoskog stanovništva za Osmanlije nije bio veliki problem, jer su u Bosni imali dosta slobodnog državnog zemljišta. Međutim, kada je došlo na red gradsko bošnjačko stanovništvo za selidbu, onda su nastali veći problemi, jer s obzirom na njihove zahtjeve, moralo se povesti više računa za smještaj toga stanovništva. Zvornički sandžak primio je najveći broj toga stanovništva. Pored postojećih gradova u koje su doseljavali Bošnjaci, osnovana su i nova naselja: kao što su Kozluk (novi), Brezovo Polje (novo), Gornja Azizija (Bos. Šamac) i Donja Azizija (Orašje). Osmanske vlasti su se trudile, da olakšaju što je moguće više teškoće tih ljudi, tražeći od mutesarifa Zvorničkog sandžaka, kao i od kajmakama pojedinih kadiluka, da se tim ljudima pomogne, oko smještaja, ishrane i drugog.

Visoka Porta se i pismeno obratila bosanskom valiji Osman-paši. Međutim, to nastojanje da se pomogne muhadžirima nije imalo materijalnu osnovu, jer su u Bosni kase bile prazne, financijskih sredstava nije bilo dovoljno. Zbog toga se pribjegavalo čak i sakupljanju dobrovoljnih priloga da bi se pomoglo doseljenicima.

Pored aspiracije Srbije na teritorije BiH u drugoj polovini 19. stoljeća, neskrivene planove osvajanja imala je i Austrija, kojoj je Bosna bila posebno interesantna, jer ako bi okupirala Bosnu, onda bi porastao značaj Dalmacije, a posebno zbog gubitka Venecije 1866. godine. „U sarajevskom časopisu Cvjetnik od 17. jula 1870. godine, objavljen je članak o političkim prilikama. U njemu se Srbiji prebacuje častoljublje i želja za proširenjem na Bosnu i Hercegovinu. „Knez u svojoj zemlji ne priznaje ravnopravnost svih stanovnika i nemilosrdno postupa sa pripadnicima drugih vjeroispovijesti. Turska vlada može Srbiji i drugim silama koje podržavaju njene aspiracije sasvim jednostavno odgovoriti. Neka Srbija najprije bude pravična i humana u sopstvenoj zemlji, na šta se obavezala prije nego posegne za drugim teritorijama“.

Novi austro-ugarski generalni konzul Štefaneli de Pontu u svom prvom izvještaju iz Sarajeva je izvjestio vladu o prilikama u Bosni i Hercegovini. On piše da su Bošnjaci u biti najbogatiji, najhrabriji i najvičniji u obavljanju državnih poslova i da se on mora na njih osloniti. Zato, piše konzul, ima dosta preduvjeta. „Princip vjerskih sloboda koji vlada u Osmanskom Carstvu osigurava obezbjeđenje potrebnih dažbina, a najviše zemljoradnika ovdje u Bosni nisu gori od onih u Istri, gdje koloni moraju da isporuče posjedniku zemlje polovinu“.  Dakle u isto vrijeme dvije susjedne zemlje, Srbija i Austrija kuju planove o priključenju Bosne i Hercegovine u sastav svojih država. Međutim morali su računati i jedni i drugi, da će Bošnjaci ako dođe do oružanih napada znati braniti svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, jer su to pokazali u prošlosti u brojnim ratovima u kojima su pokazali svoju odlučnost, hrabrost i neustrašivost i odlično vladaju sa oružjem što potvrđuje i slijedeće: „Da su Bošnjaci hrabri, zapisao je i fra Jako Baltić u svom godišnjaku. On piše da je Omer-paša Latas uputio u Krajinu glasovitog junaka Aliju Kedića da mu sakupi hrabrih Krajišnika u vojsku. Kedić mu je doveo 500 junaka, ali slabo odjevenih skoro „golih Krajišnika“. Kada ih je Omer-paša ugledao začudi se i smijući reče: „Kamo Ale vojska?“. A Alija ne trepnuvši odgovori: „Ovo je čestiti Paša, metni im jaje na nišan, koji ne pogodi mene metni na nišan“.

Među Turcima i Bošnjacima u BiH nije vladala neka naročita sloga, iako su iste vjere, ali sasvim različitih nacionalnih korijena. Turci su potcjenjivali Bošnjake, ističući da Bošnjaci nisu Turci „već naše čojlije i hamali“. Naravno, to je bilo ponižavajuće za Bošnjake. Tome je doprinosila i svojim ponašanjem osmanska vlada, koja je pristala da se iz Srbije isele svi stanovnici islamske vjere, što je dovelo do prinudne migracije Bošnjaka. U tim procesima ljudima je oduzeta sva pokretna i nepokrena imovina.

Iz Srbije su pokrenute mase bošnjačkog naroda samo zato što su druge vjere. Narod je te ljude u Bosni nazvao muhadžirima. Oni su morali da se presele u Bosanski ejalet. Najveći je dio tog naroda preseljen, bez svoje volje, u Zvornički sandžak. Izgrađena su nova naselja: Kozluk, Brezovo Polje, Donja Azizija, Gornja Azizija, a jedan dio smješten je u Banjalučkom sandžaku.

Značajan dio toga stanovništva naselio se i u gradačački kraj. Naseljavanje se odvijalo stihijno, a onda organizovano. Ti procesi preseljenja počeli su 1862. godine. „Srpske vlasti su činile više neugodnosti muslimanima kako bi ih prisilile da se ubrzano isele i napuste Srbiju. „Prije nekoliko dana“ pisao je generalni austrijski konzul iz Sarajeva 19. jula 1862. godine „srpska vojska je zahtijevala od muslimanskih porodica, koje su još uvijek stanovale izvan šabačke tvrđave da se odmah smjeste u tvrđavu. Kad na to nisu pristali, onda su ih prisilili i tom prilikom su 770 osoba morali ostaviti sve što su imali“.

Iseljavanje, ili bolje rečeno progon Bošnjaka iz Srbije imao je veoma agresivan i nehuman karakter. Tako je 1862. godine zapaljeno Užice, odnosno sve bošnjačke kuće. Muslimansko stanovništvo se povuklo pod šatore van grada, a onda su Srbi pod pritiskom u bescijenje „kupovali“ imanja tih ljudi.

Muhadžiri iz Užica, Šapca, Beograda i Sokola naselili su se u sjevernoj Bosni, u Gradačačkoj nahiji na prostore današnjeg Bos. Šamca i Orašja, (Gornje i Donje Azizije. Nije bilo lahko prihvatiti veliki broj muhadžira (izbjeglica) iz Srbije, koji su uglavnom smješteni u sjeveroistočnoj Bosni. Za njih nisu bile pripremljene kuće, pa su oni smješteni privremeno po privatnim kućama. Vlasti su im davale novčanu pomoć, ali to nije bilo dovoljno, pa su vođene aktivnosti među narodom za sakupljanje dobrovoljnih priloga. Vlasti su i same uvodile novčanu pomoć od stanovništva, u čemu su učestvovali i katolici i pravoslavni sa određenim sredstvima pomoći.

U Posavini su među kršćanima pronošene vijesti da će se u najvećem slučaju muhadžiri smjestiti na zemljištu koje oni obrađuju, a naročito na zemljištu koje je obrađeno, a plodovi nisu bili obrani i da će se to raditi uz primjenu sile. Zato se austrijski konzul obratio Valiji s pitanjem da li su te glasine tačne. Šerif Osman-paša mu je rekao da su to samo glasine, a da će „sultanove musafire“ naseliti tek u proljeće, dakle u vrijeme dok zemljoradnici nisu ni obradili zemljišne površine i kmetovima neće biti nanešena ni najmanja šteta. Konzul je bio uvjeren da je Valija govorio istinu. Tako je i urađeno“.  Oni su se naselili na državno zemljište, koje je ranije pripadalo Husein-kapetanu Gradaščeviću. Doseljenici su bili uglavnom zanatlije i trgovci, pa im nije odgovarao seoski život i zemljoradnja, pa su zbog toga građena naselja. U okolini Sarajeva po preporuci Valije naseljeno je stotinu porodica porijeklom iz Užica.

Dakle, po odluci bosanskog valije Šerif Osman-paše, najveći broj muhadžira naselio se u sjevernoj Bosni uz rijeku Savu u gradačačkom kraju. Godine 1863. u proljeće Šerif Osman-paša krenuo je u obilazak sjeverne Bosne sa ciljem da odredi zemljište za gradnju naselja. „Na svom putu u sjevernu Bosnu, valija je 17. aprila stigao u Maglaj, a potom nastavio putovanje preko Doboja i Modriče do Gradačca u koji je stigao 19. aprila. Stručna komisija koju su sačinjavali Bedri-bej i jedan inženjer krenula je iz Sarajeva nekoliko dana ranije i uputila se istom cilju, ali drugim pravcem. Oni se krenuli preko Zvornika, potom u Bijeljinu, a onda u Brezovo Polje, pa su tu odredili zemljište za izgradnju novog naselja, da bi se u Gradačcu pridružili valijinoj sviti“.

Vezir Osman-paša je boravio u Gradačcu dva dana, a posjetio je i Tolisu, o čemu fra Martin Nedić obavještava austrijskog generalnog konzula u Sarajevu. „S ovim javljam Vam čestitog vezira Osman-paše dolazak ovdje u Tolisu. On je 19. Travnja častio u Gradačac, gdi sam mu ja slideći dan pristupio, za učiniti naklon. Isti me je uljudno primio pa u dugom razgovoru upita ga ja: Gospodaru! Kamo ferman da možemo graditi crkvu u Tolisi? Odgovori: pisao sam na DEVLET, dojtiće ferman ako Bod da. Dne 22. Travnja na zapovid vezira  dojdu u Gradačac popovi i kmetovi i sakupljenim kaza vezir ovo: ja imam nalog od DEVLETA da na mirijskom zemljištu smjestim Carske goste (musafire) koi su iseljeni iz Serbie, od ovih gostiuh ima se naselit u selo Orašje na obali Save (sahat daleko od Tolise) oko 250 kućah. I za ovo obavit imadu se iz Orašja dignuti Seljani svi (Srbi) koim će se na drugom mjestu dati selišta. Tom prigodom kaza vezir i ovo: imam naredbu od visoke Porte da ponudim carske kmete, neka ako hoće otkupe zemlje, koje obrađuju. Dne 22. Travnja vezir i kajmakam tuzlanski sa mnogom pratnjom dojdoše ovdi k meni i kahvu popiše. Opet u razgovoru ja napomenem ferman za gradnju crkve. Vezir odgovori: Vi ste falili jer niste pravnijem pravcem tražili ferman. Pa odgovori: neznam pravnijeg pravca nego što smo četiri mazbate izvadili od gradačačkog Medžlisa, koje smo preko ruku kajmakama slali veziru, a vezir javlja ih je slao na DEVLET. Pri polasku vezir prigleda početo lani zidanje i reče: ovo proslidite zidat, u tom će stignut ferman i za cerkve“.

Boraveći u Tolisi vezir je spavao pod šatorom, da bi 23. aprila preko Brčkog do Bijeljine izvršio procjenu koliko je Brezovo Polje pogodno za podizanje naselja za izbjeglice iz Srbije. Svojim boravkom u sjevernoj Bosni odredio je zemljište za izgradnju novih naselja: Brezovog Polja, Orašja i Orahove. Tom prilikom austrijske vlasti provjeravale su i glasine koje su kružile u narodu širom Bosne da će se na tim područjima naseliti Čerkezi, što je valija negirao ističući da će se ta naselja graditi isključivo za muslimanske doseljenike iz Srbije.

Valija je u konkretnim kontaktima sa austrijskim konzulom davao objašnjenja da će se ta naselja graditi isključivo za muslimanske doseljenike iz Srbije, koji su na brutalan način protjerani i to na pustim prostranstvima, a odbijao je insinuacije da Osmansko carstvo želi naseliti muslimane uz Savu, a da bi na taj način protjerali kršćansko stanovništvo. Prognanici su bili nezadovoljni svojim položajem.

Osmanska vlada je 1832. godine oduzela zemlju Husein-begu Gradaščeviću, a to je bilo 1.277 čiflučkih imanja u Gradačcu i okolnim mjestima. To je bila kazna za njegovu borbu, odnosno Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine. Sva ta oduzeta zemlja postala je državna, a Osmanska vlada u velikoj krizi, otpočela je sa rasprodajom te zemlje kako bi ublažila veliku financijsku krizu i nedostatak novca. „Kad je Osmansko carstvo upalo u ekonomsku krizu, Osmanska vlada, da bi nadomjestila nedostatak novca  pored drugih mjera počela prodaju bivših Husein-begovih čifluka u gračaničkom kadiluku, kojem je pripadao i Gradačac. Ovih posjeda je još uvijek bilo u Zelinji Gornjoj, Tolisi, Čardaku i Matićima. Posjedi u Matićima su razmjenjena za zemljište u Donjoj Aziziji. Takvih posjeda u Donjoj Aziziji bilo je 145 i oni su bili izuzeti od prodaje pa su razdijeljeni među novopridošle izbjeglice iz Srbije koji su se tu nastanili. Inače se čifluk mogao prodati dotadašnjem čifčiji (kmetu) i jedino ako on odustane, onda se čifluk prodaje na licitaciji“.

Bosnom je sedamdesetih godina 19. stoljeća vladala, naročito među Bošnjacima velika zabrinutost. Stvarale su se nove države u Evropi. Austrija gubi dijelove svoga područja u Italiji, jer se 1870. godine stvara nova Kraljevina Italija. Zbog toga Austrija žuri da nadoknadi teritorije okupacijom Bosanskog vilajeta, a s druge strane i Srbija bi rado prigrabila Bosnu i Hercegovinu, što otvoreno traži od sultana. Potporu Srbima daju Rusi. Zato austrijski konzul obavještava svoju vladu „da Bošnjaci povodom ruske note izjavljuju da oni neće dopustiti, kao što su to učinili muslimanima u Srbiji – da ih Visoka Porta  proda Srbiji i da nikada neće pristati na teritorijalne ustupke bez borbe“.

Bosanski valija Mehmed Akif-paša se takođe buni i izjavljuje da bi pad Bosanskog vilajeta bila nesreća za Osmansko carstvo. Međutim 1875.-1878. godine nakon velikih nemira u Bosni, na Berlinskom kongresu Austro-Ugarska „dobija mandat da okupira ovo područje“. U to vrijeme iz Bosne iseljava veliki broj izbjeglica. Bošnjaci ostaju napušteni od sultana, a za rat nepripremljeni da se odupru austro-ugarskoj vojsci od 200.000 vojnika.

***

U Donju Tuzlu su se doselile 24 porodice sa 62 muška člana (ženski članovi porodice nisu popisivani). Od doseljenih Bošnjaka i danas su poznate porodice sa prezimenom: Berbići, Mandžići, Mukići, Prcići, Saračići, Šehovići, a kasnije su doselili Alajbegovići, Omeraševići, Žilići, Tufekčići, Paočići. Ciganske porodice su posebno evidentirane, a to su: Sejdići, Musići, Okići, Sibići, Ćosići i drugi.

Doseljenici nisu ostajali zauvijek na novom ognjištu. Mnogi su se premještali u susjedne gradove, a drugi su doseljavali u to mjesto, naravno kroz decenije koje su dolazile. Porodice Tufekčića naselile su gradačački kraj, kao i niz drugih. Međutim, najveći broj ih je ipak ostajao u mjestu useljenja.

U Kozluk se doselilo 373 muških članova porodice, vjerovatno još toliko ženskih članova, koji potječu iz 141 muhadžirskog domaćinstva. Krajem prošlog stoljeća u Kozluku su živjele doseljeničke porodice:  Alispahići, Alajbegovići, Arapovići, Bajramovići, Ćatići, Čajkići, Dubočanini, Durakovići, Delići, Fejzići, Grabovci, Hergići, Hadžialići, Haluge, Haranbašići, Ibričevići, Isići, Jakubovići, Kulinići, Mušagići, Mulalići, Mulaibriševići, Markoševići, Mekići, Mašanagići, Pekmezovići, Palmarevići, Puškarevići, Suljagići, Šabići, Spahići, Terzići, Uzunovići, Hidići, Išimovići, Talaranići, Dudakovići, Hadžimuratovići.

Gore je naveden samo jedan dio doseljenih porodica, jer su se mnoge porodice koje ne navodimo, kasnije odselile u druga mjesta u Bosni. Doseljeni muhadžiri su inače iz Sokola.

Ogranci tih porodica žive i u gradačačakom području kao što su: Alajbegovići, Arapovići, Bajramovići, Ćatići, Durakovići, Delići, Grabovci, Mulalići, Spahići, Terzići, Isići, Šakići  i drugi.

U Bijeljinu se doselilo 57 muških članova porodice iz 23 domaćinstva, koji potiču iz Užica. U Bijeljini su do 1992. godine živjeli potomci tih doseljenika: Alibegovići, Abdurahmanovići, Berberovići, Ćosići, Hasanovići, Kundurdžići, Salihbegovići i drugi. Njihovo porijeklo je najvećim dijelom iz Šapca.

U Janju doseliše muhadžiri iz užičkog kraja i to iz 4 doma 10 muhadžira, naravno ne računajući ženske članove domaćinstva, koji nisu kako smo rekli popisivani. Doseliše se Tokići i Rešidovići, ali oni više tamo ne žive. Na gradačačkom kraju postoje brojne porodice Tokića, za koje nismo utvrdili, da li su naselili ovo područje u tom periodu. Jedan broj doseljenih u Bijeljinu u kasnijem periodu preselit će se u Janju: Delići, Grabići, Hadžići, Ibrišimovići, Jasenice, Mulalići, Šakići, Terzići i dr., a iz Kozluka Bešlagići, Durakovići, Huremovići, Hodžići, Halilovići, Krajinovići, Mešanovići, Paravlići, Ramići, Sarajlići, Spahići, Topalovići i drugi. Ovo navodimo zbog toga, da bismo ilustrirali kako se to stanovništvo vrlo brzo premeještalo u druga susjedna mjesta Zvorničkog sandžaka. Mnoga od nabrojanih prezimena susrećemo u gradačačkom kraju, što nikako ne može isključiti mogućnost o istom porijeklu tih porodica.

U Brezovo Polje doseliše 723 muška člana domaćinstva iz 295 domova. Ako se tome doda najmanje još toliko ženskih članova, onda se doselilo oko 1500 stanovnika. Njihovo porijeklo je iz Užica, Šapca i Sokola.

U Brezovo Polje doseliše porodice sa prezimenima (navodimo samo jedan broj): Ahmetovići, Arifovići, Aličauševići, Agići, Arnautalići, Bešlagići, Čibukčići, Derviševići, Durakovići, Fazlići, Husići, Huremovići, Hodžići, Mehmedovići, Hasagići, Hadžiibrahimovići, Ibrišbegovići, Karaibrići, Karahasanovići, Kukići, Lipovice, Mulaibrahimovići, Muratovići, Mujagići, Mešanovići, Saletovići, i drugi. Neke porodice su izumrle, neke su se raselile u druge krajeve sjeverne Bosne.

U gradačački kraj doseliše muhadžiri i to najviše u novoformirana naselja Gornju Aziziju (B.Šamac) i Donju Aziziju (Orašje).

U Gornju Aziziju – B. Šamac doseliše 624 muških članova domaćinstva, a najmanje toliko ženskih iz 293 doma iz Srbije. Porijeklo im je iz Šapca, Užica, Sokola i kasnije iz Beograda. Evo nekih prezimena porodica, jer se svi nisu mogli identificirati, budući da nemaju prezimena, nego samo ima, na pr. Hasan sin Salihov. Ali ipak se zna da su to bili: Hodžići, Abdići, Begići, Bičići, Ceribašići, Ejubovići, Dervići, Fisovići, Harčinovići, Hadžialići, Hadžihafizovići, Isići, Jahići, Muratovići, Prcići, Pištolji, Sulejmanovići, Škiljići, Topalovići, Tihići, Zlatkići i drugi.  Porodice Hadžijusufovića doselile su u Bos Šamac krajem 19. stoljeća iz Gradačca, čiji potomci i danas žive u Gradačcu. Inače to je jedna stara gradačačka porodica iz koje potiče nekoliko uglednih ličnosti, kao što je Muharem ef. Hadžijusufović i hafiz Mustafa Hadžijusufović, te Osman ef. Hadži-jusufović, koji je radio u gradačačkom srezu za vrijeme kraljevine SHS na odgovornim dužnostima. Nešto kasnije iz Beograda će doseliti porodica Jahića, iz koje će jedan dio članova uzeti prezime Izetbegović, a drugi ostati sa prezimenom Jahić i preseliti u Gradačac.

U Donju Aziziju (Orašje) u gradačačkom mudirluku, 1862. godine iz Srbije doseliše 498 muških članova, sa procjenom da je bilo toliko ili nešto više i ženskih članova domaćinstva, koji potiču iz 241 doma. Oni su doselili iz Užica, Šapca, a samo 4 člana iz Sokola.

Ovdje je važno da napomenemo da su gradačačke vlasti u to vrijeme zajedno sa vlastima Zvorničkog sandžaka morale rješavati pitanje obezbjeđenja zemljišta i izgradnje kuća kao i sva druga pitanja tih unesrećenih ljudi, koji su prinudno napustili svoja ognjišta. Za sve to su velike sile o čemu smo pisali dale svoju garanciju za bezbijednost tih ljudi u BiH, da bi te iste velike sile bile nijeme i ćorave, pa dopustiše da potomci tih istih ljudi 1992. godine napuste tu istu Gornju Aziziju, te da se rasele po zemaljskoj kugli. Oni doživješe nakon 130. godina još jedno najveće poniženje i golgotu u svojoj rođenoj državi BiH. Ali to je druga tema.

Naselja su podignuta na državnom zemljištu, odnosno zemljištu, kojim su ranije upravljali gradačački kapetani, prije svega Husein-kapetan. To su bili slobodni prostori za izgradnju novih naselja, kasnije Bos. Šamca i Orašja. Nešto sasvim malo kuća koje su bile na tim zemljištima je premješteno na druge lokacije uz materijalnu nadoknadu tim domaćinstvima.

U Orašje doseliše: Bećirovići, Spahići, Beširovići, Čarhasanovići, Čolići, Ćatići, Dervišbegovići, Džakići, Džafići, Drljače, Hadžihalilovići, Mahmutovići, Isići, Jusufbegovići, Kabaklići, Karahodžići, Kasumovići, Malići, Saletovići, Šerifovići i drugi. Tada su doseljene i mnoge druge porodice čija prezimena se gube ili nisu ni postojala. Neke od tih porodica su se kasnije preselili u Bos. Šamac kao što su Alibegovići, Bičakčići, Dervići, Hadžalići, Topčagići i drugi.

U Gračanicu se 1862. godine doseliše 24 muška člana, uvećana za ženske članove iz 14 domova. To su bile porodice Arnautovića, Harčinovića, Karasoftića, Ševkića, Škiljića i druge.

Te 1862. godine jedan broj muhadžira doselio se i u Brčko i to 36 muških članova iz 15 domaćinstava, naravno i sa ženskim članovima domaćinstva. U Srebrenicu je doselilo 55 muških članova iz 22 domaćinstva. Koliki je broj potomaka prognanih iz 1862. godine, u Srebrenicu, doživio svoj kraj na najbrutalniji način, pokazat će istraživanja u budućnosti. Godine 1862. u Zvornički sandžak protjerano je iz Srbije (Beograd, Užice, Šabac, i Soko) oko 5.000 muhadžira iz 1.037 domova. Mnoge od doseljenih porodica iz 1862. godine, preselile su kasnije u Gradačac, kao što su Džakići, Čolići, Saletovići, Isići, Kasumovići, Ćatići, Spahići, Beširovići, Topčagići, i drugi.

14. Iseljavanje Bošnjaka iz BiH

          Kakogod su se Bošnjaci masovno vraćali u Bosnu, tako se u poslednjih 100 godina odvijao proces iseljavanja iz Bosne, posebno od 1878. godine, u nekoliko etapa ili valova, kako to neki autori nazivaju. Procjene govore da se od 1878. pa do 1945. godine iz Bosne odselilo u inostranstvo oko 300.000. ljudi.

          Za Bošnjeke kao većinski narod u Bosni sa preko 50 % od ukupnog stanovništva, odvijale su se vrlo nepovoljne prilike, koje su smanjivale supstancu toga naroda iz više razloga. U osmanskom periodu, oni su ratnici, koji jedini učestvuju u ratovima koje vodi Osmanska država. Tako ostaju na mnogim ratištima, a da im se ni za grob ne zna. Bilo je pojedinačnih ratnih pohoda Osmanlija van Bosne, kada je iz nje odlazilo po 10.000 i više Bošnjaka pod oružjem, a po završetku operacija u Bosnu se vraćalo po 500 boraca. Takve situacije bile su vrlo česte, jer je Osmanska država u višestoljetnom vladanju Bosnom bila u stalnim ratovima s nekim i protiv nekoga. Mirni periodi, iako su postojali, nisu dugo trajali. Drugi razlog smanjenja stanovništva bile su brojne zarazne bolesti: kuga, kolera, i kakve sve ne druge bolesti, u kojima su Bošnjaci bili više izloženi iz razloga što su najviše živjeli po gradovima, pa se bolest brzo prenosila. Zbog toga je i smrtnost bila veća.

          Iako je iseljavanje bilo kontinuirano u poslednjem stoljeću, do 1945. godine, ono se ipak u određenim periodima odvijalo masovno, u valovima. Prvi val emigracije Bošnjaka odigrao se nakon gušenja Hercegovačkog ustanka 1882. godine, drugi veliki val iseljavanja vezan je za period od 1900. do 1908. godine. Treći val dogodio se poslije aneksije Bosne 1908. godine, četvrti val, nakon sprovođenja nezakonite jugoslavenske agrarne reforme i peti val iseljavanja vezan je za 1945. godinu, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Austro-garske vlasti su minimizirale broj iseljenika.

          Ta kretanja imala su odraza na brojno stanje bošnjačkog stanovništva, koje je polovinom 19. stoljeća bilo u apsolutnoj većini, da bi već po popisu 1879. godine iznosilo 39% od ukupnog stanovništva, a 1910. 32, 25%.

          Mnogi su nakon što su stigli u Tursku bili izuzetno nezadovoljni svojim položajem, pa su se odlučivali za povratak. Arhiv BiH čuva zapisnike nekoliko stotina povratnika iz BiH, a najviše ih se vraćalo iz Bosanske Krajine i to su uglavnom bile mlađe osobe, jer bez znanja jezika, bez nekih zanata, vrlo je bilo teško da se tamo snađu. Turska je obezbjeđivala kuće muhadžirima, ali onima koji imaju djecu, dakle porodicama, dok samci nisu imali značajniju materijalnu pomoć. Pojedinci su, da bi zaradili na tuđoj nesreći i u bescijenje kupili njihova imanja provodili propagandu o ljepotama Turske i o tome šta će sve dobiti od vlade kao pomoć kada tamo stignu, što nije bilo ni blizu onome što se stvarno događalo, nakon njihovog dolaska u Tursku. U aktivnosti pojedinih ljudi, da bi odvratili Bošnjake od iseljavanja u Tursku, sa našeg kraja posebno se isticao tuzlanski muftija i prvi reis-ul-ulema Mehmed Teufik Azapagić.

          Pošto je i iz našeg kraja, sjeveroistočne Bosne iselio značajan broj Bošnjaka, jedan broj ih se i vratio. Istina, i ako se radi o desetinama ljudi – povratnika, to je ipak neznatno u odnosu na iseljene koji su trajno ostali u Turskoj. Iz naših krajeva vratilo se 42 povratnika, zašto postoje zapisnici u Arhivu BiH. Iseljavali su i Gradačačani. Nemamo tačne podatke o kojem broju se ljudi radi, ali o tome govori i podatak da mnogi i danas održavaju veze sa svojim daljnim rođacima, koji žive u Turskoj, a odselili su u vremenu o kojem smo govorili.

Oni koji su se vraćali, a čija su imena evidentirana u arhivama su iz: Bijeljine, Zvornika, Donje Tuzle, Gornje Tuzle, Orašja, Gračanice, Kladnja, Brčkog i iz Gradačca. U Gradačac se 1902. godine iz Turske vratio Avdo Handžić, inače nepismen, a otišao je u Tursku 1900. godine zajedno sa Nurijom Rušidovićem. Rušidović je pobjegao iz Bosne preko Brčkog, prvo u Beograd, a onda u Carigrad. Te godine se iz Gračanice vratio Aganović Hamid, a iz Kladnja Bajrić Ibrahim, iz Orašja Beširović Sadik, iz Čelića Mulaomerović Omer. Omer je bio nepismen čovjek, a u Bosnu se vratio pješice.

Iz Gradačca su se 12. januara 1903. godine vratili iz Turske braća Emin i Suljo Rušidović, koji su u Tursku iselili 1900. godine sa familijama. Oni su izjavili, da se tamo nisu obiknuli, a i kuću koju su prodali u Gradačcu, kupac im nije isplatio, pa žele da je vrate. Inače kao razlog iseljenja navode svoju „budalastu pamet“. Husić Ibrahim iz Stupne kod Kladnja, izjavio je nakon povratka, da je za njih tamo propast i da su netačne priče kako se tamo može jeftino i dobro živjeti. On se, nakon što je potrošio pare koje je imao, vratio pješice zajedno sa svojom ženom, takoreći go i bos. Mnogi su kao razlog iznosili i vrlo teško prilagođavanje na tamošnju klimu, kao i nepoznavanje jezika.

15. Popis stanovništva 1852. godine

U 1852. godini Osmanlije su izvršile popis stanovništva. Taj popis je bio specifičan, jer su popisani samo muškarci i broj kuća. Popis je izvršen po kajmakamijama i po mudirlucima, kao i po religioznoj pripadnosti. Nas u ovom popisu interesuje Zvornička kajmakamija u čijem sastavu je i Mudirluk Gradačac.

Pogledajmo podatke iz 1852.:

Prema gornjem pregledu u Zvorničkoj kajmakamiji bilo je ukupno 33.616 kuća kršćana i muslimana zajedno, te 111.139 muških stanovnika. Kršćani su popisani u jednoj grupi (i katolici i pravoslavni), pa nemamo podatke odvojeno za jedne, odnosno za druge. Učešće muslimanskih kuća u ukupnom broju kuća iznosi 47,00%, a muškaraca muslimana u ukupnom broju muškaraca 46,78%. Dakle u ovoj kajmakamiji, pojedinačno najveći broj čine Bošnjaci.

Inače, sam popis ne pokazuje pravo stanje stanovništva, jer su popisivani samo muškarci. Međutim i kod broja muškaraca nije jasno da li je to sveobuhvatan popis ili su popisani samo poreski i vojni obveznici. Međutim, ovaj popis nam ipak daje određenu predstavu o broju stanovnika na ovom području, kao i podjelu na muslimane i nemuslimane. Posrednim putem možemo ipak izvesti i potpunije približne podatke o stanju stanovništva.

Za Gradačački mudirluk imamo stanje: ukupan broj kuća 11.643 i ukupan broj muškaraca 36.119. Od ukupnog broja kuća na muslimane se odnosi 40,77 %, a ukupan broj muškaraca muslimana je 44,30%. Pod Gradačačkim mudirlukom obuhvaćena je i Modriča kao i dio Bosanske Posavine. Pojedinačno u odnosu na druge vjerske konfesije, Bošnjaci su najbrojnija grupacija.

Prilično nepouzdane podatke od 22. jula 1860. o brojnom stanju stanovnika u Bosni dao je konzul Zorab Belveru, koji navodi da je 1860. godine u Bosni živjelo 1,077.865 stanovnika, a u Hercegovini 289.000, što ukupno iznosi 1,366.865. U Turskom periodu nije nikada izvršen popis stanovništva po savremenoj evropskoj metodologiji. Prvi takav popis izvršen je za vrijeme austro-ugarske okupacije 1879. godine.

U drugoj polovini 19. stoljeća u gradačačkom kraju dolazi do krupnih demografskih promjena pa i bosanskom ejaletu kao cjelini. To se posebno odražava na sjevernu Bosnu, gdje se formiraju i potpuno nova naselja za prijem Bošnjaka koji se iseljavaju iz Srbije, što je posljedica unutrašnjih prilika u Srbiji, a prije svega međunarodnih okolnosti. U to vrijeme cijela jedna oblast između rijeka Drine i Bosne spada u Zvornički sandžak. Inače Bosanski ejalet u to vrijeme dijelio se na 4 sandžaka: Kliški, Bosanski, Hercegovački i Zvornički.

Oblasti ili sandžaci bili su organizirani na manje organizacione jedinice, kaze ili kadiluke. Zvorničkom sandžaku pripadali su Tuzla, Gradačac, Brčko.  Bosnom tada upravlja Osman-paša zvani Topal.

Šezdesetih godina 19. stoljeća Zvornički sandžak imao je: 251.470 stanovnika, koji su stanovali u 35.661 kući. Iz ovoga se vidi da je u svakoj kući živjelo oko 7 članova porodice.

Zanimljivo je da je u to vrijeme najnaseljenije gradsko područje bila Tuzla i Gradačac, što se vidi iz slijedećih podataka:

  • Gradačac 4.500 stanovnika,
  • Donja Tuzla 5.264 stanovnika,
  • Brčko 2.562 stanovnika,
  • Modriča 1.762 stanovnika.

Stanovništvo gradačačkog kraja bavilo se  stočarstvom, ratarstvom, voćarstvom i u određenoj mjeri zanatstvom. Od ratarskih kultura proizvodile su se pšenica, ječam, zob, kukuruz, grah i krompir. Tako je u Zvorničkom sandžaku svako domaćinstvo prosječno godišnje proizvodila 1.100 oka pšenice, 854 oke ječma, 546 oka zobi, 1.196 oka kukuruza, 40 oka graha i 100 oka krompira. Vidljivo je da je najveća zastupljenost bila kod kukuruza, zatim pšenice i ječma.

Što se tiče stočarstva, to najbolje ilustruje procjena majora Omčikusa, austrougarskog generalnog konzula u Tuzli, da je u ovom kraju svako domaćinstvo prosječno imalo u 1864. godini: jedan par volova, jednu kravu, jednu ovcu, jednog ovna, tri svinje i jednog konja. Kada znamo da je Zvornički sandžak imao 35.661 kuću, odnosno domaćinstvo, onda je stočni fond iznosio:

  • 71.322 volova,
  • 35.661 kravu,
  • 35.000 ovaca,
  • 106.983 svinje i
  • 35.000 konja.

U to vrijeme u sjevernoj Bosni, odnosno Posavini, najnaseljeniji kraj bio je gradačačko područje i područje Bijeljine. Muslimansko stanovništvo bilo je prinuđeno da se iseljava iz Kneževine Srbije pa je na preporuku Osman-paše u Stambolu odlučeno da se naseljavanje beskućnika izvrši na prostoru Zvorničkog sandžaka. Etničko čišćenje Bošnjaka iz Srbije, koje je otpočelo tridesetih godina devetnaestog stoljeća, nije se zaustavilo sve do potpunog protjerivanja Bošnjaka. Svi pokušaji u kasnijem periodu, da se pojedinačne familije Bošnjaka vrate na svoja vjekovna prebivališta, bila su neuspješna. Čak i oni pojedinci koji su se vratili, morali su otići nazad odakle su i došli. „Ovo doseljavanje muslimana u Srbiju vršeno je sultanovim fermanom, ali kako se stekao utisak „da je to doseljavanje Turaka skopčano sa štetom naših ovdašnjih tgovaca i zanačija pa i samih Turaka starosjedilaca, koji imaju radnje u užičkoj varoši, a da je takvo doseljavanje sa strane i utvrđivanje Turaka u Užicu vrlo opasno“, pošto je i onako muslimansko stanovništvo brojnije od „žiteljstva Srbskoga“, to je zatraženo da se novi muslimanski doseljenici sa svojim familijama dignu i upute onamo odakle su i došli“.

Na BiH su u cilju proširenja svojih teritorija računali naročito Srbija, a i Austrija. Knez Miloš je u Skupštini objavio tajni plan napada na Bosnu 1859. godine, što je podržala i Rusija i još neke evropske zemlje. Plan je bio ne samo osvojiti Bosnu, nego i Vojnu Krajinu, Hercegovinu i Bugarsku.

Knez nije ovaj plan ostvario, jer se za njega vrlo brzo pročulo, kako u Bosni tako i u osmanskoj vladi u Stambolu. Knez je naredne godine umro, pa od plana nije bilo ništa. Međutim, što se tiče stanovništva, osmanska vlada dala je saglasnost Srbiji da iz svih gradova protjera Bošnjake. Naime „Osmanski vojnici koji su se ponekad razuzdano odnosili prema domaćem stanovništvu, ubrzali su ostvarenje plana iseljavanja. Jedan događaj koji se zbio u Beogradu, na Čukur-česmi, 1862. godine bio je povod da knez zatraži i dobije pristanak osmanske vlade da se isele muslimani iz gradova u Srbiji“.  Srpskog kneza Miloša naslijedio je knez Mihajlo, koji je nastavio započete aktivnosti svoga oca.

Doseljenici iz Srbije ispoljavali su i nadalje svoje nezadovoljstvo, čak i sa gradnjom naselja, potpuno novih kuća, kao i sa obezbjeđenjem 25 – 40 dunuma zemlje za svaku porodicu zavisno od broja članova. Oni su zahtijevali da im se izvrši obeštećenje u novcu za njihovu imovinu koju su ostavili u Srbiji, a da oni za taj novac slobodno kupe kuće i zemljište. Interesirali su se da im se daju obeštećenja za njihovu imovinu, ali od toga nije bilo ništa.

Da bi se donekle popravila situacija, bosanska vlada, pored izgrađenih naselja, otpočela je izgradnju ceste od Bos. Šamca prema glavnoj saobraćajnici Sarajevo-Brod. Na doseljenike je vršen pritisak vlasti da se pomire sa sudbinom i da prihvate ponuđena rješenja. Najviše nezadovoljstva ispoljavali su muhadžiri koji su došli iz Užica i Sokola.

I Orašje i Bos. Šamac građeni su na temelju istog plana. U Bos. Šamcu je izgrađeno 315 novih kuća, a u Orašju 260. Bile su to manje kuće i pokrivene šindrom. Tada je oko ovog mjesta izgrađen zemljani nasip u cilju zaštite od poplava od rijeka Save i Bosne. Ova naselja –Bos. Šamac i Orašje, nisu odmah dobile status kasabe. Mi danas često kada hoćemo da kažemo da je neko mjesto još uvijek kasaba, onda pod tim podrazumijevamo da je ono zaostalo, da se ne razvija i da mu nedostaju osnovni elementi infrastrukture. Međutim u to vrijeme nije lako bilo dobiti status kasabe, jer je o tome, odlučivao sultan svojim fermanom, a na zahtjev kadiluka.

Sva naselja kao kasabe uvođena su u spisak, registar kasaba. Minimalni uvjeti za naziv jednog naseljenog mjesta kao kasabe bili su: „da ima stalno naseljeno muslimansko stanovništvo (muslimanski džemat), najmanje jednu veću mahalu, najmanje jednu džamiju u kojoj se klanjalo svih pet vakata namaza, kao i džuma i Bajram-namaz, to jest džamiju u kojoj se održavala hutba i spominjalo ime vladajućeg sultana, činila molitva u njegovo ime, onda trg, što znači postojanje čaršije i održavanje sedmičnog pazarnog dana“.

Prema Narodnim novinama od 19. novembra 1862. godine kao i drugim izvorima iz Sokola iz Srbije doselilo se oko 3.000 stanovnika, koji su se razmjestili u Zvornik, Bijeljinu, Gradačac, Modriču, Zenicu, Rogaticu i Višegrad. Računa se da je tada naseljeno u više navrata oko 1.200 porodica sa blizu 8.000 članova. Ipak, prema nekim drugim izvorima, te godine u Bosnu je doseljeno između 20 do 30.000 ljudi.

Kada se uzme u obzir da Beograd 1863. godine ima svega 14.760 stanovnika (u taj broj nisu uračunati muslimani koji su evidentirani pod nazivom Turci), onda na najbolji način možemo sagledati razmjere progona muslimana iz Srbije početkom druge polovine 19. stoljeća.

U ovim krajevima, misleći na Bosansku Posavinu i cjelokupan tuzlanski kraj, žive ljudi sa prezimenima koja i danas susrećemo, a koja vode porijeklo doseljenika iz Srbije. To se najbolje vidi iz pregleda ko je sve iz pojedinih mjesta evidentiran kao muhadžirI:

– iz Šapca se doseljavaju: Softići, Džaferovići, Alibegovići, Muratagići, Salihbašići, Tuzlalići, Atići,  i drugi. Iz Užica: Hasičevići, Omerovići, Mujčići, Tupaje, Alispahići, Čohasanovići, Hećimovići, Saletovići, Pedilevići, Tutunovići, Beširovići, Kudulovići, Bećirbašići, Baričići, Ikovići, Šećići, Čolići, Kabaklići, Topčagići, Ćatići, Jusufbegovići, Tucovići, Saračevići, Džakići, Isići, Gunjače, Džake, Šišići, Kulanići, Pašanovići, Hasanovići, Dajići, Mešići, Karahodžići, Hasanjamakovići, Kasumovići, Ramići, Bećirovići, Bašići, Bičakčije, Hajdarbašići, Berbići, Hadžihalilovići, Zlatkići, Džafići, Hadžiomerovići, Bajrići, Alijagići, Dervići, Šerifovići, Ćatići, Jašarevići, Prcići, Delalići, Malići, Abdići, Mešići, Ramići i drugi.

Porodice Hanića vode porijeklo iz Užica, odakle su doselili u Gradačac. Po zanimanju su bili kovači. „Pred kraj 17. i početkom 18. stoljeća … odvijale su se velike migracije iz prekosavskih krajeva. Prema predanju se zna da su tada Peštalići iz Donjeg Lukavca, zatim Tokići iz Jelovče Sela i Suljagići, kao i Smajlovići iz Ćehaja doselili iz prekosavskih zemalja.“

Mnoge od ovih porodica imaju svoje potomke u sadašnjim stanovnicima Gradačca, Modriče, Orašja, Brčkog, Gračanice, Tuzle i drugih mjesta. Mnoge od tih porodica njeguju i tradiciju o svom porijeklu, a mnoge toga nisu ni svjesne, jer su jednostavno to zaboravile. Nadalje, ne znači da su sva prezimena stanovnika koje susrećemo u ovom regionu baš porijeklom iz Srbije, jer sličnih ili istovjetnih prezimena ima dosta. Ali sigurno je da bi jedno detaljno istraživanje dalo mnoge odgovore, koji nas interesuju.

Gradačac je bio po broju stanovnika među tri najveća grada, u Zvorničkom sandžaku.

Kajmakama je postavljao sultan na godinu dana, a broj mandata nije bio ograničen. Godine 1863. na čelu Zvorničkog sandžaka bio je Muhiedin-paša, a 1864. godine njega je na toj dužnosti zamijenio Mustafa-paša, koji nije dugo ostao na toj dužnosti, jer je bio bolestan, pa ga je iste godine zamijenio Hilmi-efendija koji je došao iz Bihaća. Govorio je turski jezik, a prevodilac mu je bio Sulejman-efendija. Bio je poduzetan, pa su ga zbog toga cijenili trgovci.

          U to vrijeme 1866. godine gradi se cesta od Tuzle do Brčkog, zatim od Gračanice do Tuzle. Početkom 1865. godine obilazio je sjevernu Bosnu Hilmi-efendija, pa je boravio i u Gradačcu. Tada je gradačački mudir bio Ahmed-beg, koji nije baš uživao neko posebno povjerenje naroda. Ovaj mudir kako se šuškalo među narodom bio je miljenik valije i zbog toga se malo osvrtao na česte žalbe koje su upućivane na njegovu upravu, bilo kajmakamu, bilo valiji. Najveće nezadovoljstvo prema njemu izražavano je zbog toga što je za sebe kupio jedan čifluk, a dvojici braće Bajram-begu i Edhem-begu, koji su bili na zlu glasu zbog krijumčarenja nazidao je kuće u Orašju.   Nakon Hilmi-efendije na njegovo mjesto dolazi Reuf-paša, sin vezira Šerif Osman-paše. Godine 1866. Gradačačka kaza obuhvata grad Gradačac, Modriču i kasabe Gornju i Donju Aziziju (Bos. Šamac i Orašje). Bosanski vilajet 1867. godine imao je 55 kaza.

          Zanimljivo je da su vremenske prilike i neprilike bile posebno izražene u 1864. godini, kada su u junu padale dugotrajne i obilne kiše u Posavini. Tada je posebno bilo teško u Bos. Šamcu, pa je od velike i silne poplave odnesen novoizgrađeni nasip oko Šamca. Ljudi su koristili čamce da bi mogli ući u kuće, a Gradačac je 18. jula 1866. godine zadesio jači zemljotres, koji se toga dana osjetio i u Jajcu, Maglaju i Sarajevu.

16. Popis stanovništva u austro-ugarskom periodu

Za vrijeme Austro-Ugarske vladavine (1878.-1918.) u Bosni i Hercegovini je bilo četiri popisa stanovništva  i to: 1879., 1885., 1895., i 1910. godine, dok ja za vrijeme Kraljevine SHS Jugoslavije bilo dva popisa i to 1921. i 1931. godine.

Što se tiče austro-ugarskog perioda, ovdje ćemo obraditi podatke popisa 1879. i 1910. godine. Zanimljivo je da je kod prvog popisa stanovništva 1879. kotaru Gradačac pripadala Modriča kao politička ispostava, dok je Orašje te godine imalo status sreza, kome pripada politička ispostava Bos.Šamac. Srebrenik je u sastavu kotara Gradačac.Pogledajmo tabele popisa stanovništva iz 1879. godine za kotar Gradačac.

Gradačcu je pripadala i politička ispostava Modriča kao i Srebrenik, koji je u to vrijeme bio selo. Sastav je bio slijedeći:

  • muslimana              12.186 ili 44,43%
  • pravoslavnih             9.931 ili 36,21%
  • katolika                     5.286 ili 19,27%
  • ostalih                            24 ili    0,09%
  • SVEGA:                 27.487 ili 100,00%

Ako posmatramo odvojeno gradačačko i modričko područje, onda je nacio-nalni sastav stanovništva bio dosta drugačiji, što se vidi iz slijedećeg pregleda:

Dakle, pri prvom popisu stanovništva nakon okupacije od strane Austro-Ugarske, pravi se nova administrativna podjela, u kojoj ima veoma čudnih teritorijalnih kombinacija, tako da je 1879. godine Orašje postalo srez (kotar), a njegova politička ispostava Bosanski Šamac.         Kada budemo razmatrali popis iz 1910. godine, vidjet ćemo nove promjene, koje su takođe rezultat političkih kombinacija okupacionih vlasti.

Nije se polazilo od tradicionalne teritorijalne podjele, nego se prave takvi aranžmani, koji će povećati učešće u toj administrativoj i političkoj jedinici jednog naroda, a smanjiti učešće drugog. Želja je vlastodržaca, da se na jedan vještački način smanji  učešće Bošnjaka u svakoj upravno-političkoj jedinici.

Popis stanovništva 1910. godine

Pošto je uočeno kod ranijih popisa stanovništva, a naročito 1879. godine da u srezu (kotaru) Gradačac sa političkom ispostavom Modriča Bošnjaci čine 44,43%, vlastodršcima se učinilo da treba nešto promjeniti, jer se to nije svidjelo okupacionim vlastima. Za taj popis Modriči se ukida status političke ispostave i ona ulazi u sastav sreza (kotara) Gradačac, ali se tada priključuje Gradačcu, kao politička ispostava i Bos. Šamac.

Pogledajmo rezultate popisa stanovništva iz 1910. godine:

Zahvaljujući prebacivanju teritorija Bosanske Posavine, kotar Gradačac je pri popisu 1910. godine izmijenio svoju demografsku i nacionalnu strukturu. Kao prvo povećana je teritorija kotara i za područje Bos. Šamca. Ukupan broj stanovnika se povećao na 57.312 stanovnika, pa je iskazana nacionalna struktura kako smo gore naveli i to:

  • katolika 31,43 %,
  • pravoslavnih 35,75%,
  • muslimana 32,55% i
  • ostalih 0,27%.

U komponiranju nacionalne strukture željela se uspostaviti u kotaru uravnotežena, izbalansirana nacionalna struktura, ali sa ciljem da bošnjački narod ne bude većinski. Taj cilj je postignut i to je bio vjerovatno razlog takve regionalne prekompozicije teritorija. Ostali, kao nacionalne manjine bili su na popisu Mađari, Austrijanci, Česi, Jevreji i drugi, koji su bili uglavnom u rukovodećem administrativnom aparatu, zatim u trgovini, ugostiteljstvu i zanatstvu. To je bio posljednji popis za vrijeme Austro-Ugarske. Približavala se 1914. godina kada će u krvavom Prvom svjetskom ratu svi narodi na ovom prostoru biti reducirani na manji broj u borbama bilo za cara, bilo za kralja. Iza toga će nastati Kraljevina SHS – Jugoslavija.

17. Stanovništvo u Kraljevini SHS

a) Popisi stanovništva u kotaru Gradačac

U prvoj Jugoslaviji, Kraljevini SHS, izvršena su dva popisa stnovništva i to 1921. i 1931.godine. Gradačački kraj pretrpio je brojne teritorijalne promjene, iako stalno ostaje kao srez, odnosno kotar.

U odnosu na posljednji popis u Austro-Ugarskoj iz 1910. godine, kada je u sastavu sreza Gradačac bila Modriča i Bosanski Šamac, kao općine odnosno kotarske ispostave, Gradačac u 1921. godini doživljava određene promjene. Modriča ostaje u sastavu sreza (kotara) kao i 1910. godine.

Stanovništvo se i dalje popisuje kao katolici, pravoslavni i muslimani. Nema pomena o Srbima ni o Hrvatima niti o Bošnjacima. Građani se popisuju kao pripadnici određenih vjera.

Pa da pogledamo rezultate popisa od 1921. godine, kao prvog popisa stanovništva u novostvorenoj državi.

Zahvaljujući prebacivanju teritorija Bosanske Posavine, kotar Gradačac je pri popisu 1910. godine izmijenio svoju demografsku i nacionalnu strukturu. Kao prvo povećana je teritorija kotara i za područje Bos. Šamca. Ukupan broj stanovnika se povećao na 57.312 stanovnika, pa je iskazana nacionalna struktura kako smo gore naveli i to:

  • katolika 31,43 %,
  • pravoslavnih 35,75%,
  • muslimana 32,55% i
  • ostalih 0,27%.

U komponiranju nacionalne strukture željela se uspostaviti u kotaru uravnotežena, izbalansirana nacionalna struktura, ali sa ciljem da bošnjački narod ne bude većinski. Taj cilj je postignut i to je bio vjerovatno razlog takve regionalne prekompozicije teritorija. Ostali, kao nacionalne manjine bili su na popisu Mađari, Austrijanci, Česi, Jevreji i drugi, koji su bili uglavnom u rukovodećem administrativnom aparatu, zatim u trgovini, ugostiteljstvu i zanatstvu. To je bio posljednji popis za vrijeme Austro-Ugarske. Približavala se 1914. godina kada će u krvavom Prvom svjetskom ratu svi narodi na ovom prostoru biti reducirani na manji broj u borbama bilo za cara, bilo za kralja. Iza toga će nastati Kraljevina SHS – Jugoslavija.

17. Stanovništvo u Kraljevini SHS

a) Popisi stanovništva u kotaru Gradačac

U prvoj Jugoslaviji, Kraljevini SHS, izvršena su dva popisa stnovništva i to 1921. i 1931.godine. Gradačački kraj pretrpio je brojne teritorijalne promjene, iako stalno ostaje kao srez, odnosno kotar.

U odnosu na posljednji popis u Austro-Ugarskoj iz 1910. godine, kada je u sastavu sreza Gradačac bila Modriča i Bosanski Šamac, kao općine odnosno kotarske ispostave, Gradačac u 1921. godini doživljava određene promjene. Modriča ostaje u sastavu sreza (kotara) kao i 1910. godine.

Stanovništvo se i dalje popisuje kao katolici, pravoslavni i muslimani. Nema pomena o Srbima ni o Hrvatima niti o Bošnjacima. Građani se popisuju kao pripadnici određenih vjera.

Pa da pogledamo rezultate popisa od 1921. godine, kao prvog popisa stanovništva u novostvorenoj državi.

Izraženo u procentima pri ovom popisu bilo je: katolika 31,64%, pravoslavaca 35,99%, muslimana 32,14% i ostalih 0,23%.

Kako vidimo rezultati popisa stanovništva 1921. godine za srez (kotar) Gradačac daju ukupan rezultat od 56.846 stanovnika. Broj Bošnjaka u odnosu na popis iz 1910. godine smanjio se za 390 lica. Očito ne radi se o smanjenju broja stanovnika bošnjačke nacionalnosti, nego o dodavanju i oduzimanju pojedinih područja srezu Gradačac različitih vjerskih pripadnosti, praveći na taj način vještačke konstrukcije. Tu se radilo o matematičkim kombinacijama kojima se štima stanje u pojedinom kotaru, razumije se uz prethodne teritorijalne promjene, koje se zatim ozakone prije popisa stanovništva.

Istina, bošnjačko stanovništvo se smanjivalo u BiH, što pokazuje popis između 1910. i 1921. godine. To smanjenje je rezultat progona Bošnjaka od 1878. pa sve do 1941. godine.

Smanjenje bošnjačkog stnovništva posebno će pokazati popis od 1931. godine, kada na Gradačačkom srezu broj Bošnjaka od 18.266 stanovnika 1921. pada na 14.521 stanovnika po popisu od 1931. godine. Popisom od 1931. godine Bosanski Šamac nije više u sastavu sreza Gradačac, nego je pripojen srezu Brčko. Takve kombinacije teritorijalne organizacije imale su za posljedicu, da u srezu Gradačac Bošnjaci od tradicionalno većinskog naroda postaju manjinski u odnosu na pravoslavne i katolike.

Pogledajmo tabelarni pregled popisa stanovništva od 1931. godine.

Koristeći statističke izvore o popisu stanovništva od 1879. do 1931. godine, donosimo u narednoj tabeli pregled broja stanovnika za grad Gradačac.

Ako pogledamo gornju tabelu, vidimo da u odnosu na zadnji popis u vrijeme Austro-Ugarske 1910. i prvi popis Kraljevine SHS 1921. godine, broj stanovnika koji žive u gradu Gradačcu se smanjuje za 264 stanovnika. Došlo je do smanjenja kod svih konfesija: kod muslimana za 119 stanovnika, kod pravoslavnih za 97 stanovnika, kod katolika za 36 stanovnika, kod Jevreja za 2, a kod ostalih za 10. Objašnjenje može biti u tome da je između tih popisa bio Prvi svjetski rat, te da je jedan broj stanovnika svih nacionalnosti izgubio život u borbi ili od bolesti i bijede koju je rat izazvao. Nadalje, svih 11 stanovnika osim jednoga iz reda ostalih, smjenom vlasti odselili su iz Gradačca (Austrijanci, Mađari, Nijemci, Česi i dr.). Broj Jevreja je ostao skoro na istom nivou, odnosno smanjio se za 2 lica, da bi se kod slijedećeg popisa povećao sa 39 na 45.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 538-558).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

KORIJENI BOSANSKIH MUSLIMANA

a). Bosanski jezik

Evlija Čelebija nije propustio da u svom putopisu ne istakne Bošnjake i njihov jezik bosanski. On tvrdi da je i jezik bosanski sličan dosta latinskom jeziku, što je tvrdio i Muhamed Hevaiji 1631. godine, autor prvog turskog-bosanskog rječnika. Čelebija iz tog rječnika citira četiri stiha, jer je napisan u stihovima.

          Muslimani iz bivšeg Novopazarskog sandžaka, koji je bio u sastavu Bosne od Tvrtkova vremena pa sve do austrougarske okupacije, se takođe osjećaju kao bosanski muslimani i nazivaju sebe Bošnjacima, a jezik kojim govore nazivaju bosanskim.

Svoj jezik nazivali su bosanskim i franjevci. Kao primjer može se između ostalog uzeti odgovor na pitanje Kongregacije u pogledu upotrebe slavenskih jezika u crkvi. Godine 1735. izvještavaju „da u Bosni ima 9 svećenika koji vrše crkvene obrede na crkvenoslavenskom jeziku, koji dobro ne razumiju „nego se ispomažu bosanskim jezikom…“.

          Što se tiče jezika, dosta historijskih potvrda ima kod franjevaca da se u Bosni govori bosanskim jezikom. U pismu kojem se obraća fra Grgi Martiću 25. IV. 1875. godine Stjepan Verković služi se bosanskim jezikom, pa mu predlaže da napiše bosanski narodni rječnik, kao i da Martić sačini bukvar sa starom bosanskom azbukom. Biskup Vujičić 1881. godine naš jezik naziva bosanskim.

          Vuk Karadžić je za književni jezik odabrao bosanski. Bosanski jezik je proistekao otuda, što je on imao i ima potpuno ravnopravan tretman, bar što se Bošnjaka tiče, kao i svi ostali slavenski jezici.

          Kada je Ivan Grličić, đakovački župnik 1707. godine preveo Sveto pismo, Matija Katančić je zabilježio da je taj prevod izvršen na bosanskom izgovoru.

b) Bosančica kao pismo

Naziv pisma bosančica javlja se i u 19. stoljeću, naročito u vrijeme Austro-Ugarske. Ipak mnogo svjedočanstava o tom nazivu javlja se u 16. i 17. stoljeću, a Vuk Karadžić ovo pismo naziva „bosanska bukvica“.

c) Bošnjaštvo

Bosanska se država kroz svoju stoljetnu historiju afirmisala, a sa njom i bosansko ime Bošnjak ili Bošnjanin. Muslimani u Bosni i Hercegovini će konačno krajem 20. stoljeća trajno preuzeti svoj historijski nacionalni korijen – Bošnjak.

          Međutim to ime pojavljuje se veoma rano. Već u 12. stoljeću, tačnije 1166. godine prvi puta u carskoj tituli Manojla Komnena. Od svoje prve pojave, pa sve dok u drugoj polovini 19. stoljeća nisu preovladale nacionalne ideologije, ovo ime je stajalo jednakopravno pojmu Srbin ili Hrvat, tako da je teško naći primjer iz kojeg bi se dalo naslutiti da li je tada bosanstvo „bilo supsumirano u srpstvu ili hrvatstvu“.

          Kroz stoljeća se potvrđuje u historijskim izvorima ime Bošnjaka, kao ravnopravnih sa drugima narodima, a osobito sa Srbima i Hrvatima u susjednim državama. Pjesnik Marko Marulić u svojoj pjesmi o zaslugama u borbi protiv Turaka ističe: „Boj su bi š njimi, Hrvati Bošnjaci, Grci ter Latini, Srbi ter Poljaci; Eto još boj biju niki, a niki ni, a druzi ne smiju, jer im si gnjivan ti“.  Slično navodi i gramatičar Bartolemej Kašić, koji priznaje Bošnjake kao i Hrvate, Dalmatince, Srbe i druge.

          Naročito su Dubrovčani u svojoj najstarijoj historiografiji dali veoma značajno mjesto Bosancima. I sami Turci, kako se vidi u mnogim izvorima, narod u Bosni nazivaju Bošnjacima u što spadaju i Hercegovci, a i sami pojedinci na istaknutim mjestima u Turskoj, nisu propuštali priliku da uz svoje ime istaknu svoje bošnjačko porijeklo.

Iako je bošnjaštvo kroz historiju poprimilo narodnosni stepen, ono nije moglo iz određenih historijskih razloga prerasti u naciju, sve do posljednje decenije 20. stoljeća, kada su muslimani BiH trajno kao svoju nacionalnu odrednicu prihvatili bošnjaštvo. To nije nikakav izmišljeni pojam, nego kategorija vjekovne nacionalne pripadnosti bosanskih muslimana. Zanimljivo je da je Ante Knežević, iako nije musliman jedan od najizrazitijih predstavnika bošnjaštva kao nacije, zatim Ivan Franjo Jukić. Knežević je rođen u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 1834. godine, a Jukić u Banjaluci 1818. godine.

          Ante Knežević se smatrao Bošnjakom, jer je Bosna zemlja sa slavnom prošlošću koju mnogi narodi nisu imali, kako on ističe. Neovisno o ovom autoru, Jukić u onom vremenu, kada se učvrstio srpski nacionalizam, kao i hrvatski, koji su željeli da potpuno potisnu bošnjaštvo, kada se i kod muslimana javlja bosanska ideologija, daje historijski potpuno opravdano pojašnjene bošnjaštva kao nacionalne pripadnosti.

          Mnogi su pokušaji u prošlosti osporavanja Bošnjaka koji imaju istorijsko pravo da nose etničku pripadnost tome imenu. Međutim mnogobrojni su pisani i drugi izvori, koji upravo govore obrnuto. Ovdje treba pomenuti posebno radove historiografa Vladislava Skarića, kao i mnoge dokumente iz prošlosti, koji Bošnjake kao jedinstvenu etničku grupaciju, početkom 19. stoljeća, dijele na Bošnjake islamske, katoličke i pravoslavne vjere. Sve su to narodi slavenske i bosanske pripadnosti, koje su i sa malo uvredljivim žargonom zvali turci, vlasi, šokci ili latini. Polovinom 19. stoljeća, pod velikim uticajem iz Srbije i Hrvatske uz žestoku propagandu, među Bošnjake se unose nacionalne ideje da su Bošnjaci katolici Hrvati, a Bošnjaci pravoslaci da su Srbi. Nešto ranije u odnosu na Hrvate, „Srbi su takvu aktivnost započeli sistematski provoditi od 1864. godine, tj. od vremena kada je započela realizacija programa izraženog u „Načertaniju“ Ilije Garašanina. Hrvati to čine u Bosni, nakon što su započeli da to isto rade u Hrvatskoj, tj. nakon uspjeha ilirskog preporoda, kada su, barem u načelu, izborili jedinstvo sopstvenog hrvatskog jezika i uveli ga kao govorni jezik u hrvatski sabor“.

          Potpuno ista propaganda činila je sve da nacionalizira muslimane. Oni su trebali da se odreknu bošnjaštva i da se nacionalno opredijele kao Srbi ili Hrvati. Uspjeh je postignut samo kod neznatne grupe pojedinaca. Bošnjaci kao glavnina, nikada nisu prihvatili te ideje. U Bosni od 12. sve do kraja 19. stoljeća žive kao glavnina naroda u etničkom smislu kao Bošnjani, odnosno – Bošnjaci. Bošnjaci su to dokazali posebno u vrijeme Pokreta na čelu sa Husein-kapetanom. Kada su bili svjedoci da sultan Srbima priznaje da stvore svoju državu – Kneževinu Srbiju, te da šest nahija u Zapadnoj Srbiji koje su pripadale Zvorničkom sandžaku i koje su koristili Bošnjaci, predaju Srbima, zatražili su od Porte da jedan od Bošnjaka bude stavljen za bosanskog vezira i da se Bosni obezbijedi samostalnost u okviru Osmanske države. Kada to nije prihvaćeno, oni su se digli da oružjem zaštite bošnjačke interese, pod kojima treba shvatiti interese svih Bošnjaka bez obzira na vjeru. Pored Bošnjana – Bošnjaka, u dokumentima se susreću kao stanovnici Bosne i Dubrovčani (Latini), Vlasi, Židovi, pa i Srbi, „odnosno Rašani i Hrvati, ali oni nisu bili Bošnjani niti ih iko kao takve identificira“.  Bosna je multikonfesionalna zemlja, jer u njoj se susreću pripadnici Crkve bosanske, katolici, ortodoksi, muslimani, Židovi i drugi.

          Nema sumnje da je najistaknutiji predstavnik zagovaranja bošnjaštva kod muslimana Mehmed-beg Kapetanović, koji je prvi počeo štampati knjige i latinicom i ćirilicom. Kapetanović stoji na poziciji da su Bošnjaci dio južnih Slavena, kao što su i Srbi i Hrvati.

          U vrijeme Austro-Ugarske vladavine glavni nosioci bošnjaštva kod muslimana su predstavnici feudalne klase. Istorijat bošnjaštva, kao nacionalne odrednice, muslimanski narod u BiH, najbolje je pokušao objasniti Josip Ljubić, koji je prema Hadžijahiću još 1895. štampao u Zadru brošuru pod nazivom “Spor između Srba i Hrvata“, u kojoj na jednom mjestu kaže i ovo: „Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetnog sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: Amo k nama, vi ste Srbi. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše i oni i rekoše Bošnjacima: Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati. Ali Bošnjaci nisu bili lude. Prije nego što su se odlučili il´ na desno il΄ na lijevo, prohtjelo im se da vide, da li je to hitnja, bratska ljubav, ili šta drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno logično, sasma logično, dođoše do zaključka: „Ni amo ni tamo, već svak za se“.

.

          Za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije (kraljevine), jedan od vodećih zagovornika bošnjaštva kod muslimana bio je Husaga Čišić iz Mostara. On je 1929. godine napisao političku raspravu o tome, a dopunio je 1940. godine. On tvrdi da muslimani imaju osnova zato isto toliko, koliko Srbi i Hrvati, ali i još više, tvrdeći da Bošnjaci nisu repa bez korijena, te kako neki hoće da kažu „da naša privrženost bosanštini pripada novijem datumu, što nije tačno jer „je ona predmet jedne zdrave narodne misli, koja je vjekovima davala impulsa javnom životu u našim pokrajinama“.

          On dalje ističe: „da su bezočne laži i tendencije koje se kriju u onim stalnim naglašavanjima patentiranih nacionalista iz srpskog i hrvatskog tabora o bosanštini kao o spekulativno političkom produktu…. Benjamina Kalaja koji je tobože izmislio bosanštinu u spekulativno političke svrhe“.

.

          Konačno i definitivno opredjeljenje muslimana u nacionalnom pogledu kao Bošnjaka u smislu zakonodavne i ustavne verifikacije, bio je dugotrajan proces.         Međutim ideja bošnjaštva nije mogla postati jedna šira platforma za sve narode u BiH. Ona je od početka, vrlo rano vezana za muslimane. O tome svjedoči u svom putopisu i Evlija Čelebija, koji boraveći u Srebrenici piše kako u njoj žive Bošnjaci, a raja su im Srbi i Bugari ističući da se „lijepo međusobno paze“.

Hadžijahić zaključuje da su muslimani u BiH odbijali prihvatiti nacionalno opredjeljenje, bilo kao Srbi bilo kao Hrvati. Međutim,  njima se neke druge identifikacije, kao na primjer Bošnjaci, nije priznavala niti dozvoljavala. Isto tako ne može se prihvatiti mišljenje nekih autora da islam odbacuje nacionalni princip, jer su nacionalni pokreti prisutni kod svih islamskih naroda.

Dakle „djelovanje islama u ovom pogledu dolazi samo u toliko u obzir, što islam kod svojih pripadnika, bez obzira na etničke i rasne razlike razvija određenu vjersku solidarnost, ali to nikako nije isto što i odbacivanje narodnosnog principa“.  Ako je tačno da je pravoslavna crkva imala presudnu ulogu u formiranju srpskog naroda, a katolička crkva u formiranju hrvatskog naroda, onda se stvarno postavlja pitanje kako je to mogao uopće biti okvir za odgovarajuće nacionalno opredjeljenje muslimana. Da se iza takve „logike“ krilo nešto drugo, najbolje potvrđuju i pozivi od strane i jedne i druge crkve da se muslimani vrate u svoju „pradjedovsku vjeru“, pa da bi postali „pravi Srbi“, odnosno „pravi Hrvati“.

          Zanimljiva je zabilješka Matije Mažuranića iz 1842. godine, koji piše: “U Bosni se kristjani nesmiu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci i onda Muhamedanci samo se razumin, a krstjani su samo raja Bošnjačka“.  Kod stvaranja nacionalne svijesti muslimana veliki uticaj imalo je i učenje islama. Stanovište da je islam iznad nacije, stavljalo je nacionalni interes u drugi plan, jer se smatralo da nije moguće biti u isto vrijeme musliman i osjećati se nacionalno. Tako je 1925. godine pisao i Osman Nuri-beg Firdus: „Opredijeliti se nacionalno znači isto što i ne biti musliman, jer islam nije religija Srba ili Hrvata, niti je uopće čovječije – njime odiše cijela priroda, on ne poznaje granica. Biti u isto vrijeme musliman i osjećati se nacionalno to nije moguće, islam je preči od nacionalnosti; to se mora trpjeti jer to zahtijeva snošljivost, a ova je glavno obilježje razvijene ličnosti i savremene kulture“.

To je bio, vjerovatno, prilično ekstreman stav, jer drugi autori nisu u svojim shvaćanjima bili toliko isključivi. Ovakvom ekstremnom stavu mnogi su se usprotivili, među kojima posebno ističemo Hadži Mehmeda Handžića, koji je važio za priznatog islamskog teologa. On je isticao „da nacionalizam kao princip, od kojega nema štete i nepravde drugima, niti vjerskoj vezi, islam je, neću reći preporučio, nego tolerirao“.

Bošnjaci su bili dužni, a imali su i puno pravo, da se nacionalno vrate svojim bošnjačkim korijenima. Zato ima više razloga, a ovdje navodimo neke od njih:

          – naziv musliman je oznaka za pripadnost islamu, kao religiji, a ne naciji. Prema tome taj period samo pod tim nazivom, bio bi anacionalan, a muslimani bez svoje nacionalnosti, izloženi pritiscima da prihvate tuđe nacionalno opredjeljenje;

          – muslimani nisu nacionalno bili priznati niti od Osmanlija, niti od „svoje slavenske braće“ pa su tako bili drastično izolirani. To je i bio osnov za jedan poseban etnički subjektivitet bosanskih muslimana, kao trećeg naroda u BiH;

          – kao treći narod u BiH Bošnjaci time ne žele da se distanciraju baš u svemu od Srba i Hrvata u BiH, jednostavno zato, što sva tri naroda imaju mnogo zajedničkog, među kojima treba istaći zajednički jezik, sa veoma malim razlikama koje ih opredjeljuju u hrvatski, srpski, odnosno bosanski jezik;

          – nadalje, tu su i mnogi zajednički običaji, kao i dosta zajedničkih obilježja materijalne kulture. Kad je riječ o jeziku, muslimani u BiH nisu govorili turskim jezikom, da bi se mogli zvati Turcima. Naprotiv, mnogi Turci koji su se naselili u Bosni u prošlosti prihvatili su bosanski jezik, ali zato u sva tri jezika postoje primjese turcizama, odnosno arabizama.

          Sva tri naroda u BiH imaju dosta zajedničkog u svojoj mitologiji, u pričama o vilama, vješticama, morama, vukodlacima i slično. Čak i neki datumi koji imaju zajedničku osnovu slave i katolici i pravoslavni i muslimani. Tu se radi  na primjer o Jurjevu, Aligjunu (Ilindan). Kod Bošnjaka to su naslijeđene privrženosti još iz predislamskog perioda. Nadalje, pjesme sevdalinke, vole sva tri naroda, tu su i narodne pjesme, koje su „različite po idealima“, ali su u desetercu, a izvode se uz gusle.

          Kao rijetko gdje u pogledu prostornog razmještaja stanovništva, sva tri naroda su izmješana, pa i to ih upućuje jedne na druge. Interesantno je da na graničnim područjima prema Hrvatskoj brojno prisustvo srpskog stanovništva, a prema Srbiji bošnjačkog, a dosta i hrvatskog. Zbog toga je Bosna tako etnički ukomponovana, da se ona ne može dijeliti. To je vrlo teško, pa čak kad se radi i o manjim teritorijalnim jedinicama.

          U Bosni se tradicionalno razvijaju dobri komšijski odnosi. Međutim, bez obzira na sve nabrojano i nenabrojano bosanski narodi zavađani su uglavnom izvana, nisu uspjeli izgraditi jedan zajednički osjećaj koji bi ih povezivao u jednu bosansku naciju. Da muslimani u BiH predstavljaju etničku posebnost imamo dosta činjenica koje neosporno govore o tome.

          Kao prvo, oni su nastali etničkim objedinjavanjem više skupina u jednu jedinstvenu i to prvo kao bošnjački bogumili, zatim doseljavanjem stanovništva, kao i onih koji su se vraćali u Bosnu iz drugih zemalja. Zatim pravoslavni i katolički konvertiti iz Bosne i Hercegovine, hercegovačke skupine tzv. balije, kao i doseljenici porijeklom iz islamskih zemalja. Međutim osnovu muslimanskog naroda u BiH čine pripadnici bosanske crkve. To je staro slavensko stanovništvo srednje-vjekovne Bosne, koje nije pripadalo ni pravoslavnoj ni katoličkoj crkvi. Da je to stanovništvo masovno prešlo na islam potvrđuju originalni historijski dokumenti iz osmanskog perioda – defteri.

          Taj proces se vremenski veže za dvije posljednje decenije 15. stoljeća. Bošnjaci su i masovno pristupili u džamioglane (janjičarski podmladak) prilikom pada Bosne 1463. godine. „Poljak Jan Dlugosz (1415.- 1480.), koji kaže da je 1463. godine 3.000 Bošnjaka uvršteno u janjičare. O tome svjedoče spomenici o brojnom srednjovjekovnom stanovništvu – stećci koji se nalaze na stotinama lokaliteta. Na te spomenike nadovezuju se najstariji tipovi muslimanskih nišana. Nišani su izrađeni tako da predstavljaju kontinuitet stećaka. U genetskom potencijalu bosanskih muslimana dosta je doseljenog stanovništva iz mađarskih krajeva, zatim Dalmacije, Like, a u 18. i 19. stoljeću iz Srbije i Crne Gore.

          Mnogi su od tih doseljenika bili porijeklom iz Bosne. Dakle, jedan dio se odnosi na povratnike, a jedan na tamošnje islamizirane stanovnike jer su Osmanlije čineći dalje prodore na sjever, sa sobom u te krajeve naseljavali bosanske muslimane. Ali kada je došlo do gubitka tih teritorija svo to stanovništvo ponovno se vraća u Bosnu uvećano sa brojem novih konvertita.

          Događaji koje je izazvao Bečki rat, imali su za posljedicu da se gotovo svo muslimansko stanovništvo moralo preseliti, jednim dijelom zapravo vratiti i zbiti u sužene granice bosanskog pašaluka i to najvećim dijelom u geografski najbliže bosanske oblasti. (Iz Like u Panoniju, iz Slavonije, Srijema i Ugarske u srednju i sjevernu Bosnu, iz Boke u jugoistočnu Hercegovinu, iz Dalmacije u obližnja hercegovačka mjesta). Jedan dio stanovništva doselio se i u Srbiju. Međutim selidbe iz Srbije u Bosnu počele su i nastavile u valovima 1788.,1820., 1832., 1834., i napokon 1862. godine.

          Kada je riječ o balijama, to je takođe jedna etnička grupa među muslimanima. Oni se razlikuju samo po tome od ostalih muslimana, što su to bili sezonski stočari, porijeklom sa sela. Inače ovaj pogrdni izraz upotrebljavao se za sve muslimane. Međutim, to stanovništvo živi u dijelovima Hercegovine i razlikuju se tri podgrupe balija: podveleške, za koje je utvrđeno da su još 1629. godine bili katolici, zatim ljubuški i jasenički. Među bosanskim muslimanima jedan dio je po svom porijeklu Arbanasa, kao i Turaka koji su se doselili iz Španije.

          U etničkom pogledu bosanski muslimani ne razlikuju se mnogo od bosanskih Hrvata i Srba, jer im je i jednim i drugim i trećim dominirajuća slavenska etnička baza i kod svih ima određenih etničkih primjesa. Međutim, kod muslimana je najmanje prisutna vlaška komponenta.

          Razne podjele na etničkoj osnovi u BiH koje su rezultirale negativnim posljedicama, nisu se odvijale samo između muslimana Bošnjaka i Srba i Hrvata, nego između Bošnjaka i Turaka, što je još jedan dokaz da su se Bošnjaci afirmisali u jednu posebnu nacionalnu pripadnost.

          U razvoju bošnjačke nacionalnosti, kod bosanskih muslimana, prelomni događaj bio je okupacija BiH 1878. godine. Bošnjaci su dali veliki otpor toj okupaciji, ali to nije bio samo otpor prema Austro-Ugarskoj, nego na određen način i prema Osmanskoj državi, jer je ona dala saglasnost za okupaciju.

          Pripadnost islamskoj religiji je neosporna činjenica, koja je najviše doprinijela posebnoj etničkoj pripadnosti muslimana u BiH, a na kulturno prosvjetnom području muslimani BiH su se posebno izdvojili od ostalih naroda pripadajući krugu islamske civilizacije, putem obrazovnih jezika: turskog, arapskog i perzijskog. Turski jezik bio je jezik zvanične administracije, arapski osnova za vjerski život, mada se na sve tri jezika razvijala nauka i književnost.

          Nacionalna historiografija Srba i Hrvata, naročito nakon odlaska Osmanlija sa ovih prostora, tretirala je Bošnjake na jedan izuzetno negativan način, odričući im historijsku pripadnost Bosni i smatrajući ih osmanskom zaostavštinom na ovim prostorima, koje treba nacionalizirati, a BiH prisvojiti u što većem dijelu bilo na istok ili zapad. Takva, historijski neutemeljena, neispravna i nepravedna nacionalistička politika dovodila je i dovodi  Bošnjake u položaj da su se morali boriti za opstanak i očuvanje gole narodne supstance, od opasnosti potpunog istrebljenja. Za okruženje su Bošnjaci Turci, nešto što je zaostalo od Turske, pa samo po sebi treba da nestane, a pošto su oni pobijedili Tursku, onda izvlače zaključak da imaju pravo na tu zaostavštinu. U takvoj soluciji leži najcrnji program, koji se ne razlikuje ni po čemu od onoga koji je doveo do holokausta nad Jevrejnima. „Ove nacionalne politike i ideologije nisu uzimale, pri tome, u obzir činjenicu da su Osmanlije, pored Srbije, Crne Gore i znatnih dijelova Hrvatske, zapravo osvojile i Bosnu i da su se Bošnjaci borili za svoju zemlju, ne samo prilikom osvajanja te zemlje od Osmanskog carstva nego i kasnije, osobito u početku 19. i tokom 20. stoljeća. Međutim, unatoč svim tim činjenicama, Bošnjaci su u planovima o stvaranju novih nacionalnih država na ovom prostoru, ostajali bez sopstvene zemlje i bez domovine koju su drugi svojatali“.

I sa hrvatske i sa srpske strane smatralo se da je Bosna historijski i državno-pravno gledano njihova, drugim riječima da je to dio njihovog teritorija, pa bi po tome Bošnjacima ostavljen „samo azil vjere“. Stvarale su se nove nacionalne države: Srbija, Grčka, Bugarska, Crna Gora, Rumunija, Albanija. Muslimani su u tim zemljama imali samo dva izlaza: da prihvate pravoslavlje, ili da budu pobijeni odnosno prisilno iseljeni. Zbog toga je muslimansko stanovništvo ovih zemalja u situaciji da se već dva stoljeća, uglavnom, iseljava sa ovih prostora.

          Zastupnici sprovođenja teorije prevjeravanja u Srbe bili su veliki zagovornici Ilija Garašanin i Mihajlo Obrenović, a kod Hrvata Anto Starčević, koji je za muslimane govorio da su oni „jedino autentično hrvatsko plemstvo i cvijeće hrvatskog naroda“.

          Muslimani nisu prihvatali nacionaliziranje na taj način, da se opredijele kao Srbi odnosno kao Hrvati, bar kada je riječ o većini bošnjačko stanovništva Bosne. Bilo je pojedinaca muslimana, koji su se tokom prošlog stoljeća izjašnjavali kao Srbi, odnosno Hrvati, ali to je bio zanemarljiv broj. Jer i ti koji su prihvatali takva opredjeljenja, opet su od tih naroda bili smatrani muslimanima. Pravoslavci i katolici u Bosni i Hercegovini završili su proces svoga nacionaliziranja u Srbe, odnosno Hrvate do kraja 19. stoljeća. Međutim, bošnjaštvo u prošlosti je sveobuhvatan pojam za stanovništvo Bosne. Jer „ne postoji ni jedan dokumenat, pismo ili izvješće svjedoka mletačkih, austrijskih, francuskih, engleskih ili nekih drugih putnika, diplomata ili trgovaca, ne postoji ni jedna jedina isprava osmanlijske vlasti, ili, pak, neke druge vlasti, a da bi se odnosila na Bosnu, koja muslimane u Bosni, ali i sve njene druge stanovnike, kršćane i hrišćane, ne naziva i obilježava kaso Bošnjake. Etnik Bošnjak, u ranijoj, i Bošnjak u osmanskoj fazi bosanske povijesti, jedini su etnici koje susrećemo“.

          Bošnjaci su bili i ostali najviše vezani za BiH. Za razliku od Srba, koji već tridesetih godina 19. stoljeća imaju formalno svoju nacionalnu državu Srbiju, Hrvati u to vrijeme nisu imali svoju državu, ali su imali Banovinu Hrvatsku u sastavu Ugarske. I jedni i drugi na taj način uživali su određenu kompenzaciju za nedostatak države i u toj činjenici imali su snažnu podršku u djelovanju na rastakanju državnosti BiH, odnosno protivljenja svakom njenom pokušaju da se ona konsoliduje kao samostalna država, njenih, ravnopravnih naroda.

          Bošnjaci su naročito nakon 1878. godine bili oslabljeni nastalim promjenama, prije svega što su bili jedini koji su ustali u odbranu BiH, koja je za zelenim stolom, kao diktat Turskoj, oslabljenoj i iscrpljenoj od dugotrajnih ratova, data drugoj imperiji. Oni nisu prihvatli potpuno iseljavanje, a niti prevjeravanje, nego su prihvatili borbu za svoju slobodu, religijsko jedinstvo, za svoju vjersko-prosvjetnu autonomiju. Bošnjaci su doživjeli strašan udarac, od koga su se sporo oporavljali.

          Bošnjaci su bili pod velikim pritiskom nakon 1878. godine. U prihvatanju jedne nove, evropske civilizacije, shvatili su da se i sami moraju mijenjati i da pored obrazovanja koje su imali i sticali u sustavu Osmanske države, moraju sada, zarad svog opstanka razvijati i drugi sustav školovanja i obrazovanja, koji će im obezbijediti uklapanje u tekovine zapadne civilizacije. Svaki njihov pokušaj da se obrazuju na novim osnovama, da šalju djecu na studije u zapadne zemlje, dočekivan je od njihovih sunarodnika pravoslavaca i katolika, kao izdaja, mada su i sami daleko više koristili tu praksu. Međutim, uporno nastojanje da se Bošnjaci nacionaliziraju u Srbe-muslimane ili Hrvate-muslimane, nije dao nikakve rezultate. Razlozi za to su mnogobrojni i zbog toga i neostvarivi, ali posebno je bilo nemoguće spojiti sa tom kombinacijom islamsku kulturu i tradiciju Bošnjaka.

Iako pokušaji srbizacije i kroatizacije Bošnjaka nisu dali rezultate (doživjeli su krah), ima pokušaja u Srbiji, Hrvatskoji, Crnoj Gori, da se taj proces nastavi na različite načine.

Sam etnički naziv Bošnjak, ne treba miješati sa vjerskom pripadnošću. U BiH je svaki građanin koji u njoj živi i BiH smatra svojom jedinom domovinom – Bošnjak. Vraćanje nacionalnog imena Bošnjak, je onaj povijesni događaj, posebno za muslimane, koji će razriješiti mnoge zablude i definitivno odvojiti vjersko od nacionalnog. Jer musliman nije nacionalno obilježje, nego je vjerska pripadnost islamu. A ako je neko samo pripadnik neke vjerske grupe, a nema svoju naciju, onda se uporno pokušavalo da mu se oduzme pravo i na državu i domovinu. „Kao direktna posljedica takvog stanja bošnjačkog nacionalnog identiteta nastaje i zamjena stvarnog nacionalnog imena Bošnjak za vjersko ime musliman, pri čemu ovo drugo ime i nije bilo nacionalno ime. Tako ga niko i nikada nije na ovom prostoru i šire ni shvatio ni tumačio. Ono je bilo sinonim za skriveno nacionalno ime Bošnjak. Ali, ono je ujedno bilo i priznanje nerazvijenosti nacionalnog identiteta našeg bošnjačkog naroda i stajalo je kao neka vrsta hipoteke nad nedovršenošću procesa samo-identifikacije Bošnjaka. Ime musliman, kao nacionalno ime mimikrijskog je, skrivalačkog karaktera. Ono prikriva svoj stvarni sadržaj i ujedno sakriva činjenicu stvarne denacionalizacije Bošnjaka“.

10. Život stanovništva (stanovanje, ishrana, odijevanje)

Prvo da kažemo nekoliko riječi o kućama u kojima su stanovali obični ljudi – podanici, kmetovi, ali i slobodni seljaci. Kuće su pravljene uglavnom od zemlje i drveta , brvnare ili od daske, koje su bile u pravilu pokrivene šindrom, slamom, pa i šašom u posavkom dijelu. Najviše kuća pravljeno je od drvene japije, kao kostura, a između malih gredica pleteno je šiblje (šeper, pa otuda za te kuće se kaže da su šeperuše), oblijepljene sa obje strane zemljom ilovačom, koja je bila dobro izmiješana sa slamom ili trinom, kao vezivnim sredstvom. Poslije su zidovi, nakon što se dobro uglade, krečeni u bijelo ili u boji (kod pravoslavaca obično plava indigo boja).

Sve te kuće bez obzira kojoj vjerskoj grupaciji pripadali njihovi vlasnici, bolje reći stanari imale su odmah iza ulaznih kućnih vrata jednu prostoriju sa ognjištem, obično na sredini. Na ognjištu je uređen prostor na zemlji za loženje i istovremeno za pečenje kruha. Na ognjištu iznad samog mjesta za loženje bile su verige, koje su obješene (zakačene) obično na jednu gredu ili oblicu iznad ognjišta. Lanac za vješanje posuda u kojima se kuha hrana mogao se podešavati visinski. Iznad ognjišta, sve do krova bilo je otvoreno,bez tavanice, tako da je dim iz te prostorije polako odlazio kroz krov. Na tom dijelu u zimskom periodu obično se stavljalo meso za sušenje.

Od te centralne prostorije bile su sobe i sa jedne i sa druge strane, čiji  su podovi bili od zemlje, a u boljim kućama stavljao se i drveni pod. U prizemlju je obično bio podrum, u kome su se čuvali proizvodi za ishranu, kao i rezerve hrane, a tu se i boravilo u zimskom periodu.

Ukućani su se naveče okupljali oko ognjišta. Bilo je porodica gdje je u jednoj kući stanovalo više generacija, četiri pa i pet, sa po nekoliko desetina članova. To su bile porodične – zadruge. Takve porodice su imale veće kuće i pored te kuće jedan broj manjih kuća i pomoćnih objekata. Na selu su postojale ljetne kuhinje (mutvaci) ili hudžere, kako su ih seljaci nazivali, u kojima se u ljetnom periodu spremala hrana. Kod muslimana, spavalo se obično na podu, gdje su se sterale ponjave kućne izrade ili hasure pletene od šaše. Na to su se sterali obično vuneni dušeci. Kršćani su obično spavali na sličan način ili čak na slami, koja se prekrivala raznim prekrivačima. Po isteku noći, kada se čeljad podigne za poslom, slama bi se obično sakupljala i slagala u jedan ćošak (ugao) sobe u spavaćem prostoru.“Standard“ seoskog života podanika muslimana i nemuslimana nije se mnogo razlikovao u pogledu kvaliteta života. Međutim, u gradskim sredinama, ipak je kvalitet stanovanja bio nešto na višoj razini. Plemići, age i begovi, spahije i zemljoposjednici imali su daleko veći komfor i standard življenja. Tu spadaju i ulema, trgovci i bogatije zanatlije.

Kod kršćana su se u kućama na zidovima soba obično držali religiozni simboli, križ ili raspelo. U muslimanskim kućama postojali su hamami – kupatila u koje se donosila topla voda za kupanje. Čistoća u kućama održavana je pranjem i čišćenjem metlama, koje su pravljene od sirka, a dvorišta o kojima se takođe vodilo računa čistila su se brezovim ili sličnim metlama.

Oko kuće se postavljala ograda ili taraba, koja je bila različito izvedena sa ulaznom kapijom, a ko nema kapije obično su se postavljale tzv. vratnice. U nekim slučajevima ograde su se pravile od šiblja. Kod Bošnjaka obično su to bile tarabe od daske, sa posebnom kapijom za pješake, a posebni ulazi su bili za kola i marvu. Pitka voda je bila različito obezbijeđena u ravničarskom dijelu, u odnosu na brdski dio gradačačkog kraja. U ravničarskom dijelu, prema rijekama Savi i Bosni, voda se nalazila na malim dubinama, pa su obično rađeni bunari u čijoj neposrednoj blizini su bila i korita za napajanje stoke ili za pranje odjeće i slično. Rublje se pralo ručno i to pratljačama, a prethodno je stavljano u lužinu radi dezinfekcije i odstranjivanja prljavštine, kao i radi omekšavanja rublja.

U brdskim dijelovima gradačačkog kraja izvorište vode se obično nalazilo na mjestu, gdje ju je koristilo više porodica ili čitava mahala. Na rječicama ili potocima vršilo se pranje odjeće i drugih predmeta i napajanje stoke. Uz kuće su se obično nalazili i cvijetnjaci. To su dvorišta ispred ulaza u kuću. Sadilo se razno cvijeće, višegodišnje biljke, kao što su razne vrste ruža. Od posebne vrste ruže proizvodili su se ukusni i mirisni sokovi. Pored ruža su se uzgajali zumbuli, jorgovani, miloduh i razne druge vrste cvijeća i ukrasnog šiblja. U kućama su malo vrjednije domaćice držale cvijeće u saksijama, koje su se radile od zemlje – keramike. Za korištenje vode za piće, upotrebljavane su kao posude osušene tikve, koje su bile obrađene i oblikovane kako za piće tako i za zahvatanje vode, takozvani hrgovi. U kući se voda držala u raznim posudama specijalno napravljenim za te namjene kao što su bardaci ili testije od keramike. Veće rezerve vode donošene su sa izvorišta u drvenim fučijama, raznih veličina od 15 do 30 litara vode, ili u buradima.

Svaka kuća je držala kera, (psa čuvara), koji je bio smješten u posebnoj kućici na lancu, ili u dvorištu, pored koša za žito ili neposredno ispred kuće. WC, zahodi ili ćenife, pravljene se nedaleko od kuće. Obično su to bili objekti opleteni od pruća ili izgrađeni od daske. Ispod su bile iskopane otvorene jame.

Krajem ljeta i u jesen, se spremala hrana za zimski period. Rezerve su morale biti dovoljne sve do naredne žetve. Zbog toga se hrana morala spremati, pored podrumskih prostorija i tavana i u posebne koševe, kao i magaze gdje su se čuvali razni poljoprivredni proizvodi.

Za čuvanje krompira, repe i sličnih proizvoda za zimski period su se pripremali trapovi. Za te potrebe, blizu kuće, na pogodnim ocjeditim mjestima kopane su vrlo plitke jame, u koje su stavljane namirnice prethodno obložene slamom, kako se ne bi smrznule ili istruhle.Trapovi su se pokrivali zemljom. Oni su otvarani početkom zime.

Voćnjaci su imali izuzetan značaj u ishrani naših predaka, a posebno zbog toga što su klimatski i drugi uvjeti bili veoma pogodni za proizvodnju raznih vrsta voća. Uzgajane su šljive, jabuke, kruške, breskve, kaisije, orasi i drugo voće. To su bile takve vrste voća, koje su pored ranih sorti, prispjevale za berbu i početkom jeseni, kako bi se mogle koristiti i tokom zime. U tome je posebnu ulogu imala suha šljiva, koja je bila dosta prisutna u ishrani stanovništva, a bila je i cijenjen izvozni artikal za evropsko tržište. Šljiva je korištena i za druge potrebe, kao što je proizvodnja raznih vrsta pekmeza, a proizvodila se i rakija. Pored sušenja šljive sušile su se i razne vrste drugog voća, naročito kruške i jabuke, koje su u zimskom periodu bile značajan dio ishrane. Rezerve mesa su se držale u živoj stoci (goveda, koze, ovce, zatim razne vrste peradi). Trgovina nije bila razvijena, a u selima obično je bila jedna ili ni jedna prodavaonica, a potrebe za kuću su nabavljane pazarnim danom na pijaci u Gradačcu. Proizvedeni pekmez od jabuka, zamjenjivao je potrebe u šećeru, zatim proizvodio se i med i drugo.

Od povrća, značajna je bila proizvodnja krompira, repe, rotkve, krastavica, kupusa, paradajza, luka i drugih vrsta. U ishrani na selu, a i u gradu veliku ulogu imala je proizvodnja graha, koji je korišten i preko ljeta (mahune), a zimi zrno. Grah se najviše uzgajao uz kukuruz, pa je prije berbe kukuruza, trebalo prvo obrati grah, koji se „penjao“ uz stabljike kukuruza.

Od žitarica, naši preci, u brdskim krajevima najviše su uzgajali kukuruz, ali i pšenicu, ječam, raž zob i drugo. Bundave su se uzgajale u kukuruzištima i baštama, a korištene su kako za ljudsku, tako i za ishranu stoke.

Proizvodnja raznog povrća vršena je na posebno uređenim parcelama, obično bliže kućama. Obrada zemlje je vršena ručno, upotrebom alatki kao što su motika, trnokop, grablje, ašov, vile i druga razna oruđa. Dosta tih alatki izrađivano je od drveta. Korišten je i plug koji je u ranijem periodu bio drveni, a kasnije u kombinaciji drvo i metal (metalna ralica, lemeš). Oranje je vršeno pomoću vučne snage volova i konja, a rjeđe su za te namjene korištene krave. Drljače su korištene za usitnjavanje zemlje, bile su drvene, a u kasnijem periodu sa metalnim klinovima. Sjetva je vršena ručno.

U jesen se na njive izvlačilo stajsko đubrivo. Drugih vrsta đubriva nije ni bilo. Obrada je vršena ručnim okopavanjem upotrebom motike. Okopavanje kukuruza vrši se dva puta, „u prvu ruku“, a kasnije zagrtanje. Berba se vršila ručno, da bi se nakon toga požnjela klasura srpom, te pokupile bundave. Pšenica, ječam i zob žnjeli su se srpom ili kosidbom, zatim vezali u snopove koji su se slagali u kupe zbog sušenja. Vršidba se vršila na guvnima, pomoću konjske zaprege. Na sredini guvna se pobode stožer oko koga oblijeću konji ili volovi preko razasutog klasja. To kretanje ide u jednom pravcu zamotavanjem priveza, a kada se izvrši zamotaj, onda nazad i tako dok se ne odvoji zrno. Postupak se poslije nastavlja odvajanjem zrna od slame, da bi se u slijedećoj fazi zrno prečišćavalo od prašine i drugih primjesa. Kasnije će doći u primjenu vihare i razne vršilice, a to je već bio veliki napredak u proizvodnji.

Mljevenje žitarica bilo je poseban problem, naročito u područjima gdje nema dovoljno tekuće vode za pokretanje točka, koji zatim okreće žrvanj. Na rijekama i rječicama pa i većim potocima izgrađene su vodenice, čiji su vlasnici bili ili pojedinci iz viših slojeva, ali i udruženi zemljoradnici. Kao udruženi oni su učestvovali u izgradnji vodenice, i imali svoj red za meljavu. Red se morao korisititi u tačno određeni dan. Otuda je na selu nastala poštapalica, kada domaćin ima previše posla pa ne zna šta bi prije uzeo da radi, onda bi obično izgovarao rečenicu: „Sastala mi se ušpa i mijena i red u vodenici“.

Ali kada je dolazilo do sušnog perioda, mljevenje žitarica vršilo se ručno, na malim kamenim žrvnjevima, čija je produktivnost bila veoma mala. Da bi se ručno samljela potreba brašna za samo jedan kruh trebalo se dobro oznojiti, jednom rukom pokrećući žrvanj, a drugom ubacivati šakom zrno u otvor za mljevenje. Dakle, to je bio izuzetno težak posao, a produkcija vrlo mala. Ovi mali ručni mlinovi su korišteni u brdskim krajevima, gdje nije bilo dovoljno vodotoka, naročito u sušnim periodima godine.

Kukuruz se obično spremao u klipu u hambare, koji su bili opleteni od pruća ili opkovani letvom, a pokriveni šindrom ili crijepom. U periodu, za dugih zimskih noći, kukuruz se krunio po kućama na sijelima, kojom prilikom su na ispomoć dolazile komšije i šira familija. Okrunjeni klipovi su služili za loženje u pećima, tzv. furunama, napravljenim od ilovače sa zemljanim lončićima, koji su bili bojeni u raznim bojama. Te peći bile su višenamjenske. Pored grijanja kućnih prostorija, furune su služile i za pečenje kruha, kao i za spremanje druge hrane. Kuhanje i prpremanje hrane  vršeno je u zemljanim loncima i slično.

Ishrana je bila i po vrstama jela i po količinama, sasvim drugačija u odnosu na savremenu ishranu. Naši preci hranili su se zdravije. U proizvodnji prehrambenih proizvoda nisu korištena hemijska sredstva, kao što su vještačka đubriva, zaštitna sredstva kao i mnogobrojne otrovne materije koje savremeni čovjek upotrebljava u proizvodnji. U našim krajevima razna hemijska sredstva za povećanje proizvodnje hrane, počela su se primjenjivati od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Zbog toga danas u ljudski organizam dospijevaju razni i mnogobrojni štetni elementi po zdravlje savremenog čovjeka, koji su izvor mnogobrojnih bolesti pa i onih neizlječivih.

U gradačačkom kraju, proizvodnja, odnosno priprema kruha, odvijala se isključivo individualno u domaćinstvima. Najviše je korišten kukuruzni kruh. Kruh od ječma, raži ili zobi (rjeđe), spravljan je u nedostatku drugih žitarica. Pšenični kruh upotrebljavao se u posebnim prilikama, kod muslimana petkom, u vrijeme posta, bajramskih i raznih drugih svečanosti u porodici. Slično je bilo i kod kršćana, s tim da su oni umjesto petka imali obično bolju hranu nedjeljom kao i za vrijeme vjerskih praznika. Domaćice su pravile razne vrste pita u čemu su posebno bile vješte. Pite su pravljene i od pšenišnog i od kukuruznog brašna. Juhka se razvijala, kao i danas na stolovima ili sinijama, pomoću oklagije. O životu u kućama aga, begova spahija i zemljoposjednika, bogatih trgovaca i dobrih zanatlija te uleme, život je bio organizovan na kvalitetniji način. Odjeća pa i trpeza bile su na višem nivou, bogatije i kvalitetnije, mada su se pojavni oblici svega toga u mnogome poklapali. Ali o tome na drugom mjestu reći ćemo koju riječ više.

U porodicama hrana se obično konzumirala zajednički za cijelu porodicu istovremeno, ili kod većih porodica, sa većim brojem djece, djeca su objedovala odvojeno. Hrana je služena na soframa (sinijama) koje su bile različite veličine. Jelo se drvenim kašikama čorba i druga kašasta jela, a ostala jela su se služila iz zajedničke zdjele i jelo se prstima. Zbog toga je prije jela bilo obavezno pranje ruku, kao i poslije jela ruku i usta. Prije početka jela, obično se kod muslimana prouči bismile, a kod kršćana bi se takođe izgovarale prigodne molitve. Muslimani bi nakon završenog jela proučili elhamdulilah. Jelo je počinjalo obično čorbom, a završavalo se kompotom od voća ili mliječnih proizvoda, kao „zahlada“. Zimi se mnogo pripremao kompot od hošafa (sušenog voća), a ljeti je dosta korišteno kiselo mlijeko. Korištene su razne vrste mlijeka: kravije, ovčije, kozije.

Mnoga su se domaćinstva, naročito ona naprednija bavila pčelarstvom. Gdje god su voćnjaci, bile su nužne i pčele. Pored toga med je kao prehrambeni proizvod čovjek od vajkada izuzetno cijenio, jer on pored velike prehrambene vrijednosti ima i ljekovita svojstva. Od meda su spremana mnoga slatka jela kao i od pekmeza. Pored jabuka i krušaka pekmez se proizvodio i od dudova, naročito bijelih, koji je bio izvrsnog kvaliteta. Danas je dud kao voćka skoro iskorijenjen.

Zanatstvo je bilo uglavnom koncentrirano u gradskim sredinama, ali pojedine vrste zanata egzistirale su i na selima, kao što su kovači, potkivači, kolari i sl. Trgovci sa svojim radnjama bili su rjeđe na selu, ali su postojale i te radnje. Obično odjeća i obuća najvećim dijelom se proizvodila u kućnoj radinosti, pletenjem vunenih odjevnih predmeta, a najviše tkanjem platna od lana, odnosno konoplje. Stanovništvo je rjeđe putovalo, jer je kretanje u drugo mjesto u pojedinim periodima bilo kontrolisano, odnosno morala se tražiti dozvola, što je uveo i Omer-paša Latas, za vrijeme svoje strahovlade u Bosni i Hercegovini. Ljudi su najviše putovali pješice, ali i na konjima, kao i kolima.

Bošnjačka nošnja

U osmanskom periodu formirao se jedan specifičan način odijevanja Bošnjaka, prije svega onih iz viših društvenih slojeva. Ta nošnja je u različitim krajevima BiH imala u nijansama i nekih manjih razlika, ali smatramo da se ona ipak može smatrati jedinstvenom. Osim u pojedinim muzejskim zbirkama, prije svega u Sarajevu i još nekim mjestima, primjerci te nošnje kao da su iščezli. Istina u pojedinim rijetkim bošnjačkim porodicama još uvijek se pomno čuvaju odjevni predmeti iz osmanskog perioda, stari preko 100 godina.

Što se tiče gradačačkog kraja, koji je oduvijek bio sastavni dio tuzlanske regije, možemo reći da je ta odjeća uglavnom ista. Ali ipak, neki detalji u oblačenju bili su prepoznatljivi, tako da se Gradačačanin mogao prepoznati u odnosu na Gračanliju ili Brčak u odnosu na Tuzlaka i sl. Međutim, u osnovnim odjevnim predmetima to je sve bilo isto.

Klasne razlike su takođe bile vidljive. Begovska, aginska i spahijska odjeća odskakala je od odjeće nižih slojeva, kao što su trgovci, zanatlije i manje bogate grupacije, a da ne govorimo o kmetovima, seljacima – to se nije moglo porediti. Bogataška nošnja iz najviših slojeva, imala je više ukrasa, zlatoveza, gajtana i bila je izrađena od kvalitetnijih materijala.

U 19. stoljeću ljudi su se sve više međusobno miješali, tako da i ženidbe i udaje nisu bile ništa neobično, da se recimo Sarajlija oženi Tuzlankom, Mostarac Sarajkom, pa su i udadbeno-ženidbene veze čak išle od većih mjesta ka manjim i obratno. Međutim, kod begovskih i aginskih porodica bogatstvo (imetak) imao je veliku ulogu pri ženidbi. Za ženidbu bogatog bega, sa još bogatijom mladom, takođe iz begovske porodice, stvaralo se još veće bogatstvo. O tome se strogo vodilo računa u prošlosti. Dakle, miješanjem stanovništva između pojedinih krajeva, dolazilo je do izvjesnog ujednačavanja u pogledu  nošnje.

Stara bosanska nošnja je nestala. Ostale su rijetke muzejske zbirke ili privatne kolekcije, kao uspomene na daleke pretke i ponešto zapisano u historijskim izvorima i literaturi o toj nošnji.

Radeći ovaj tekst, nismo u prilici da se detaljnije upuštamo u ovaj segment života Bošnjaka, ali ipak opisati ćemo osnovne odjevne predmete kako muškaraca, tako i žena, iz materijalno dobro stojećih grupacija ili više klase.

Prije šivenja odjeće mjere su uzimane aršinom (1 aršin = 68 cm). Mnogo su upotrebljavani gajtani, koji su se izrađivali od vune ili svile. Raznim ukrasima ili šarama ukrašavani su odjevni predmeti. Majstor koji je to radio predhodno je pravio crteže na tkanini sapunom. Prije nego što navedemo pojedinačne odjevne predmete, navest ćemo neke nazive koje je terzija upotrebljavao:

  • kambrik = platno od šifona,
  • manjica = vrsta tkanine,
  • urnek = mustra,
  • kalajli = metalni,
  • ilika = petljica od svile,
  • šerit = pantljika,
  • krma = kanafa pletena od svilenog konca,
  • ibrišim = svileni konac,
  • dram = 1/400 dio oke,
  • oka = 1283 grama,
  • džezija = vrsta svilenog platna,
  • tiriz = komad čohe pod pazuhom,
  • ćura = lisičija koža,

rajmber = fina lagana čoha.

Upotrebljavano je još niz naziva, ali bi nas odvelo vrlo daleko i preopširno u nabrajanja tih starih naziva.

Muška nošnja sastojala se prema redoslijedu oblačenja od: košulje, gaća, koparana, čakšira, čarapa, pojasa, fermena, fesa, cipela, abe i sata. U kratkim crtama o svakom ovom odjevnom predmetu:

Košulja je obično šivena od ipeka (finog beza) koji je bio ukrašen svilenim prugama. Proizvodnja beza vršena je kod kuće, svila se kupovala. Košulja se zakopčavala sa jednim dugmetom. Na prsima su se na razrezu stavljale 3 do 4 šljokice (sedefasto dugme sa dvije rupice). Pošto je platno bilo usko, za mušku košulju je trebalo 12 aršina toga platna.

Gaće su krojene od kambrika, bile su široke i duge do gležnjaka. Da bi se sašile bilo je potrebno 4 do 5 aršina platna.

Koparan, je izrađivan od svilene ili od polusvilene tkanine. Nekada je upotrebljavano i pamučno platno zvano manjica. Bila je u jednoj boji sa prugama, tamnije boje nego što je tkanina. Manjica je bijela, žuta, siva i sl. Nije upotrebljavana crna ili crvena boja. Koparan je bio uz tijelo i dopirao je do kukova. Rukavi su bili uski i dužine do šake. Na trbuhu koparan se preklapao, a na prsima se vezivao na dva mjesta svezicama od gajtana.  Sa unutarnje strane koparan je imao džep za novac, a sa vanjske džep za sat. Rubovi koparana su ukrašavani gajtanima. To je rađeno i na razrezu rukava. Dugmad su se plela od svile, nešto po obliku kao šumske jagode, a na vrhu su stavljani crveni bobci.

Čakšire su rađene od čohe. Za čakšire je trebalo preko dvadeset aršina čohe. Boje crne, a mogla se upotrebljavati „buradi, mavaji, zejtinli mavi, višnjeva i sl.“  Čakšire su bile široke i nabrane do koljena, a ostalo uz nogu. Uz gležnjeve su bile široke. Sa unutrašnje strane potkoljenice bile su razrezane, radi lakšeg oblačenja. Na potkoljenice su stavljane kopče, obično po 13 pari. Kopče su bile od metalne žice, srebrnaste boje. Razrezi su bili obrađeni gajtanima.

Oko pasa na čakširama bila je prišivena obašva koja je na kukovima bila razrezana po 15 cm, radi lakšeg navlačenja. Učkurje bio od tankog beza izvezen zlatnom žicom, sa svilom na krajevima. Pozadi je bio tur, koji je dopirao do koljena. Čakšire su postavljene šifonom. Ispod obašve, stavljala se tkanica, koja je mogla biti vunena ili svilena, kako bi čakšire što bolje pristajale.

Čarapekao dio odjeće bile su pamučne i dosezale su do pola potkoljenice.

Pojasevisu bili raznovrsni, ali obično je nošen tzv. pas lahur, koji je bio od vune u bojama širine 60 do 70 cm. Dužina je bila do 3 metra, a na krajevima su se izrađivale rese. Pojas je stavljan preko koparana i čakšira. Jedan kraj bi se obično zadio za čakšire otraga. Neki su pas stavljali s lijeva na desno, a neki obratno.

Fermenje dio odjeće, koji pokriva gornji dio leđa i bez rukava je. Dužina mu doseže do pasa, a na prsima je otvoren. Pravi se od čohe kao i čakšire. Ukrašen je gajtanima. Na leđima se izrađivao ukras – grana. Gajtani su prišiveni sa svilenim zehom. Postavljen je crvenom čohom. Na krajevima je prišiven širit od vune širine oko 2 cm.

Fes

Prije fesa begovi pa i drugi su nosili kalpake. U 19. stoljeću u okviru reformi vojske kalpak je zamijenjen fesom. Uvođenje fesa u BiH  bilo je sporo i nije prolazilo bez otpora. Bosanski plemići su najviše davali otpor. Postoji predanje da je ispred neke džamije na kamenu postavljen fes, pa su izlazeći iz džamije iz  kubure pucali u taj fes. Kasnije je fes prihvaćen kao odjevni predmet. Nosili su ga Bošnjaci, ali i kršćani. Izrađivan je tvornički od vune. Boje su bile crvene, tamnocrvene i crne.

          Bošnjaci su nosili crvene fesove, dok crne i tamno crvene nose kršćani i Židovi. Fes je imao kićanku koja je stavljana na pipak na vrhu fesa. Bila je izrađena od svilenog crnog ibišima (svilenog konca). Kićanka se spuštala sve do blizu oboda fesa. Za održavanje fesa koristili su se kalufi, koji su bili pred brijačnicama.

          Cipelesu bile plitke ili duboke. Nošene su i lapčine u koje su se uvlačile cipele. Izrada je bila od kože, a bogatiji su nosili lakane cipele. Proizvodnja cipela odvijala se u obućarskim radnjama po narudžbi.

Aba je nešto kao haljetak, koji se radi od čohe i to potpuno iste kao što su čakšire i fermen. Dužina je bila obično do pojasa. Ako je imala rukave, dužina je bila do članaka oko 1 ¼ aršina. Aba je bila ukrašena gajtanima. Rukavi su bili postavljeni atlasom, a drugi dio rukava sa crvenom čohom. Nosila se na lijevom ramenu i to kada je hladno.

Ćurak je dio odjeće koji se nosio zimi. Dužina mu je bila do ispod koljena. Pravljen je od čohe, crne ili mavi boje. Ćurak je postavljen sa lisičijim krznom Pri dnu ćurka prije se stavljalo krzno nego atlas. S prednje lijeve i desne strane bili su prorezi radi uvlačenja ruku. Na izradi ćurka radila su dva majstora. Čohu je šio terzija, a krzno i postavu ćurčija. Nosio se bez kopčanja. To je bio najskuplji odjevni predmet.

Sahat je bio ukras, nosio se na lancu. Sahat su nosili muškarci.

Odjeća bošnjačke žene

Žene su imale odjeću za obične dane. Oblačile su se gaće, košulje, ječerma, svileni rubac. Na glavi je bila šamija, a na nogama papuče ili nanule. Kada dođu gosti onda je žena obučena  u slijedeću odjeću: gaće, košulja, dimije, na glavi šamija, koja je pokrivala glavu da se što manje vidi čelo i lice, kada su prisutni muškarci. Međutim, kada su žene same tada se šamija zabaci, pa se vidi vrat i uši i jedan dio kose. Tako odjevenu ženu mogu vidjeti njen muž i djeca. Pred ocom i braćom kao i bližim rođacima žena se pokriva šamijom.

Kada žena ide u goste obično bi oblačila ljeti ili zimi gaće, košulju, dimije, pas, jelek, libadu, ili ćurčić i nakit.

Ili: gaće, košulja, dimije, jelek, libada, anterija, i nakit. A mogla je da obuče: gaće, košulju, dimije, trabolos, fermen i nakit.

Ili: gaće, košulja, dimije, jelek i fermen, ili ćurčić i nakit. Na noge su se oblačile cipele, zvane torkule.

Ovdje je potrebno reći nekoliko rečenica o feredži, zaru i o nakitu.

Feredže su nosile žene samo prilikom izlazaka na ulicu. Izrađivane su od crne, tamnosmeđe ili tamnoplave čohe. Bile su postavljene crnim satenom. Kroj je bio širok, tako da se prednji kraj prebacivao jedan preko drugog. Krajevi su se pridržavali rukama, te nije bilo dugmadi. Rukavi su bili dugi. Feredža nije imala džepove, a dužina je bila do zemlje. Sve je bilo izrađeno od iste vrste platna.

Sličan je bio i zar koji se krojio od zefira ili štofa kangara, glava se prekrivala do čela, a sa čela do pod bradu stavljala se crna prozirna mreža – veo tzv. peča. I feredža i zar, kao dio nošnje bošnjačke žene na ulici ili van kuće ukinuta je polovinom prošloga stoljeća.

Nešto o nakitu

Nakit se stavljao na glavu, na uši, vrat, te na ruke. To su bili dukati raznih veličina i vrijednosti. Biser se nizao na konac, od koga su rađeni đerdani, narukvice i sl. Dukati su u pravilu na kraju bili probušeni i prišivani su na svilu ili čohu. Radilo se o različitim vrstama dukata kao što su: šorvani, mahmudije, rušpe, madžarije, grmiluci, zatim sultan hamidije. Nakit koji se stavljao na glavu: fes, tepeluk, urđiluk, kuka ili kvačka, groznica te minđuše. Prstenje: kantaš (crveni, veliki kamen), muhur (kamen sa incijalima), zumrut, jakut, dijamant, merdžan, i ćilibar.

Kako vidimo odjeća i nakit bošnjačke žene bili su skupocijeni. Ta odjeća nije podlijegala čestim promjenama, tako da su jednu vrstu odjeće nosile tri generacije, (nena, kćerka i unuka). To su bila davna vremena, koja nije moguće porediti sa savremenim odijevanjem žene.

Srpska narodna nošnja, razlikuje se od bošnjačke i od hrvatske narodne nošnje. Dolje možemo pogledati kako izgleda narodna nošnja Srba iz Pelagićeva.

11. Srpska nacionalna svijest u BiH

Diferencijacija u smislu nacionalnog srpstva u BiH javlja se relativno kasno. Taj proces se intezivira tek pri kraju osmanske vladavine u BiH, što znači tek u drugoj polovini 19. stoljeća, a to znači da prije toga u BiH nije bilo srpstva niti hrvatstva kao nacionalne kategorije. Znači, da kod ta dva naroda, kao i uostalom kod muslimana nije postojala nacionalna svijest srpske pripadnosti kao ni hrvatske. To je bio više religiozni osjećaj pripadnosti pravoslavnoj, odnosno katoličkoj vjeri. Ljudi su ispovijedali pravoslavnu, katoličku i muslimansku vjeru, pa su se opredijelili kao pripadnici Pravoslavnog, odnosno Latinskog ili Turskog naroda.

Da su ovi navodi tačni možemo ilustrirati činjenicom da se 1863. godine u Bosni osniva društvo za širenje srpskog imena, sa sjedištem u Sarajevu, o čemu piše Vladislav Skarić. To društvo uzelo je sebi u zadatak da se iskorijeni naziv Vlah koji se smatrao podrugljivim, a obavezno da se uvodi ime Srbin. Skarić posebno insistira da se to čini putem  srpskih škola, gdje je velika odgovornost na učiteljima. Govorilo se seljacima: „Vi ne treba da se zovete rišćani, nego Srbi“.

Na tome se angažirao i Tomo Herkalović koji je bio dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu. On je tražio od društva da se narodu otvore oči, te da se oni ne zovu „Vlah“, „Rišćanin“, „Rkač“, nego Srbin ili pravoslavni Srbin. Na tome se posebno angažirao i Vaso Pelagić iz gradačačkog kraja. On je apelirao na učitelje „da nauče prvo svoje učenike, a poslije svu ostalu varošku dičicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odmah odgovori ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji će diečici po koju kraiceru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovoru“.

Očito je da se srpska nacionalna svijest u BiH tada još uvijek učvršćivala, te da se ona iza toga vremena razvija svom svojom žestinom. Najveći doprinos širenju srpske nacionalne svijesti dao je Vuk Karadžić. Za propagandu Vukovih koncepcija u BiH najviše je zaslužan ministar Srbije Ilija Garašanin, koji je sačinio 1844. godine dobro poznato „Načertanije“. U njemu su iznesene osnovne koncepcije nacionalno političke akcije, koje je dugo vremena nakon njega podržavala Srbija.

Za razliku od Garašanina, daleko naprednije i demokratske ideje u nacionalni pokret Srba i odnose sa drugim narodima unosio je Svetozar Marković i drugi. Sve ideje u vezi sa koncepcijom razvoja srpske nacionalne svijesti dolaze iz Srbije. To traje od Vukalovićevog ustanka 1862. godine, pa sve do okupacije BiH 1878. godine. Prema tome srpska nacionalna ideologija u BiH se utemeljila i prije austrougarske okupacije.

Neosporno je da je Srbija kao i ustanci toga naroda protiv Osmanskog carstva, bila primjer i mnogim drugim bal-kanskim narodima da povedu oslobodilačke ratove. U tim procesima značajno mjesto pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U BiH veoma povoljno tlo stvara i razvoj jakog trgovačkog staleža kod Srba i to je razlog da oni prvi u BiH stvaraju svoju nacionalnu buržoaziju naročito u gradovima. Bosna je bila veoma pogodna za to, jer su u Bosnu doseljavali Srbi iz mnogih krajeva. U Bosni je došlo do miješanja toga stanovništva sa ostalim narodima.

12. Hrvatska nacionalna svijest u BiH

Hrvatska nacionalna svijest imala je nešto složeniji karakter. U početku to nije bilo izrazito hrvatsko obilježje, nego je u tome procesu bilo kolebanja „između ilirskog slavenstva i jugoslovenstva, te čistog hrvatstva“.  U prvim počecima hrvatsko ime bilo je uglavnom vezano za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.

Pavle Riter Vitezović prvi je razvio hrvatsku nacionalnu ideologiju u kojoj je obuhvatio cijelu Hrvatsku kao i BiH. On se zalagao da bi se čim prije trebala Bosna pridružiti Hrvatskoj i Srijemu. On Bosni posvećuje posebno pisano djelo „Bosna captiva“ koje je izašlo 1712. godine. Potporu za štampu ovoga djela dao je grof Petar Keglević. Kasnije se javlja u fazi razvoja Ilirskog pokreta grof Janko Drašković. On štampa svoje djelo pod nazivom „Disertacija iliti razgovori“. To djelo štampa u Karlovcu 1832. godine, a cilj mu je stvaranje „Velike Ilirije“, odnosno da se u jednu cjelinu udruže Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna Krajina, Rijeka, te Bosna.

U Bosni su prvi franjevci prihvatili ilirizam, pa ih je biskup Barišić (1776.- 1863.) optužio kod vlade u Beču i bosanskog vezira Vedžihi-paše da oni kuju zavjeru sa ilircima i da žele prevlast u upravljanju crkvenim poslovima.

Cilj iliraca u Bosni bio je oslobađanje Bosne od osmanske uprave i dominacije. Bošnjaci u vezi sa tim idejama nisu bili jedinstveni. Ilirske ideje našle su plodno tlo među katolicima u Bosni. Tako je fra Martin Nedić sve do svoje smrti 1895. godine ostao privržen ilirac. Ali u to vrijeme najveći uticaj među bosanskim Hrvatima ima đakovačko – bosanski biskup Josip Juraj Štrosmajer.

Najveći uitcaj za razvoj hrvatske nacionalne svijesti kod katolika u BiH imao je razvoj međunarodne situacije, te nagovještaj vrlo jasnih pretenzija Austrije prema BiH, pogotovu što se ona morala povući sa područja Italije i Njemačke. Osmanlije u to vrijeme sve više slabe kao međunarodna sila, a poraz Napoleona 1870. godine kod Sedana tome posebno doprinosi. Nacionalno konstituiranje Hrvata u Bosni i Hercegovini treba posmatrati  kao jedan proces koji će konačno biti završen na početku uspostave SHS Jugoslavije 1923. godine.

Hrvati su dugo vremena bili vezani i za bošnjački kompleks. Franjevci su stojali na pozicijama bošnjaštva, čak se i suprostavljali hrvatskim nacionalnim tendencijama.

Kada je Osmansko carstvo svojim Hatihumajunom iz 1856. godine dalo mogućnost kršćanskim narodima da mogu slobodno upotrebljavati svoje narodne nazive, tada je došlo do jačanja nacionalnih pokreta, kako kod katolika tako i kod pravoslavnih.

U Bosni i Hercegovini vjerska pripadnost u vrijeme osmanskog perioda, dijelila je sve stanovnike na dvije grupacije: Turke i raju. To se odražavalo na sve sfere života, kao i na sam način života. Te su se razlike manje osjećale u čaršiji. Međutim kod zanimanja bilo je uobičajeno da su pravoslavci: ćurčije, samardžije, mejhandžije; katolici: rudari, taracari, a muslimani: tabaci, kazandžije, bezerdžani, berberi, i sl.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 519-538).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

OSMANLIJE NASELJAVAJU VLAHE U SJEVERNOJ BOSNI

6. Bosanska crkva

Bosanska crkvaod druge polovine 12. stoljeća do sredine 15. stoljeća je predstavljala po ocjeni savremenika heretički vjerski pravac, a koji je bio različito  rasprostranjen u pojedinim krajevima Bosne. Ta je crkva imala jako uporište u Podrinju, a naročito na području Usore sa Soli, koje su smatrane da su „zaražene heretičkom opačinom i spominju se veoma rano već od 1225. godine, kada je Ugarski kralj Andrija II. predao Bosnu Soli i Usoru u vlast nadbiskupa iz Kaloče, stavivši mu u dužnost da se pobrine kako bi se ta zemlja očistila od heretika, pa je još iste godine papa hvalio kalačkog nadbiskupa što je hrabro pripasao krstaški mač da goni heretike u Bosni Soli i Usori“. Pored ovih prilično općih konstatacija o Usori i Soli, nekih širih podataka o pristalicama bosanske crkve nemamo. Ali sa sigurnošću možemo tvrditi da su ova područja zadržavala te karakteristike sve do 1450. godine. Tada je bosanski kralj Stjepan Tomaš na veliki pritisak papinog predstavnika (legata) poduzeo opsežne mjere progona pristalica bosanske crkve u svojoj kraljevini. Tada su mnoge pristalice bosanske crkve pobjegli u Hercegovinu da se zaštite kod Herceg Stjepana koji je bio Bogumil.

Kristjani ili patareni, ostavili su svoje tragove koji su bili prepoznatljivi i u prvim godinama nakon turskog osvajanja kako Podrinja i Usore 1460. godine, tako i cijele Bosne 1463. giodine. Na to su ukazivali brojni toponimi.

Čak i u prvim defterima evidentirani su preživjeli ostaci pristalica bosanske crkve. Nadalje spominju se toponimi sa riječju djed, što znači starješina bosanske crkve. U nahiji Spreča spominje se selo Dedino (1528.- 1533.). Nadalje, u nahiji Gostilju u turskom popisu 1476. godine spominje se selo Didino, a danas se to selo zove Djedina.

Uticaj katoličanstva na ovim područjima bio je veoma veliki. Razlog tome je i duga vladavina Ugarske. Naročiti uticaj na širenje katoličanstva imali su franjevci. U sjevernoj Bosni bio je najveći broj franjevačkih samostana. Veliki uticaj katoličke crkve od Save pa sve do Drine, koji je predstavljao granicu između Bosne i Despotovine „izuzimajući vrijeme kada su srpski vladarai privremeno gospodarili i izvjesnim utvrđenim gradovima i područjima na bosanskoj strani i kada je uticaj franjevaca u tim područjima slabio“.

Ustvari, kada se govori o katoličkoj crkvi na ovim prostorima, onda govorimo o franjevcima, s obzirom da su oni predstavljali katoličko svećenstvo. Franjevci su došli prvo u bosansko Podrinje krajem 13. stoljeća. Historijski izvori spominju, da se srpski kralj Stefan Dragutin jedno vrijeme i sam se osjećao katolikom, pa je 1291. godine molio papu da mu pošalje jedan broj franjevaca, koji znaju jezik ove oblasti.

Franjevačka vikarija u Bosni utemeljena je 1340. godine, pa se već do 1378. godine podižu franjevački samostani u Modriči, Skakavi, Bijeljini, Teočaku, Srebrenici, a nešto kasnije nastaju samostani u Zvorniku i Gornjoj i Donjoj Tuzli.

Poznato je da je u ovom kraju kao i u drugim krajevima Bosne koja je pripadala kraljevoj zemlji vođena bitka između katoličke crkve i pristalica bosanske crkve. Taj sukob završio je u korist katoličke crkve. „Prema tome djelovanje franjevaca ovdje se protezalo kako na gradska naselja, tako i na njihovu okolna područja. Ukratko stanovništvo je u cijeloj ovoj oblasti bilo pretežno katoličko“  To se može zaključiti i po tome što u ovoj oblasti u doturskom vremenu nije ni bilo drugih crkava osim katoličkih. U Srebrenici su postojale tri katoličke crkve (u samoj Srebrenici, Crnči, te crkva u selu Čaglju).

Popisi stanovništva koji su vršeni 1528. i 1533. godine pokazuju nam stanje o nastalim velikim strukturalnim promjenama i to za sjeverna ravničarska područja prema Savi za nahije Bijeljinu, Koraj, Srebrenik i Nenavište (Gradačac). Staro Nenavište prostiralo se između rijeke Bosne, Save i Tinje. Historijski izvori tvrde da je to područje u prelaznom periodu između 1460. i 1512. godine bilo opustilo, znači bez stanovništva ili sa veoma malo stanovnika. To traje sve do 1540. godine kada Osmanlije naseljavaju Vlahe, pa se može reći da je ovo područje bilo formalno pusto. Godine 1533. u cijeloj nahiji Nenavište postoji samo pet naseljenih mjesta sa 49 kuća poreskih obveznika i deset mudžareda.. To je zaista malo jer je Nenavište prostorno obuhvatalo oko 2.000 km². Ako pretpostavimo da je u svakoj kući živjelo prosječno 5 članova domaćinstva, onda je na čitavom tom prostoru bilo oko 250 stanovnika. (Danas na tom prostoru živi oko 250.000 stanovnika, što znači hiljadu puta više nego 1533. godine).

Međutim, već 1548. godine nahija Nenavište ima 30 naseljenih mjesta. Franjevci nisu napuštali svoj samostan u Modriči u kojoj je 1533. godine bilo svega 11 muslimanskih i 6 hrišćanskih kuća. U gradu Srebreniku je 1533. godine bilo 37 muslimanskih kuća, 2 baštine, 15 mudžereda te 25 kršćanskih kuća sa 2 mudžereda. Može se reći da je i područje Srebrenika, koji je u doturskom periodu bio glavno utvrđenje i središte istoimene ugarske banovine, takođe bilo opustilo.

7. Osmanlije naseljavaju Vlahe u sjeverne dijelove Bosne

Dakle dolaskom Turaka nastaju brojne migracije. Na ove prostore se naseljava novo stanovništvo, tzv. kolonizacija Vlaha. Potiskivanje katoličkog stanovništva odvijalo se istovremeno sa naseljavanjem Vlaha uz proces razvoja orijentalno muslimanskih gradova, kao i prihvatanje islama od određenog broja zatečenih, odnosno doseljenih stanovnika.

Turci su osvojili Gradačac i njegovu okolinu 1463. godine, ali su već naredne godine bili potisnuti iz ovoga kraja, od strane Matije Korvina, kada se stvaraju srebrenička i jajačka banovina.

U području Zvorničkog sandžaka Vlasi su dobili poreske olakšice, ali su one bile ukinute 1533. godine. Međutim vlaško uređenje, tzv. knežinska samouprava se razvijala, pa se to stanovništvo sa knezovima i primićurima i dalje naseljavalo na područjima prema Savi, što je posebno bilo izraženo u nahijama, Bijeljina, Nenavište (Gradačac) i Koraj. „U to vrijeme još više je bila pusta nahija Nenavište, a slično je bilo i sa Srebrenikom i Korajem. Ovdje se međutim ne možemo u to pitanje detaljnije upuštati. Na taj način cijela ta oblast prožeta je vlaškom organizacijom“.

U Posavinu i Podrinje iz Zapadne Srbije, zatim Hercegovine i Crne Gore doseljava se novo stanovništvo između 1476. i 1533. godine. Tada se ukidaju vlaške povlastice koje su im Osmanlije dali. Pojavljuju se i nova sela na ovom području koja nisu bila u prethodnom popisu. Osmanlije ta sela nazivaju HARIC EZ DEFTER (izvan ranijeg deftera), a što je značilo doseljavanje između dva popisa. Taj popis je vjerovatno bio 1521. godine.

Nazivi sela govore o kretanju stanovništva. Tih primjera ima mnogo, ali uzet ćemo samo primjere iz okolice Gradačca, gdje se selo Skugrić navodi u nahiji Kušlatu, nedaleko od Nove Kasabe 1476. godine, da bi se 1533. godine spominjala „mezra“ Skugrić u nahiji Nenavište.

To znači da su sela Skugrić Gornji i Skugrić Donji nastala između 1520. i 1533. godine, od stanovništva koje su doselili Osmanlije. Već 1548. godine spominju se obadva Skugrića.

O naseljavanju ovoga stanovništva, reći ćemo nešto više, s obzirom na izvornu istraživačku građu, koju je vršio Milenko Filipović.

O naseljavanju područja Skugrića, pronađen je 1938. godine jedan spisak u privatnoj arhivi trgovca Nake Jankovića iz Modriče. Taj spisak u svom naučnom istraživanju koristio je i Milenko Filipović, koji je dugo vremena vršio etnološka istraživanja na području Posavine i Trebave. On je taj spisak objavio u X knjizi Naučnog društva BiH 1958. godine pod naslovom: „Popis Srba haračkih obveznika u Modriči i okolini“. Milenko Filipović je pri Akademiji nauka i umjetnosti BiH u knjizi br. 12. objavio rad pod nazivom: „Prilozi etnološkom poznavanju Sjeveroistočne Bosne“

Dušan Jovanović iz Skugrića koristeći tu izvornu građu, sačinio je rukopis pod naslovom: „Prilog etnološkom istraživanju sela Skugrić“. Autor je u posjedovao taj rukopis, pa će se pozivati na taj materijal.

Skugrić je naseljavan u vrijeme osmanske uprave, u prvoj polovini 16. stoljeća. Međutim prvi značajniji popis žitelja Skugrića izvršen je 1851. godine. Popisom je obuhvaćeno 148 domaćinstava, kom prilikom su evidentirane muške osobe obveznici poreza – harača. Autor je nastojao da uspostavi putem prezimena vezu između tadašnjih poreskih obveznika, putem prezimena i sadašnjih žitelja sela Gornji i Donji Skugrić, koja su bila u satavu nahije Nenavište, odnosno Gradačca. Prilikom toga popisa u Skugriću je bilo utvrđeno 446 poreskih obveznika. U spisak nisu upisivani invalidi, te oni koji su stariji od 70 godina. Gvardijan samostana Kraljeva Sutjeska, Julijan Jelenić tvrdi da je „Porta utvrdila visinu harača na dvanaest groša, i poslala ferman 1850. godine u kome nalaže da harač sakupljaju vjerski velikodostojnici uz pomoć knezova na selima. Takođe se pominje da donja starosna granica mora da bude preko deset godina. Pretpostaviti je da su takvi uslovi vladali  i u ovim krajevima. Pošto se u to vrijeme nije vodila matična evidencija rođenih, većina domaćinstava je dokazivala da su njeni članovi znatno mlađi od donje starisne granice, ili stariji po godinama, kako bi umanjili svoje obaveze. To je činjeno raznim sredstvima, od davanja mita, do pružanja besplatnih usluga.. Sve nam ovo ukazuje da je broj sposobnih muških osoba ustvari bio znatno veći“.

Uočeno je da ipak nisu svi popisani, tako se zna da dvojica knezova iz toga perioda nisu uneseni u spisak. U spiskovima su navedena i lica koja su živjela u porodičnim zadrugama, jer od 146 porodica njih 43 su imali više od 4 sposobna muškarca, dvije po 6, trinaest po 5, dvadeset osam po 4, što čini 189 odraslih muških osoba. Ova sela su se razvijala, stanovništvo se povećavalo, tako da su Skugrić Gornji i Skugrić Donji po popisu iz 1961. godine imala 612 domaćinstava sa 2.995 stanovnika. Sela čine pretežno pravoslavni stanovnici, odnosno manji broj čine katolici. Međutim, popisom iz 1851. godine obuhvaćeni su samo pravoslavni obveznici harača.

Prezimena iz spiska haračlija iz 1851. javljaju se po učestalosti kako slijedi:

  • Simići, 9 puta,
  • Mišići, 7 puta,
  • Jovanovići, 5 puta,
  • Lazići, 5 puta,
  • Ikići, 4 puta,
  • Jovići, 4 puta,
  • Đurići, 4 puta,
  • Savići, 3 puta,
  • Pajići, 3 puta,
  • Bogdanovići, 3 puta,
  • Kuzmanovići, 3 puta,
  • Živkovići, 3 puta,
  • Jašići, 3 puta,
  • Mijići, 2 puta,
  • Mitrovići, 2 puta,
  • Filipovići, 2 puta,
  • Malinovići, 2 puta,
  • Dragići, 2 puta i t.d.

Uočeno je da se uporedbom sa sadašnjim stanjem, ta stara navedena prezimena uglavnom slažu, izuzev prezimena Jovanović, Jović, Pajić i Živković, čiji broj je znatno smanjen, a neka su potpuno nestala.  Međutim, pojedine porodice iako nose ista prezimena, iz razgovora sa njihovim predstavnicima, utvrđeno je da nisu ni u kakvoj srodnosti, dok većina jeste.

Zemljište je bilo begovsko, pa je i njima bilo u interesu da svi budu popisani, a posebno da ima što više poreskih obveznika, jer ostvaruju veći prihod. Tokom 18. stoljeća, prilikom podjele porodica, nove porodice su često uzimale nova prezimena, polazeći od imena djeda, oca ili daljih predaka. Bilo je i slučajeva promjene prezimena, da bi se, radi nekih nepovoljnih događaja u prošlosti te porodice na neki način sakrile od osmanskih vlasti.

U kasnijim popisima stanovništva brojna prezimena su potpuno nestala u ovim selima kao što su: Đorđevići, Jeftići, Savičići, Kovači, Jefići, Bojanići, Radojčići, Gluvaći, Bardakovići, Gavrići, Stefanovići, Marići, Miloševići i mnoga druga. Po ovim podacima izgleda nam da je svaka treća kuća izumrla, ili je zbog raznih okolnosti promjenila prezime. Međutim, jedan znatan broj tih starih prezimena nalazi se u drugim selima, jer su promijenili svoje boravište. Potomci Novaka Kruškića, nakon njegove smrti uzeli su prezime Novakovići. Međutim u selu ih i dalje nazivaju po nadimku Kruškići.

U vrijeme izrade spiska haračlija, već je uveliko uvedena praksa da se imenu dodaje prezime prema porodičnom nasleđu, koja po pravilu završavaju na „IĆ“. Taj proces otpočeo je u 17. stoljeću i okončan je početkom 18. stoljeća. U Skugriću su se ipak do 1851. godine zadržala i stara imena, odnosno prezimena, kao što su: Škondalj, Kovač, Gluvać, Ban, Magazin, Gvozden, Gevalj, Kalajdžije, Bakulj i sl. Neke od tih porodica su izumrle, dok su druge uzele svoja stalna prezimena.

Budući da pored prezimena i ime osobe ima veliki značaj radi identifikacije, u spisku haračlija – poreskih obveznika iz osmanskog perioda, u ovim selima najviše se javljaju imena: Jovo 49 puta, Simo 25 puta, Ilija 23 puta, Đuro 22 puta, Lazo 20 puta, Stanko 16 puta, Nikola 15 puta, Petar 14 puta, Stevo 11 puta, Marko 11 puta, Cvijan 10 puta, Mitar 10 puta, Savo, 10 puta, Pejo 10 puta, Božo 9 puta, itd. Dakle najučestalije ime je Jovo, Simo i Ilija, a najrjeđe se javljaju imena Tošo, Teodor, Tajo, Timo i sl., svega po jedan puta. U selu Skugrić, po nekim imenima nastali su i neki toponimi kao što su: Gojanovo Selište, Mitrovača voda, Radinovača njiva.

Najveći dio ovoga stanovništva, u vrijeme osmanske vladavine naseljeni su iz Hercegovine i Crne Gore. Jedan broj ovih doseljenika vremenom je naselio prostore Krečana i Zelinje Gornje (Srpske). Naseljavanje zaseoka u ravničarskom dijelu kao što su Gložik, Potpolje, Mišići, nastajalo je mnogo kasnije, jer su poplave i izlijevanje rijeke Tolise bili uzrokom da se tu ljudi nisu mogli stalno zadržavati, nego samo u određenom periodu godine.

***

Dakle toponimi sadržani u defterima govore na svoj način o kretanju i pomijeranju stanovništva. U ovom slučaju radi se o pomijeranju sa istoka prema zapadu, a to se naročito osjetilo nakon propasti Jajačke banovine 1528. godine.

Pomijeranje stanovništva izazvalo je određene karakteristike u jeziku, jer je na ovim prostorima u doturskom periodu preovlađivala ikavština, a ijekavština u kasnijem periodu, kao posljedica etničkih promjena.

Prema tome, na području Bosne, srpsko-pravoslavna crkva, skoro pa da nije bila prisutna u predturskom periodu izuzev Hercegovine, gdje je bila daleko prisutnija. U historiji Hercegovine u srednjem vijeku Hum (Hercegovina) bili su dio srpskih župa i kneževina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raškom (jugozapadna Srbija).

Međutim, i katolička crkva je prije osmanskog osvajanja razvila svoju djelatnost na području Hercegovine, gdje je osnovala četiri franjevačka samostana. Srpsko-pravoslavna crkva nije bila aktivna u banovini, odnosno kraljevini Bosni. Tu aktivnost pospješio je kralj Tvrtko šireći bosanski teritorij u gornjem toku Drine, kao i na dijelove Crne Gore i Srbije. Tu je u sastav ušao i manastir u Maleševi, gdje se navodno kralj Tvrtko krunisao. Kasnija istraživanja su pokazala da se on nije krunisao u Maleševi, nego u mjestu MILE kod Visokog u centralnoj Bosni. Nepouzdani su podaci koje iznose neki srpski historičari da je u sjevernoj Bosni prije dolaska Turaka bilo pravoslavnih manastira. Jedan broj podignut je u Bosni tek u 16. stoljeću, kao što su Tavna, Lomnica, Paprača, Ozren i Gostović. Manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi puta se spominje 1515. godine. Dakle, svi su ti manastiri podignuti nakon pada Bosne pod osmansku vlast, pa su oni prema tome davali i saglasnost za gradnju tih vjerskih objekata. Bosanski mitropolit spominje se prvi put 1532. godine, a pravoslavna crkva u Sarajevu oko 1550. godine. U 16. i 17. stoljeću u sjevernu Bosnu Osmanlije naseljavaju veliki broj stanovništva iz pravoslavnih zemalja. Razlog: ta područja su bila pusta zbog kuge i ratova. I kod Noela Malcolma nalazimo potvrdu da su se u gradačački kraj i njegovu okolinu doseljavali „Srbi koji sebe nazivaju Vlasima. Doselili su se iz Smedereva i Beograda. Taj je vlaški elemenat bio toliko važan u nastanku bosanskog pravoslavnog pučanstva, da se još i nakon tri stoljeća izraz „Vlah“ rabio u Bosni u značenju „pripadnik pravoslavne crkve. Dakako da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji nisu bili Vlasi“.

Doseljavanje ovog stanovništva odnosi se na tridesete godine 16. stoljeća. Postavlja se pitanje zašto su se doseljavali Vlasi ? Zato što su oni odgovarali ciljevima osmanske vlasti, jer su bili mobilni i pokretni stočari, a uzgoj konja bila im je posebna specijalnost, radi vrlo snažne vojničke tradicije. Njima su davane posebne povlastice naročito uz osmansko – habzburšku granicu. Njihovi glavari dobijali su velika imanja – timare. Nisu imali plaće, ali su imali pravo da nose oružje i obavljaju vojnu funkciju. Umjesto plaće Osmanlije su im dopustile da se bave pljačkom neprijateljskog teritorija.

Drugi autor, Benedikt Kuripešić za opustjelost ovoga područja na početku 16. stoljeća navodi kao razlog, pored kuge i odvođenje djece, tj devširme i bježanje martologa preko granice u Ugarsku, radi boljih uslova života. Nisu imali feudalnih obaveza, zakup zemlje bio je formalan, a i sami su birali svoje vojvode (zapovjednike) i knezove. Knezovi su bili jedna vrsta mirovnih sudaca. Tako je nastala Vojna Krajina prema sjevernoj i sjeverozapadnoj granici Bosne. Vojnički su bili odvažni, a zvali su se „Vlasi“, odnosno „Morlaci“. S obzirom na njihov značaj Ferdinand II. 1630. godine donosi Zakon o Vlasima. Tako se dogodila čudna historijska situacija da su i sa jedne i sa druge strane granice između Osmanlija i Habzburgovaca bili naseljeni Vlasi, pa su često na granici imali sukobe: Vlasi protiv Vlaha.

Vlasi danas žive na mnogim prostorima Balkana kao što je Gorje Pindus u sjevernoj Grčkoj, zatim u Bugarskoj, Srbiji, Albaniji, Makedoniji i Hrvatskoj. Bili su poznati još u 12. stoljeću po vlaškom siru koji je bio tražen u Carigradu. Ko su Vlasi ? To je narod koji je govorio latinski ili romanski jezik. Oni su uslijed čestih seoba govorili lokalne jezike, ali su se i sjedinjavali sa lokalnim stanovništvom.

Turci su u 16. stoljeću iz istočne Hercegovine u sjevernu Bosnu naselili mnoge vlaške porodice. Oni su tada već prestali da žive nomadskim životom, ali su se najviše bavili stočarstvom.

Vlasi koji su se naselili u sjevernoj Bosni, bili su različiti od Slavena, jer su imali drugačije društveno i vojno uređenje, ali više nisu mogli nastaviti (staru tradiciju), goniti svoja stada na veće udaljenosti pa su prestali živjeti nomadskim životom. Bavili su se poljoprivredom i stočarstvom, a njihova stada bila su od 200 do 600 ovaca. Interesantno je da su Vlasi govorili dva jezika. Govorili su, prema zapisu jednog mletačkog pisca, pored svog i latinskim jezikom. „Srpske autore koji priznaju da su Vlasi imali drugačiji etnički identitet nije samo ova činjenica pokolebala, tako je jedan suvremeni srpski historičar napisao i ove čudne riječi: „Čak su i Vlasi i njihovi običaji bili toliko ugroženi da su se pridružili Srbima da bi preživjeli, a u tom procesu pomogli da se sačuva i održi srpski etnički vjerski i kulturni identitet“.

Što se tiče govora, oni su prihvatili govor Slavena oko njih. Nakon dolaska iz Srbije u sjevernu Bosnu, prihvatili su ijekavicu, a Vlasi iz Hercegovine inače su govorili ijekavski.

Treba napomenuti da danas govoriti o Vlasima u sjeveroistočnoj Bosni nema nikakvog osnova. Jer u zadnjih 400 godina došlo je do krupnih promjena. U Bosni se već u 19. stoljeću u gradovima razvila srpska trgovačka klasa, a i seosko stanovništvo se transformiralo. Bilo je tu miješanja, odseljavanja i doseljavanja, pa je normalno da se u 19. i 20. stoljeću u Bosni ne može više govoriti o Vlasima pravoslavcima nego o Srbima pravoslavne vjere čija je domovina BiH kao i drugih naroda koji u njoj žive. Kada je riječ o pravoslavnoj vjeri možemo reći da i nema pravoslavca koji nije Srbin u BiH.

Isto tako, danas nema nikakvog osnova govoriti o Bošnjacima, kao poturčenim Srbima, odnosno Hrvatima, jer je potpuno deplasirano i bez ikakve teoretske podloge. Bošnjaci nisu nikada postali Turci, nego čuvaju svoje slavenske korijene kao i drugi. To bi bila ista nebuloza i glupost, kada bi sada neko rekao Srbima u BiH: „Ne, vi niste Srbi, vi ste posrbljeni Vlasi“.

Doseljeni Vlasi u BiH uticali su na demografsku promjenu stanovništva, jer su u određenoj mjeri prelazili na katoličanstvo, pa se danas vode kao Hrvati – katolici ili na islam pa su danas Bošnjaci.

8. Muslimani

Muslimanisu bili  prisutni u Ugarskoj već od 11. stoljeća o čemu svjedoče i orijentalni putopisci, kao i zapadni historijski izvori. To naročito potvrđuju bizantijski pisci i hroničari Jovan Kinam Honijata i Mihailo Solunski, da su se muslimani (Halisije, Kalisije pod kojim imenom su bili poznati) bili proširili u Ugarskoj od 11. do 12. stoljeća. Bili su dobri trgovci, zanatlije, stručnjaci u novčanoj privredi kao i u carinskoj službi. Od naziva Halisije vezuje se toponim i u sjeveroistočnoj Bosni kao što je mjesto Kalesija. Znači da je u sjeveroistočnoj Bosni bilo muslimana i prije dolaska Turaka, jer su ovi krajevi bili dio ugarske države.

Širenje islama u Bosni otpočinje od 1463. godine. Osmanlije su bile pristalice pravne škole hanefijskog pravca (Suniti), pa zbog toga i svi muslimani u Bosni pripadaju toj pravnoj školi HANEFIJA.

Proces prihvatanja islama, ili proces islamizacije stanovništva, kako to mnogi autori interpretiraju, nije dovoljno još uvijek rasvijetljen u našoj historiografiji. Bosna je predstavljala specifičnost u pogledu prihvatanja islama u odnosu na druge zemlje u okruženju. U Bosni se taj proces ne može odvojeno posmatrati od bogumilskog pitanja, odnosno od nestanka i uništenja kristjana i bosanske crkve.

U dosadašnjim radovima pojavljuju se različite teorije o tome, ko je sve u širenju te vjere primao islam, odnosno, „iz dosadašnjih radova pojavljuju se dakle, divergentni stavovi o etničkoj ili bolje konfesionalnoj pripadnosti autohtonog bosanskog stanovništva od kojeg se pretežno i u masi nastali bosansko-hercegovački muslimani. Da li su to pretežno bili nekadašnji bogumili, ili katolici ili pravoslavni stanovnici“.

Kontraverze koje dolaze od raznih autora u pristupu prihvatanja i širenja islama u BiH proističi iz toga što još uvijek u historijskim naukama nije u potpunosti razriješeno pitanje etničkih promjena koje su nastale dolaskom turske vlasti. Zbog toga smatra A. Handžić, „potrebno je proučiti više analiza postojećih turskih izvora za pojedina područja da bi se to pitanje moglo u cjelini ispravno sagledati“. Turci su dali slobodu vjere nemuslimanskim podanicima, što je bilo i pismeno zagarantovano. Pisani izvori u turskim arhivama svjedoče o tome da je pravni položaj kršćana i svećenstva bio zaštićen od strane države.

Proces prelaska stanovništva na islam rezultat je vremena u kojem se to stanovništvo našlo i sve povoljnije ponude osmanske osvajačke politike prema zatečenom stanovništvu. Nije bilo nikakvih „valova“ u procesu islamizacije niti periodičnog posebnog progona katolika od strane državne vlasti, kako to neki autori žele da prikažu.

„U izvjesnim savremenim zapadnim izvorima nalazimo izričite potvrde o tome da taj proces nije bio rezultat sile. U svom spisu Konstantin Mihajlović (kraj 15. stoljeća) na jednom mjestu kaže: … a povrh toga onih koji se svake godine dobrovoljno poturče nije mali broj…Isto tako u dva ćirilska zapisa iz 1509. i 1516. o tome se slično kaže:… i mnozi nikim žemučimi odstupiše ot pravoslavlja k vjeri ih… Zatim Benedikt Kuripešić u svojim putnim zabilješkama o prilikama u Bosni (od Une do Vrhbosne) iz 1530. godine zabilježi:…Ostavir jim Turčin vjeru, samo da obrađuju zemlju, osim koga navede mladost i lakoumnost da se poturči, a pustio jim je njihove svećenike, crkve i druge obrede…“.

Međutim, iako nije bilo prisile u pogledu prihvatanja islama, elementi ekonomske i druge naravi djelovali su na određeni broj kršćana da sami prihvate islam, što se može vidjeti i iz činjenice da su Turci uglavnom imali puno povjerenje u muslimansko stanovništvo, pa je i to djelovalo na kršćanske spahije, kako je jačala osmanska vlast, da sve više idu u pravcu islamizacije i ulaze u povlaštene krugove. Kršćanske spahije su sve više gubile svoj prestiž, što je imalo za posljedicu gubljenje poreskih povlastica kod Vlaha, vojnuka, martoloza. To znači da su oni željeli zadržati svoj prestiž, pa je onda bilo uputno preći na islam.

Ukoliko je seljak prihvatio islam, on je u svakom slučaju, naročito u ekonomskom pogledu profitirao. Bio bi mu oprošten harač (vrsta poreza u islamskom svijetu) za koji su bili obavezni svi odrasli kršćani, a nisu bili obavezni da služe vojsku.

Podsticaj kršćana u masovnom prelasku na islam imala je propast Ugarske 1526. godine, kao i propast srebreničke banovine. Turski defteri pokazuju da je nakon 1526. godine veliki broj seoskog katoličkog stanovništva pristupio islamu.

Inače, prvi počeci prelaska na islam u Bosni datiraju od prve pojaveTuraka nakon 1435. godine, kada su oni osvojili određene pozicije u Vrhbosni. Tako možemo objasniti broj istaknutih političara i vojskovođa koji su bili porijeklom iz Bosne za vladavine Mahmuda Osvajača. Tako se već između 1463. i 1467. godine kao primjer navodi vojvoda Ali-beg Pavlović.

Već 1468. godine kada je vršen popis spominju se brojne spahije, kao novi muslimani, a zadržana su stara prezimena kao što su Ismail Đurić, Mahmud Garavčić, Jusuf Radosalić, Kasim Andrić i drugi. Među novim muslimanima bilo je najviše onih koji su porijeklom iz Bosne, ali bilo je i Mađara, Arbanasa, Vlaha, Sasa (Nijemaca).

Proces islamizacije u našem kraju zahvatio je ne samo katoličko, nego i pravoslavno stanovništvo – kolonizirane Vlahe. Tako u popisu iz 1528. godine kod većine domaćina „evidentirano je sa eufemističkim imenom oca: „Abdulah“, što je uvijek pokazivalo kršćansko očevo ime, ili je kršćansko očevo ime jasno deklarisano“.  U nahiji Spreča od 125 muslimanskih domaćinstava, 80 domaćina imalo je ime oca Abdulah ili kršćansko ime oca. (Abdulah – božiji rob) ili u Gračanici (Soko) od 35 kuća muslimanskih 23 domaćina su bili novi muslimani.

Interesantno je da je 1533. godine u nahiji Srebrenik nedaleko od Gradačca bilo 7 naselja i to: varoš grada Srebrenika, Begov Konak, mahala varoši Srebrenik, Srnice, Špionica, Babunovci, Sladna i Ježinac. Sva ova naselja nalaze se na pravcu prema Gradačcu. Kako je poznato, mnogo kasnije Srebrenik, Srnice i Špionica su pripadali Gradačcu. Ili Nahija Soko (Gračanica) 1533. gbodine obuhvata 17 naselja i to 9 sela koja su naseljavali Vlasi kao i sela Sjenina, Svjetlića, Stanić Rika, Donja Lukavica, Međiđa, Zelinja, Paležnica, i Grapska. U svim tim selima bilo je 627 domaćinstava sa 158 mudžereda, od čega muslimana 217 kuća sa 63 mudžereda (muslimani 34,6%, a Vlaha 1528. godine 29%).

Zanimljivo je da će nekoliko vijekova kasnije Međiđa Gornja i Međiđa Donja, kao i Zelinja Gornja i Zelinja Donja pripasti trajno Gradačcu.

Iz popisa stanovništva 1528. i 1533. godine vidi se da je u ovim krajevima proces islamizacije zahvatio podjednako svo stanovništvo, kako bivše pripadnike bosanske crkve, tako i Vlahe kao i ostale.

Prihvatanje islama od strane kršćana u početku je bilo više kao političko pitanje, nego napuštanje svoga religioznog shvatanja. Međutim, daljim razvojem, izgradnjom kasaba, zatim povećanjem stanovništva u gradovima, nastankom novih sela, što se uočava između popisa 1533. i 1548. godine, prihvatanje islama postaje sve više utemeljeno na stvarnom religioznom opredjeljenju. Broj novih naselja naročito se povećava u sjevernom dijelu sandžaka, tj. na području Nenavišta, odnosno Gradačca i njegove okoline.

Prelazak na islam bošnjačkog stanovništva nije išao tako brzo, kako neki misle. On je inteziviran skoro čitavo stoljeće nakon pada Bosne. Trebalo je da se uspostavi osmanski sistem u Bosni, tj. njegovi osnovni elementi. Među važnim elementima bilo je sticanje sigurnosti stanovništva da se neće vratiti stara vlast. Nadalje, povoljniji status muslimana uticat će na prelazak na islam. Povoljniji položaj odnosio se na plaćanje ličnih poreza, a naročito napredovanje u ličnom statusu ljudi i njihovom napredovanju na društvenoj ljestvici, što je donosilo određene koristi. Prisile za prelazak na islam nije bilo. Vladajući sloj u Bosni činili su Bošnjaci koji su primili islam. Tako je u jednom procesu bošnjačko stanovništvo islamske vjeroispovijesti postalo većinsko. Kršćani su činili u to vrijeme jednu šestinu bosanskog stanovništva, pa kada se govori o „podjarmljenosti“ nemuslimanskog stano-vništva, onda to treba imati u vidu.

U pogledu naziva Bošnjak, neki autori smatraju da se odnosi samo na muslimane u koje spadaju feudalci i seljaci kao i drugi gradski slojevi.

Znači da su proces nastanka gradova i prelazak na islam dva međusobno povezana procesa. Popisom stanovništva iz 1533. godine utvrđeno je da je kod seoskog stanovništva procenat muslimana bio 30%, dok je u gradovima taj procenat bio znatno veći. „Povećanje broja muslimana po nahijama do sredine 16. stoljeća, bilo je neravnomjerno, uslovljeno istim razlozima kao i ranije, s tim što se sada uticaj islama manje širio iz tvrđava, a mnogo više iz gradskih naselja (kasaba), koje su postajale centri muslimanskog kulturnog uticaja i oslonac osmanske vlasti“.  Najbrojniji pristup islamu bio je oko gradova Zvornika, Sokola, Srebrenice. Tako je varoš Srebrenik u to vrijeme bio malo veće selo, pretežno muslimansko sa svega 73 kuće i 31 mudžeredom, a na kršćane je otpadalo 17 kuća sa dva mudžereda.

Poslije 1548. godine broj muslimanskih domaćinstava u nahiji Nenavište se stalno povećavao, tako da su čifluci i mezre postajali sela, pa se tako i broj muslimana stalno povećavao. Međutim oko 1533. godine, velika nahija Nenavište, koja je obuhvatala područje zapadno od Koraja, sjeverno od Srebrenika i Sokola, tj. čitavo područje između rijeka Tinje, Save i Bosne imala je sjedište u Gradačcu, koji se u prvim turskim izvorima spominje kao Gračac, bio je dugo vremena kako smo istakli skoro nenaseljen. Godine 1533. ova nahija imala je svega 4 slabo naseljena mjesta i to Varoš Gradačca, Bihća Glavica (danas nemamo odgovora koje je to naselje tada bilo sa stanovišta današnjeg obilježavanja pojedinih naseljenih mjesta), Modriča i Koprivnica. Cijela nahija Nenavište imala je tada 49 kuća poreskih obveznika sa 10 mudžereda. U gračačkoj varoši (Gradačac) bilo je svega 11 muslimanskih kuća i 6 kršćanskih sa dva mudžereda, dok je Modriča imala dvije muslimanske i 14 kršćanskih kuća sa 4 mudžereda. To su bile katoličke kuće izgrađene oko franjevačkog samostana „Sv.Ilije“. Te 1533. godine oko Gračaca bilo je 13 nenaseljenih mezri i to mezra Dvorska kod Gračaca, mezre Sapna, Dolska, Mihaljevac, Moranica, Dišnica, Tolisa, Vrbina Lokva, Gornji i Donji Skugrić, Nenaviško Polje.

Nenaviško Polje bilo je i sjedište nekadašanje župe Nenavište, smješteno nešto zapadno od Gradačca, bliže Skugriću, zatim mezra Brestovo Polje kod Modriče, pa mezra crkve Ilinska Polja, mezra Rajska i mezra Dubrave. Od nabrojanih naselja neka su zadržala imena do današnjih dana, kao što su Sapna, Tolisa, Gornji i Donji Skugrić, Rajska, i Dubrave, dok su ostala imena iščezla.

Proces islamizacije najsporije se odvijao na području nahije Nenavište. A da vidimo i zašto? Naime, kako smo vidjeli, ta je Nahija tridesetih godina 16. stoljeća bila pusta, nenaseljena. U periodu između 1533. do 1548. godine, dakle za 15 godina nastaju dramatične promjene u broju stanovnika na ovom području, pa će se i proces islamizacije odvijati nešto kasnije istim intezitetom kao i na drugim područjima.

Turskim vlastima nije odgovaralo da imaju velike nenaseljene prostore, jer, ako nema stanovništva, nema ko ni da obrađuje zemlju, a teže je taj prostor i braniti. Zato, 1548. godine sandžak-beg Zvorničkog sandžaka upućuje poziv vlaškim knezovima i primićurima da pokrenu svoju raju i da naseljavaju ovo područje nudeći im povoljnije uslove i olakšice u pogledu visine poreskih obaveza. Vidjeli smo da je nahija Nenavište (Gradačac) do 1548. godine bila naseljena na određenim dijelovima, ali ravničarski dio tj. područje prema Savi, vjerovatno zbog poplava bilo je prazno. Taj poziv je bio evidentiran uz selo Hajsiće (danas Hasić). Prema tome oko 1548. godine u nahiji Nenavište nastala su nova naselja: Crkvice (danas Crkvina), Vučkovac ili Tinjica (danas Vučkovci), Slatnica sa bunarom Svibivac (dans selo Sibovac), Čremošnica (Tramošnica), Žabar, Orahova Rika, Milutinovo Selište, Petrosalići, Domanovac, (Domaljevac), Ledenice, Poznojevići, Koprivna, Hajsići, selo Gornji i Donji Boki (danas selo Bok kod Orašja, Jakišići, Rupanovići (Županovići), Kojosići, selo Ogudovac (Obudovac), Orlovo Polje, Babešnica, Rajska, Brestovo Polje, Tolisa kod Orašja, Gornji i Donji Skugrić i još neka. Očito da su ta sela najvećim dijelom naselili Vlasi, jer se pojavljuju i novi nazivi sela kao što su Poznojevići, Petrosalići, Jakšići, Kojosići. Ta imena će kasnije nestati ili će promijeniti svoje nazive. Ta sela bila su carski ili sandžak-begov has. „Vlaški knezovi kao sitne turske spahije imali su tu svoje timare u koje su spadala sela Čremošnica, Hajsići, i Petrosalići, Ogudovac, Orlovo Polje, mezra Tvtkovište kod Save (današnja Donja Mahala), Skugrići, Tolisa kod Skugrića, dok je u nekim od tih sela još i 1548. godine naplaćivana filurija (vlaški porez) umjesto ispendže (Tolisa, Ogudovac, Orlovo Polje, Hajsići, i Petrosalići“.

Da bi se imala predstava o broju poreskih obveznika u ovoj nahiji 1548. godine navodimo da se radilo o 436 kuća sa 119 mudžereda. Novonaseljeno stanovništvo bilo je uglavnom locirano uz čisto granični pojas prema ugarskim teritorijama. U tim dijelovima bilo je manje prelaza na islam, a proces islamizacije otpočeo je prvo u selima Slatnica sa Svibovcem (Sibovac), Gornji i Donji Boki, Jakšići, Rupanovići, Ogudovac i Orlovo Polje, te Modriča sa Nenavištem Ovasi, Bišća Glavica i varoš tvrđave Gradačac.

U Gradačcu je 1548. godine bilo 10 muslimanskih kuća sa dva mudžereda. Ovim popisima nisu obuhvaćeni svi stanovnici nahije, jer popisi su bili takve prirode da su obuhvatali samo poreske obveznike, tj. kršćansku i muslimansku raju, kao i gradsko stanovništvo, a nisu obuhvaćene spahije, gradske posade, državni službenici i sandžak-begovi ljudi.

Na cijelom Zvorničkom sandžaku do 1533. godine bilo je oko 30% muslimana, a već za narednih 15 godina tj do 1548. godine taj procenat se povećao na 40%. Tursko osvajanje Slavonije od 1536. do 1552. godine prouzrokovat će nove promjene u sastavu stanovništva, kada se muslimansko stanovništvo iz ovih krajeva seli u novoosvojene krajeve.

Nakon što su Turci osvojili Slavoniju 1552. godine dolazi do značajnog smanjenja stanovništva u Zvorničkom sandžaku. Što se tiče gradačačkog područja i njegove okoline, popisi nam govore da je nakon što je bilo opustjelo to područje, došlo do njegovog naseljavanja kolonizacijom Vlaha, a u drugoj polovini 16. stoljeća ovo područje opet počinje da se prazni, jer se brojni njegovi stanovnici sele u Slavoniju. To pokazuju turski popisni defteri iz kojih se vidi da se u slavonskim sandžacima pominju muslimani iz Zvorničkog sandžaka i „to ne samo među posadama po utvrđenim gradovima i po kasabama, kao zanatlije, nego i po selima“.

U Slavoniju su iz ovih krajeva selili i krišćani u tom periodu, ali u manjem obimu. Zbog toga se u popisima  stanovništva iz 1600. godine u Zvorničkom sandžaku vidi veoma mali ili nikakav porast stanovništva. Broj kršćana opada zbog njihovog prelaska na islam, a onda se naročito iz gradskih sredina to stanovništvo  pomjera prema Slavoniji. Taj migracioni proces u drugoj polovini 16. stoljeća pri popisu u Zvorničkom sandžaku nije evidentiran, pa se ne može utvrditi ni stepen prelaska stanovništva na islam.

Interesantno je da u prvo vrijeme islamizacije nije bilo nekog naročitog podvajanja među ljudima, jer je u početku to bilo samo deklerativno – uzimanjem islamskog imena. Mladi članovi obitelji su prelazili na islam, a nastavili su da žive u zajednici sa roditeljima kršćanima, a žene novih muslimana zadržavale su svoja stara imena. Oni su se međusobno pomagali, zakupljivali krupne državne prihode, jamčili pred sudovima jedni drugima, a kršćansko porijeklo nije nikome smetalo. Međutim razvojem gradova, stvaranje povoljnijih životnih uslova, postepeno je nastajala i određena polarizacija.

Opći politički uslovi i događaji koji će proisteći iz turskih poraza kod Lepanta 1571. godine i pod Siskom 1593. godine, te nastankom određene ekonomske krize, odrazit će se na određen način i na proces širenja islama. U to vrijeme gradačačka tvrđava nije imala neki strategijski značaj niti je imala neku perspektivu razvoja. Vrlo sićušno podgrađe imalo je svega nekoliko kuća. Na tvrđavi je bila mala posada od 10 dnevničara.

Gradačac nije u to vrijeme imao status kasabe. „A da bi jedno mjesto steklo taj status bilo je potrebno da postigne određeni stepen razvitka, a to je: da postoji najmanje jedan džemat muslimanskog stanovništva, najmanje jedna glavna džamija u kojoj se obavlja molitva petkom i bajramom i da postoji trg, tj. da se održava sedmični pazar. Izdavanjem fermana o tome naselje je bilo upisano u spisak kasaba. Muslimansko stanovništvo je time postalo oslobođeno od rajinskih poreza i obaveza; ono više nije plaćalo rajinski porez tzv. resm-i čift…“.

Iz statusa kasabe, to stanovništvo imalo je još neke privilegije, bilo je oslobođeno nekih državnih nameta. Stanovnici su mogli slobodno da se presele iz jednog gradskog naselja u drugo. Gradačac je bio i komunikacijski izolovan, pa je to jedan od razloga slabe perspektivnosti razvoja. Tada još nije imao ni džamiju, a tvrđava je čekala svoj popravak i dogradnju.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 507-519).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

STANOVNIŠTVO – STRUKTURA I PORIJEKLO

          1. Stanovništvo u osmanskom periodu

          U predturskom vremenu u sjeveroistočnoj Bosni živjelo je stanovništvo različitih vjerskih opredjeljenja, ali uglavnom po porijeklu Slaveni. Iako izmješani na jednom teritoriju, oni su pripadali bosanskoj, katoličkoj, i pravoslavnoj crkvi. Bosanska crkva i njeni pripadnici prisutni su na ovom području od 12. do 15. stoljeća i imaju veoma značajno uporište. Čitavo vrijeme svoga postojanja pristalice ove crkve bili su proganjani. Naročito je to činila Ugarska. Posebno je progonu bogumila pristupio bosanski kralj Stjepan Tomaš 1450. godine pod pritiskom pape. Međutim taj progon nije potpuno uspio, jer su se pristalice ove crkve zadržale i poslije 1450. godine. Izgleda da se u gradačačkom kraju brže smanjivao broj pristalica ove crkve, zbog uticaja Ugarske, koja je bila katolička zemlja.

          Vrlo je snažan, „u doturskom periodu uticaj katoličanstva u sjeveroistočnoj Bosni. Razlog tome je dobrim dijelom i u činjenici što je ta oblast slovila kao jako uporište pristalica bosanske crkve, a koje je trebalo prevesti na katoličanstvo. U tom su, osim Ugarske, čija je neposredna ili posredna vladavina ovim krajevima bila sve do 1322. godine, u čemu su naročitu ulogu imali franjevci. Njihov organizovani rad ovdje je započeo 1340. godine nakon osnivanja franjevačke vikarije u Bosni“.

          U periodu od 100 godina od druge polovine 14. stoljeća, do prve polovine 15. stoljeća na ovom području podignuto je 10 franjevačkih samostana. U gradačačkom kraju u vrijeme turskih osvajanja, preovladavalo je katoličko stanovništvo. Međutim, sastav stanovništva se mijenjao, a nakon turskog osvajanja u ovim krajevima dolazi do smanjenja stanovništva zbog njihove seobe u sjeverne krajeve, a turske vlasti u ova područja koloniziraju novo stanovništvo.

          Pravoslavni manastiri na ovim područjima nastali su kasnije, kao što su manastir Ozren, Lomnica, Papraće i Tamna. Milenko Filipović i Đoko Mazalić utvrdili su da su ti manastiri nastali u drugoj polovini 16. stoljeća. Manastir u Papraći je najstariji i nastao je polovinom 16. stoljeća. Bosna je pala pod osmansku vlast 1463. godine, a Hercegovina 1482. godine. Budući da je veliki broj stanovništva dolaskom Turaka iselio ili pobjegao u Hrvatsku, Slavoniju, Srbiju i Dalmaciju, ovi prostori su ostali prazni, pa su Osmanlije u ove krajeve naseljavali Vlahe iz Južne Hercegovine, Crne Gore i Srbije. „Od toga stanovništva koje je zbog karaktera svoje privrede, stočarstva, bilo pokretno i činilo u početku poluvojnu organizaciju, registrirani su martolozi koji su vršili službu pograničnih posada, zatim vojnuci i derbendžije čiji je zadatak bio da osiguraju puteve u pozadini“.

          Pokreti Vlaha, tj. njihovo preseljavanje u sjeverne i sjeverozapadne oblasti vrši se u etapama i to 1470. godine nakon osnivanja Hercegovačkog sandžaka, te u drugoj fazi poslije 1512. godine i promjena granica na sjeveru, te napokon 1528. godine poslije pada Srebreničke banovine, što je posebno detaljno obradio A. Handžić.

Gradačački kraj je nedugo iza osmanskog osvajanja Bosne već 1464. godine, ratnim sukobom između Osmanlija i Ugara, stavio pod svoju dominaciju ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin. Pored sjeverne Bosne kralj Korvin je preoteo Turcima i sjeverozapadni dio Bosne, osposobio odbrambene utvrde u Srebreniku i Jajcu, sa formiranom Srebreničkom i Jajačkom banovinom. Srebrenička banovina obuhvatala je pored Posavine i Usoru. To je trajalo sve do 1512. godine, po jednim historijskim izvorima, odnosno do 1520. godine po drugima, kada ovaj kraj zajedno sa Srebrenikom osvaja Feriz-beg. Gradačački kraj je imeđu 1512. i 1520. godine priključen Zvorničkom sandžaku.

2. Porijeklo stanovništva

          Gradačački kraj naseljavaju Bošnjaci, pravoslavci i katolici kao i drugi narodi kao manjine. Stanovništvo govori u najvećoj mjeri ijekavski, ali u nekim segmentima ima ostataka ikavice, posebno kod Bošnjaka i katolika. Ikavice ima i kod pravoslavnih, što se primjećuje u selu Žabaru i Porebricama.

          Formiranje naselja vezano je za različite vremenske periode, a kao glavni historijski izvor služe nam naročito turski katastarski defteri, a za još raniji period prve geografske karte koje su rađene za ova područja. Naziv Gračac (za Gradačac) javlja se u 16. stoljeću. Pod sadašnjim nazivom javljaju se vrlo rano sela Slatina, Tolisa, Vučkovac, Skugrić i druga, o čemu ćemo u narednom tekstu reći nešto više. Žabar i Porebrice spominju se u izvještaju Božića, koji je za Žabar zapisao da u njemu ima oko 40 kršćanskih kuća. On spominje i selo Matijevce, mada se to selo nije pod tim nazivom zadržalo. Za Porebrice Božić je zapisao da u tom selu živi oko 30 kršćanskih porodica.

          Na geografskoj karti koja je nastala iza Požarevačkog mira, kojom se utvrđuje austrijsko – turska granica, zabilježena su mnoga sela našeg područja. To su: Skugrić (Scugriex), Mionica (Imeonitze), Turić (Turicx), Tramošnica (Schirmosnitza), Žabar (Izbar), Orlovo Polje (Orlopole), Slatina (Slatina), Ledenice (Ledenitze), Gradačac (Gradaschatz). Kako vidimo Gradačac ima već svoj puni današnji naziv. U prvim decenijama 15. stoljeća ovaj kraj je bio veoma slabo naseljen, u tome se slaži svi historičari, ali je konačnim osmanskim osvajanjem, ovo područje postepeno, ali kontinuirano naseljavano.

          Pored naseljavanja muslimana, naseljavaju se i katolici i pravoslavni, (Srbi, Hrvati) a zatim Vlasi pa i Cigani Cincari. Cincari, naročito naseljavaju područje Porebrica, Bijele i Zovika, kao i  Modriču. Tako Hadžijahić iznosi tvrdnju da su preko Porebrica u ove krajeve naseljene porodice Nikolića i Stavrića, koje su cincarskog porijekla. Istraživanja koja je vršio ovaj autor temelje se na predanju i tradiciji u pojedinim porodicama. Zabilježio je:

  • da su Hadžimuhamedovići i Huskići porijeklom iz Sudana, te da u ove krajeve njihovi preci dolaze sa osmanskom vojskom,
  • Skenderovići, da su se u ove krajeve naselili iz Skoplja, jer su prije doseljavanja u Gradačac tamo živjeli,
  • Peštalići, koji žive u Lukavcu Donjem, porijeklom su iz prekosavskih područja, iz šireg područja Slavonije, odakle potiču i porodice Tokića, koji žive u Tokama – Jelovče Selo, zatim Suljagići i Smajlovići, vode porijeklo iz tog kraja, a sada žive na srebreničkoj općini,
  • Gradaščevići su porijeklom iz Budima, mada ima i drugih verzija, o čemu smo posebno pisali. „Ranije se to prezime izgovaralo Gradačević (u Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu čuva se na primjer sablja na kojoj stoji ispisano: uspomena od Huszeih kapetana Gradačevića; Husein-kapetan se inače potpisivao kao Gradačević. Nedić je konzekventno pisao ovo prezime, takođe u obliku Gradaščević“.

Međutim ova tvrdnja Nedića, koju je prihvatio Hadžijahić, da su se Gradaščevići koristili prezimenom Gradčevići, može se dovesti u sumnju, jer nam to govore i pisma Husein-kapetana, koja je iz Osijeka 1832. godine napisao „Dvoru austrijanskog cara Franca 1-ga“, gdje se on potpisuje bosančicom, kao Husein-kapetan beg Gradaščević, što potvrđuje i slijedeći faksimil.

Porodično stablo Gradaščevića se veoma razgranalo, pa ogranci te velike porodice žive u mnogim mjestima BiH, kao što su Sarajevo, Tuzla, Modriča, Banjaluka i druga mjesta. Jedan ogranak ove porodice je u drugoj polovini 19. stoljeća, umjesto Gradaščević, uzeo prezime H.Ibrahim-begović.

3. Romsko stanovništvo

Romsko stanovništvo Gradačca, kao i inače podložno je možda, ponajviše, migracijama. I pored nekih autora koji tvrde, da su gradačački Cigani naselili područje Gradačca, smještajući se u podnožju gradačačke tvrđave, poslije Husein-kapetana Gradaščevića, za to nema pouzdanih dokaza. Historijska istaraživanja su potvrdila da su se Cigani u ove krajeve naseljavali u vrijeme dolaska Osmanlija, što je bliže istini.

          Akademik Muhamed Filipović ističe da su se „od današnjih narodnosti najprije u BiH doselili Romi. Oni su tu već u 15. stoljeću i naseljavaju postupno, a osobito za turske vladavine, gotovo sve gradove. I oni žive pretežno izdvojeni u svojim naseljima, mahalama, baveći se tradicionalnim zanatima (mesarski, oštrački zanat i dr.), a ističu se kao dobri poznavaoci i trgovci konjima. Mada su trajno naseljeni, za razliku od nomada, te poprimaju odjeću i neke običaje domaćeg življa oni ipak zadržavaju svoj jezik i svoju do najnovijeg vremena kulturu“.

          Romi su u Bosni prisutni mnogo prije Židova. Njihov egzodus iz Indije počinje već u 9. stoljeću, a u Evropi se javljaju već u 11. stoljeću, oni se u južnoj Grčkoj javljaju na otoku Krfu već u 14. i 15. stoljeću, a u zapadnoj Bugarskoj spominju se njihova sela već 1378. godine. Romi kao i Vlasi imaju tradiciju vojne organizacije. O prvoj pojavi Roma- Cigana na ovim prostorima postoji jedan dokumenat iz 1362. godine u Dubrovniku, koji govori o prisustvu Roma na tlu bivše Jugoslavije. U prvo vrijeme njih zovu Vlasima, jer je među njima došlo do određene simbioze krajem srednjeg vijeka.

Romi se ipak razlikuju od Vlaha, jer se najviše bave obradom metala. „Ima i nekih lingvističkih dokaza za predpostavku da su Vlasi i Romi uspostavili kontakte na zapadnom i srednjem Balkanu. Vokabular većine zapadnoevropskih romskih dijalekata ne pokazuje samo snažan uticaj grčkog i južnoslavenskih jezika, nego sadrži i natruhe rumunjskog ili vlaškog jezika… Jezička građa upućuje na zaključak da su se duže vremena družili s ljudima koji su govorili vlaški južno od Dunava“.

Historijski izvori nam govore da su Romi u Hercegovinu došli i prije Osmanlija, tako da su vjerovatno neki od njih prešli na islam u prvim godinama osmanske vladavine. Sulejman Veličanstveni donio je zakon kojim se pravila velika razlika između Roma muslimana i Roma nemuslimana. Prvo oni nisu mogli živjeti zajedno, a i poreske obaveze bile su različite.

Romi se u Bosni prvi puta pominju u fermanu Selima II. 1574. godine, kojim daje određene povlastice onima koji rade u rudnicima. Poreske obaveze za Rome bile su različite visine, tako da su Romi muslimani plaćali 22 aspre poreza po porodici, a nemuslimani 25 aspri. Plaćanje poreza od strane Roma nemuslimana, bila je u stvari jedna vrsta diskriminacije, jer Romi-muslimani nisu uopće plaćali džiziju. Većina Roma u BiH su muslimani.

U ratu kojeg su Austrijanci vodili protiv Bosne 1788. godine, Romi su bili na strani branilaca Bosne. Računa se da je 1808. godine u Bosni bilo 30.000 Roma. Međutim već 1812. godine njihov broj se smanjio na 8.000.

Romi-Cigani u Bosni dijele se na tri kategorije i to: bijeli Cigani, oni nisu nomadi i ne govore svoj stari jezik. Bijeli Cigani u Bosni su muslimani, dok su u Srbiji i Makedoniji pravoslavne vjere.

Crni Cigani, su uglavnom nomadi, a najviše se bave popravkom suđa. Oni su čergaši. U Bosni su primili islam, ali u džamije ih nisu puštali radi higijene. U svom romskom jeziku imaju elemenata rumunjskog jezika.

Treću grupu čine Cigani Karavlasi. Za sebe tvrde da su Rumuni, jer su se doselili iz Rumunije. Govore jednu varijantu romskog jezika. Ranije su bili pripadnici pravoslavne vjere, pa ih domaće stanovništvo nazivalo „srpskim Ciganima“.  Cigani čergari imaju teške uslove života, jer ljeti žive pod šatorima, a zimi u šumama, kopaju zemunice kao podzemna skloništa, da prežive.

Dobar poznavalac bosanskih Roma smatra se Rade Uhlik. Za vrijeme Drugog svjetskog rata istrijebljeno je od strane fašista 28.000 Roma. Međutim, Romi muslimani imali su više sreće, jer su u njihovu zaštitu ustali muslimanski svećenici, kao što su štitili i Srbe koji su bili proganjani od ustaške vlasti.

***

          Najveće migracije stanovništva ovih krajeva su nastale uslijed čestih ratova i pustošenja. Tako je najveće doseljavanje zabilježeno nakon uspostavljanja Karlovačkog mira, poslije 1699. godine kao i nakon srpskih ustanaka u Srbiji, te balkanskih ratova, a odlazak stanovništva iz ovih krajeva vezan je za austro-ugarsku okupaciju 1878. godine.

Migracije su vezane i za ekonomske razloge. Feudalni veleposjednici vršili su naseljavanje stanovništva u ove krajeve, dajući im status kmetova radi obrade napuštene zemlje. To su radili gradačački kapetani, a ima podataka i za Osman-pašu Gradaščevića da je na ovom području naseljavao stanovništvo, naročito u selu Bijela, gdje im je pružio i pomoć u izgradnji kuća, te ustupio zemlju za obradu kao svojim kmetovima.

Na sjevernim granicama Gradačačke kapetanije, naročito prema Slavoniji, kroz duži historijski period odvijale su se migracje stanovništva. Katolici su često napuštali ova područja za vrijeme ratnih sukoba, a kasnije se vraćali kao i Bošnjaci koji su se, naročito nakon uspostave Karlovačkog mira, kada je Sava postala granicom, vraćali u Bosnu i Hercegovinu pa i na područje Gradačca. Ponekad su Slavonci bježali u Bosnu, kada im je bilo teško izdržati pritisak pojedinih feudalaca, o čemu svjedoči i jedna pjesma Tadije Blagojevića, koji je prebjegao u Slavoniju 1771. godine ogorčen na feudalno ugnjetavanje slavonske gospode, napisao i pjemu o tome. Inače Blagojević je rodom iz Petrijevaca kod Valpova. Tužeći se na svoj položaj on navodi:

„Dragi brate i dragi zemljače,

Volio sam k turkom uskočiti,

Nego da me panduri povlače.

Jer kad Turkom ja harača dadem,

Nit im kopat, nit im orat idem,

Za nikakvu teškoću ne znadem,

Već trudan divaniti sednem,

Jersu Turci srca milostiva.“

Bilo je i prebjega koji su prelazili na islam. Međutim, bilo je i obrnutih slučajeva, kada su se migracije odvijale zbog agrarnih odnosa. Tako je 1852. godine, zbog zuluma feudalaca iz Bosne u Austriju pobjeglo 16.000 posavskih kršćana. Oni su otišli u Austriju i Srbiju, ali su se svi vratili, jer nisu naišli na zadovoljavajući prijem na tim područjima.

Međutim, doseljavanje Bošnjaka iz Srbije u naše krajeve šezdesetih godina 19. stoljeća imalo je izrazito politički karakter, pa su 1863. godine na ovom području formirana dva naselja – Gornja i Donja Azizija. Mnogi doseljenici ostali su i na području Gradačačke nahije. Istovremeno sa tih područja gdje su naseljeni Bošnjaci, pomjerano je kršćansko stanovništvo koje je dobijalo novu zemlju na ovom području, na bivšem imanju Husein-kapetana Gradaščevića, koje su osmanske vlasti konfiskovale.

Porodice koje su doselile u Bos. Šamac i Orašje dobile su po članu porodice 5 dunuma zemlje. Orašje su jednim dijelom naselili Užičani, a vode svoje porijeklo iz Hercegovine, zatim iz Šapca. Oni su ranije živjeli na području Semberije, te Beograđani, za koje se kaže da su turskog porijekla. Međutim doseljenici turskog porijekla su se skoro u cjelini odselili u Tursku, jer se nisu mogli integrirati  sa pridošlim stanovništvom. Iz Beograda su se u Gradačac naselili i Jahići – Husein-beg Jahić, te Arnautalići i još neke porodice.

Hadžijahić Ističe da je u Gradačcu, prilikom prvog popisa stanovništva, kojeg je vršila Austro-Ugarska 1879. godine bilo 673 kuće sa 697 stanova i 2.626 stanovnika. To je bilo pretežno bošnjačko stanovništvo, o čemu ćemo pisati opširnije pri analizi tog perioda. Prije austro-ugarske okupacije u Gradačcu nije postojala ni katolička niti pravoslavna crkva, koje će biti sagrađene krajem 19. stoljeća. Prvo je došlo do gradnje pravoslavne crkve 1882. godine, a odmah iza toga i katoličke 1888. godine. Bogosluženje prije izgradnje crkve pravoslavci su obavljali u jednoj privatnoj kući u ulici, koja se  nazivala sve do kraja Drugog svjetskog rata, Srpska varoš. U toj kući je stanovao pop sve do 1850. godine, služila je i kao crkva, do izgradnje crkve.

Među najstarijim pravoslavnim porodicama u Gradačcu su bili Šarići, čija su tri člana umrla 1803. godine od kuge koja je harala na ovom području. Poznate su pravoslavne gradske porodice: Stanići, Pavlovići, Stefanovići, Popovići, Lazići, Stojanovići, Petrovići, Jovanovići i Babići. Neki od potomaka tih porodica i danas žive u Gradačcu, a mnogi su se krajem 20. stoljeća odselili.

Poznate katoličke porodice koje su živjele ili žive u Gradačcu su: Čepulići, Putići, Komjenovići, Bakovići, Jovušići, Koričančići, Pušeljići i druge. Sve su to bile mahom zanatlijske porodice, od kojih i danas u Gradačcu žive Bakovići. Potomci Putića bili su u Gradačcu sve do 60-tih godina prošlog stoljeća. Pušeljići su živjeli u Gradačcu do devedesetih godina prošlog stoljeća.

4. Jevreji

U Gradačcu je sve do početka Drugog svjetskog rata živjela jevrejska zajednica, koja je  brojala od 29 do 50 pripadnika toga naroda. Ali prije nego što nešto konkretnije kažemo o pripadnicima toga naroda koji je živio u Gradačcu i ostavio značajne pozitivne tragove, dat ćemo nekoliko općih podataka o Jevrejima u Bosni i Hercegovini.

U Bosnu Jevreji dolaze u drugoj polovini 15. stoljeća, sa turskim osvajanjem Bosne. Istina Jevreji su prema nekim arheološkim istraživanjima živjeli i ranije u Makedoniji, Dalmaciji, Crnoj Gori. Najbliže područje gradačačkom kraju gdje je zabilježen materijalni trag njihovog boravka je grad Osijek, a to je stotinjak kilometara od Gradačca. U svim nabrojanim područjima i gradovima pronađen je simboli Jevreja sa hebrejskim natpisima.

Najveći broj Jevreja naselio se u Bosni krajem 15. stoljeća, koji su bili protjerani iz Španjolske. Oni su tada bili dobro primljeni u Osmanskom carstvu. Jevreji Sefardi naselili su se u Solun, zatim u Skoplje. Pošto se i Sarajevo u to vrijeme dobro razvijalo, bilo je interesantno za njihovo naseljavanje. Iz određenih dokumenata vidljivo je da bi to moglo biti oko 1565. godine, kada se u Sarajevu već spominju trgovci – Jevreji. Čak je i Gazi Husrev-beg u Sarajevu podigao bezistan „Bursa“ u 16. stoljeću zahvaljujući trgovini sa svilom, koja je takođe bila u rukama Jevreja.

U Sarajevu su Jevreji 1577. godine izgradili svoj vlastiti kvart u kome su se slobodno kretali i živjeli. Prema njima nije bilo diskriminacije. Oni su se u Sarajevu bavili industrijom, zatim izradom metalnog oružja i opreme, na čemu su im bile zahvalne osmanske vlasti. Osamdesetih godina 16. stoljeća u Sarajevu je sagrađena posebna zgrada SIAVUŠ-PAŠINE DAIRE. To je bila kuća sa 46 soba i ograđenim dvorištem. Zgradu je podigao Siavud-paša, koji je bio dobrotvor i namjesnik u Bosni 1580. i 1581. U toj zgradi živjele su siromašnije jevrejske porodice. U Sarajevu je sagrađena i prva sinagoga 1794. godine.

Prvi rabin jevrejske zajednice u Sarajevu bio je Samuel Baruh, koji je došao u 17. stoljeću iz Soluna. Njihov položaj u Bosni bio je sličan kao i za kršćane, pa u pogledu izgradnje novih bogomolja važio je KANUN-I-RAYA, što znači da su morali tražiti odobrenje za izgradnju. Oni su plaćali harač. Bilo je i određenih ograničenja u kasnijem periodu, tako da nisu smjeli nositi turbane, svilenu odjeću, niti zelenu boju. U vezi sa turbanima, to se kasnije promijenilo, ali oni su morali biti žute boje.  „Ipak je u postupanju sa Jevrejima u Otomanskoj carevini bila mnogo manje diskriminacije, nego u bilo kojoj kršćanskoj zemlji na sjeveru i zapadu potkaraj srednjeg vijeka i na početku novog doba“.

Jevreji su se u Bosni bavili veoma važnim zanimanjima, a u nekima su posebno prednjačili u čitavom Carstvu, kao što je medicina. Oni su bili dobri trgovci, liječnici, apotekari, zatim razne zanatlije, kao što su krojači, mesari, obućari, kovinotokari, stolari, staklari, farbari i drugi. U Sarajevu je u drugoj polovini 18. stoljeća živio poznati rabin David Pardo, koji je bio naučnik i pisac. Osnovao je u Sarajevu jevrejsku vjersku školu JEŠIVU.

Jedan broj Eškenaza došao je iz Beograda u Sarajevo. Oni su asimilirani od strane Sefarda koji su govorili ladino. To je varijanta španjolskog jezika iz 15. stoljeća. Jevreji su iz Španjolske protjerani 1492. godine. Kao veza sa španjolskom baštinom u Sarajevu se nalazi „Sarajevska hagada“. To je iluminirani rukopis iz 14. stoljeća. Ona sadrži molitve, zatim pjesme vezane za jevrejske blagdane Pesaha. To se smatra, jednim od najljepših umjetničkih djela te vrste. Prema nekim podacima u Sarajevu je 1813. godine živjelo 2.000 Jevreja.

U vrijeme Austro-Ugarske broj Jevreja se vjerovatno povećao u BiH s obzirom na njihovo doseljavanje iz Ugarske, Galicije, Poljske, Češke, i Moravske. Oko 1900. godine u BiH bilo je 9.311 Jevreja. U tri vodeće tvornice u Bosni u to vrijeme vlasnici su bili Jevreji. Oni su se dobro uklapali u bosansko društvo. Bosanski jezik u svojim školama učili su kao obavezni jezik.

Sve do 1941. godine, oni su u Bosni igrali veoma značajnu ulogu, u privrednom, društvenom, naučnom i umjetničkom životu, kao izuzetno nadaren i vrijedan narod. A, onda je došao Drugi svjetski rat kada će bezumlje i retrogradne ideje fašizma nanijeti najveće patnje i stradanja ovom narodu (holokaust) u njegovoj dugoj historiji.

U Gradačcu je pri popisu stanovništva, odnosno statističkog praćenja stanja pojedinih nacionalnih skupina, registrirano Jevreja:

1887. godine 88,

1889. godine 29 i

1900. godine 29 Jevreja.

Za 1887. godinu u ukupan broj uključene su skupine ovoga naroda iz Modriče, Bos.Šamca i Gradačca, pa je taj broj zbog toga najveći u toj godini.

5. Stanovništvo u 16. stoljeću

          I Đordić istče, da je zbog čestih sukoba i ratnih razaranja gradačački kraj opustio, tako da se na ovim prostorima spominju samo četiri slabo naseljena mjesta, i to Gra(da)čac, Bihća Glavica, Koprivna i Modriča, te da je na tom prostoru bilo svega 49 kuća poreskih obveznika, zatim, 10 neoženjenih muškaraca (mudžereda), dok je sam Gradačac imao svega 11 muslimanskih i 6 kršćanskih kuća.

          U 16. stoljeću Gradačačkoj nahiji pripadaju: Gradačac kao centar, zatim Šamac, Orašje, Modriča te sela koja smo već nabrajali.

Što se tiče broja katolika u sjevernoj Bosni i u gradačačkom kraju, situacija se često mijenjala, uglavnom, zbog ratnih sukoba između Austrije i Ugarske s jedne strane i Osmanskog carstva s druge. Najviše katolika iz Bosne iseljava za vrijeme Bečkih ratova. Računa se da je u tom vremenu iz Bosne  iselilo 200.000 katolika.

Prilkom povlačenja princa Eugena Savojskog koji je prodro u Bosnu sve do Sarajeva i načinio Bošnjacima velike štete, kako ljudske tako i materijalne, došlo je do iseljavanja katolika. Prilikom njegovog povlačenja, Bosnu je napustilo 40.000 katolika iz straha za kasniju eventualnu osvetu od Osmanlija.

          Ogromni uticaj na kretanje stanovništva imat će osmanski porazi kod Beča  1683. godine. Rat između Osmanlija i Austrije trajao je 16 godina, te je okončan sporazumom 1699. godine u Sremskim Karlovcima. Katolici iz Bosanske Posavine masovno sele u prekosavska područja, naročito u okolinu Đakova. Iz krajeva koje Osmanlije gube, od Budima pa do Slavonije, masovno iseljavaju Bošnjaci, koji utočište nalaze u Bosni, naročito u gradačačkom kraju (sjeverna Bosna, Gračanica, Gradačac i druga mjesta).

          Većina historičara je saglasna, bar kada je riječ o gradačačkom kraju, da su dva događaja imala poseban uticaj na kretanje stanovništva. To su poraz Osmanlija pod Bečom 1683. godine, gdje je osmanska vojska predvođena velikim vezirom Karamustafom doživjela veliki poraz. Osmanlije tada gube velike prostore. Bošnjaci se masovno povlače i naseljavaju se velikim dijelom u BiH pa i u gradačačkom kraju. Ali istovremeno sa prostora Posavine seli veliki broj katolika, odlazeći preko Save. Drugi događaj, koji je nezaobilazan, a izazvao je značajne promjene u konfesionalnoj strukturi stanovništva, je prodor Eugena Savojskog 1697. godine dolinom Bosne prema Sarajevu. I Kristić smatra da se veći broj katolika tada odselilo iz Bosne. Kasnije, u 18. stoljeću katolici će se ponovno naseljavati u ova područja iz centralne i jugozapadne Bosne i Hercegovine, čemu će značajan doprinos dati i gradačački kapetani, kada je riječ o njihovom naseljavanju u Bosansku Posavinu. U Posavini je bilo dosta zemlje, a malo ruku za njenu obradu.

          Iako su Osmanlije opsjedale Beč sa 50.000 vojnika i 300 topova, naravno u želji da prošire svoje carstvo, to im nije uspjelo. Možda bi Osmanlije i uspjele, da nije bilo pomoći austrijancima od strane Poljaka pod vodstvom kralja Jana Sobjeskog, kao i Nijemaca pod vodstvom Karla Latarinškog. U to vrijeme na čelu Osmanske države je Mehmed IV. Neuspjeh Osmanlija na jednoj strani, donio je velike teškoće katolicima, naročito u Bosanskoj Posavini, a migracije i progon Bošnjaka muslimana sa izgubljenih teritorija, na drugoj strani. Tada je krenula rijeka izbjeglica u dva pravca. Veliki dio Bošnjaka naseljava se u gradačačkom kraju, a katolici sele prema Ugarskoj, odnosno Slavoniji i drugim krajevima. Tada katolici napuštaju područje Modriče, Crkvine, Tramošnice, Bijele, Brke kod Brčkog. Godine 1688. u Slavoniju prelazi 6.500 katolika, koji sele u Bač.

          Iseljavanjem katolika iz Bosanske Posavine, ostaju prazni njihovi vjerski objekti. Napušten je samostan sv.Ilije u Modriči, o čemu piše i Bono Benić 1685. Redovnici sa obiteljima sele u Kopanicu i u Đakovo u Slavoniji. Fra Martin Nedić tvrdi, da su oni tamo ostali trajno. Neki autori napuštanje samostana u Modriči vežu za 1714. godinu, odnosno 1753., mada je bliže istini tvrdnja Bone Benića da se to dogodilo 1714. godine.

          Poraz Osmanlija pod Bečom bio je katastrofalan za Bošnjake koji su se našli na području Ugarske. Oni su se morali povlačiti ili biti pokršteni, kakvih slučajeva je bilo napretek. Ipak najveći broj Bošnjaka povlači se u BiH, naseljavajući sjeverne i druge dijelove BiH. U BiH je tada ostalo svega 17.000 katolika vezanih za tri samostana: Sutjesku, Kreševo i Fojnicu.

          Austrija se nije pomirila sa granicama na Savi, uspostavljenim Karlovačkim mirom 1699. godine, nego je tražila da se te granice pomjere prema unutrašnjosti Bosne. „Ratna akcija Austrije na desnoj obali Save išla je za tim da utvrdi linuju odbrambenih položaja dalje od Save pomoću utvrda Čardak, Šamac. Linija je trebala ići pravcem Zvornik, Gračanica, Gradačac, Doboj, Banjaluka, a kasnije produžiti do Bihaća“.  Austrijanci su imali određenih uspjeha u tome, odbacujući Osmanlije od Save, pa se tada jedan broj katolika vratio i naseljava područje uz lijevu obalu Save: Štitar, Babinu Gredu, Županju Blato, i druga mjesta, a s bosanske strane u Domaljevac i Brčko.

          Tih godina veliki broj stanovništva svih konfesija u gradačačkom kraju uništila je kuga, koja je zahvatila, Modriču, Odžak, a od većih sela Tolisu, Tramošnicu i druge krajeve. Karlovačkim mirom 1699. godine izvršena je nova prekompozicija stanovništva u Bosni, bošnjačko stanovništvo postaje većinsko. Obnavljaju se utvrđeni gradovi Gradačac, Srebrenik, Sokol i podižu naselja za doseljene muslimane koje progone austrijske i ugarske vlasti.

          Iza 1739. godine, nakon sporazuma – Beogradskog mira, katolici se postepeno vraćaju na prostore Bosanske Posavine.

Zahvaljujući postepenom povratku katolika u Bosansku Posavinu, te toleranciji osmanskih vlasti prema drugim vjerama, u gradačačkom kraju oživljava vjerski život. Formiraju se nove župe, tako da se 1784. godine od župe Bijela odvajaju Tolisa i Tramošnica.

U prvo vrijeme to su kapelanije, a kasnije 1802. godine proglašavaju se župama. Do okupacije 1878. godine formiraju se župe u našim krajevima i to: u Breškama, Ulicama, Garevu – Modriči, Vidovicama, Domaljevcu, Brčkom, Morančanima, Špionici, Gradačcu i Goricama.  Osmanske vlasti dopuštale su gradnju crkava. Istina, one su zbog materijalnih prilika, uglavnom građene od drveta, osim onih uz samostane. U Tolisi je sagrađena takva jedna crkva 1820. godine, a nakon tog u Garevu i Dubravama, a 1840. godine u Tramošnici. Dakle polovinom 19. stoljeća dolazi do značajnog zamaha izgradnje crkvica i kapelica. U tom vremenu grade se objekti u Breškama, Ulicama, Vidovicama, Domaljevcu, Tramošnici, Gradačcu, Dubravama, Tolisi, Špionici i drugim mjestima.

Najveća crkva u gradačačkom kraju, pa i cijeloj sjeveroistočnoj Bosni, otpočela je sa radom 1864. godine u Tolisi. Samostan u Tolisi sagrađen je još ranije, 1862. godine. Franjevci u gradačačkom kraju igraju krupnu ulogu u svom pastoralnom djelovanju, kao i u kulturno – prosvjetnom razvoju stanovni-štva, naročito katoličkog.

Značajna je tolerancija prema nemuslimanskim vjeroispovijestima, pa zbog toga, kako smo istakli, u našem kraju, zahvaljujući i ulozi  Husein-kapetana Gradaščevića i njegovih prethodnika i aktivnosti fra Ilije Starčevića, godine 1823. u Tolisi se otvara prva Narodna osnovna škola u Bosni i Hercegovini.  Prvi učitelji bili su franjevci, te se brinuli za njihovu izgradnju i održavanje, za nabavku udžbenika. Tako je na kraju turske vladavine u BiH bilo izgrađeno 54 narodne osnovne škole. Za širenje pismenosti i kulture u svim školama velike zasluge ima fra Martin Nedić iz Tolise. Za vrijeme gradnje džamije Huseinije, Husein-kapetan dao je saglasnost – dozvolu za gradnju katoličkih crkava u Tolisi, Dubravama, i Garevu i pravoslavne crkve u Obudovcu.

Podaci o naseljenosti gradačačkog kraja u prvim godinama osmanske vlasti su prilično oskudni. Zvornički sandžak osnovan je oko 1480. godine, ali ova područja, tj. Gradačac pa na sjever do rijeke Save ući će u sastav Zvorničkog sandžaka, nekoliko decenija kasnije. Historičari su podijeljeni oko toga kada je ovo područje palo pod osmansku vlast. Uvriježeno je stanovište da je to bilo 1512. godine.

Decidan odgovor ne daju nam ni prvi popisi stanovništva Zvorničkog sandžaka 1519. i 1533. godine, pogotovu što popis iz 1519. nije datiran, pa se ne može sa sigurnošću utvrditi vrijeme popisa za razliku od drugog popisa iz koga se može vidjeti ime vladajućeg sultana, pa na osnovu toga i vrijeme popisa. Prvi popis je vjerovatno nastao prije pada Srebreničke banovine, jer u njemu nema sjeverne oblasti do rijeke Save.

Izvori se ne slažu kada je palo to područje pod osmansku vlast. V. Kalić tvrdi da je to bilo 1512. godine. Ali izgleda da je to moglo biti samo privremeno, jer su Mađari to područje odmah povratili pod svoju kontrolu. Ugarski historičar Ištvanfi tvrdi u historiji Ugarske, kako je Srebrenik zajedno sa tvrđavom, pao pod tursku vlast 1520. godine.

Činjenica da su popisom iz 1533. godine obuhvaćena i područja gradačačkog kraja sve do rijeke Save, govori u prilog tome da je ovo područje osvojeno od Turaka oko 1519. godine. To se podudara i sa tvrdnjom mađarskog historičara Ištvanfija, da je ovo područje za Mađare izgubljeno 1520. godine, a ne 1512. godine. Prema tome, pošto u prvom popisu nema gradačačkog kraja, onda ćemo se osvrnuti na popis iz 1533. godine uz napomenu, da veliki problem predstavlja ubikacija naselja, jer su neka izmjenila ime, a druga potpuno nestala, a nastala druga. Između dva navedena popisa izvršen je jedan poseban popis 1528. godine – popis Vlaha stočara. Taj popis nije obuhvaćao gradačačko područje, izuzev nekih sela prema Gračanici, a ta sela su 1528. godine, pripadala pod nahiju Soko. To se odnosi  na Međiđu Gornju i Donju i Zelinju Gornju i Donju. Kako ćemo vidjeti iz konkretnih podataka, taj narod imao je knežinsku organizaciju, na čijem čelu su bili knezovi i primićuri.

Popisom iz 1533. obuhvaćene su i tvrđave Zvorničkog sandžaka, ali je izostavljen Gra(da)čac, jer u to vrijeme u njemu nije bilo stalne posade, nego su je čuvale ulufedžije ili dnevničari, o čemu su Osmanlije imali posebne propise.

Nahija Gra(da)čac iz 1533. godine obuhvatala je daleko manje područje u odnosu na period iz 17. stoljeća, jer su brojna sela koja su kasnije ušla u sastav Gradačačke nahije u to vrijeme pripadala Srebreniku, Sokolu i drugim područjima.

Gradačac, Srebrenik i Soko su (Gračanica) bili u neposrednoj vezi, kako u pogledu teritorijalne organizacije, tako i u organizaciji uprave kroz čitav historijski period. Dok Gradačac u predturskom periodu pripada Srebreničkoj banovini, a neka sela, koja čine sastavni dio gradačačkog područja bila su u sastavu nahije Soko ili Gračanice. Od početka 18. stoljeća, ta područja su u sastavu Gradačačke kapetanije.

Da pogledamo kako je to izgledalo 1533. godine.

Nahija Srebrenik u sandžaku Zvornik:

Selo Špionica pripada Srebreniku:

muslimanskih kuća 35, neoženjenih 8; hrišćanskih kuća 4o neoženjenih 12,

baština 2, primićura 1

Prihod 5.070 akči

Nahija Jasenica u sandžaku Zvornik

Selo Srednja Jasenica:

Muslimanskih kuća 13, neoženjenih 5, baština 1; hrišćanskih kuća 27,

Neoženjenih 2, baština 3

Prihod 2.685 akči

Selo Gornja Jasenica pripada spomenutoj :

Muslimanskih kuća 8, neoženjenih 4, baština 2; hrišćanskih kuća 12,

neoženjenih 5, baština 10

Prihod 2.831 akča.

Selo Seona, pripada spomenutoj:

Muslimanskih kuća12, neoženjenih 6, baština 1; hrišćanskih kuća 55, neoženjenih 13, baština 4; primićura 1, neoženjana 2

Prihod 5.162 akče.

Selo Črvuša, pripada spomenutoj:

Muslimanskih kuća 7, neoženjenih 3, krišćanskih kuća 25, neoženjenih 4, baština 2, primićura 1.

Prihod 2.184 akče.

Selo Obodnica, pripada spomenutoj, muslimanskih kuća 6, neoženjenih 2, hrišćanskih kuća 55, neoženjenih 11, baština 1.

Prihod 4.558 akči.

Merza Dubrava, kao timar Murada pripada Gračacu (Gradačcu):

Prihod 100 akči.

Današnje selo Dubrava s lijeve strane Tinje.

Takođe se spominje merza Rasika (Gradačac) danas nepoznato.

Prihod od 690 akči.

Nahija Gračac u sandžaku Zvornik

Timar Mehmeda

Selo Modriča, pripada Gradačcu:

Muslimanskih kuća 2, hrišćanskih kuća 14, neoženjenih 4.

Prihod 1.500 akči.

Mezra crkve Ilinsko Polje, pripada spomenutoj;                               

Prihod 1.000 akči.

Mezra Nenavište Polje pripada spomenutoj;

Prihod 570 akči.

Mezra Brestovo Polje u blizini sela Modriča, pripada spomenutoj:

Prihod 500 akči.

Mezra Gornji i Donji Skugrić pripada spomenutoj;

Prihod 1.000 akči

Mezra Tolisa i Grlina Lokva, pripada spomenutoj;

Prihod 500 akči.

Svega: 5.000 akči.

Prema ranijem zakupu 5.250 akči.

Timar Vuka

Mezra Dišnica, pripada Gračacu;

Prihod 495 akči.

Mezra Moranica, pripada spomenutoj;

Prihod 400 akči.

Mezra Mihaljevac, pripada spomenutoj:

Prihod 450 akči.

Mezra Dolska, u blizini tvrđave Gračac:

Prihod 422 akče.

Mezra Sapna u posjedu Mahmuda sarača;

Prihod 85 akči.

Svega 1.852 akče.

Prema ranijem zakupu 2.014 akči

Timar kneza Mišića

Selo Koprivica, pripada Gračacu;

Kuća 7, neoženjenih 2.

Prihod 1.200 akči.

Mezra Kruševica, pripada Jasenici;

Prihod 300 akči.

Mezra Visorica, pripada Jsenici;

Prihod 100 akči.

Mezra Brestovac, pripada Jasenici;

Prihod 250 akči.

Svega 2.000 akči.

Timar kneza Tvrdka

Selo Podorašje, pripada Jasenici;

Muslimanskih kuća 3; hrišćanskih kuća 1, baština 2.

Prihod 500 akči.

Mezra Utrkulja, kod sela Podorašja;

Prihod 250 akči.

Mezra Zabrđe, kod mezre Utrkulje pripada Jasenici;

Prihod 250 akči.

Svega 1.000 akči.

Timar Mehmeda, sina Kasima sa drugom

Selo Bihća Glavica, pripada Gračacu;

Kuća 8, neoženjenih 2.

Prihod 1850 akči.

Mezra Jerilska, pripada Bijeljini, kuće 2.

Prihod 480 akči.

Mezra Brzakula, pripada Sokolu;

Prihod 280 akči.

Mezra Nesuha Gojsalića, kod sela Grabovac, pripada Sapni;

Prihod 190 akči.

Svega: 2.800 akči.

Timar Redžepa, sina Alija

Dio od sela Bihća Glavica, pripada Gračacu, mezra Jerilska pripada Bijeljini, Mezra Brzakula, pripada Sokolu i Mezra Nesuha pripada Sapnoj;

Prihod 1.400 akči.

Timar Mehmeda sa drugovima

Selo Vihnjevac (Mrđenovac):

Hrišćanskih kuća 20, neoženjenih 6,

Prihod 2.100 akči.

Selo Lađanik, pripada spomenutoj;

Kuća 10, neoženjenih 6,

Prihod 725 akči.

Selo Donji Skupljen, pripada spomenutoj;

Kuća 6, neoženjenih 2.

Prihod 770 akči.

Timar Mehmeda, sina Dizdara

Posadnik u spomenutoj tvrđavi

Varoš tvrđave Gračac, pripada spomenutoj:

Muslimanskih kuća 11, hrišćanskih kuća 6, neoženjenih 2,

Prihod 1.200 akči.

Mezra Slatnica, pripada Jasenici, u blizini tvrđave Gračac

Prihod 200 akči.

Timar Bajezida, Topdžije sa drugovima

Selo Medvedina (Međiđa), pripada tvrđavi Sokol; 

Muslimanskih kuća 4, hrišćanskih kuća 5, neoženjenih 1,

Prihod 1.050 akči.

Selo Zelinja, pripada spomenutoj;

Muslimanskih kuća 2, neoženjenih 1, hrišćanskih 6, neoženjenih 1,

Prihod 1.070 akči.

Timar Ibrahima Tobdžije

Posadnik u spomenutoj tvrđavi

Dio od sela Stipan Polje, Stanska Rika, Dolnja Lukavica, Medvedina, Zelinje

i od ušura žitarica i prihoda od vinograda po dunumu mustahafiza tvrđave

Sokol, a od mezre Pasiji Zagon i od sela Srednja Smoluća;

Prihod 1400 akči.

Timar Mustafe – Hercegovina

Posadnik u spomenutoj tvrđavi

Dio sela: Stipan Polje, Stanska Rika, Dolnja Lukavica, Medvedina,

Zelinja i od ušura žitarica i prihoda od vinograda po dunumu

Mustahfiza tvrđave Sokol i od mezre Pasija Zagon i od sela Srednja Smoluća;

Prihod 1.400 akči.

Timar Hasana, sina Kula

Posadnik u spomenutoj tvrđavi

Dio od sela: Stipan Polje, Stanska Rika, Dolnja Lukavica, Medvedina,

I od ušura žitarica i prihoda od vinograda mustahfiza tvrđave Sokol

I od mezre Pasija Zagon i od sela Srednja Smoluća;

Prihod 1.400 akči.

Timar Davuda Tobdžije

Posadnik u spomenutoj tvrđavi

Dio od sela: Stipan Polje, Stanska Rika, Dolnja Lukavica, Medvedina,

Zelinja i od ušura žitarica i prihoda od vinograda po dunumu mustahfiza

Tvrđave Sokol i od mezre Pasija Zagon i od sela Srednja Smoluća;

Prihod 1.700 akči.

Timar Hizira iz Sofije

Posadnik u tvrđavi Sokol

Dio od sela: Stipan Polje, Stanska Rika, Dolnja Lukavica, Medvedina,

Zelinja i od ušura žitarica i prihoda od vinograda po dunumu mustahfiza

Tvrđave Sokol i od mezre Pasija Zagon i od sela Srednja Lukavica;

Prihod 1.400 akči.

Timar Hurema – kovača

Posadnik u tvrđavi Sokol

Dio od sela: Stipan Polje, Stanska Rika, Dolnja Lukavica, Medvedina,

Zelinja i od ušura žitarica i prihoda od vinograda po dunumu mustahfiza

Tvrđave Sokol i od mezre Pasija Zagon i od sela Srednja Lukavica;

Prihod 1.400 akči.

Broj timara, kako na području Sokola, tako i Srebrenika, daleko je veći nego što smo ovdje naveli. Međutim, cilj nam je bio da evidentiramo samo one timare u selima, koja će kasnije vijekovima pripadati Gradačcu kao što su Zelinja i Međiđa. Sela Međiđe u 1533. godini zvala se Medvedina. Iz perioda 1533. godine ostala su nepromjenjena imena Zelinja, Skugrića, Vučkovaca, Tolise i još nekih. Na taj način imamo dokaz, da su ta sela dobila svoje konačno ime prije nego samo naselje Gradačac.

Interesantno je da neki toponimi na Zvorničkom sandžaku upućuju na pogrešan zaključak da su ta naselja nastala sa dolaskom Turaka. Za to je najbolji primjer selo Hasić kod B.Šamca i selo Husino kod Tuzle. Međutim, ta sela nastala su prije turskog osvajanja ovih prostora, tako da su ona slavenskog porijekla. U Husinu se prva muslimanska kuća pojavljuje tek 1533. godine, a naziv „Husino“ došao je od riječi HUSA, što u staroslavenskom jeziku znači zasjeda, pa odatle i HUSAR, dok Hasić dolazi od češkog glagola hašuuti – gaziti.

Turskim osvajanjem ovih područja nastale su velike strukturalne promjene u sastavu stanovništva, što se najbolje vidi iz osmanskih pisanih izvora – deftera, o čemu su se dosta bavili historičari Risto Jeremić, Vl. Skarić i drugi. Tuzlanski kraj pa time i Gradačac i njegova okolina u osmanskom periodu promijenili su svoju raniju etničku fizionomiju. To se uočava po toponimima, odnosno što se može zaključiti po nazivima pojedinih mjesta. Jeremić je „utvrdio da u tuzlanskoj oblasti ima mnoštvo imena mesta, brda, reka, potoka, izvora, i zemljišta, koji nose ista ili slična imena i nazive kao u krajevim istočno, južno i jugozapadno od Srebrenice“. On je naveo mnoge toponime od Srebrenice do Save i Bosne koji su identični po Hercegovini, Crnoj Gori, Sandžaku, i zapadnoj Srbiji.

U čestim ratnim sukobima pored razmjene materijalnih dobara, dolazilo je do seoba stanovništva iz jednih krajeva u druge. Tako je u toku turskog poraza u Bečkom ratu (1683.-1699.) u ove krajeve doselilo muslimansko stanovništvo, a katoličko se seli na sjever preko Save. Na pusta zemljišta doseljavali su se sa njima pravoslavni stanovnici. Katoličko stanovništvo iz srednje Bosne, seli se prema sjeveru, tj. Posavini, a zatim preko Save. Tako imamo pojavu da su pojedini narodi živjeli u pojedinim mjestima, a danas  u tim područjima žive drugi narodi.

U Posavini u doturskom periodu živjele su značajne skupine pripadnika bosanske crkve. Tu postoje i franjevački samostani u svim gradskim naseljima, dok se pravoslavni manastiri i crkve podižu tek u 16. stoljeću.

Vladislav Skarić piše da je naseljavanje sjeveroistočne Bosne moglo početi poslije 1512. godine. To doseljavanje vršeno je postupno, sa dolaskom kolonista iz Srbije. Ovdje treba posebno istaći „da je Vasić svojim radom o rasprostranjenosti Vlaha i organizaciji vlaških knežina u Zvorničkom sandžaku u 16. vijeku pružio takođe prilog rasvjetljavanja strukturalnih promjena, koje su bile povezane sa dolaskom turske vlasti u sjeveroistočnu Bosnu“.

U gradačačkom kraju pa i tuzlanskoj regiji prije dolaska Turaka živjelo je isključivo Slavensko stanovništvo izuzev Podrinja gdje je živio jedan broj rudarskih stručnjaka Sasa koji su vodili rudarske poslove. Međutim, i oni su ubrzo asimilirani od strane starosjedilaca u prvoj polovini 15. stoljeća i više se ne spominju.

U gradačačkom kraju stanovništvo se uglavnom bavilo zemljoradnjom, kao što su proizvodnja raznih vrsta žitarica povrća i dr. Osmanski popisi govore da su oni u ovom kraju zatekli dobro razvijenu agrokulturu, za to vrijeme. U planinskim i brdskim krajevima stanovništvo se bavilo stočarstvom. „Premda su najraniji turski popisi na svaki i najmanji utvrđeni grad, evidentirali istoimeno podgrađe, varoš (Kušlat, Perin, Teočak, Soko, Srebrenik, Gradačac, Brčko, Novi) njihovo malobrojno stanovništvo bilo je uglavnom ratarsko“.

Razmatrajući vjerske prilike u vremenu pred osmansko osvajanje ovih krajeva, ono se dijelilo na pripadnike tri crkve: bosanske, katoličke i pravoslavne.

Zanimljiv je rad, koji je Handžić Adem uradio za potrebe općine Gračanica, uvidom u deftere u Istambulu koji se odnose na opširan popis nahije Sokol u Zvorničkom sandžaku iz 1548. godine. Budući da je taj popis detaljan, a da se u njemu vidi stanje stanovništva nekih dijelova naseljenih mjesta koji će kasnije postati dio Gradačačke nahije, ovdje donosimo izvode iz tih deftera koji se odnose na Zelinje i Međiđe. Ovi podaci su posebno interesantni, jer se odnose na 1548. godinu, kada je bilo prošlo svega 29 godina od potpadanja pod osmansku vlast.

Godina 1548.

Timar Mehmeda sina Huseina i Mehmeda sina Mustafe posadnika tvrđave Sokol.

Selo: Gornja i Donja Zelinja, pripada Sokolu.

Mahala Gornja Zelinja:

Mahala Donja Zelinja

Pripada Sokolu:

Iz prezentiranih podataka o stanovništvu Zelinja Gornja iz 1548. godine vidimo da u toj godini u ovom selu žive pretežno kršćani, što je i logično, jer je to tek treća decenija osmanske vlasti na ovom području, a poznato je da se islam nije silom nametao od strane Osmanlija. Muslimanskih kuća bilo je svega 2.

Timar iz tog sela pripadao je izvjesnom Mehmedu sin Huseina, kao i njegovom imenjaku sinu Mustafe, koji su bili članovi posade u tvrđavi Sokol.

U Gornjoj Zelinji 1548. godine.

Kako vidimo svega su dvije kuće muslimanske, s tim da je i od te dvije kuće u jednoj živio Mustafa sin Radosava, a bilo je 14 kršćanskih kuća. Znači da je proces prelaska na islam ovoga stanovništva u to vrijeme tek otpočeo.

U slijedećem popisu iz 1604. godine u Zvorničkom sandžaku, koji je vrlo opširan, vjerska pripadnost stanovništva sela Gornja i Donja Zelinja se mijenja, što ćemo pokazati na slijedećem popisu za ta sela koja su još uvijek u sastavu nahije Sokol.

Sela Donja i Gornja Zelinja 1604. godine:

Prethodni popis stanovnika za sela Zelinja Donja i Zelinja Gornja izvršen 1604. godine u odnosu na popis u 1548. u pogledu vjerske pripadnosti daje potpuno obrnutu sliku. Za 56 godina broj nemuslimana se rapidno smanjio, a povećao broj muslimana, mada se ukupan broj stanovništva samo neznatno povećao. To nam govori da su stanovnici sela Zelinje u tih 56 godina skoro u cjelini primili islam.

U pogledu prikupljanja raznih poreza zaista je uočljivo da su osmanske vlasti imale razrađen poreski sistem, koji je obuhvatao veliki broj izvora finansijskih sredstava. Kako vidimo kod stanovništva se samo registriralo prilikom popisa ime i ime oca, tako da nam je vrlo teško, ili nemoguće pratiti razvoj pojedinih porodica. Inače sama imena kao što su: Džafer, Hasan, Redžep, Osman, Safer, Alija, Šaban, Sulejman, Mehmed, Abdulah i druga i danas su u velikom broju prisutna na ovom području.

Rijetka su naseljena mjesta koja su zadržala svoje nazive od početka turske uprave do danas, kao što su sela Zelinje, Vučkovci, Skugrić, Tolisa, Srnice, Špionica i još neka.

To se najbolje može vidjeti iz primjera Međiđe, koja se u predtursko doba zvala MedvedinSelo Medviđa, (Međiđa) pripada Sokolu:a, zatim 1604. Medviđa.

Da pogledamo kakvo je bilo stanje sa naseljenošću Medviđe 1604. godine, (danas Međiđe), dakle prije nešto više od 400 godina:

Selo Medviđa, (Međiđa) pripada Sokolu:

Rusmir Djedović je veoma opširno obradio urbane prilike i razvoj naselja Sokol (Gračanica) u 16. i početkom 17. stoljeća. Za sela Medvedina (Međiđa) Djedović navodi: „Medvedina je početkom turske uprave takođe malo selo, po popisu iz 1533. godine sa 9 kuća (muslimanskih 4 i nemuslimanskih 5). Ukupan prihod naselja je 1.050 akči, a pripadao je posadi Sokola. O naselju nema podataka u slijedećem popisu iz 1548. godine, što ne znači da nije i tada postojalo.

Početkom 17. stoljeća Medvedina (Medviđa) ima 37 kuća, 27 muslimanskih sa 1 baštinom i 10 nemuslimanskih, sa 5 baština. Prihod je iznosio oko 8.000 akči, najviše od gajenja pšenice i ječma. Selo je imalo i 4 mlina. Spominju se dva primićura: Brajak sin Vuka i Marko sa sinom Nikom“.

Iz pregleda stanovništva Zelinja i Međiđe kao i drugih područja na gradačačkom kraju vidljivo je da je u vrijeme osmanskog osvajanja bilo slabo naseljeno. To se najbolje vidi iz popisa koji je sačinjen za Zelinju iz 1533. godine u kojoj je bilo svega 8 kuća i to 2 muslimanske i 6 nemuslimanskih, dok se 1548. godine u ovom selu nalazilo 17 kuća. Dakle, ne neko veliko povećanje. Od tih 17 kuća i dalje su u svega dvije živjeli muslimani, a u 15 nemuslimani. Taj odnos se već bitno promijenio pri popisu iz 1604. godine, kada je u ovom selu bila 21 kuća od čega 17 muslimanskih i 4 nemuslimanske i 17 baština. Očito je da je u ovom periodu proces prelaska na islam bio uzeo značajnog maha.

Zanimljivu geografsku kartu nahije Sokol, Gračanice pa i Gra(da)čca, sačinio je Rusmir Djedović, koju ovdje donosimo, kako bismo sagledali upravnu podjelu ovog prostora Bosne.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 487-507).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite