KOLIKO SU BOŠNJACI KAO VEĆINSKI NAROD BILI ZAPOSTAVLJENI VIDI SE IZ NAZIVA ŠKOLA

8. Neravnopravan položaj bošnjačkog naroda vidljiv i iz naziva škola

Nakon što su objedinjene škole u jedinstvenu radnu organizaciju u njenom sastavu za 1980. godinu bili su udruženi slijedeći subjekti:

R/b  Naziv OOUR-aBroj zapos lenihBroj učeni ka
1.OŠ „Ivan Goran Kovačić” Gradačac631.316
2.OŠ „Ivo Andrić” Gradačac661.380
3.OŠ „Veljko Vlahović” Gradačac41904
4.OŠ „6 april” Zelinja Donja601507
5.OŠ „Petar Kočić” Srnice541.212
6.OŠ „Vaso Pelagić” Pelagićevo39751
7.OŠ „Moša Pijade” Tramošnica44933
8.OŠ „Bratstvo – jedinstvo” Kamberi40826
9.Dječije obdanište „Angela Kunce” Gradačac13
10.Radna zajednica Gradačac11_
11.Svega:4318.829

Od 431 zaposlenog u radnoj organizaciji osnovnog obrazovanja 321 radnik je radio na poslovima obrazovanja i vaspitanja. Po kvalifikacionoj strukturi zaposleni radnici su zadovoljavali propisane potrebe radnog mjesta, međutim ipak u osnovnoj školi “6 april” Zelinja Donja osjećao se nedostatak određenih profila prosvjetnih radnika.

Iz pregleda se može zapaziti da od osam osnovnih škola i jednog obdaništa u nazivu škola nema ni jenog imena Bošnjaka iz reda kulturnih javnih i drugih historijski poznatih ličnosti. Škole nose imena 2 Srbina, 2 Hrvata 1 Crnogorca, 1 Jevreja i 1 Slovenke. Na području općine živi preko 60% Bošnjaka, pa se sa pravom može postaviti pitanje zašto? Bošnjaci, kao i drugi narodi koji žive u BiH imaju brojne historijske ličnosti i te kako vrijedne pomena iz književnosti, nauke, kulture, političkog i javnog života. Uočava se da se i ovdje radi o indikatoru koji govori o nacoinalnoj neravnopravnosti bošnjačkog naroda.

Uzroci su jasni: onemogućiti afirmaciju jednog naroda, gurnuti u zaborav njegove korijene. I sam nacionalni sastav prosvjetnih radnika u mnogim školama bio je nesrazmjeran broju stanovnika pojedinog naroda na općini, jer polazeći od srazmjernog učešća Bošnjaka u stanovništvu na općini, pet od osam osnovnih škola trebalo je da nosi ime nekog od poznatih i zaslužnih Bošnjaka. Zaboravljen je i Husein-kapetan Gradaščević, izuzetno zaslužna historijska ličnost iz reda bošnjačkog naroda, kao osvjedočenog borca za samostalnost i državnost BiH i ne samo on, nego i mnogi drugi. Njegove su zasluge velike.

Pa i prva osnovna škola u BiH izgrađena u Tolisi 1823. godine, vezana je ime ove značajne historijske ličnosti, jer je on ne samo što je dao zemljište za izgradnju ove škole, nego je dao i dozvolu da se ta škola izgradi i bez saglasnosti Osmanske Carevine.

U poslijeratnom periodu ulagani su ogromni napori da se u oblasti obrazovanja prevaziđe vjekovno zaostajanje u našoj zemlji u odnosu na napredne evropske zemlje. Pa i pored evidentnih rezultata koji su iz godine u godinu bili sve vidljiviji, stanje se nije moglo preko noći prevazići. Prema popisu stanovništva za 1981. godinu  broj nepismenih stanovnika starijih od 10 godina, a mlađih od 65 iznosio je 7.164 lica ili 13,19% od ukupnog stanovništva, od toga su 5.664 bile ženske osobe, čime se općina Gradačac svrstava u red općina sa niskim obrazovnim koeficijentom stanovništva.

Međutim, situacija se ubrzano poboljšavala, tako da je u periodu 1975. do 1980. godine izgrađena nedostajuća mreža četverorazrednih i osmorazrednih škola, da je obuhvat školskih obveznika (djece) 1981. godine iznosio 89,3%, stim što je broj četverorazrednih škola na općini u odnosu na prosjek u BiH bio povoljniji, dok je broj osmorazrednih osnovnih škola u odnosu na prosjek u BiH zaostajao.

Značajan rezultat postignut je u izgradnji škola u toku realizacije Programa izgradnje osnovnih škola koji je realiziran na nivou BiH. Postignuto je da korisna površina školskog prostora po učeniku u jednoj smjeni iznosi 5,06 m2, što je u skladu sa kriterijima koji su usvojeni na nivou BiH, da taj prostor mora iznositi 5 do 7 m2 po učeniku. Međutim, problemi su se i dalje pojavljivali u nedostatku pratećih objekata kao što su vodosnabdijevanje, nedostatak fiskulturnih sala, biblioteka i ostali pratećih sadržaja.

Veliki je obim sredstava koncentriran u samopravnoj interesnoj zajednici za osnovno obrazovanje u Gradačcu osamdesetih godina. Na prihodovnoj strani, golema sredstva dodjeljivana su općini Gradačac od strane Republike BiH. Ta sredstava za 1979. godinu iznose 34,8% od ukupno ostvarenih prihoda za osnovno školstvo, a po planu za 1980. godinu 42,3%, iz čega proističe da je preko 1/3 svih troškova (pa i više) u osnovnom obrazovanju u Gradačcu obezbjeđivala Republika BiH.

Drugi „b“ razred iz Zelinje Srednje sa učiteljicom Avrić Spasom udatom Suljkanović školske 1975/76. godine

Na gornjoj fotografiji s lijeva na desno, čuče: Mejasa Ćerimović, Zlata Hedić, Mehmed Tokić, Jasmin Karahmetović, Rabija Subašić, Havka Berbić. Prvi red stoje: Meta Malešak, Hatija Pilaković, Kada Tokić, Hurija Dedić, Asmira Selimović, Hasnija Smajić, Muradifa Begović, Hatidža Subašić, Hajra Hasić. Učenici stoje: Ibrahim Mujanović, Mirzet Nebić, Sifet Avdić, Samid Berbić, Vahid Avdić, Mesud Džinić i Nihad Smajić.

Članovi folklorne sekcije osnovne škole Zelinja Donja s lijeva na desno: Vahida Halilović, Fadil Imširović, Hasnija Džinić, Hazemina Imširović i dr.
Husein Čajić iz Gradačca učitelj u Zelinji Srednjoj zajedno sa sinom

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 176-180, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)

OSNIVANJE NOVIH OSNOVNIH ŠKOLA NA ZELINJSKOM PODRUĆJU I FORMIRANJE OSMOGODIŠNJIH ŠKOLA

4. Narodna osnovna četverorazredna škola Zelinja Donja počela je sa radom 1948. godine

Narodna četverorazredna osnovna škola Zelinja Donja počela je sa radom 6. 1. 1948. godine u prostorijama mekteba u zaseoku Ramići. Učitelj u toj školi bio je Jovan Stefanović, koji i danas živi u Gradačcu u mirovini. Formiran je prvi razred, u kome su se našla razna godišta, jer bilo je dosta djece koja su zakasnila i nisu na vrijeme pošla u osnovnu školu.

Fotokopija korica Razrednice, koju je od 6. januara 1948. godine vodio Jovan Stefanović u kojoj su upisani polaznici prvih razreda (Ia i Ib) u prostorijama mekteba koji je imao samo jednu prostoriju u zaseoku Ramići
Jovan Stefanović, učitelj u NOŠ Zelinja Donja 1948. godine

U prve zarede upisalo se 62 učenika (Ia) i 57 učenika (Ib). Uvjeti rada u početku su bili vrlo slabi, bez školskog namještaja, učila i drugog školskog materijala. To je bio početak rada škole. Na prethodnoj strani vidimo tu prvu Razrednicu škole iz 1948. godine.

U narednoj 1949. godini počela je izgradnja zadružnog doma kada će biti rješavano i pitanje škole, jer je u toj zgradi za potrebe škole korištena jedna prostorija. Već pedesetih godina prošlog stoljeća broj djece dospjele za osnovnu školu naglo se povećao, jer su nove vlasti utvrdile strategiju razvoja u kojoj je obrazovanje dobilo izuzetan značaj, a i u svijesti građana svih naroda koji žive na ovim i širim prostorima sazrela je svijest da obrazovanju djece treba posvetiti najveću pažnju. Ali taj zadatak nije bilo lahko ostvariti. Postajali su ograničavajući faktori zbog kojih se to nije moglo preko noći ostvariti. Ta ograničenja su se ogledala u nedostatku prostora za prijem dospjele djece za školu, nedostatak prosvjetnih radnika (učitelja i nastavnika), kao i nedostatak materijalnih sredstava, jer je nova država FNRJ nikla  na zgarištu Drugog svjetskog rata. Taj probem pratit će oblast osnovnog obrazovanja sve do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, situacija se popravljala iz godine u godinu, obrazovni sistem se ubrzano razvijao.

Od 1947. pa do 1952. godine izgrađeno ja na području sreza Gradačac 11 novih osnovnih škola, a do početka 1965. godine ukupno su izgrađene 24 zgrade za osnovne škole.

5. U Jelovče Selu završen objekat četverorazredne škole 1950. godine, a u Međiđi Gornjoj 1951/52. školske godine

Prema Izvještaju realizacije plana investicija za 1950. godinu, do kraja te godine privedeni su radovi na izgradnji četverorazredne škole u tom selu. U izvještaju konstatira se da je ovaj objekat bio završen do kraja septembra 1950. godine. Prema tome škola u Jelovče selu mogla je početi sa radom u školskoj 1950/51. godini, što se i dogodilo. Škola je bila veličine 152 m². Iste takve škole, po istom projektu tada su sagrađene u Lukavcu kod Gradačca, Ledenicama, Špionici, Skugriću i Blaževcu. Po ovom izvještaju školska zgrada u Međiđi Gornjoj završena je u narednoj 1951/1952. školskoj godini.

6. Od školske 1956/57. godine do 1963/64. u Zelinji Donjoj radi šestorazredna osnovna škola

Početkom 1956. godine, dakle nakon 10 godina znatno se osjećao napredak u razvoju osnovnog obrazovanja na području Zelinje Donje. Tada, odnosno u periodu od šk. 1956/57. godine do 1963/64. radi šestorazredna osnovna škola. Dužnost upravitelja te škole obavlja nastavnik Dimitrije Kamban. Još uvijek nije bilo uvjeta za organiziranje pune osmogodišnje škole što se može sagledati iz mjesečnog izvještaja o stanju, radu i polasku učenika u školu. Narodna osnovna škola Zelinja Donja je pri Narodnom odboru opštine Srnice a u sastavu sreza Brčko. Iz voga izvještaja možemo sagledati koliki je bio broj učenika i koliko je formirano razreda, te koliki je bio ukupan broj učenika po spolnoj strukturi, kao i koliki je bio broj učitelja.

         Hronologija razvoja škole u Zelinji Donjoj vezana je za sijedeće datume: od školske 1964/65. škola je osmorazredna, a direktor škole je Dimitrije Kamban, a školske 1965/66. godine završava prva generacija osmogodišnju školu.

         Godine 1963. započinje izgradnja nove zgrade osmogodišnje škole u Zelinji Donjoj u kojoj se i sada odvija nastava sa devetogodišnjim osnovnim obrazovanjem.

         U perodu od 1965. do 1970. godine u VII i VIII razredu nastavu su predavali slijedeći nastavnici:

Školska 1965/66. godina (u VII razredu):

Red. brojPrezime i imePredmet
1.Mitić MilicaSH jezik
2.Koričoičić JelenaFizika
3.Kuzmanović SavoHemija
4.Kuzmanović SavoBiologija
5.Mahmutović MehmedalijaMatematika
6.Koričoičić JelenaOpšte-tehn. obraz.
7.Kamban JovankaGeografija
8.Alić AlijaIstorija
9.Mitić MilicaRuski jezik
10.Kamban DimitrijeFiz. i zdr. obrazovanje
11.Koričoičić JelenaLikovno vaspitanje
12.Koričoičić JulijanaMuzičko vaspitanje
13.Kamban JovankaDomaćinstvo

         Školska 1966/67. godina (u VII razredu):

Red. brojPrezime i imePredmet
1.Mitić MilicaSH jezik
2.Petković MilicaFizika
3.Kuzmanović SavoHemija
4.Kuzmanović SavoBiologija
5.Petković MilicaMatematika
 Opšte-tehn. obraz.
6.Kamban JovankaGeografija
7.Alić AlijaIstorija
8.Mitić MilicaRuski jezik
9.Šehić OmerFiz. i zdr. obrazovanje
10.Kamban JovankaLikovno vaspitanje
11.Putniković RužicaMuzičko vaspitanje
12.Putniković RužicaDomaćinstvo

Školska 1967/68. godina (u VII razredu):

Red. brojPrezime i imePredmet
1.Velimirović SlobodanSH jezik
2.Gluščević MilijaFizika
3.Kuzmanović SavoHemija
4.Kuzmanović SavoBiologija
5.Gluščević MilijaMatematika
6.Velimirović SlobodanOpšte-tehn. obraz.
7.Kamban JovankaGeografija
8.Kovačević MilanIstorija
9.Kovačević MilanRuski jezik
10. Fiz. i zdr. obrazovanje
11.Tokić SafetLikovno vaspitanje
12.Kuzmanović RužicaMuzičko vaspitanje
13.Kamban JovankaDomaćinstvo

Školska 1969/70. godina (u VIII razredu):

Red. brojPrezime i imePredmet
1.Jovanović MirjanaSH jezik
2.Pašalić SejfoFizika
3.Omeragić HasibHemija
4.Omeragić HasibBiologija
5.Kandić ŽivoradMatematika
6.Pašalić SejfoOpšte-tehn. obraz.
8.Jović MalinaIstorija
9.Kurešepi RamizRuski jezik
10.KandićŽivoradFiz. i zdr. obrazovanje
11.Kurešepi RamizLikovno vaspitanje
12.Kuzmanović RužicaMuzičko vaspitanje
13.Kamban JovankaDomaćinstvo
14.Jovanović MalinaOsnovi socijal. morala
Prva strana (fotokopija) Izvještaja o stanju, radu i polasku u školu od 16.1.1956. godine
Druga strana (fotokopija) Izvještaja o stanju, radu i polasku u školu u Zelinji Donjoj od 16.1.1956. godine

Iz gornjeg mjesečnog izvještaja vidimo da je Narodnu osnovnu školu Zelinja Donja početkom 1956. godine pohađalo 162 učenika i to po razredima: prvi razred 32 učenika, drugi razred 29 učenika, treći razred 21 učenik, četvrti razred 20 učenika, peti razred 35 učenika i šesti razred 25 učenika. U školi je bilo ukupno 162 učenika od čega 95 muškog spola i 67 ženskog spola. Škola je imala 3 učionice, 6 odjeljenja i 3 nastavnika. U školi su radila 3 učitelja. Nedostajalo je učila, pisaćeg pribora i udžbenika. Određen broj učenika neuredno je pohađao nastavu. U nastavničkoj biblioteci bila je 91 knjiga. Iz nedovoljno čitljivog potpisa upravitelj škole bio je A. Mitrović.

         Iz pregleda vidimo da je u petom razredu bilo upisano 30 učenika i to 18. muškog spola i 12 ženskog. Razrednica počinje sa upisanim učenicima V razreda: Arnautović (Ibrahim) Alija rođen u Rajskoj, Berbić (Halil) Ibrahim rođen u Zelinji Srednjoj, Grabovac (Mustafa) Muharem rođen u Jelovče Selu i t.d.

Učenici četvrtog razreda osnovne škole Jasenica 1971. godine sa učiteljima Ševalom Perić i Žarkom Perić sa njihovim sinom Petrom. Na fotografiji su učenici, prvi red s lijeva na desno: Šefik Numanović, Julka Vuković, Fahrudin Kujraković, Abida Ibrahimović, Cvijan Vuković, Šahzija Hodžić, Fahro Hodžić. Stoje: Rahima Hodžić, Safija Hodžić, Ramiza Ćehić, Stana Tešić, Julka Tešić, Hata Selimović i Mara Malinović
Fotokopija Razrednice za V razred Narodne osnovne škole u Zelinji Donjoj za godinu 1956/57. kada je formirana šestorazredna osnovna škola. Razredni učitelj je Dimitrije Kamban
Razrednica za VI razred Narodne osnovne škole Zelinja Donja za školsku godinu 1957/58. U šesti razred upisano je svega 15 učenika i to 9 muškog spola i 6 ženskog. Razredni učitelj je Dimitrije Kamban
Stari školski objekat u Jelovče Selu. Ova škola počela je sa radom šk. 1950/51. godine. Stoje ispred objekta nastavnik Mehmed Selimović i Velija Kukuruz pomoćni radnik
Učitelj Fahrudin Kavazović sa Ic i IIIe razredom u školi Jelovče Selo
Natavnik Fahrudin Kavazović sa Ic i IIIc i IIc i IV c razredom prije otvaranja obnovljene škole u Jelovče Selu
Nastavnik Mehmed Selimović sa učenicima IIc i IVc razreda Jelovče Selo
Galib Selimović u prisustvu izvođača radova „Interinvest“ iz Gradačca

Objekat škole u Jelovče Selu nakon obnove. Prisutan je i gospodin DE LA PIERRE , Musa Djedović i Nusreta

U 1959. godini nastava u osnovnim četverorazrednim i šestorazrednim školama na zeljinskom području odvijala se po slijedećem rasporedu:

  Mjesto  Prezime i ime učitelja ili nastavnika  Nastavu izvodi u odjeljenjima
JasenicaDervišević AlijaDva komb. I-III, II-IV
Jelovče SeloKaluđerović BrankoDva čista, II-IV
Jelovče SeloKaluđerović AngelinaDva čista, I-III
Međiđa DonjaOtović MilivojeDva čista, III-IV
Međiđa DonjaOtović ZorkaDva čista, I-II
Međiđa GornjaĐuričković JagošDva čista, II-IV
Neđiđa GornjaĐuričković MilicaDva čista, I-III
Zelinja DonjaPetković BogićDva čista, IV-VI
Zelinja DonjaPetković MilankaDva čista, I-III
Zelinja DonjaSijerčić JusufDva čista, II-V
Zelinja GornjaMandić SrećkoDva komb. I-III, II-IV
Zelinja SrednjaKamban DimitrijeDva čista, I-III
Zelinja SrednjaKamban JovankaDva čista, II-IV

Iako su učinjeni krupni napori u razvoju osnovnog obrazovanja, opći nivo materijalnih uvjeta u školama imao je niz slabosti, o čemu u svom izvještaju za školsku 1959/60. godinu, piše šef otsjeka za prosvjetu NOO Gradačac Ivo Ungaro. „U skoro svim školama drvenarija nije ofarbana, tako da su naročito vanjski dijelovi prozora koji su izloženi kiši natruli, a stakla i okviri su skloni padu. Ni jedan prozor ne može se dobro zatvoriti, te se učiona ne može ni zagrijavati jer je promaja”.

U 1964. godini je veoma teška situacija u organiziranju osnovnog obrazovanja, bez obzira na velike rezultate koji su iz godine u godinu postizani. Te godine na općini je ostalo 62 djece koja nisu mogla biti upisana u prvi razred osnovne škole, u prvom redu zbog nedostatka prostora. Od značaja je radi uvida u situaciju koja je vladala u obrazovnom sistemu u tom periodu na općini istaći podatke da je 1965. godine četvrte razrede osnovne škole završilo 1.048 učenika, a nastavak školovanja u petim razredima moglo je nastaviti samo 390 učenika, što znači da 62,8% djece nije moglo nastaviti školovanje. Takva situacija je bila u prethodnoj 1964. godini, kada je četvrte razrede završilo 1.089 učenika, a u peti razred upisano 375 učenika. Osnovni razlog je bio nedostatak prostora, jer je školska površina ukupno iznosila 5.258 m2  na 6.327 učenika ili 0,83 m2  na jednog učenika, a minimum po tada važećim normama iznosio je 1,5 m2  po jednom učeniku.

Pregledajući Imenik OŠ Zelinja Donja za period od 1951. do 1960. godine može se uočiti da je od 1948. godine otvorena škola i u Zelinji Donjoj, te da ona od 1957. godine radi kao šestorazredna i da time postaje centralna škola za šire područje. Školu pohađaju učenici iz Zelinja Donje, Zelinja Srednje, Jelovče Sela, Jasenice, Međiđe Donje. Imenik sadrži 572 polaznika, a zaključen je sa 1.9.1960. godine i ovjerava ga upravitelj škole Kamban Dimitrije. Na okruglom štambilju napisano je: NARODNA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA, NARODNA OSNOVNA ŠKOLA ZELINJA DONJA, OPŠTINA SRNICE, SREZ BRČKO.

Fotokopija sa posljednje strane Glavnog imenika za period 1951-1960. kojeg potpisuje upravitelj škole Kamban Dimitrije, koji je tada bio premješten iz Zelinje Srednje u Zelinju Donju
Učenici prvog razreda u Zelinji Donjoj, školske 1967/68. godine sa učiteljicom Ružicom Kuzmanović
Razrednica za VI razred za školsku 1959/60. godinu Narodne osnovne škole Zelinja Donja

Šesti razred pohađalo je 28 učenika od kojih 22 muškog i 6 žensko spola. Između ostalih šesti razred pohađali su Alić (Hadžib) Rasema, Alić (Agan) Fahrudin, Vejzović (Began) Rešid, Vilić (Hasan) Hanifa i drugi.

U školskoj 1963/64. godinu broj učenika osnovnih škola na općini povećao se na 6.156 učenika ili za 549 novih učenika u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, ipak, te godine nije se moglo upisati u prve razrede 86 učenika na području Zelinje Donje, Kambera i Tramošnice Gornje, radi nedostatka učioničkog prostora. Najteža situacija u vezi sa obuhvatom djece osnovnim obrazovanjem bila je u školi u Kamberima.

7. Godine 1964. osnovna škola „6. april“ Zelinja Donja prerasla iz šestorazredne osnovne školu u osmogodišnju

Značajno je napomenuti da je 12.9.1964. godine osnovna škola „6. april“ Zelinja Donja prerasla iz šestorazredne osnovne škole u osmogodišnju, što je od historijskog značaja za građane šireg zeljinskog područja.

Prve generacije učenika koji su završili osmogodišnju školu 1966., 1967., i 1968. godine potrebno je da ovdje posebno istaknemo:

R/bPrva generacija završila 1966.Druga generacija završila 1967.Treća generacija završila 1968.
1.Muharem I. AlićKada H. AlićSenija M. Alić
2.Senahid R. BiberkićJovica J. BabićIsmet I. Alić
3.Halid H. BiberkićBajro A. DurakovićSadik R. Hojnić
4.Petar J. BabićSmail M. IbrahimovićIsmet R. Mujanović
5.Agan J. DurakovićOsman H. KavazovićMuhamed O. Čandić
6.Dragoslav C. DraganovićIbrahim R. MrkonjićNikola S. Đokić
7.Faruk O. KavazovićRamiz H. MešanovićMersed H. Mahmutović
8.Isak E. KavazovićEsad E. MujkanovićSofija L. Nikić
9.Vejsil I. MemićAhmet M. IbrahimovićAnđa M. Petrović
10.Vojin Đ. NikolićCvijeta N. PerićCvijan P. Radić
11.Blagoje I. NikolićKojo D. RistićKosta S. Radić
12.Alija R. HamidovićMuharem H. SelimovićAlija Đ. Sinanović
13.Mujo R. DerviševićFahrudin Đ. SinanovićHusein I. Hasić
14.Halil M. DžinićMehmed I. SuljkanovićMehmedalija J. Imširović
15.Fatima R. HojnićHusein H. SinanovićFadil O. Kavazović
16.Numan I. SubašićHusein M. TokićMersim I. Mešić
17.Milivoje I. StajićIbrahim H. VilićOsman O. Šahdanović
18.Adem M. ŠahdanovićFahrudin E. TokićTrivko M. Kovačević
19.Osman O. ŠaldićAlija A. Dervišević
20.Zaim Z. Suljkanović
21.Mehmedalija H. Taletović
22.Fadil H. Udvinčić

         Razrednik prve generacije koja je završila osmogodišnju školu 1966. godine bio je Savo Kuzmanović, druge generacije razrednik je bila Milica Mitić, a treće generacije koja je završila osmogodišnju školu 1968. godine razrednik je bio Alija Alić.

Kada analiziramo spolnu strukturu učenika koji su završili osmogodišnju školu u navedene tri godine, onda uočavamo da je vrlo malo učenika ženskog spola zavrilo osmogodišnju školu: u prvoj generaciji svega dvije učenice, u drugoj generaciji također dvije učenice i u trećoj generaciji 4 učenice. Po porijeklu učenici su bili iz svih 6 područnih škola, a 1966. godine po jedan učenik iz Špionice i jedan iz Amajlija kod Bijeljine, a 1968. godine jedan učenik iz Sokoca.

U školskoj 1969/70. godini dovršen je proces centralizacije škola, pa su svi polaznici osnovnih škola obuhvaćeni u 7 integriranih osmogodišnjih škola. U toj školskoj godini u školama na općini Gradačac radilo je 208 prosvjetnih radnika i 51 pomoćno-tehnički radnik.

Zapisnik sa sjednice Savjeta škole od 12.9.1964. godine na kojoj je za direktora osmogodišnje škole izabran Dimitrije Kamban. Predsjednik savjeta škole bio je Smajo Osmanlić, a zapisničar Ago Džidić
  R/b  Naziv školeBroj prosvjetnih radnika  Broj pomoćnog osoblja
1.OŠ “6. april” Zelinja Donja289

S obzirom da je u školskoj 1969/70. godini dostignut jedan zavidan nivo povećanja broja učenika i prosvjetnih radnika, a postignut viši kvalitet organizacije školske mreže istaknut ćemo gravitirajuća područja centralnih osnovnih škola i prosvjetne radnike koji su radili u tim školama. Ovdje donosimo podatke za osnovnu školu „6. april“ Zelinja Donja.

Osnovna škola  “6. april” Zelinja Donja obuhvata područje Zelinje Donje, Zelinje Gornje, Zelinje Srednje, Međiđe Donje, Međiđe Gornje, Jasenice i Jelovče Sela. U toj školi radili su prosvjetni radnici:

  • Kamban Dimitrije upravitelj, Dervišević Alija sekretar, Jovanović Mirjana nastavnik, Kandić Živorad nastavnik, Kurešepi Ramiz nastavnik, Jović Malina nastavnik, Omeragić Hasib nastavnik, Pašalić Sejfo apsolvent, Kuzmanović Ružica učitelj, Kamban Jovanka učitelj, Mahmutović Mehmedalija učitelj, Gluščević Svetlana učitelj, Babić Jovo učitelj, Zukić Ismet učitelj, Čajić Husein učitelj, Alić Alija učitelj, Draganović Stojan učitelj, Draganović Petra učitelj, Nunić Hajrudin učitelj, Tokić Esma učitelj, Ibrahimović Fadil učitelj, Kevrić Abid učitelj, Perić Žarko učitelj, Miljković Milomir učitelj, Miljković Radojka učitelj, Pavić Milan učitelj i Šehić Omer učitelj.
  •  

Na slijedećoj strani vidimo jednu od dragocijenih fotografija iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća na kojoj vidimo učenike VII razreda, sa razrednicom.

Generacija učenika kojoj je u V razredu zazvonilo prvo zvono u novom školskom objektu. Sa njima vidimo i njihovu razrednicu Mirjanu Jovanović-Avguštin. Ovaj snimak nastao 1969/70. godine

Na gornjoj fotografiji su učenici, stoje slijeva na desno: Bahrija Udvinčić, Rasim Udvinčić, Muharem Berbić, Ekrem Suljkanović, Fehim Džinić, Muharem Spahić, Alija Sinanović, Ramiz Karić, Mehmedalija Karić, Bahrija Subašić, Jusuf Jahić, Mehmedalija Smajić, Ahmet Šaldić i razrednica Jovanović. Sjede slijeva na desno: Rasim Biberkić, Petar Kovačević, Vehid Hasić, Esad Osmanović, Safet Subašić, Osman Vilić, Redžo Osmić, Mustafa Šaldić, Faruk Taletović, Fahrudin Kavazović, Irfan Djedović, Halil Sinanović, Himzo Osmanlić, Hamdija Gadžić, Esad Mahmutović, Razim Hojnić, leži: Samid Mujanović.

Pozitivan napredak u obezbjeđenju stručnih kadrova učinjen je u radu škole u Zelinji Donjoj 1969., u kojoj samo prije godinu dana nije bilo ni jednog stručnog nastavnika za predmetnu nastavu, dok je u školskoj 1969/70. godinu već bilo 5 diplomiranih nastavnika i jedan apsolvent kojeg je škola stipendirala. Ocjena je da je do pada uspjeha učenika u školi dolazilo i zbog nedovoljnog “pedagoškog djelovanja nastavnika i rukovodilaca škola na učenike” što se smatra vrlo opasnim. Zaključeno je “da se pozovu sve škole, Narodni univerzitet, organi za prosvjetu i kulturne i stručne službe, da posvete posebnu pažnju unapređenju uslova za rad s ciljem podizanja kvaliteta nastave, obrazovanja i vaspitanja, jer je to od izuzetnog značaja za razvoj obrazovnog sistema i vrijednosti nastave i njenih efekata, a posebno za opće i stručno obrazovanje mlade generacije”. Početak školske 1972/73. godine bio je uobijčajen, od 1.9., kao i svake godine. U organizacionom smislu nije bilo promjena. “ Na području općine u ovoj školskoj godini radi sedam osnovnih škola (osmogodišnjih)“.

U ovoj školskoj godini u osnovne škole upisano je 7.662 učenika od čega u prva četiri razreda 5.083, a od petog do osmog razreda 2.579 učenika.

         Ovdje donosimo podatke za osnovnu školu „6. april“ Zelinja Donja:

a) od prvog do četvrtog razreda;

Po broju učenika koji su upisali osmi razred u odnosu na broj učenika u prvom razredu bila je najlošija situacija u osnovnoj školi “6.april” Zelinja Donja od svega 10%. Što se tiče školskog prostora bila je zadovoljavajuća situacija u osnovnoj školi u Zelinji Donjoj. U to vrijeme što se tiče prostora u četverorazrednim školama teška situacija je bila u Jasenici.

Obuhvat djece punom osnovnom školom u 1973. godini (djeca od 11 – 15 godina) iznosi 56%, dok je u BiH taj prosjek 70%. Iz ovih pokazatelja se zaista vidi još uvijek drastično zaostajanje na našem području u obuhvatu dospjele generacije za školovanje. U tom periodu samo je jedna općina u BiH bila slabija od općine Gradačac, a to je općina Cazin, koja je imala nešto manji obuhvat djece osmogodišnjim školovanjem od Gradačca. „To znači da smo se u obuhvatu djece osmogodišnjim školovanjem nalazili, negdje na dnu ljestvice, sa još nekoliko općina u Jugoslaviji”

.

U školskoj 1972/73. godini još uvijek ni jedna škola na općini osim škole u Pelagićevu nije bila u stanju primiti u pete razrede sve učenike koji su završili četvrti razred. Razlog je i dalje nedostatak školskog prostora i drugih potreba materijalne naravi. Zbog ovih razloga, dakle nedostatka školskog prostora kao limitirajućeg faktora za obuhvat djece punom osnovnom školom, kao imperativ postavio se zadatak izgradnje novih školskih objekata do 1980. godine, a to je bila u programu izgradnja novih osmogodišnjih škola u Srnicama, Kamberima, Tramošnici, Međiđi Donjoj, te četverorazrednih škola u Kerepu, Novalićima, Jasenici, Tramošnici Gornjoj, Kukuruzima i Avramovini. Zatim dogradnja četverorazrednih škola u Blaževcu, Biberovom Polju, Zelinji Donjoj i Orlovom Polju. Izgradnjom tih objekata dobile bi se 53 nove učionice, 4 fiskulturne sale i ostale prostorije sa ukupnom građevinskom površinom od 8.850 m2.

Rješavanja stambenih problema prosvjetnih radnika bila su različita po pojedinim školama. Jedan broj njih je stanovao u društvenim stanovima, jedan broj je imao svoje vlastite kuće, ali veliki broj su bili podstanari te plaćali pozamašne najamnine iz svojih ličnih dohodaka, čime su ti prosvjetni radnici bili  neravnopravni u odnosu na kolege koji su imali društvene stanove.

Jedan od izraženih problema obrazovnog procesa, koji ima svoje socijalne, psihološke, pa i ekonomske dimenzije jeste prolaznost učenika, odnosno procenat ponavljača u odnosu na ukupan broj učenika. Zabilježeno je da je na općini u školskoj 1972/73. godinu 689 učenika ponavljalo razred, što je 9,37% od ukupnog broja učenika. Takva situacija je bila te školske godine, inače prosječno razred ponavlja između 700 i 800 učenika, što je bilo jako zabrinjavajuće, jer upravo ti đaci zauzimaju punih 12 učionica sa radom u dvije smjene.

Računica je bila poznata, na ponavljače se troši 8% ukupnih sredstava namijenjenih za osnovno obrazovanje, pa je to zaista bio golemi problem. U nekim sredinama više, u nekima manje i sami roditelji su doprinosili da im djeca ne idu na školovanje dalje od četvrtog razreda, objašnjavajući to potrebom za poslovima u kući naročito kod ženske djece. Taj problem bio je izražen posebno na području osnovne škole „6. april“ Zelinja Donja.

Broj djece zaostale u psihofizičkom razvoju u osnovnom obrazovanju na općini zabrinjavao je s razlogom školske i druge nadležne organe u društvenoplitičkoj zajednici. U školskoj 1973/74. godini vrši se kategorizacija učenika pa je na općini takvih učenika bilo 150. „Negdje se ova djeca zadržavaju u prvom razredu i po 5 godina”. Broj prosvjetnih radnika u osnovnim školama na općini Gradačac u školskoj 1972/73. godini iznosio je 246 lica od čega 77 nastavnika, 155 učitelja, 4 stručna učitelja i 10 lica bez potrebne pedagoške spreme, odnosno to su bili studenti-apsolventi.

Promjene koje su nastale u školskoj 1973/74. godini na području općine Gradačac prema izvještajima od strane osnovnih škola ukazuju na dalje povećanje ukupnog broja obuhvaćenih učenika na broj od 8.485 što je u odnosu na 1972/73. godinu više za 823 učenika, iako se smanjio broj upisanih učenika u prvi razred u odnosu na prethodnu školsku godinu za 52 učenika. Povećanje broja učenika proističe iz razloga što se povećava broj učenika koji nastavljaju školovanje nakon četvrtog razreda. Sa ovom školskom godinom uočava se jedna nova pozitivna pojava, više nema problema da na početku školske godine svi učenici koji su po zakonu obavezni na školovanje i pohađaju osnovnu školu. Više nema potrebe da se vrši pritisak na roditelje radi upisa. Stekli su se uvjeti i sazrelo je saznanje da je osnovno školovanje nužno i korisno za njih i njihovu djecu.Nekima je mališanima škola bila takoreći uz kuću, a neki su morali putovati i preko 18 kilometara.

Ovdje ćemo istaći samo one slučajeve gdje su školski objekti za učenike bili udaljeni više od 5 kilometara:

R/b  Sjedište školeVrsta OŠZaseoci ili uliceUdaljenost  od central. škole km
1Zelinja Donja, OŠ “6. april”: Zelinja G.             –  Međiđa D.Centralna   Područna             Područna    Rijeka, Bogdanovići. Brezovac, Gornja Mahala, Ognjenovac, Srednja Mah., Vidovići. Haskići, Huskići, Šaldići, Cage, Biberkići    8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km 8,5 km

Zakonodavac je dao u nadležnost općinama da svojom odlukom utvrde područja centralnih osnovnih škola. Tom odlukom bi se reguliralo određivanje školskih područja sa kojih su svi učenici obavezni da nastave pohađanje predmetne nastave u centralnoj školi. Zbog toga smo ovdje i naveli ona područja koja su udaljena preko 5 km od centralne škole, jer je u to vrijeme bilo moguće djecu i ne upisivati u školu od 5 do 8 razreda ukoliko nije razriješen problem prevoza učenika. Ali i taj problem je pozitivno rješavan na taj način, da ukoliko nije postojao javni prevoz, da se tada prišlo organizaciji prevoza đaka.

Red. brojGodinaBroj učenika (1 do 8 razred)
1.1976.8.507
2.1977.8.673
3.1978.8.873
4.1979.8.916
5.1980.8.829
Pri osmogodišnjim školama u 1965. godini otvorena su odjeljenja za odrasle između ostalih škola i u Zelinji Donjoj. Obuhvat djece osnovnim obrazovanjem od 1 do 8 razreda na općini u periodu 1976 – 1980. godine bio je slijedeći:

Finansiranje škola osnovnog obrazovanja u poslijeratnom periodu vršeno je na dva različita načina i to od 1945. do 1973. godine putem budžeta sreza, odnosno općine iz posebnog fonda za osnovno obrazovanje i od 1973. godine putem SIZ-a za osnovno obrazovanje, koja je formirana na nivou općine. I u jednom i u drugom periodu Republika BiH učestvovala je sa velikim sredstvima za finansiranje te djelatnosti na općini, jer su budžetski prihodi općine Gradačac zbog nerazvijenosti materijalne osnove bili nedovoljni. Od 1945. godine nakon oslobođenja, Gradačac je imao, kako smo vidjeli, slabo razvijenu djelatnost osnovnog obrazovanja. Počelo se sa 9 četverorazrednih škola, koje su bile oštećene i bez odgovarajućeg namještaja i druge školske opreme.

Međutim, priliv učenika je bio veliki, razumljivo tada samo za razrede od prvog do četvrtog. Zbog toga se u godinama 1947., 1948. i 1949. prišlo u skladu sa skromnim materijalnim mogućnostima izgradnji novih školskih objekata, kao i popravci starih, kako bi se mogla prihvatiti sva djeca koja su prispjela za upis u prvi razred. Do kraja 1949. godine proširena je mreža četverorazrednih škola na 30, čime je trajno organizovana mreža četverorazrednih škola. Sređivanje stanja i stvaranje kakvih – takvih, da kažemo normalnih uvjeta u četverorazrednim školama trajalo je sve do 1953. godine, kada nastupa period „konsolidacije postojećih škola”.

Procenat potpunog obuhvata djece od petog do osmog razreda, na općini Gradačac, odvijao se veoma sporo, a kao glavni uzrok bio je nedostatak učioničkog prostora, nedovoljan broj stručnih kadrova i financijskih sredstava.

Prvi razred osnovne škole u Zelinji Donjoj školske 1973/74. godine, sa učiteljicom . Na fotografiji su, s lijeva na desno: Jusuf Terzić, Sifet Ćorić, Faruk Šaldić, Senad Taletović, Izudin Džekić, Sadik Dervišević, Mehmed Mujanović, Redžo Dervišević, Edhem Hodžić, Nevres Ćorić, Meho Mehić, Fahrudin Baturić, Aiša Ćibrić, Zejneba Ćorić, Zineta Mujanović, Jasmina Šahdanović, Fadila Osmanlić, RADA TRICA učiteljica, Razija Kujraković, Sabaheta Šaldić, Umihana Selimović, Zineta Mehić, Ramiza Hojnić, Mejra Selimović, Mejasa Kujraković, Hazima Hojnić i Šahzija Mujanović

Taj proces se odvijao postepeno, pa je već u školskoj 1969/70. godini procenat obuhvata iznosio je 67,5%, a školske 1979/80. godine 97,2%. Međutim, već sa školskom 1981/82. godinom stvoreni su uvjeti za obuhvat sve djece punim osmorazrednim obrazovanjem.

Prije formiranja općinskog SIZ-a za osnovno obrazovanje od 1967. do 1973. godine postojala je Međuopćinska zajednica za osnovno obrazovanje sa sjedištem u Bosanskom Šamcu u koju je bilo uključeno pet posavskih općina (Gradačac, Modriča, Odžak, Bosanski Šamac i Orašje). To je bio jedan prelazni period u kome je ispoljeno niz teškoća u obezbjeđenju potrebnih sredstava, još uvijek putem fondovskih sredstava. Za ovaj period, pozitivno je to, što je došlo do veće solidarnosti među općinama u raspodjeli ukupno obezbijeđenih sredstava. Međutim, pravi pozitivni preporod u ovoj oblasti učinjen je od vremena formiranja Općinskog SIZ-a za osnovno obrazovanje, aprila 1973. godine sa sjedištem u Gradačcu. U deceniji koja slijedi, učinjeno je zaista mnogo za razvoj ove oblasti. U ovom periodu izgrađene su brojne nove zgrade školskih objekata kao i adaptirane stare.

Podignute su nove centralne škole u Gradačcu, Pelagićevu, Srnicama, Zelinji Donjoj, Tramošnici, Kamberima, a područne u Rajskoj i Međiđi Donjoj, kao kompletne osmorazredne škole, dok su kao nove četverorazredne škole izgrađene u Novalićima, Kerepu, Jasenici, Krčevini, a adaptirane u Međiđi Gornjoj i Turiću. Bilansa je bila za svaku pohvalu, izgrađeno je 5 fiskulturnih sala u sastavu centralnih škola. Ukupno novoizgrađena površina iznosi 17.792 m2  bruto građevinske površine učeničkog i ostalog prostora, što pretvoreno u učionice iznosi 103 nove učionice.

U ovom relativno kratkom periodu, pored školskih objekata izgrađeno je i 40 stanova za potrebe prosvjetnih radnika u osnovnim školama. Izvori sredstava za izgradnju ovih objekata bili su: sredstva Republike, budžeta općine Gradačac, SIZ-a za osnovno obrazovanje kao i sredstva građana u vidu mjesnog samodoprinosa.

Početkom 1978. godine organizacije osnovnog obrazovanja formirale su jedinstvenu radnu organizaciju na općini u koju je kao posebna jedinica uključeno i Dječije obdanište „Angela Kunce”. Kao razlozi za takav korak isticani su: formiranje jedinstvene radne zajednice za administrativno stručne poslove, zatim jedinstvena aktivnost, počev od upisa učenika do izrade programa obrazovno – vaspitnog procesa, objedinjavanje javne i kulturne djelatnosti škola, pružanje pravne i druge stručne pomoći školama sa jednog mjesta, mogućnost raspoređivanja radnika iz jedne škole u drugu. Na nivou radne organizacije izlazio je „Informativni bilten”.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 143-176, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)

U ZELINJI SREDNJOJ CENTAR OSNOVNOG OBRAZOVANJA I OD 1945-1948.

1. Stanje u osnovnom školstvu 1945. godine

Nakon završetka Drugog svjetskog rata mreža škola u BiH se naglo širi, povećava se broj škola, učitelja, đaka iako je školstvo u toku rata pretrpilo ogromna razaranja, kao i ostale djelatnosti. U školskoj 1945. godini na okrugu Tuzla bile su 142 osnovne škole sa 251 učiteljem i 22.290 đaka. Od toga se startalo u razvoju osnovnog obrazovanja na našoj regiji.

Izgradnja novih školskih objekata poslije Drugog svjetskog rata, bila je preduslov za stvaranje osnovnih predpostavki za veći obuhvat djece osnovnim školovanjem. U 1945. godini bio je mali broj osnovnih škola na gradačačkom području. Međutim, od 1945. do 1956. godine izgrađene su 22 nove osnovne škole, dakle preko tri puta više nego što ih je zatečeno 1945. godine. Istina, bez obzira na ubrzanu izgradnju novih škola, prostora nije bilo dovoljno pa je do 1956. godine 9 škola radilo u privatnim zgradama.

Kako smo istakli, startalo se sa preko 80% nepismenog stanovništva, a svega 900 učenika na našem području je te 1945. godine, pohađalo osnovne škole, u kojima je bilo zaposleno svega 20 prosvjetnih radnika.

Zbog toga je razumljivo, da su organi vlasti morali posvetiti veliku pažnju pitanjima prosvjete i obrazovanja. Bilo je nedovoljno materijalnih sredstava, opreme i učila u već postojećim školama, koje su inače u toku rata, u velikoj mjeri bile uništene. Jedan od najvećih zadataka bio je kako obezbijediti sredstva za školovanje kao i nagrađivanje prosvjetnih radnika. Zbog toga su se iz budžeta sreza morala izdvajati velika sredstva za te namjene i to preko 40% od ukupnog budžeta.

         2. Osnovna škola Zelinja Srednja nakon 1945. godine

         Prva generacija đaka osnovne škole Zelinja Srednja nakon završetka Drugog svjetskog rata upisala se u nastavak školovanja u prvi razred u jesen 1945. godine, tačnije 10. oktobra 1945. godine. Međutim, prva generacija završenih osnovaca završit će IV razred u julu 1947. godine, jer je najveći broj njih završio prvi i drugi razred tokom Drugog svjetskog rata. Zbog ratnih događanja u toj prvoj generaciji susrest će se više godišta od 1930 do 1934. godišta (pet generacija). Ta generacija je prvi i drugi razred završila 1942. i 1943. godine, jer škola nije radila 1944. i prvo polugodište 1945. godine. U to vrijeme još uvijek trajao je rat. Punu četverorazrednu školu u julu 1947. godine završili su slijedeći učenici:

Četvrti razred prema podacima iz Matične knjige za 1947. godinu sa odličnim uspjehom završilo je 4 učenika i to učenici pod rednim brojevima 8, 10, 14 i 17. Polaznici četvrtog razreda bili su iz: Zelinje Donje, Zelinje Gornje i Međiđe Gornje. U ovom razredu od 22 đaka nije bila ni jedna polaznica ženskog spola. Po godinama uzrasta bilo je sa 13 godina 3 đaka, sa 14 godina 9 i sa 15. godina 10 đaka. Generaciju je izvela učiteljica Božica Radić.

         Nakon što je 1947. godine osnovnu četverorazrednu školu završila navedena generacija đaka, nastavljeno je školovanje djece čiji upis u prvi razred je vezan za početak školske 1945/46. godine. Mnoga djeca su odustala od školovanja, za što odgovornost snose njihovi roditelji i tadašnje vlasti iako im za uložene napore u obrazovanju djece s obzirom na raniji period treba odati puno priznanje. To ćemo popratiti sa slijedećim spiskom učenika i završenim razredima ove škole.

         U prvi razred 1946/47. godinu upisuje se učenika i to 29 muškog i 7 ženskog spola. Zanimljivo je da se već u drugom razredu školske 1946/47. godine spolna struktura poboljašava pa drugi razred pohađa ukupno 59 đaka od čega 43 muškog spola, a 16 ženskog. Broj upisanih učenika varira, tako prema razrednici u III razred školske 1947/48. godinu upisano 37 učenika od čega 25 muških i 13 ženskih.

Matična knjiga iz koje smo crpili podatke u gornjoj tabeli sadrži 576 registriranih đaka osnovne škole Zelinja Srednja. Prostor nam ne dozvoljava da evidentiramo sve učenike iz tog perioda, a nije to ni potrebno. Knjiga je zaključena sa 1961. godinom, kada je otvorena nova. U ovom periodu, što se tiče mjesta stanovanja đaka ove škole registrirana su sela: Zelinja Gornja, Zelinja Donja, Zelinja Srpska, Međiđa Donja, Međiđa Gornja, Skipovac. Za djecu Bošnjaka u registar je kao narodnost upisivano: B-H musliman (sa malim „m“, ili musliman neopredjeljen od 1951. godine ili samo neopredjeljen, a vjera islamska).

         3. Iz života i rada škole Zelinja Srednja u prvim godinama poslije rata

         Neki arhivski dokumenti, kao što je djelovodni protokol otkrivaju razne podatke o događajima sa kojima se škola susretala. Ti protokoli sačuvani su za 1947., 1948. i 1949. godinu, pa ćemo u narednom tekstu obratiri pažnju na neka pitanja koja su zanimljiva za naš rad. Protokol je vodila učiteljica Božica Radić – upravitelj škole. Ovdje ćemo iz mnoštva pitanja registrirati samo neka. Korespodencija se odvijala između Sreskog narodnog odbora Gradačac i Narodne osnovne škole Zelinja Srednja.

U Prednjoj tabeli smo naveli samo jedan broj pitanja sa kojima se škola susretala u trogodišnjem periodu 1947. do 1949. godine. U protokolu je registriran daleko veći broj pitanja, ali nismo ocijenili da je potrebno sve nabrajati jer je to nepotrebno a i zauzelo bi značajan dio prostora u ovom radu. Zanimljivo je da su za rasvjetu u domaćinstvima kao i školi korištene karbitne lampe, kao i lampe na petrolej. U tom periodu petrolej za potrebe rasvjete mogao se dobiti u količini od 1 litar mjesečno na jedno domaćinstvo.

         Inače, kada je riječ o raznim kursevima, tečajevima i sl. pored analfabetskih tečajeva u cilju opismenjavanja odraslih, značajana je bila aktivnost i na zdravstvenom prosvjećivanju koje se često odvijalo putem škole, odnosno pri osnovnoj školi. U arhivi škole u Zelinji Srednjoj pronašli smo jedan dokument koji govori o tome, što se vidi iz slijedeće tabele:

Članovi komisije:

  1. Alić Mehmed med. tehničar s.r.
  2. Kamban Dimitrije učitelj s.r.
  3. Ganibegović Mehmed učitelj s.r.

Škola je pismeno obavještavala roditelje o vladanju i uspjehu učenika na polugodištu, što se vidi iz obavijesti koju smo naprijed prezentirali.

Kada se vršilo bilansiranje stanja u školstvu na nivou općine Gradačac 1965. godine, onda je konstatirano “da danas na području općine imamo 39 školskih zgrada, a od toga 7 zgrada ne odgovara za potrebe škole, jer su građene u druge svrhe. U svim školskim zgradama imamo 110 učionica sa 5.285 m2 površine, a u njima se školuje 6.395 učenika. U svim školama na našoj općini radi 158 prosvjetnih radnika i to 108 učitelja, 37 nastavnika i 13 profesora”. Tu je uračunata i gimnazija u Gradačcu.

Da bi se zadovoljile povećane potrebe za učiteljima 1962/63. godine pri gimnaziji u Gradačcu otvorena su dva razreda bijeljinske učiteljske škole, sa ciljem da se smanje troškovi školovanja tih učenika, jer su ti učenici nakon završetka dva razreda u Gradačcu upućivani u Bijeljinu da završe treći i četvrti razred. Tako je 1965. godine u Učiteljskoj školi u Bijeljini bilo 56 đaka iz Gradačca, od kojih je već te godine njih 26 završilo školovanje i našlo zaposlenje u Gradačcu.

Među prvim osnovnim školama koje su građene poslije rata, bile su osnovne škole u Lukavcu, Jelovče Selu, Ledenicama, Špionici i Blaževcu. Izgradnja ovih objekata vršena je 1950/51. godine i njihova veličina bila je 152 m2  pojedinačno, što znači da su građene po jedinstvenom tipskom projektu. Ali ipak i u otežanim uslovima navedeni objekti su završeni do kraja 1950/51. godine.

Uvođenje u osnovnom obrazovanju osmorazrednog školovanja išlo je sporo i mukotrpno. Prva škola na gradačačkoj općini, u kojoj je uvedeno šestogodišnje osnovno školovanje bila je škola u Žabaru Gornjem 1957. godine.

Te godine organizirane su i radničke škole za odrasle u koje su uključeni svi oni koji nisu završili osnovnu školu. Organizator akcije bilo je Općinsko sindikalno vijeće Gradačac, zajedno sa upravom osnovne škole. Sindikati su vodili računa da obezbijede redovan odziv u školu svih polaznika.

Nakon formiranja osnovne osmogodišnje škole u Žabaru Gornjem, formirane su i druge takve škole na općini, pa su u Gradačcu formirane dvije osmogodišnje škola 1958. godine, u Tramošnici Donjoj 1960. godine, u Skugriću Gornjem 1961. godine, Turiću 1959. godine, Kamberima 1959. godine. U 1960. godini kao petogodišnje osnovne škole otpočele su rad osnovne škole Krčevina, Ledenice Gornje, Lukavac Gornji, Sibovac, Hrgovi Donji, Tramošnica Gornja, Skugrić Donji, Ledenice Donje, Tolisa, Biberovo Polje, Slatina Srednja. Formirana je posebna komisija u vezi otvaranja tih škola, koja je bila u sastavu: Hodžić Ahmet učitelj, Kovačević Mehmed učitelj, Vidaković Cvjetoš, Šarić Kočo učitelj i Đulbegović Halid.

Međutim, iako je odluka donešena, osmogodišnje škole nisu se mogle otvoriti u planiranom vremenu zbog nedostatka učioničkog prostora u Krčevini, Tramošnici Gornjoj, Biberovom Polju, Međiđi Donjoj, Zelinji Gornjoj.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 129-143, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)

SMAJO OSMANLIĆ NAJISTAKNUTIJI ANTIFAŠISTA I UČESNIK NOR-A SA OVOG PODRUČJA

6. Smajo Osmanlić najistaknutiji antifašista i učesnik NOB-e sa zeljinskog kraja          Smajo Osmanlić rođen je u Zelinji Donjoj 1919. godine, a osnovnu školu završio je u Zelinji Srednjoj. Uloga Smaje Osmanlića kao istaknutog rukovodioca, borca i organizatora u toku NOB-e na području zeljinskog, gradačačkog, trebavskog pa i područja BiH i šire, veoma je značajna. Ostao je u sjećanju naroda ovoga kraja kao izuzetno hrabar i neustrašiv ratnik-partizan i pri tome posebno pravedan, što mu je stvorilo kod naroda veliki ugled i poštovanje

U ratu je bio na dužnosti zamjenika komandanta bataljona Posavsko-trebavskog partizanskog odreda, a kasnije bio je i komandant Trećeg bataljona u sastavu ovoga odreda. U sastavu toga bataljona bio je i Mehmedalija Tufekčić kao politički komesar. „Iz 3. bataljona Posavskog, odnosno kasnije Posavsko-trebavskog odreda, u 18. hrvatsku brigadu raspoređeni su: Hamid Bahić, za zamjenika komandanta bataljona (poginuo decembra 1944. godine kod Kalesije), Smajo Osmanlić, prvo za komandira čete, a zatim za zamjenika komandanta bataljona, Ivo Domazet, prvo za komandira čete, a zatim za komandanta bataljona (…)“.

Pred kraj rata „Gradačački srez je privremeno podijeljen na 7 opština. Izbori za opštinske narodnooslobodilačke odbore i za Gradski narodnooslobodilački odbor u Gradačcu obavit će se kasnije. Tako je Galib Hamidović izabran za predsjednika  Gradskog narodnooslobodilačkog odbora u Gradačcu, Anđelko Radić za predsjednika Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora u Gornjoj Zelinji, Smajo Osmanlić u Zelinji Donjoj (…).Zatim poslije završetka rata upravnik je Zemljoradničke zadruge u Zelinji Donjoj i ima niz drugih dužnosti. Bio je i određeno vrijeme predsjednik općine Srnice koju su sačinjavala sva gravitirajuća sela. Tada su Gradačac kao općina, pa i općina Srnice bili u sastavu sreza Brčko. Smajo je svoje posljdnje godine života proveo u Gradačcu, u koji je preselio 1964. godine. Cijeneći njegove radne sposobnosti općina Gradačac ga je postavila na čelo Odbora koji je rukovodio izgradnjom asfaltne saobraćajnice Gradačac-Ormanica. Tu dužnost je obavio vrlo odgovorno i uspješno.

Inače, još ranije, zapažena je njegova uspješna uloga u Glavnom odboru za izgradnju pruge normalnog kolosijeka Gradačac – Modriča, u kome je rukovodio alužbom za snabdijevanje i ishranu radnih brigada koje su izvodile radove na igradnji ove pruge. Kakve je sve zasluge imao Smajo Osmanlić u toku NOR-a i poslijeratne socijalističke izgradnje sreza Gradačac i BiH, mogla bi se napisati posebna knjiga u kojoj bi se osvjetlila ličnost i djelo Smaje Osmanlića, koji je relativno rano umro u 55 godini života.

Kada se teško razbolio izrazio je želju da se sahrani i Zelinji Donjoj na porodičnom mezarju, gdje je i sahranjen. Na njegovom posljednjem ispraćaju bilo je više hiljada ljudi, a bili su prisutni i njegovi drugovi iz rata: Mehmedalija Tufekčić, dr. Edhem Čamo, Kemal Halilović i drugi. Smajo je bio izuzetno cijenjen i poštovan u ovom kraju i u čitavoj Posavini. Pored njegovog učešća u antifašističkoj borbi i poslijeratnoj obnovi, nemjerljiv je njegov doprinos i u stvaranju i organiziranju nove vlasti na ovim prostorima.

O učešću u NOB-u u toku Drugog svjetskog rata i o njegovim zaslugama pisano je u više knjiga kao što su: Esad Tihić, Gradačac od 1941. do 1945., zatim u knjizi Posavsko-trebavski NOP odred,od istog autora, kao i drugim publikacijama i knjigama.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 122-126, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)

U ZELINJI DONJOJ, 1943. GODINE OSTAVLJENI SU I SPAŠENI TEŠKI RANJENICI PARTIZANI 16. VOJVOĐANSKE DIVIZIJE

O humanosti i dobroti Zeljinaca govori i jedan nezaboravan slučaj, koji se zbio krajem 1943. godine upravo u Zelinji Donjoj. Ovaj događaj vezan je za boravak na ovom području u decembru 1943. godine III brigade XVI vojvođanske divizije. O tome je Mehmedalija Tufekčić između ostalog zapisao i slijedeće redove: „Prilikom šeste neprijateljske ofanzive, u decembru mjesecu 1943. godine u Gradačac su ušle njemačke jedinice. Na cijelom ovom području od naših jedinica nalazili su se samo III bataljon Posavsko-trebavskog partizanskog odreda i Treća brigada 16. vojvođanske divizije, koja je bila dobila naređenje da izvrši pokret prema Majevici. Brigada je imala dvadeset i jednog teškog ranjenika (svi na nosilima), koje je morala ostaviti Trećem bataljonu. Nijemci su bili u Gradačcu. Legija Ibrahima Pjanića na sektoru Gračanice i četnici na Trebavi i u Posavini i bataljon se našao u obruču u Donjoj Zelinji. Bili smo prisiljeni da se obratimo za pomoć mještanima sela, te smo pozvali na razgovor izvjestan broj domaćina, njih oko trideset da s njima dogovorimo i potražimo izlaz iz kritične situacije. Otvoreno smo saopštili ljudima da je situacija u kojoj se bataljon nalazi ozbiljna, da se moramo neprestano povlačiti pred nadmoćnijim neprijateljem i manevrisati, a to nam je nemoguće sa ovolikim brojem nosila. Tražili smo od njih da preuzmu ranjenike i da ih sačuvaju dok se situacija na terenu ne rasčisti. Pristali su bez dvoumljenja. I mada je samo dvanaest domaćina, a na sastanku ih je bilo oko 30, uzelo ranjenike, jer je to ovisilo ne samo o dobroj volji, nego i o uslovima (npr. položaj kuće, da li je domaćin raspolagao nekom štalicom ili nastrešnicom na njivi uz šumu itd), svi su oni obećali pomoći u hrani i u svakom drugom pogledu ovim domaćinima koji su primili ranjenike. Oni su to obećali i zaista su tako i radili. Brzo su pripremljene baze u koje će se ranjenici skloniti. Neki domaćini su uzeli po jednog ranjenika, a neki po dvojicu-trojicu, odnijeli su ih u baze i sačuvali sve do jednoga, uprkos pokušajima četnika, koji su na neki način saznali da se u selu krije grupa partizana, da natjeraju seljake na izdaju“. U svoje kuće ranjenike su primili:

                   1. Hasan Šaldić,

                   2. Mustafa Alić,

                   3. Redžo Ćorić,

                   4. Halil Dervišević,

                   5. Mujo Mešanović,

                   6. Omer Okić,

                   7. Hasan Šehić,

                   8. Avdo Selimović,

                   9. Ramo Hasanović,

                   10. Ramo Alić,

                   11. Bajro Ibrahimović,

                   13. Rešid Mujanović.

Oni su uspjeli sačuvati ove teško ranjene ljude – partizane iz Srema sa područja općina Pećinaca, Inđije, Sremske Mitrovice, Laćarka i Dobanovaca. Među ranjenicima je bio i narodni heroj Milan Korica.

         Općina Gradačac zajedno sa mještanima Zelinje Donje je 1973. godine (na tridesetogodišnjicu tog izuzetno humanog događaja iz rata) izgradila i otvorila zdravstvenu ustanovu Spomen ambulantu u Zelinji Donjoj. Tim povodom održan je veliki narodni zbor naroda sa gradačačkog područja sa kulturno-umjetničkim programom i narodnim veseljem.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 120-122, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić.

(NASTAVAK SLIJEDI)

TATJANA LUJIĆ – MIJATOVIĆ KAO DIJETE TOKOM DRUGOG SV. RATA SPAŠENA U ZELINJI DONJOJ

Ramo Selimović zaslužuje da se o njemu u ovom djelu kaže nekoliko rečenica najmanje iz dva razloga: prvo što je kao izuzetno human i hrabar čovjek tokom Drugog svjetskog rata udomio tada dijete – djevojčicu Tatjanu Lujić Mijatović, te u svojoj porodici obezbijedio joj utočište kao svom rođenom djetetu, i drugo što je prilikom izgradnje osmogodišnje škole u Zelinji Donjoj donirao-poklonio najpogodnije i najkvalitetnije zemljište veličine od 6 dunuma na kome je izgrađena ta škola.

         Na ovom mjestu i o jednom i drugom gestu vrijednom pažnje sa dužnim poštovanjem prema Selimoviću pišemo kraći osvrt.

Dakle,Ramo Selimovićostaće u sjećanju ne samo žitelja Zelinje Donje nego i daleko šire. U toku rata (1941-1945) primio je u svoju porodicu tada djevojčicu Tatjanu Ljuić Mijatović koju su partizani morali ostaviti i brinuo se sa svojom porodicom o njoj sve do kraja rata. Kada je šezdesetih godina prošlog stoljeća počela gradnja osmogodišnjke škole u Zelinji Donjoj, bez ustezanja darovao je zemljište od 6 dunuma na kojem je izgrađena osmogodišnja škola.

         Po sjećanju Redže Osmića, direktora osnovne škole „Musa Ćazim Ćatić“ Zelinja Donja, prvi razgovor o potrebi zemljišta za gradnju osmogodišnje škole sa Ramom vodila je delegacija Mjesne zajednice Zelinja Donja. Ovdje parafraziramo tok toga razgovora. Delegacija je posjetila Ramu u njegovoj kući. Razgovor je tekao ovako:

         Ramo se obraća delegaciji sa rtiječima: kako ste djeco, šta vam treba?

         – Pa eto, mi bi smo pravili školu u Zelinji Donjoj.

         – Lijepo bogami!

         – Ali, Ramo, nama treba zemljište. Mi smo došli da tebe pitamo.

         – Neka je, odgovori Ramo.

         – Ramo, nama treba veliki komad zemljišta.

         – Pa dobro. Gledajte da mi ne dirate prozore od kuće – odgovori Ramo.

         Na tome se i završio razgovor. Time je Ramo Selimović darovao potrebno zemljište za izgradnju osmogodišnje škole. Delegacija se zahvalila Rami i sa puno zadovoljstva napustila Raminu kuću.

         4. Tatjana Ljujić Mijatović kao dijete tokom rata spašena u Zelinji Donjoj

         Budući da je Tatjana Ljujić Mijatović kao dijete, sticajem okrutnih ratnih prilika tokom Drugog svjetskog rata bila ostavljena i smještena kod dobrih ljudi u Zelinji Donjoj, koji su je primili i sačuvali kao svoje dijete, ovdje donosimo kraću biografiju Tatjane Ljujić Mijatović.

Tatjana Ljujić Mijatović, rođena je 11. maja 1941. godine u Sarajevu, po nacionalnosti je Srpkinja.

Obrazovanje

Godine 1960-1964., završava studij za zvanje inžinjera poljoprivrednih nauka, Univerziteta u Sarajevu, a 1982. nakon magistarskih studija stekla je diplomu magistra nauka iz oblasti pejzažne arhitekture na Univerzitetu u Beogradu. Godine 1986. odbranila je doktorsku disertaciju na Univerzitetu u Sarajevu.

Profesionalna karijera

Šef Projektnog biroa u preduzeću “Park”, Sarajevo.

Redovni profesor na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu. Gostujući profesor na Fakultetu za mediteranske kulture, Univerziteta u Mostaru. Gostujući profesor na Arhitektonskom fakultetu, odsjek za urbanizam u Sarajevu. Gostujući profesor na “Boku” Univerzitet u Beču. Gostujući profesor na Šumarskom fakultetu u Sarajevu, Univerzitet u Sarajevu.

Prorektor za međunarodnu saradnju Univerziteta u Sarajevu. Rukovodilac je postdiplomskih studija iz oblasti proizvodnje i primjene ukrasnih biljaka. Stručni je saradnik u firmi »Franke« iz oblasti hortikulture, Beč, Austrija. Ekspert iz oblasti hortikulture pri međunarodnoj organizaciji JCSID.

Društvene i stručne aktivnosti.

Prodekan na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu 1987-1989. Poslanik u Skupštini Bosne i Hercegovine 1991-1996. Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1992-1996. Ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim organizacijama u Beču, zadužena za brojne projekte rekonstrukcije razvoja BiH, od 1993.

Zamjenik gradonačelnika Grada Sarajeva 1999-2000. Vijećnik u općini Stari Grad i Gradskom vjeću. Zamjenik predsjedavjućeg Gradskog Vijeća – Grad Sarajevo.

Autor: 23 naučno- istraživačka rada, 11 referata na naučnim skupovima i 57 projekata, studija, elaborata i ekspertiza i tri knjige:

  • ”Proizvodnja cvijeća i ukrasnog bilja”,
  • ”Atlas cvijeća i ukrasnog bilja”,
  • ”Vrtna arhitektura bosanskih avlija kao dio kulturne baštine”.

Govori njemačkim i engleskiim jezikom.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 115-119, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)

UČITELJI U ŠKOLI U ZELINJI SREDNJOJ OD 1941. DO 1943.

2. Učitelji u školi u Zelinji Srednjoj od 1941. do 1943. i rad škole

         Tokom 1941-1945. godine osnovna škola u Zelinji Srednjoj radila je do 1943. godine. Polaznici su završili prvi i drugi razred. Učitelji u tom periodu bili su:

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 114, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)

U ZELINJI SREDNJOJ ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA BORAVIO JE HUSEIN EF. MUJIĆ

1. Boravak u Zelinji Srednjoj hafiza Huseina ef. Mujića

Početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine u Zelinju Srednju došao je na dužnost vjerskog službenika hafiz Husein ef, Mujić, rodom iz sela G. Orahovice kod Gračanice. To je bio vjerski službenik iz koga je zračila posebna dobrota i humani odnos prema stanovništvu. Pored vjerskih dužnosti koje je obavljao na opće zadovoljsvo Zelinje Srednje, gdje se posebno posvećivao i obrazovanju mladih, on je poduzimao i posebne mjere u smirivanju međunacionalnih odnosa između Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Kao vjersko lice bio je obrazovan i posebno svjestan činjenice da će rat završiti i da će ti ljudi različitih vjerskih uvjerenja opet nastaviti da žive jedni pored drugih. U toku Drugog svjetskog rata bio je na strani Antifašističkog pokreta. Ef. Mujić je završio osnovnu školu u svom rodnom mjestu, a Sresku medresu u Gračanici. Nastavio je dalje školovanje u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Godine 1936. završio je hifz. Poklanjao je veliku pažnju svom školovanju pa je vanredno završio studij arapskog jezika i književnosti.

Sabor Islamske zajednice izabrao ga je 1960. godine za glavnog imama Tuzlanske oblasti, a 1975. za muftiju. Spada u red osnivača Udruženja ilmije 1950. godine, a od 1963. do 1966. godine bio je predsjednik toga tijela. Glavni i odgovorni je urednik „Preporoda“ od 1972. do 1975. godine. Godine 1987. izabran je za vrhovnog poglavara Islamske zajednice Jugoslavije.

Ef. Mujić povukao se sa funkcije reis-ul-uleme u oktobru 1989. godine.[1] Hafiz Husein ef. Mujić, boraveći na radu u Zelinji Srednjoj u prvim godinama Drugog svjetskog rata odigrao je vrlo značajnu ulogu na ovom području u razvijanju dobrih i snošljivih odnosa između Bošnjaka i Srba. Stalno je smirivao situaciju kako bi bilo što manje međunacionalnih sukoba, a ostvarivao je saradnju i sa organizatorima Narodno-oslobodilačkog i partizanskog pokreta. U novostvorenoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj čije su postojanje omogućili nacističke vođe Hitler i Musolini, otpočeli su mnogobrojni progoni i hapšenja nedužnih civila, gdje su na udaru posebno bili Židovi, Srbi, Romi i drugi narodi.

O tome imamo zabilježeno: „Najugledniji među vjerskim službenicima koji su imali veće vjersko i opšte obrazovanje a uz to posjedovali znatne moralne kvalitete su hrabro ustajali u odbranu svojih komšija Srba i Jevreja koje je nova vlast protjerivala samo zbog toga što ispovijedaju drugu jednobožačku vjeru. To su u prvom redu Abdulah Moranjak, koji je završio najviši muslimanski univerzitet El Azhar u Kairu i za vrijeme Jugoslavije službovao kao muftija u Skoplju, Kasim Ibrišimović imam matičar u Gradačcu, Mehmed Dajić imam iz Vučkovaca, Husein Mujić koji je tada kao imam službovao u Srednjoj Zelinji, a kasnije u Orahovici i hafiz Uzeir Mehinović iz Gradačca.“ Za vrijeme rata, jedno vrijeme kao učitelj službovao je u Srednjoj i Srpskoj Zelinji i Petar Borota. Kao „jedan od povjerenika kotarske oblasti u Gradačcu bio je i učitelj (…). On je istovremeno bio i saradnik Ozrenskog NOP odreda, a i četnika. Kasnije će postati predsjednik četničkog suda…“. Njegova dvostruka uloga nije dugo trajala, jer se veoma brzo opredjelio za četnički pokret i smatran je pripadnikom neprijateljskih snaga  NOP-a.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 111-113, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)


 

SVE O UČITELJU IBRAHIMU SARAJLIĆU

Ibrahim Sarajlić rođen je u Bihaću 14.6.1869. godine, a umro u Gradačcu 1942. godine gdje je i sahranjen na mezarju Kadić bašča. Potiče iz trgovačke porodice. Otac mu se bavio trgovinom u Bihaću. Porijeklo njegovog oca je iz Sarajeva. Sticajem porodičnih prilika otac mu je iz Sarajeva preselio u Bihać gdje se trajno nastanio. Ibrahim je u Bihaću završio osnovnu školu. Učiteljsku školu završio u Sarajevu, januara 1898. godine. Spada u red prvih generacija učitelja Bošnjaka u BiH. Učiteljska škola u Sarajevu, na temelju „Naredbe Zemaljske vlade počela je sa radom u oktobru 1886. godine (…) radila je zajedno sa osnovnom školom u staroj zgradi na Bendbaši. Godine 1891. škola je preselila u novu zgradu na obali Miljacke“. Sa završenom učiteljskom školom u Sarajevu, Sarajlić je radio kao učiteljski pripravnik, zatim pomoćni učitelj, a od 1900. godine kao definitivni učitelj. Govorio je i pisao vrlodobro njemačkim jezikom. Službena korespodencija između državnih prosvjetnih organa i škole u vrijeme austrougarske odvijala se pored bosanskog jezika i na njemačkom. U penziju je otišao u zvanju učitelja I razreda 1928. godine.

         Iz njegovog dosijea možemo sagledati i materijalni položaj učitelja, visinu plaće i drugih dodataka koje je primao. Tako, dok je službovao u osnovnoj školi u Foči navodi da je imao slijedeća primanja:

Iznos primanja bio mu je od 1.760 Kruna mjesečno. U ukupnom primanju stanarina iznosi 20,45%. Kao učitelj za vrijeme Austro-Ugarske radio je u mnogim mjestima. Učitelji su tada na tu dužnost raspoređivani odlukom Zemaljske vlade u Sarajevu. Tako je učitelj Ibrahim službovao po mnogim mjestima, od kojih ćemo nabrojati: Gračanicu, Nevesinje, Travnik, Foču, Kozarac kod Prijedora, Jezero kod Jajca, Prelovo kod Višegrada, Zelinju Srednju i Gradačac. Za vrijeme službe u Prelovu približavao se Prvi svjetski rat. Škola je tih dana zapaljena, a on je zajedno sa porodicom napustio Prelovo. Poklopilo se vremenski da je u Zelinji Srednjoj bila završena škola, gdje je trebao učitelj, pa je on 1914. godine uz saglasnost Zemaljske vlade u Sarajevu za upravitelja škole raspoređen u tu školu. Nije slučajno da se odlučio za Zelinju, jer dok je bio učitelj u Gračanici upoznao je taj kraj. U Zelinji je uselio u novu školu koja je na spratu imala i stan za smještaj porodice. Imao je pored supruge i dvije kćerke i sina. Kada je otišao u penziju 1928. godine imao je 30 godina učiteljskog staža i 60 godina starosti. Najveći dio službovanja proveo je na gradačačkom području od čega 12 godina u Zelinji Srednjoj (1914-1926), te dvije godine u osnovnoj školi u Gradačcu (1926-1928). Nakon odlaska u penziju do kraja života živi u Zelinji i Gradačcu.

         U dugogodišnjem radu kao učitelj pisao je u nekim školskim glasilima iz mjesta gdje je bio na službi, što se tada tražilo od učitelja. O tome je pisao i Hamdija Kreševljaković, pozivajući se na njegove priloge iz Gračanice o običajima Gračanlija da se prilikom islamskih praznika sastaju pod Lipama u Gračanici. O tome je u više navrata pisao i Gračanički glasnik.

         U privatnom životu bavio se pčelarstvom, voćarstvom i drugom poljoprivrednom proizvodnjom samo za vlastite potrebe. Bio je i lovac. U Zelinji a i u Gradačcu bio je izuzetno cijenjen i poštovan, jer je imao vrlo korektan i dobar odnos sa mještanima. U Gradačac bi iz Zelinje putovao na konju, što je ostalo u sjećanju nekih starijih Gradačačana. U to vrijeme to je bilo normalno, jer nije bilo mnogo prevoznih sredstava na izboru osim konjske zaprege. Kasnije je dio porodice stalno živio u Gradačcu, zajedno sa njim. Mještani su ga zvali efendija Sarajlić.

Zapisnikom kojeg smo prezentirali konstatira se: da je škola izgrađena po planu. Uz školu izgrađena je štala, drvarnica, klozeti koji su čisti i uredni. Škola raspolaže sa 1 stolom, 4 stolice, 1 školskom tablom koju treba ofarbati, 1 umivaonikom, 1 flašom i 2 čaše, 1 lavorom, satom, carskom slikom, podijumom sa 2 vješalice za odjeću, 1 sandukom za drva, 30 stolica (klupa) za djecu. Kod štednjaka i furune trebalo je postaviti plehove, a kod bunara trebalo je ofarbati vrata. Zaključuje se da nastava mora odmah početi, a učitelj Ibrahim Sarajlić može useliti u stan, kojom prilikom su mu uručeni ključevi stana. Ograda školske bašče od 85 m² ograđena je žicom, a ostali dio zatvoren je žiokama. Ovaj zapisnik potpisao je Žerovnik Andreas oberstrassmeister. Na zapisniku je stavljen datum 14.11.1914. godine. Dakle, sve je previđeno do u detalje. Pregledom arhivske građe utvrdili smo da su svi nedostaci otklonjeni, za što su od određenih firmi ispostavljeni računi. U izgradnju škole uloženo je preko 30.000 Kruna.

         Učitelj Sarajlić iako je bio na raspolaganju za početak rada u školi u septembru 1914. godine, radi nekih sitnijih problema nije mogao useliti u stan sve do novembra 1914. godine, kada je i škola počela raditi u tom mjesecu. Bio je prinuđen platiti stanarinu za dva mjeseca, pa u vezi stim podnosi zahtjev Visokoj zemaljskoj vladi u Sarajevu dana 28. novembra 1914. godine da mu se dodijeli naknada za stanarinu za ta dva mjeseca. U vezi stim na narednoj stranici donosimo fotokopiju toga pisma koje je Sarajlić napisao svojeručno. Nije poznato dali mu je taj trošak priznat ili ne, ali imajući u vidu da je to bila pravno uređena država, vjerujemo da je taj zahtjev pozitivno riješen.

U surovim životnim uvjetima Prvog svjetskog rata nije bilo lahko i jednostavno organizirati rad prve Narodne osnovne škole u Zelinji Srednjoj. Ali učitelj Sarajlić imao je veliko iskustvo iz prethodnog perioda radeći u brojnim osnovnim školama u mogim krajevima tadašnje Bosne i Hercegovine. Očito to mu je koristilo da se lakše snađe i da organizira na zadovoljavajući način početak rada ove škole, koja je s obzirom na sastav učenika bila multietnička. Iako u bošnjačkoj sredini školu zajedno pohađaju i djeca iz Zelinje pravoslavne, odnosno kasnije srpske.

         Koja su godišta upisana 1914. godine u prvi razred? Tačnih podataka nemamo, jer do razrednih knjiga iz tog perioda nismo uspjeli doći, jer nisu sačuvane. Ali iz uvida u kasniji period odvijanja nastave kada su se susretala u istom razredu po tri različita godišta, moglo bi se zaključiti da su u školskoj 1914/15. godini u prvi razred bili upisani učenici rođeni 1907. godine, koji su time pravovremeno otpočeli svoje osnovno obrazovanje, ali i učenici starijih godišta, (od 1904. do 1907. godine), jer su bošnjačka djeca prethodno morala pohađati mekteb u trajanju od tri godine.

Narodna osnovna škola u Zelinji konačno je počela sa radom. Međutim, već upisom druge generacije (drugi razred) 1915/16. školske godine ispoljili su se određeni problemi. Škola je imala u prizemlju samo jednu prostoriju-učionicu veličine 80 m² i jedan mali hodnik (učionica nije bila pregrađena na dva dijela kao sada), pa je prostor bio nedovoljan da bi se smjestili svi učenici. Klupe su bile predviđene da u njih može sjesti po tri učenika. Ali pošto je broj učenika bio veći od očekivanog u klupe su sjedala po četiri učenika. S obzirom na upis dva godišta pojavio se odmah problem sa nedovoljnim prostorom. Zbog toga je upravitelj škole Sarajlić odlučio da 1.12.1915. godine uputi pismeni zahtjev Okružnoj oblasti u Tuzli da se izvrši dogradnja (proširenje) prizemlja škole za još dvije prostorije. Time bi svi učenici mogli biti primljeni, a bio bi riješen i problem izvođenja vjeronauke. Naime, pošto su školu pohađali učenici islamske i pravoslavne vjere, ti časovi su održavani posebno za jedne, odnosno druge učenike. Prostora nije bilo pa učenici koji čekaju na red, nisu imali prostorije za boravak, što je bilo vrlo otežano zimi. Pored toga, u prizemlju je bio jedan mali hodnik za prolaz u učionicu i na sprat zgrade, pa nije mogao služiti za čekaonicu. Osim toga, kada bi dolazli roditelji u posjetu školi, ili neke druge službene osobe nisu imale gdje biti primljene, pa je učitelj predlagao da se pored te dvije prostorije dogradi i jedna kancelarija koja bi služila za te namjene.

         Međutim, pošto je Prvi svjetski rat bio u toku, a nastale su i mnoge druge teškoće u Austro-Ugarskoj, taj zahtjev nije bio riješavan, a školski organi su se snalazili kako su znali i umjeli. Do riješavanja toga problema doći će nakon završetka rata i to tek kroz 12 godina kada je 1927. godine za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izgrađena četverorazredna škola u Zelinji Srpskoj, pa djeca iz toga sela nisu morala dolaziti na nastavu u Zelinju Srednju.

Porodično stablo Ibrahima Sarajlića.

U Zelinju Srednju Sarajlić je doselio sa ženom i troje djece: Rasema koja je rođena u Nevesinju 1900., Edhem koji je rođen u Kozarcu 1907., Senija koja je rođena u Jezeru kod Jajca 1910. godine. Prikazujemo prvu i druga generacija (djeca i unuci) sa prikazanim ženidbenim vezama u prvoj generaciji. Njegovi unuci i unuke iz drugog braka rođeni su u Zelinji osim Enese i Esme koje su rođene u Gradačcu. Brojni potomci ove porodice žive u BiH i drugim državama.

U razvoju školstva išlo se oprezno i relativno sporo, ali unošene su u programe nastave i nove metode vezane za savremenu proizvodnju. U cilju bržeg razvoja poljoprivrede u školama su organizirani školski vrtovi, gdje se uvode nove poljoprivredne kulture. U školama se obezbjeđuju sjemena, uputstva te razni crteži radi obuke školske djece. Za proizvodnju pojedinih poljoprivrednih kultura izlazio je i poseban list, putem koga su davane informacije i uputstva o pojedinim oblastima kao što je povrtlarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, peradarstvo i dr. Ove navode potvrđuje i pismo koje je učitelj Sarajlić uputio Kotarskom uredu u Gradačcu.

         Putem škole kod djece je izgrađivan odnos prema Monarhiji, tako da je nastava svaki dan počinjala izvođenjem himne – tzv. carovke. Ali bez obzira na sve manjkavosti okupacije u obrazovnom sistemu, kao i samom materijalnom razvoju u odnosu na period osmanske vladavine, učinjen je značajan progresivni napredak.

Školske 1916/17. godine bjesnio je svjetski rat. Ogroman broj ljudi bio je angažiran na ratnom poprištu; mnoge su porodice ostale bez očeva i braće. U poljoprivrednoj proizvodnji bio je ogroman nedostatak radne snage. Djeca su masovno izostajala sa predavanja u školi.

2. Narodna osnovna škola Zelinja (Gornja) Srednja

Period od 1918. godine, kada se raspada Austro-Ugarska Monarhija, a formira novonastala država kao Kraljeina Srba, Hrvata i Slovenaca – Jugoslavija pa sve do 2014. godine je period u kome su se dogodila dva svjetska rata i rat od 1992. do 1995. godine kada se raspada SFRJ. U ovom zadnjem periodu izvršena je agresija na BiH koja je svojim razornim dejstvima imala najveće negativne posljedice na Bošnjake kao većinski narod u BiH.

U tom dugom stogodišnjem periodu u nepovrat su nestali mnogi primarni arhivski izvori u ovoj školi, bilo da su uništeni, zagubljeni ili na drugi način otuđeni iz arhiva ove škole. Zbog toga svaki primarni izvor kao dokument iz tog perioda, pa makar bio i nepotpun ili oštećen, pruža nam određene izvorne podataka na temelju kojih možemo registrirati, odnosno doći do jednog dijela podataka koji nam govore, kako je ta škola funkcionirala; ko su bili njeni polaznici, ko su bili učitelji i sa kakvim se nastavnim programima odvijala školska nastava na temelju zakonskih propisa iz toga perioda. Najstarija sačuvana Razrednica (odnosno njeni dijelovi) je u arhivi škole, a odnosi se na period 1923., do 1926. godine. Učitelj Sarajlić je nastavio sa radom kao učitelj u ovoj školi sve do 1926. godine, a 1926. do 1928. je učitelj u osnovnoj školi u Gradačcu. Na njegovo mjesti za upravitelja škole u Zelinji Srednjoj premješten je učitelj Omer Baralić i Abdulah Baralić. U međuvremenu su u toj školi radili pored Baralića i učiteljice Laura Kapetanović i Zlata Boić.

Zahvaljujući bogatstvu arhivskog fonda iz prošlosti BiH u Arhivu BiH pronašli smo brojne dokumente o radu škole u tada Zelinji Gornjoj, iz kojih se vidi kako je i kada škola počela sa radom i sa kakvim se sve problemima suočavao kako učitelj Ibrahim Sarajlić, tako i stanovništvo ovoga kraja, koje je objeručke prihvatilo novu školu. Proces školovanja i opismenjavanja djece na temelju evropskih standarda otpočeo je i u zeljinskom području 1914., što će u narednom stogodišnjem periodu polučiti velike rezultate.

U Zelinji Srednjoj od otvaranja škole pa sve do 1926. godine bio je upravitelj škole učitelj Ibrahim Sarajlić, što se vidi iz arhivske građe i zabilješki u razrednici. Razrednicu je zaključio učitelj Omer Baralić 1926. godine, jer je Sarajlić u periodu 1926-1928. godine premješten na rad kao učitelj u osnovnu školu u Gradačac („crvena škola“). U Gradačcu su tada između ostalih njegovi učenici bili Sabit Husić, Himzo Kevrić, Rizo Gradaščević (kasnije profesor u gimnaziji u Gradačcu), Paša Tirić i drugi. Godine 1928. prošlog stoljeća Sarajlić je penzionisan. U Zelinji Srednjoj, odnosno u Gradačcu je ostao do kraja života gdje je umro 1942. godine.

U Zelinji Srpskoj je izgrađena i otvorena škola 1927. godine. Djeca iz toga sela prije toga pohađala su kako smo vidjeli Narodnu osnovnu školu u Zelinji Srednjoj, odnosno tada Zelinji Gornjoj.

Pomenutu razrednicu je u cjelini ustrojio učitelj Sarajlić, što se vidi iz jednog dijela zabilješke u razrednici koju smo prezentirali, kao i jedan segment te razrednice, a donosimo i popis jednog broja učenika iz toga perioda. Dakle, sve sačuvane razrednice ispisane rukopisom učitelja Sarajlića, a samo konstatacija zaključivanja razrednica pisana ćirilicom i drugačijim rukopisom odnosi se na Omera Baralića i Lauru Kapetanović, kao i još neke napomene koje su oni dali, što je vrlo prepoznatljivo. Naravno, sve ove činjenice i saznanja nismo imali sve do korištenja arhive BiH, u kojoj je sačuvan veoma značajan broj dokumenata, kao i personalna dokumenta prvog učitelja sa njegovom fotografijom iz 1926. godine. Za ove izvorne dokumente veliku zahvalnost dugujemo gospođici Sandri Biletić.

Na narednim stranicama donosimo fotokopije dijelova Razrednice koji pokazuje podatke za učenike:

Bajro Berbić 1915. godište, Mehmed Begović 1917. godište, Osman Ćerimović 1916. godište, Husein Suljanović 1914. godište, Emin Selimović 1914. godište, Jasin Nebić 1915. godište, Ahmet Đogić 1914. godište, Osman Nebić 1916. godište i Mustafa Ibrahimović 1915. godište, koji su između ostalih pohađali osnovnu školu u Zelinji Gornjoj (Srednjoj) pred učiteljem Ibrahimom Sarajlićem 1923. do 1926. godine. Učenici u školi su različitih godišta od 1914. do 1917. godine, što je za to vrijeme bilo uobičajeno.

Dragocijeni su nam i sačuvani dijelovi školskog dnevnika (nekoliko listova) za godine 1927., 1928. i 1929. Iz toga nepotpunog dokumenta možemo vidjeti da su u tom periodu u školi poslije učitelja Sarajlića bile učiteljice Laura Kapetanović i Zlata Boić, a upravitelj škole Omer Baralić. Učiteljica Zlata Boić, što se vidi iz dnevnika bila je rodom iz Sarajeva udata za trgovca Rudolfa Boić. Imali su dvoje djece Marijana i Višnju, koji su bili upisani u školu u Zelinji. Marijan je bio 1917. godište, a Višnja 1918. Registrirani su u Glavnom imeniku pod rednim brojem 307. i 308. Ova porodica po narodnosti bili su Hrvati, grko-katoličke vjeroisposvijesti. Za dvoje njihove djece nema sigurnih podataka da su i završili školu u Zelinji Srednjoj. Ali, da se varatimo ostacima pomenutog nepotpunog dnevnika. Između ostalih polaznici škole u tom periodu bili su slijedeći učenici:

Bošnjaci su bez njihove saglasnosti, odlukom sile po izričitom nalogu tadašnjih vlasti stavljeni u poziciju kao narod bez svoje nacionalnosti sa očiglednim namjerama asimilacije u srpsku odnosno hrvatsku naciju. Međutim, Bošnjaci su imali veoma duboke i dugotrajne korijene u BiH i sve zloslutne namjere da se njihovo porijeklo dovede u pitanje nisu uspjele, čega su konačno postali svjesni i drugi narodi koji ravnopravno žive u BiH.

Iz razrednice (dnevnika) donosimo fotokopiju nastavnih predmeta

koje su učenici izučavali u osnovnoj školi

Na osnovu nepotpunih podataka ne možemo zaključiti da li su svi navedeni učenici i završili sva četiri razreda ove škole.

Međutim, ipak možemo zaključiti na temelju ovoga dokumenta nekoliko vidljivih činjenica:

  1. Na ovom dokumentu ne vidi se da je upisano ni jedno žensko dijete, osim kćerke učiteljice Boić. To nam govori da su ženska djeca u tom periodu ostala nepismena,
  2. Što se tiče vjere, vidljivo je da su tadašnje vlasti Kraljevije Jugoslavije priznavali da su bošnjačka djeca po vjeri muslimani,
  3. Za sve učenike napisano je u razrednici da su po narodnosti Srbi odnosno Hrvati. Očigledno je da se tim sramnim zakonskim i ustavnim rješenjima ostavlja muslimanima kao vjerskoj skupini da se mogu opredjeljivati da su po narodnosti Srbi ili Hrvati, ali njihova vjekovna pripadnost narodnosti Bošnjak od strane vlastodržaca nije bila priznata. Time je jedan narod u toj novostvorenoj državi silom bio obespravljen, čime je posijano sjeme budućih sukoba i brojnih nepravdi, koje će u vremenu koje je dolazilo dovesti i do genocida nad muslimanima, kao i brojnih zločina. Razumije se Bošnjaci nisu nikada prihvatili očite pokušaje asimilacije.

Nepriznavanjem ostalih naroda koji su sačinjavali novostvorenu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, posijano je sjeme razdora koje će dovesti do raspada Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća. U toj državi najviše su pogođeni i obespravljeni Bošnjaci, po brojnosti treći narod u obje Jugoslavije, jer su tretirani kao vjerska skupina – muslimani, a dato im je da mogu birati da su pripadnici ili srpskog ili hrvatskog naroda čime su neskriveno ispoljene tendencije i namjere da se izvrši istrijbljenje Bošnjaka. Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SFRJ Bošnjaci su priznati kao narod – muslimani sa velikim „M“.

Nakon učitelja Ibrahima Sarajlića za upravitelja škole postavljen je učitelj Omer Baralić, te je radio u osnovnoj školi Zelinja Srednja od 1926. do 1931. godine kada je premješten u D. Dubrave. Učitelji Omer i Abdulah su rođena braća, a njihov otac zvao se Abdulah i takođe je bio učitelj. Učitelj Omer rođen je u Zenici 8.9.1900. godine. Završio je učiteljsku školu u Sarajevu i Derventi 1919. godine. Učitelj Omer pored Zelinje službovao je u osnovnim školama: Pašini Konaci kod Zavidovića, Miljanovcima kod Jelaha, u Gornjoj Tuzli Zelinji Srednjoj i D. Dubravama. O tome koliko se učitelj Omer zadržao u Zelinji sjećanja u porodici i podaci Arhiva BiH se razlikuju. Porodično sjećanje veže se za 1928. godinu kada je mogao biti premješten u Dubrave. Mi ostavljamo i jedan i drugi podatak o tome u knjizi, a prepuštamo da taj datum konačno utvrde neki budući istraživači. Njegova unuka zabilježila je i ove redove: „Moj djed Omer bio je izuzetan čovjek, otac i djed, fizički izrazito lijep, visok, mršav, zgodan, i moderan, prvi je vozio biciklo (skoro do svoje smrti), nosio je naočale koje su mu davale jedan produhovljen izgled, lijepo je govorio, blage naravi, volio se šaliti, lijepo pisao, govorio i pisao odlično njemački jezik, svirao gitaru i prim, imao izuzetan sluh i pjevao, komponovao, bavio se osim svoga posla pčelarstvom i voćarstvom, bio jako cijenjen i voljen od svojih sugrađana i uživao njihovo poštovanje“. Zaista je divno čuti kada unuka ovako izvanredno lijepo piše o svom djedu. Nemamo ni malo sumnje da je učitelj Omer zaista bio takav čovjek. Iz poštovanja mještani sa ga zvali efendija. Godine 1932. učitelj Omer se razbolio te otišao na bolovanje, a 1933. godine je umirovljen.

Učitelj Omer umro je u Dubravama kod Tuzle 14. juna 1981. godine.

Učitelj Avdulah Baralić rođen je u Zenici 1902. godine. Osnovnu školu završio je u Bosanskom Šamcu, a učiteljsku školu u Derventi. O svom školovanju u Derventi ističe: „Kao đak učiteljske škole u Derventi pripadao sam naprednoj omladini iz koje su se izdvajali mlađi drugovi, Hasan Kikić, Ilija Grbić i dr.“. Njegovo prvo zaposlenje nakon završetka učiteljske škole bilo je u Zelinji Srednjoj, gdje je radio, kako smo istakli 1925. i 1926. godine. Poslije 1926. godine službovao je kao učitelj u Bratuncu, Dubravama, Đurđeviku, a svoj radni vijek završio je u Tuzli. U D. Dubravama se zadržao kao učitelj od 1926. do 1938. godine.

Avdulah u svojoj biografiji ističe da su „Stanovnici školskog područja D. Dubrava (Pasci, Par Selo i Dubrave) bili vrlo siromašni. Zbog učešća u Husinskoj buni istjerani su sa posla a kao takvi morali su o svom trošku izdržavati četu žandarma, pa su stoga bili u velikoj materijalnoj oskudici“.

Učitelj Avdulah je uz rad stalno vodio računa o svom stručnom uzdizanju, prolazeći kroz brojne kurseve i seminare. Od 1945. godine kao iskusni prosvjetni radnik dobio je zaposlenje u NOS-a u Tuzli u cilju organiziranja prosvjetne službe. Radio je na organiziranju novih škola i analfabetskih tečajeva. Poslije 1948. godine na dužnosti je prosvjetnog referenta u srezu Tuzla, zatim prosvjetnog instruktora, prosvjetnog inspektora i na kraju kao prosvjetnog savjetnika. Dobitnik je pismenih pohvala i novčanih nagrada, a 1959. godine odlikovan je sa ordenom rada. Učitelj Avdulah umro je u Tuzli 27.9.1969. godine. Tada je bio u mirovini.

Kako vidimo pored učitelja Sarajlića i učitelja braće Baralić u ovom periodu radili su u školi još i učitelji Laura Kapetanović, Zlata Boić i Muhamed Balta.

Učitelj Muhamed Balta jedno vrijeme radio je i u osnovnoj školi u Tramošnici prije nego što je premješten u Zelinju Gornju. Istražujući historijski razvoj osnovnog školstva na području sreza Gradačac, kod umirovljenog učitelja Đorđa Lazarevića koji je živio i radio u školi u Tramošnici, autor ovih redova je pronašao Glavni imenik školske mladeži. Imenik je otvoren 1907. godine kada je počela rad ta škola, dakle u austrougarskom periodu i 7 godina prije otvaranja osnovne škole u Zelinji Gornjoj. Nažalost Glavni imenik u školi u Zelinji, koji je otvoren 1914. godine je nestao, pa smo uskraćeni za podatke o učenicima koji su u prvoj školskoj 1914/15. godini započeli osnovno školovanje u Zelinji. Glavni imenik škole u Tramošnici vođen je od njenog otvaranja pa sve do 1942. godine, te su uredno registrirani svi učenici koji su u tom periodu završili osnovnu školu. Iz veoma malo sačuvanih dijelova razrednica iz škole u Zelinji, vidljiv je podatak da je takav glavni imenik vođen i u ovoj školi, je su vidljivi iz razrednice redni brojevi učenika pod kojima su zavedeni u taj imenik.

         Učitelj Muhamed Balta bio je vrlo cijenjen i poštovan učitelj u Zelinji Gornjoj. Stanovao je na spratu škole u stanu koji je namijenjen za učitelje. Imao je ženu i dvoje djece. Imena djece su bila Hatidža i Suad, a od milja su ih mještani zvali Tidža i Sudo. U arhivi BiH ne postoji za učitelja Baltu službenički dosije.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014), str. 59-79, str. 81-97, str. 101-1o8, izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić

(NASTAVAK SLIJEDI)

ZELINJSKO PODRUČJE U AUSTRO-UGARSKOM PERIODU

1. Uticaj okupacione vlasti na obrazovanje i vaspitanje djece

         Austro-Ugarska vlast je bila osjetljiva iz razumljivih razloga, prema svakoj vjerskoj zajednici. Te zajednice su imale svoje vjerske škole, čije je troškove snosila država. U školama su predavali svećenici iz reda svakog naroda. Nova vlast nije bila sklona da recimo da podršku franjevačkim školama kojih je u Bosni i Hercegovini bilo 54, jer se zalagala za državne škole, gdje bi se obrazovala djeca neovisno o vjeri. Tako su se ove škole iz osmanskog perioda ugasile i prerasle u državne osnovne škole.

         U vrlo kratkom vremenu „nova vlast“ podigla je u Bosni 200 osnovnih škola, tri srednje, zatim učiteljsku i tehničku školu. Međutim, nije bila neka velika navala na te škole, pa je država 1909. godine uvela obavezno osnovno obrazovanje. Da bi porastao interes za savremenu školu, normalno nije zavisilo od djece, nego od njihovih roditelja, pa je zbog toga nužno pridobiti roditelje, o potrebi školovanja njihove djece.

         Kod Bošnjaka je voma bio razvijen sistem vakufa. Tako se smatra, da je jedna trećina obradive zemlje u Bosni bila u vlasništvu vakufa. Pored drugih dobrotvornih namjena, bila je veoma raširena praksa uvakufljenja imovine u korist obrazovnih ustanova muslimana kao što su mektebi, medrese i druge ustanove. A po šerijatskom pravu, kada imovina jednom postane vakufska, ona više ne može pripadati nekome drugom.

         Kallayeva politika u Bosni težila je za tim, da se Bosna sačuva od nacionalističkih struja iz Srbije i Hrvatske, a da se teži formiranju jedne bosanske nacije. Inače podjele su bile: muslimani su sebe tradicionalno nazivali Bošnjacima, katolici su za sebe govorili da su Latini, ili kršćani, a pravoslavci sami sebe nazivali Vlasima ili hrišćanima.

         Država postaje nosilac uvođenja „državnih osnovnih škola“, što neosporno predstavlja veoma značajan korak naprijed u razvoju školstva, na tekovinama građanskog društva. Tada prestaje dominantna uloga religije u školama, a razvija se sistem obrazovanja na svjetovnim osnovama. Vjeronauka ostaje kao jedan od predmeta u školskom programu i školovanju djece.

Monarhija je vršila veliki uticaj na vaspitanje djece. Svaki dan bi nastava u školi počinjala sa državnom himnom, a u sve škole uvedena je posebna molitva koja je čitana na početku nastave. Pojedini udžbenici obilovali su mnoštvom natpisa u kojima se veliča dinastija, razni događaji, gradovi i pojedina mjesta, a na zidovima škole bilo je obilje fotografija koje slave Austro-Ugarsku Monarhiju.

Ako je neki učitelj samostalno isticao neke druge fotografije, one bi bile prisilno uklonjene, kao što je bio slučaj u Tuzli 1895. godine. Naziv srpsko-hrvatski jezik bio je potisnut skoro 30 godina, a o čemu su vođene velike rasprave kod pojedinih naroda, odnosno Srba i Hrvata. Te rasprave nisu završene ni do današnjeg dana u nacionalističkim krugovima dok pišemo ove redove.

Zemaljska vlada je bila uporna u realizaciji svoga stava „kojeg je konkretno formirala u dokumentu u kome u zajedničkom ministarstvu finansija, obrazlagala prihvatanje naziva „bosanski jezik“. Tu doslovno stoji da polazeći „od neizmjerne političke važnosti oslobađanja ovih zemalja od hrvatskih i srpskih političkih i duhovnih uticaja, vlada želi i moli da se, što se jezika tiče provodi upotreba termina bosanski jezik“ pa predlaže da se ističe da svekoliko domaće stanovništvo govori jednim jezikom“.

Protiv takvih tendencija stalno su reagirale političke stranke iz redova Hrvata i Srba, a inače rijetko su bile usaglašene nacionalne tendencije sva tri naroda, pa i kada bi došlo do toga u pojedinim prilikama okupaciona vlast tražila je načina da ne ojača to jedinstvo. Čim bi se osjetilo neko nacionalno približavanje, režim je tražio instrumente putem kojih je unosio razdor, dajući prividne povlastice jednima, da bi protiv njih izazvao druge i t.d“.

Vjerska netrpeljivost među tri naroda naslijeđena je još iz osmanskog perioda. Ona se još više produbljavala u novim uvjetima i sigurno je da je to bila najveća prepreka za jedan brži razvoj ovih prostora, to je usporavalo pozitivne ekonomske i političke promjene, kojih je u odnosu na osmanski period ipak bilo u značajnoj mjeri.

Neosporno je da je nedostatak učitelja bio jedan od velikih problema koji su vezani za osnivanje novih državnih škola. Učitelji koji su radili u konfesionalnim školama nisu rado napuštali te škole, a iz Austro-Ugarske nije bilo moguće angažirati više učitelja radi nepoznavanja bosanskog jezika. Osamdesetih godina 19. stoljeća svega 5 polaznika bilo je na školovanju za učitelja, među kojima nije bilo ni jednog Bošnjaka. Zbog toga se 1882/83. godine u Sarajevu osniva trogodišnji kurs za učitelje, kao „pomoćne učitelje“. Prva generacija od 13 pomoćnih učitelja završila je školovanje 1885. godine. To obrazovanje preraslo je u redovnu učiteljsku školu 1886/87. godine. Za čitavo vrijeme vladavine Monarhije, mada je to pitanje vlada imala često na svom dnevnom redu, ostalo je neriješeno pitanje nedovoljnog nagrađivanja učitelja. „Učitelji na selu primali su platu u novcu, a ogrjev i stanarinu u naturi, dok su u gradu primali sve u novcu. U školama koje je izdržavala općina plate učitelja su bile manje“.

Muškarci učitelji i žene učiteljice nisu bili u ravnopravnom položaju. Naime, žene su bile manje plaćene za isti posao. Interesantno je da je 1908. godine vlada donijela naredbu na temelju koje se svaka udaja učiteljice smatrala svojevoljnim napuštanjem službe. To je bilo tzv. uvođenje celibata. Istina ova odredba se nije odnosila na slučajeve kada međusobno stupe u brak učitelj i učiteljica. Gornja odredba sankcionirana je i zakonom 1913. godine.

Učitelji su protestovali zbog svog teškog materijalnog položaja. Zato je Udruženje učitelja BiH uputilo peticiju Bosanskom saboru 1910. godine, sa zahtjevom za povoljnije rješavanje materijalnog položaja. Taj zahtjev imao je pozitivnog odjeka, pa je materijalni položaj učitelja popravljen, o čemu je donesen poseban zakon.

Godine 1904. u Sarajevu je osnovano društvo učitelja, a nešto kasnije takva društva osnovana su i u drugim mjestima. Monarhija je želila da disciplinuje učitelje na poslušnost pa je učitelje ograničila u bavljenju dnevnom politikom.

Učitelj je u to vrijeme imao daleko širu ulogu nego što je samo učiteljski poziv. On je na određen način, naročito u malim sredinama bio i ljekar, agronom, književnik, odnosno kao jedino lice iz oblasti kulture. Učitelji toga vremena dali su veliki doprinos našem ukupnom kulturnom naslijeđu. Ono bi bilo daleko siromašnije da nije bilo učitelja.

„Iako su se naši učitelji bavili agronomijom, medicinom, vokalnom i instrumentalnom muzikom i t.d., pisali prozu i poeziju, bavili politikom i privredom ipak mi smatramo da je njihova najveća zasluga za istoriju i kulturu BiH to što su sa visokom ljubavlju i strpljenjem znalački bilježili sve što je trebalo zabilježiti iz narodnog stvaralaštva i na taj način otrgli od zaborava tako dragocijeno blago, koje bi bez njih pokrila koprena zaborava“.

Pedagoški listovi „Školski vjesnik“ i „Učiteljska zora“ ponekad su publikovali napise o narodnom stvaralaštvu, koje su dostavljali učitelji. A od početka 20. stoljeća pored „Glasnika zemaljskog muzeja“ veliki značaj imala su i kulturno-prosvjetna društva „Napredak“, „Gajret“ i „Prosvjeta“. Učitelji su sarađivali i u časopisu „Bosanska vila“ i nekim drugim listovima. A „Gajret“ je izdavao publikaciju „Behar“ u kome su bili saradnici uglavnom Bošnjaci. Njihovi prilozi objavljivani su i u Glasniku zemaljskog muzeja Sarajevo.

         Školske prilike u BiH kao i zatečeni nivo organizacije obrazovanja bio je na izuzetno niskom nivou, sa 97% nepismenog stanovništva. Benjamin Kalaj, kao zajednički ministar finansija, dat će određena obilježja razvoja BiH punih 20 godina. On je prije okupacije bio konzul u Beogradu, pa je za to vrijeme pratio situaciju u BiH, jer su pripreme za ono što će se dogoditi 1878. godine otpočele mnogo ranije. On je posebno bio informiran o željama i namjerama Srbije prema BiH, što je Monarhija po svaku cijenu želila da spriječi.

         Pripadnost različitim vjerama naroda BiH, okupator je koristio kao svoje posebno taktičko „oružje“, kako u politici prema BiH, tako posebno u obrazovanju. „U Kalajevom Memorandumu o budućem uređenju BiH koji je iz Pešte poslao Franji Josipu 17. aprila 1877. godine, vjerska podvojenost u ovim krajevima je nazvana najvećom teškoćom i najvećom koristi za buduće okupatore“. Kažu da se Kalaj nije prevario jer su u kritičnim momentima međunacionalni sukobi za punih 40 godina u BiH, uglavnom išli u korist okupatora.

         Austro-Ugarska, kada je riječ o obrazovnoj politici i planovima koje su imali značaj za razvoj obrazovanja u BiH, odlučila se za jednu postupnost, jer su računali na određene antagonizme, koji su vladali među tri naroda u BiH. Bošnjaci su željeli zadržati islamsku komponentu, Srbi su kovali planove da se BiH priključi Srbiji, a Hrvati da se BiH priključi Hrvatskoj. To je bio određeni nivo nacionalne svijesti naroda u BiH koje je Austro-Ugarska vješto koristila.

         Austro-ugarski vlastodršci, ponekad i neopravdano, tražili su riječi što je moguće crnje, da ocrne bosansku prošlost. Međutim i toj Monarhiji približavala se propast, upravo iz razloga ogromnog nezadovoljstva podjarmljenih naroda, koji su stenjali pod vjekovnom okupacijom i svakojakim nepravdama i zulumima koje su trpili od te „napredne“ vlasti.

         Tako se okupaciona vlast odmah našla u situaciji, kako nazvati jezik koji djeca uče u školi bez obzira na nacionalnost. Iz terminologije se ispušta hrvatski ili srpski, a uvodi se termin „zemaljski jezik“, a nedugo iza toga 1883. godine u školama se uvodi jedinstvena terminologija, da djeca uče „bosanski jezik“. Takva situacija trajala je sve do 1907. godine kada naziv „srpsko-hrvatski jezik“ stiče pravo građanstva.

         Režim je bio u jednom strog, a to je da je budno pratio da u oblasti školstva i prosvjetne aktivnosti u cjelini ne smije doći do bilo kakvog oblika nacionalnih težnji. Ispoljavana je spremnost da se takve ideje odmah eliminišu. Čak ako je potrebno i brutalno uguše. To je važilo za sve škole, bilo da su državne ili konfesionalne.

         Što se tiče ispoljavanja vjerske ravnopravnosti stanovništva za Austro-Ugarsku su postojale i međunarodne obaveze, kao što je vjerski položaj Bošnjaka za što je bio garant Berlinski kongres i Konvencija o vjerskom položaju Bošnjaka, koja je potpisana u Carigradu 1879. godine, kao i druga Konvencija iz 1880. godine, koja regulira obaveze prema pravoslavnoj crkvi.

         Austro-Ugarska je činila sve na nacionalnom odrođavanju stanovništva, a što se tiče vjere i vjerskih osjećanja, to je prepušteno vremenu i radu jezuita koji su zajedno sa okupacijom došli u Bosnu i Hercegovinu. Razumije se preferira se katoličanstvo. Kalaj je bio veliki pristalica stvaranja bosanske nacije i to mu je bila, može se reći ideja vodilja u oblasti cjelokupne politike u BiH, a naročito u području obrazovanja i vaspitanja mladih. Pod velikom pažnjom je bio uticaj spolja na srpsko stanovništvo, jer je propaganda i uticaj na to stanovništvo bila najjača i dolazila je iz Srbije.

         Da ne bi došlo do neprihvatljivih nacionalnih težnji bilo kod kog od naroda BiH, o tome se strogo vodilo računa i u nastavnim programima i u svim udžbenicima koji polaze od toga da bi u njima trebalo kod učenika razvijati bosanski patriotizam kojeg štiti Monarhija, izbjegavajući da se stavi na bilo koju stranu.

         Kod primjene pisma, u školama se uvodi i ćirilica time što se 27. oktobra 1879. godine priznaje kao pismo, a 10. maja 1880. godine u školama uvodi ravnopravnost i obaveznost i ćirilice i latinice. Inače, značaj pisma ćirilice se u školama često mijenjao, kako bi se što više međusobno udaljili Bošnjaci i Srbi, jer je to bio interes Monarhije. Tako je bilo propisano da djeca Bošnjaci i katolici obavezno prvo uče latinicu, a kasnije ćirilicu, dok su Srbi mogli odmah da uče ćirilicu, a kasnije latinicu. U 1910. godini bilo je dozvoljeno bošnjačkoj i jevrejskoj djeci da se preko svojih roditelja opredjele koje će pismo učiti kao prvo.

         U školama je ćirilica bila formalno dozvoljena, jer su sva dokumenta i svjedočanstva pisana latinicom, a srpskoj djeci ćirilicom, da bi 1915. godine ćirilica bila konačno zabranjena.

         Forsiran je bosanski jezik, za koji je urađen i udžbenik: Gramatika bosanskog jezika, a u programima književnosti u gimnazijama i drugim srednjim školama jezik je imao bosanski karakter. Na zahtjev narodnih predstavnika, Vlada je 1883. godine formirala komisiju za maternji jezik, pa je i zvanično uveden Vukov – Daničićev pravopis u školama u BiH.

         2. Položaj vjerskih škola za vrijeme Austro-Ugarske

         Nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine u BiH će se dogoditi krupne promjene u njenom društveno-ekonomskom uređenju. Završena je jedna duga epoha orjentalne civilizacije, a otpočela druga prema potrebama kapitalističkog društva zapadno-evropskog društvenog uređenja. Zato već u junu mjesecu 1879. godine pokušava se uvesti uniformirano osnovno školstvo „otvaranjem interkonfesionalnih osnovnih škola“.

         U to vrijeme u BiH samno 8% stanovništva znalo je čitati i pisati. Za osnivanje državnih osnovnih škola Bošnjaci su davali veliki otpor, jer su one uticale na rapidno smanjenje polaznika u mektebima. Kako bi se zadovoljile želje za vjersko a i svjetovno obrazovanje za muslimane na njihov zahtjev otvoreni su tzv. mektebi IPTIDAIJE. To je dovelo do još većeg zaostajanja u školovanju bošnjačke djece, jer su ona sa tri godine zakašnjenja dolazila u osnovnu školu. „Povela se borba za vjersku i prosvjetnu autonomiju i naša Zemaljska uprava pristala je da u muslimanski autonomni Štatut uđe paragraf 162, u kome se kaže da država ne smije primiti u državnu osnovnu školu ni jedno muslimansko dijete koje nije završilo mekteb“. To je imalo nepovoljnog odraza na školovanje muslimanske djece u svjetovnim školama, prije svega u državnim osnovnim školama. Ti propisi o školovanju muslimanske djece prestat će sa propašću Austro-Ugarske Monarhije, kada je prestala i njihova važnost.

         Sibjan mektebi su bili najmasovnije vjerske osnovne škole kod Bošnjaka, ali u njihov program obrazovanja vrlo teško ili nikako nisu mogli da se uvrste svjetovni predmeti, a naročito izučavanje maternjeg jezika. U mektebima nije se moglo učiti latinično, niti čirilično pismo, nego je korišteno tzv. „tursko pismo“ a radilo se o prilagođenom arapskom pismu, koje se nazivalo „arebica“. Zadatak mekteba je bio da se djeca upute u vjerske propise, da izučavaju Kur´an, te da nauče molitve koje treba primjenjivati pri vjerskim obredima.

         U Gradačcu su 1904/05. godine radile dvije medrese. Ipak kako je vrijeme odmicalo opadao je broj medresa u BiH, a smanjivao se i broj muderisa. Muslimani su bili nezadovoljni sa tim stanjem, jer su medrese bile zanemarene, a nadležni organi nisu dovoljno vodili računa o njima, putem vjersko-vakufskih odbora.

         Zemaljska vlada nije preuzimala na sebe bilo kakvu odgovornost za rad medresa. „U izvještaju o radu Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u godini 1917. kaže se pored ostalog da je broj medresa ostao isti, samo su se ujedinile banjalučke medrese i one u Gradačcu“. Iz ovog izvještaja vidimo da je u Gradačcu jedna medresa prestala sa radom, odnosno da su one integrirane u jednu medresu. Kao ujedinjena medresa u Gradačcu nastavila je sa radom ona u mahali Svirac. A onda 1947. godine i ona je prestala sa radom.

         Ruždije su reorganizirane škole u kojima se uvodi svjetovno obrazovanje. Topal Osman-paša, osnovao je prvu svjetovnu školu u Sarajevu 1864. godine. Ona je po programu odgovarala tadašnjim građanskim školama u Evropi. Uz vjersku nastavu i orjentalne jezike u ruždijama se uči historija, zemljopis, geometrija, a u nekim francuski ili njemački jezik.

         Dar-ul-mualim su jedna vrsta učiteljskih škola (učiteljski kurs). U ovim školama se obrazuje nastavnički kadar, a prva takva škola osnovana je 1869. godine.

         Ruždije koje su formirane i prije okupacije radile su sve do 1913. godine. Sprovodeći određenu reformu školstva do koje je došlo 1913. godine „naredbom Zemaljske vlade od 2. jula 1913. godine izvršena je reorganizacija ruždija, koja je u stvari značila njihovo ukidanje i pretvaranje u opšte narodne osnovne škole koje su mogla pohađati djeca svih vjeroispovijesti.

         Zato se može konstatirati „da je naredbom od 2. jula 1913. godine izvršena da tako kažemo svojevrsna tiha likvidacija ruždija, koje su za više godina svoga postojanja, sa svim svojim nedostacima značile korak naprijed u odnosu na ranije školovanje muslimana u Bosni i Hercegovini, jer su ove škole prve otškrinule vrata svjetovnoj nastavi za muslimansku djecu“.

         Pošto je bio relativno mali broj polaznika u narodnim osnovnim školama bošnjačke djece, to se veoma nepovoljno odrazilo i na broj polaznika u srednjim školama ove djece. Tako se u izvještaju Vakufsko mearifskog saborskog odbora u godini 1917. vidi da je u školskoj godini 1916/17. u konviktima u Sarajevu, Tuzli, Banja Luci i Bihaću bilo ukupno 233 pitomca, da bi ih na kraju školske godine ostalo svega 133. Mnogi su morali napustiti školovanje i otići u vojsku, ali se u izvještaju konstatira za srezove Tuzlu, Gračanicu i Gradačac i još neke, mada čine većinsko muslimansko stanovništvo, ipak iz tih krajeva neznatan je broj polaznika, a najviše zbog toga što tamošnji muslimani vrlo slabo pohađaju osnovne škole.

         Ovdje treba postaviti pitanje zašto se to događalo i kakvi su razlozi za takav „otpor“ Bošnjaka prema savremenim, po evropskim mjerilima organiziranim školama. Da li su Bošnjaci bili zaostali, konzervativni, pa su zauzimali takva stanovišta. Sigurno da ništa od toga nije tačno. Ni jedan narod u BiH nije imao primat u pogledu svojih sposobnosti i predispozicija da se razvija, napreduje i koristi sva savremena dostignuća, za bolji život i ljepšu budućnost svojih potomaka. U to vrijeme za Bošnjake u BiH, radilo se o opstanku na prostorima BiH i o odbrani od nasrtaja okruženja da se oni prevjere i odustanu od svojih korijena, a tobože da se vrate svojim „korijenima“. A ako bi se to dogodilo i da je to prihvaćeno, onda bi i opstanak BiH bio potpuno doveden u pitanje. Bez islamskog obrazovanja, to su znali Bošnjaci, nema ni Bošnjaka. I oni u tom slučaju nestaju. I to je jedan od najvećih razloga za takva stanovišta. Borba za vjersko obrazovanje, nije značila da se Bošnjaci odriču svjetovnog obrazovanja, nego je trebalo naći mjeru i za jedno i za drugo, kako bi bošnjački narod opstao i obezbijedio svoj dalji napredak. I ne može niko reći da Bošnjaci nisu u tome uspjeli, ali uz veoma velike žrtve i odricanja. Jer kada su oni osigurali svoj nacionalni identitet, naporedo su, kao i svi drugi prihvatili i nove svjetovne škole, fakultete, doktorate i svekolike civilizacijske stečevine, kako u Evropi tako i u čitavom svijetu.

         Taj iznuđeni odnos Bošnjaka prema promjenama, koje ih dovode u pitanje sigurno je imao i svoje negativne posljedice. Međutim, nema gorih posljedica za jedan narod od onih koje znače njegov nestanak sa historijske scene. A tu prijetnju su Bošnjaci vrlo jasno uočavali.

xxx

         Nešto kasnije će doći do promjene primjene paragrafa 162 Štatuta. Naime, tada se reformiraju sibjan mektebi i postaju provizorni. „Čim se u blizini do 4 km otvori autonomna ili državna osnovna škola, mora se uz školu otvoriti IHTIJAT SUNUF i muška djeca moraju onda pohađati tu autonomnu, odnosno državnu školu, a ne smiju pohađati sibjan mekteb“.

         Kako bi se ublažila nepovoljna situacija sa pismenošću, u mnogim mjestima, organizirani su analfabetski kursevi. Lica koja će voditi te kurseve određivala je Zemaljska vlada. Cilj kurseva bio je da se na njima nauči bar čitati i pisati latinicom, a trajali su dva mjeseca. Što se tiče opismenjavanja, posebno je bio konzervativan stav prema ženskoj djeci.

         U vezi sa stanjem muslimanskog školstva i učenju vjeronauke na turskom jeziku, izražavao je svoje nezadovoljstvo pored drugih i Safvet-beg Bašagić koji je bio i član anketnog odbora, kojeg je osnovala Zedmaljska vlada. On je isticao i upozoravao da veoma slabe rezultate postižu djeca takvim načinom učenja. A to traje stoljećima.

         Bašagić ističe da je stanje očajno kod islamskog elementa u BiH koji kulturno stoji na istom mjestu, gdje je bio i prije 30 godina, a ekonomski rapidno propada, dok drugi pripadnici krišćani napreduju, kako u ekonomskom, tako i u kulturnom pogledu. Napredni kulturni uticaji stižu i sa zapada i sa istoka „kuca nam kultura na vrata, a mi se okamenili, pa se ne mičemo i nećemo da joj vrata širom otvorimo“. On za taj kulturni zastoj i ekonomsko propadanje okrivljuje neodgovarajući školski sistem u kome su mektebi i ibtidaije sa zastarjelim programima naobrazbe. On žestoko optužuje i predstavnika Austro-Ugarske barona Kutsehcru kojeg naziva zloduhom i jednim jezuitom i kome povjest neće oprostiti, koji nije mogao da gleda islamski napredak. Jer „vakuf nije imao više sredstava da gradi palače, islamska su djeca polazila u ibtidaiju sa 7 ili 8 godina, a osnovnu školu sa 10 ili 11 godina, a iz osnovne škole izlazila su sa 14 ili 15 godina. U srednju školu nisu više išla, ili su išla u vrlo malom broju, jer su bila već prestara. Kutsehcra je to gledao i veselio se kulturnom zastoju i ekonomskom propadanju bosanskih muslimana“.

         Dolaskom austro-ugarske vlasti u BiH Bošnjaci su bili očito zbunjeni sa zahtjevima za promjenama u obrazovnom sistemu. Vjerske starješine nisu želile da se bilo šta mijenja, jer su smatrali da se na taj način ugrožavaju narodna vjerska osjećanja. Tako je i nastavak rada sibjan mekteba bio bez promjena, odnosno u radu vjerskih škola sve ostaje po starom. Čak šta više te školske ustanove ostale su iste sve do kraja austro-ugarske vlasti. Međutim, to Bošnjacima nije donosilo ništa dobroga. Uspostavljaju se u BiH novi kapitalistički odnosi, a da bi narod mogao postati dio tog procesa i prihvatiti nove odnose nije dovoljno samo vjersko obrazovanje. „U promijenjenim ekonomskim uslovima gube svoju praktičnu vrijednost i „tursko pismo“ kojim su se služili oni koji su poznavali turski jezik, kao i reformirano za srpsko-hrvatski jezik udešeno arapsko pismo zvano „arebica“. Oba ta pisma upotrebljavala su se i u privrednom životu Bošnjaka u kome su dugo živjeli ostaci starih esnafa. Privredni polet stvaran naglim razvojem kapitalističkih odnosa zahtijevao je poznavanje oba pisma i čirilice i latinice. Zato pojedini Bošnjaci daju svoju djecu u državne osnovne škole u kojima uče ta pisma i dobivaju opšte obrazovanje koje nisu sticali u sibjan mektebima“.

         Pošto Bošnjaci nisu svoju djecu doveli u narodne osnovne škole u onom broju kao predstavnici drugih konfesija bilo je pokušaja od strane Zemaljske vlade i ministra Kalaja oko 1891. godine da se izvrši reforma sibjan mekteba, tako da se uz vjeronauku uče predmeti čitanja i pisanja na zemaljskom jeziku i račun. Međutim, ta ideja nije dala nikakv rezultat.

         Ni sam ministar Kalaj nije bio zadovoljan sa školovanjem muslimanske djece u Bosni i Hercegovini pa „kaže da školovanje muslimanske djece u Bosni i Hercegovini nije do sad stajalo ni u kakvoj srazmjeri sa školovanjem hrišćanske djece. Ima djece koja bi se upisala u osnovnu školu, ali morala su da prekinu školovanje kao prestara. To je razlog da muslimani u društvenom životu ne mogu da zauzmu položaje kao ostali, jer im nedostaju potrebne kvalifikacije. Inače, oni su intelektualno vrlo daroviti, a zbog svoje tradicije kao nekadanja vladajuća klasa, muslimani predstavljaju državotvorni element“.

3. Narodne osnovne škole (1878-1918)

Ruždije su kao škole naslijeđene iz turskog perioda. Novi režim nije prihvatao te škole iz razloga što njihov program obrazovanja nije davao garancije za kvalitetno stručno pripremanje kadrova, jer one su bile opterećene u programu svoga rada sa konfesionalnim predmetima, a manje svjetovnim. Tako je Zemaljska vlada 1913. godine ukinula ove škole te izvršila njihovo pretvaranje u redovne osnovne škole.

O medresama smo pisali u prethodnom tekstu, jer to je tip škola iz turskog perioda. Medresa je po svom nivou srednja škola u koju su se polaznici upisivali, ako su nastavljali dalje školovanje, nakon završenog sibjan mekteba. „Učenici koji su završili medresu dolazili su gotovo na sve funkcije islamske religije i predstavljali osnovni stalež u duhovnom životu muslimana u Bosni i Hercegovini“. Istina kasnije se osnivaju ruždije, pa muslimanske učiteljske škole i Šerijatsko-sudačka škola u Sarajevu.

Time se unekoliko mijenja i uloga medresa, jer nakon osnivanja drugih škola, medresa postaje kao jedna vrsta pripremne škole. Broj medresa bio je prilično ustaljen, tako da je na početku 20. stoljeća u BiH bilo oko 40 medresa, a pred Prvi svjetski rat 37.

         Austro-Ugarska je zatekla u BiH osnovno školstvo u veoma zapuštenom stanju i sasvim nedovoljno razvijeno. Prema tome njena politika u školstvu je bila modernizacija školstva po uzoru na Evropu. Zakonodavno se utvrđuju tri vrste škola:

  1. opšte narodne škole,
  2. privatne škole i
  3. konfesionalne škole.

Utvrđeni su nastavni programi škola, te obaveze općina i druga važna pitanja. Vlada organizira jednogodišnji kurs za djecu od 7 do 10 godina. Pošto je u početku nedostajalo učitelja za nove škole, Zemaljska vlada angažira određen broj inteligentnih podoficira iz redova vojske. Oni su ujedno poznavali bosanski jezik ili srpsko-hrvatski jezik.

Početak je bio otežan, jer nije bilo ni adekvatnog prostora niti odgovarajuće opreme niti knjiga. Kako se širio broj opštih narodnih škola, nova vlast je sa podozrenjem gledala na konfesionalne škole, tražeći kontrolu nad tim školama. Protiv takve politike ispoljavali su otpor, kako iz pravoslavnih krugova, tako i iz katoličkih i muslimanskih. Srbi su zahtjevali da se škole nazivaju „srpske škole“. A od Biskupije u Sarajevu na čelu sa Štadlerom, traženo je da udžbenici budu usaglašeni sa religijskog stanovišta.

Predstavnici sve tri naroda u BiH bojali su se da kroz škole ne dođe do nacionalnog ili vjerskog odnarođivanja. Ubrzano otvaranje novih škola otpočelo je 1880. godine. Broj djece iz muslimanskih redova je dugo vremena zaostajao za drugim narodima. Ženska muslimanska djeca tek kasnije su se uključila u opšte narodne škole, dok to nije bio slučaj sa mektebima.

3.1. Gradačačko područje

Gradačačko područje bilo je potpuno zapostavljeno u otvaranju novih osnovnih škola, tako da će proći skoro 9 godina, do otvaranja prve državne osnovne škole. Naime tek školske 1886. do 1918. godine otvaraju se na gradačačkom području slijedeće škole: u Grdačcu je narodna osnovna škola počela sa radom 1886. godine. Posmatrajući današnje područje općine Gradačac za vrijeme Austro-Ugarske izgrađene su svega dvije osnovne škole: u Gradačcu 1886. godine (crvena škola) i u Zelinji Srednjoj (tada Gornjoj) 1914. godine. Inače, na srezu gradačačkom u tom periodu pored navedene dvije škole izgrađene su i Narodna osnovna škola u Tramošnici 1907. godine, Narodna osnovna škola u Gornjem Žabaru (Pelagićevo) 1912. godine, Narodna osnovna škola u Skugriću Gornjem 1915. godine.

4. U Zelinji Gornjoj (sada Srednjoj) 1914. godine počela je sa radom Narodna osnovna škola

Dakle, početak razvoja osnovnog školstva na širem zelinjskom području, srez Gradačac, vezan je za austro-ugarski period vladavine.

Naime, Državna osnovna škola u Zelinji Srednjoj je prva škola na ovom području koja je počela je sa radom 1914. godine. Zanimljivo je da je prilikom obnove škole u Zelinji Srednjoj nakon 1995. godine, pronađena na tavanu škole drvena daščica na kojoj je doslovno napisano:

Ovaj svojevrsni dokument o vremenu gradnje osnovne škole Zelinja Srednja vremenski se poklapa sa datumom izgradnje škole pri kraju austro-ugarske vladavine. Neki od potomaka Mešanovića i Terzića iz mahale Svirac do skora su se bavili zidarskim, tesarskim i stolarskim zanatima, što znači da su ti zanati bili izučavani i razvijani u tim porodicama još na početku 20. stoljeća, a vjerovatno i ranije. Dakle, završna faza izgradnje škole odvija se u drugoj polovini juna, kada će čitav svijet biti potresen ubistvom austro-ugarskog nadvojvode i njegove supruge u Sarajevu.

Naime, godine 1914., 28 juna Gavrilo Princip izvršio je atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Tada je ubijena i njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga. Nakon tog tragičnog događaja, tačno kroz mjesec dana Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji. Počinje Prvi svjetski rat.

5. Godine 1910. u gradačačkom srezu bilo je svega 4,65 posto pismenog bošnjačkog stanovništva starijeg od sedam godina

Do otvaranja prve osnovne škole na zeljinskom području bošnjačka djeca sa ovoga područja su se uglavnom školovala u vjerskim školama, mektebima, a jedan broj i u medresama u Gradačcu. Mogao je poneki učenik biti upisan u narodnu osnovnu školu u Gradačcu koja je otvorena 28 godina ranije, ali to je mogao biti zanemariv broj. Bošnjačka djeca su veoma mnogo bila u zaostatku u pogledu svjetovnog obrazovanja, jer su stanovišta bošnjačkih predstavnika bila takva da njihova djeca treba prvo da završe mekteb u kojem je obuka trajala tri godine, pa tek onda da pohađaju narodnu osnovnu školu. Ta djeca tada su imala već 10 godina starosti i ona bi već bila prestarila i za osnovno obrazovanje, a da ne govorimo o srednjim, višim i visokim školama. Zbog toga je za potrebe državne službe, obrazovanja, i drugih poslova za zapošljavanje bilo vrlo malo bošnjačkih kadrova na raspolaganju. Tako se broj učitelja bošnjačke nacionalnosti u osnovnim školama na gradačačkom srezu u to vrijeme može izbrojati na prste jedne ruke, skoro da ih nije ni bilo.

         Zbog toga ne čudi da je: „Pismenost u gradačačkom kotaru, u smislu evropske pismenosti, tj. poznavanju latinice i ćirilice, bila 1910. godine ispod bosanskohercegovačkog prosjeka i iznosila je 10,68 posto ukupnog stanovništva starijeg od sedam godina. U cijelom srezu je bilo 5.278 pismenih lica starijih od sedam godina, među kojima 2.278 pravoslavnih, 678 muslimana, 2.243 katolika i 70 ostalih. Nepismenih u istoj životnoj dobi bilo je 44.122, od kojih 13.400 pravoslavnih, 13.893 muslimana, 11.454 katolika i 43 ostalih. U procentima pismnih je među pravoslavnima bilo 14,52 posto, a nepismenih 85,48 posto, kod muslimana odnos tih procenata bio je 4,65 posto pismenih, odnosno 95,35 posto nepismenih, a kod katolika 16,37 posto pismenih ili 83,63 posto nepismneih“.

Škola, tada u Zelinji Gornjoj, otvorena je 1914. godine u sudbonosnom vremenu za čovječanstvo pa prema tome i za gradačački kraj. Nastupila su teška vremena za BiH pa i čitav svijet. Počeo je Prvi svjetski rat. Učitelj Ibrahim Sarajlić koji je u to vrijeme bio na službi u Prelovu kod Višegrada, na brzinu je pokupio porodicu i kućne potrepštine koje su mogle stati u obične konjske taljige i iz Prelova (Višegrad) krenuo je u bjekstvo prema Gradačcu. U odlasku kada se okrenuo u pravcu prema školi i Prelovu prešavši na Drini Ćupriju, njegova škola je već bila u plamenu. Srpska vojska krenula je na Bosnu. Među prvima objektima za uništenje bila je i škola u Prelovu kod Višegrada.

Prvi svjetski rat donio je jad i bijedu narodu. Pored stradanja stanovništva, raznih progona i interniranja, počeli su raditi prijeki sudovi, koji su donosili brojne smrtne presude. Nastupila je masovna mobilizacija pripadnika svih građana, bez obzira na konfesionalnu pripadnost. Brojni mladi ljudi odlaze protiv svoje volje na front, gdje desetine hiljada gine i strada na najgori mogući način. U zeljinskom području (kao i u drugim krajevima) sav teret svagdašnjeg života pada na žene i djecu. Glad i nestašica proizvoda potrebnih za život svagdašnji je opća pojava. Država u ratu uvodi zakonska ograničenja u prometu brašna i žita (Zakon o aprovizaciji). Količina brašna mjesečno po jednom stanovniku određena je od 7,2 kilograma, a žita 9 kilograma. To je dnevno 250 grama brašna ili 300 grama žita. Količina brašna kasnije se smanjuje na 200 grama dnevno.

U takvoj društveno političkoj situaciji i srozavanju društvenog i životnog standarda na najniži nivo, otpočinjala je svoj rad Narodna osnovna škola u Zelinji Srednjoj. Austro-ugarske vlasti su u drugom polugodištu 1914. godine potpuno završile školu i sve što ide uz taj objekat, kao što je nabavka potrebnog školskog inventara, uređenje dvorišta. Izgrađeni su potrebni pomoćni objekti, ograđen školski vrt, te završen stan na spratu škole za učitelja i njegovu porodicu. Škola je počela sa radom početkom novembra 1914. godine, a interes za školu iako je počeo svjetski rat bio je veliki, što ćemo vidjeti u narednom tekstu, po tome što su djeca morala da se tijesne na klupama, kako bi mogla sva da sjednu u razred. U školu su krenula djeca različitih konfesionalnih opredjeljenja (muslimani i pravoslavci), nije im to smetalo, bila je to „jedna škola pod jednim krovom“.

Ovaj tekst korišten je iz knjige JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA GRADAČAC (1914-2014) ., str. 39-58., izdavač  JU JB „Alija Isaković“ Gradačac, autor Esad Sarajlić.

(NASTAVAK SLIJEDI)

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite