PRVA NARODNA OSNOVNA ŠKOLA

(„CRVENA ŠKOLA“)

Prva Narodna osnovna škola u Gradačcu izgradnja je 1891. godine
Osnovna škola „Jovan Jovanović Zmaj“ Gradačac svečano je otvorena i puštena u rad 6.4.1974. godine

Gradačačko područje za vrijeme austrougarske uprave bilo je zapostavljeno u pogledu otvaranja novih osnovnih škola, tako da će proći 23 godine, do otvaranja druge narodne osnovne škole. Naime, u periodu 1891. do 1918. godine otvaraju se na gradačačkom području samo dvije narodne osnovne škole, u Gradačcu 1891. i u Zelinji Srednjoj 1914. godine.

            1. Prva Narodna osnovna škola u Gradačcu

Na lijevom stupcu teksta prezentirani su podaci o gradnji škole dati na njemačkom jeziku, a na desnoj na bosanskom. Tu doslovno piše „Gradnja ove školske zgrade, koja je rješenjem Zemaljske vlade broj 44.197 od 25 septembra 1889. dozvoljena, dovršena je 1891. Troškove u iznosu od 22.160 for. 39 k, podmirila je gradačačka općina i narod.Temeljni, podrumni i podnožni su zidovi od kamena, a na tome su zidovi od pečene cigle; krov je crijepom pokriven. U godinama 1895. i 1896. sagrađene su na trošak općine, prizgrade. (Pomoćni objekti)

Situacioni plan lokacije škole u Gradačcu koja je građenaod 1889. do 1891. godine. U donjem dijelu ove skice vidimo rječicu Gradašnicu i most preko nje. Preko puta tog mosta je danas Centar za socijalni rad Gradačac

Narodna osnovna škola Gradačac, 1891. godina, lice zgrade sa glavne ulice, gledano ispred Vatrogasnog doma u Gradačcu. U vrijeme pripreme za gradnju ove škole, gradonačelnici Gradačca u tom periodu bili su: Reuf-beg Gradaščević 1886. godine, Hafiz-beg Gradaščević od 1888. do 1890. godine i Bećir-beg Gradaščević (Ibrahimbegović) od 1892. do 1911. godine, a poslije tog perioda Izet-beg Jahić. Općinski zastupnici u Gradačcu 1890. godine bili su: Kasim Sendić, Jovan Babić, Reuf-beg Gradaščević, Muharem-aga Idrizović, Jovo Popović, Novak Lazić, Radovan Petrović, Mato Jović, Halil Junčić, Tadija Cvjetanović i Aljo Alibegović. Ovo ističemo zbog toga, što su navedene osobe zajedno sa narodom bili nosioci pripreme, finansiranja i realizacije projekta ove škole

Presjek objekta škole iz 1891. godine. U ukopanoj etaži u zemlji nalaze se mokri čvorovi i još jedan pomoćni objekat

Plan prizemlja i sprata „Crvene škole“. Objekat je veličine 21×16,70, ukupno u prizemlju 350,70 m². Bez ukopanog (podrumskog) dijela škola je veličine 700,4 m². U prizemlju su bili slijedeći prostori: soba za nauk, prenoćište, ženska škola, opštinski ured 4 prostorije i zbornica. Na spratu su 3 učionice i dva jednosobna stana za učitelje

Zanimljivo je da je ovaj značajni kulturno-obrazovni projekat prije 125 godina u cjelini finansirala općina Gradačac, zajedno sa narodom općine. Prema tome, poduzetnost Gradačačana nije od juče, ona se proteže u daleku prošlost, što se najbolje vidi i po tome da je sve što je izgrađeno i podignuto u Gradačcu u posljednjem stoljeću u najvećem dijelu izgrađeno vlastitim snagama naroda i lokalnih državnih organa.

Ta tradicija se duboko ukorijenila u svijest ovoga naroda, pa su i brojni veoma značajni projekti na našem području uglavnom realizirani vlastitim snagama. To je zaista izvanredan primjer, a i odgovor na pitanje kako to Gradačac u razvoju često odskače u odnosu na druge. Ovde se najmanje čeka da neko drugi podmetne leđa ili finansira neke potrebe. U prvom je redu vlastita incijativa naroda ovoga kraja, a pomoć sa strane je dobro došla. U Arhivu BiH pronašli smo dokument star 125 godina da je prvu Narodnu osnovnu školu u Gradačcu finansirala i izgradila općina Gradačac zajedno sa narodom.

Uz objekat škole vidimo i druge pomoćne objekte, kao što su: drvarnica, kokošinjac, WC (zahodi) 8 kabina. WC (zahodi) su se nalazili na prostoru gdje je danas Centar za socijalni rad, niže škole prema rijeci Gradašnici. Škola je imala i vlastiti vrt. Sve pomoćne zgrade izgrađene su 1895. i 1896. godine, a troškove gradnje u cjelini snosila je općina Gradačac

Na sjednici općinskog zastupstva kojoj je predsjedavao gradonačelnik Izet-beg Jahić 1916. godine, raspravljano je o izgradnji i svih pomoćnih objekata potrebnih Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu

2. Prvi učitelj u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu

         U literaturi o razvoju osnovnog obrazovanju u BiH za vrijeme Austro-Ugarske (1878-1918) evidentirana su dva podatka: da je prva Narodna osnovna škola u Gradačcu podignuta 1886. godine i da je prvi učitelj u toj školi bio Srećko Britvec. Međutim, ti datumi jesu približni stvarnom događaju, ali nisu tačni. Koristeći Arhiv BiH iz tog perioda došli smo do slijedećih podataka: Narodna osnovna škola završena je 1891. godine a učitelj Srećko Britvec nije 1886. godine uopće bio u Gradačcu. Naime, prema arhivskim izvorima on je rođen u Bjelovaru 1856. godine. Bio je oženjen i imao je kćerku kojoj je bilo ime Josipa koja je rođena 1888. godine. Prije dolaska u Gradačac on je službovao u Retfahu 1885. godine, kao i u Martincima iste godine. Prije dolaska u Gradačac imao je zvanje školskog inspektora. U Gradačac dolazi u decembru 1887. godine i ostaje sve do septembra 1892. godine. Škola je građena od 1889. do 1891. godine. Britvec biva premješten u Travnik gdje radi do 1896. godine. Poslije Travnika radi u D. Tuzli 1896. godine, zatim u Trebinju 1902. godine. Kao prvi učitelj u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu mogao je raditi od 1891. do 1892. godine. Budući da je škola u Gradačcu građena, računajući kupovinu zemljišta te druge pripreme već od 1886. do 1891. on je magao biti u službi u općinskom poglavarstvu i raditi savjetodavne i nadzorne poslove oko izgradnje prve škole u Gradačcu.

Narodna osnovna škola u Gradačcu
iz 1891. godine. (jugoistočna strana)

Arhivski dokument iz dosjea učitelja Srećka Britveca sačinjen u Travniku 1902. godine. Rođen je u Bjelovaru (Hrvatska) 1856. godine

Budući da je svaka osnovna škola morala imati i školski vrt, a nije bilo na školskoj parceli takvog zemljišta, školski inspektor Mandić sugeriše da se kupi jedna parcela za te namjene ili da se iznajmi potrebno zemljište za školski vrt. Na tu temu, vođena je rasprava i u gradskom poglavarstvu u Gradačcu, na čijem čelu je kao gradonačelnik bio Izet-beg Jahić.

Obrazac o kretanju u službi prvog učitelja Srećka Britvecau Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu (1887-1892). Dokument je oštećen u požaru nakon građanskih protesta u Sarajevu 2014. godine

(Nastavak teksta o ovoj školi slijedi)

BLOG „GRADAČAC U PROŠLOSTI…“ PRATI SE I ČITA ŠIROM SVIJETA

Izražavam svoje zadovoljstvo i zahvalnost činjenicom da se Blog na adresi https://gradacacuproslosti.home.blog, od Esada Sarajlića prati i čita u mnogim zemljama. Registrirani su pregledi i posjetitelji u slijedećim zamljama:

  • Bosni i Hercegovini,
  • Srbiji,
  • Crnoj Gori,
  • Hrvatskoj,
  • Sloveniji,
  • Njemačkoj,
  • Austriji,
  • Sjedinjenim Američkim Državama,
  • Francuskoj,
  • Australiji,
  • Kanadi,
  • Holandiji,
  • Velikoj Britaniji,
  • Norveškoj,
  • Švedskoj,
  • Švicarskoj.
  • Danskoj,
  • Češkoj.

Sve dobronamjerne prijedloge rado ću uvažiti.

Još jednom se zahvaljujem čitaocima – pratiocima, od kojih neke i osobno poznajem, a sve pozdravljam!

O NAJSTARIJOJ PROŠLOSTI GRADAČAČKOG KRAJA

1. Prošlost

  1. Uvod

Sistematska arheološka istraživanja, naročito užeg dijela Gradačca (područje Gradine i područje njenih kontaktnih zona), nažalost ni do današnjih dana nisu vršena. A ta istraživanja, imala bi veliki značaj, jer je Gradačac, nesumnjivo, dio jednog šireg područja, kao kulturni i politički centar, pa se ne može porediti ni sa jednim susjednim područjem. U Gradačcu i oko Gradačca odvijali su se značajni historijski događaji, dok su u to vrijeme okolna mjesta bila obične palanke ili sela, kao što su Brčko, Modriča, B. Šamac i Orašje, (B.Šamac i Orašje nisu ni postojali kao veća naselja do početka druge polovine 19. stoljeća).

Ovo područje nije od malog značaja za Bosnu i Hercegovinu, posebno ako se ima u vidu niz historijskih zbivanja iz 18. i 19. stoljeća, kao što je nastanak Pokreta za samostalnost Bosne i Hercegovine u vrijeme trajanja postepenog, ali nezaustavljivog propadanja Osmanske države. Na čelu Pokreta je bio Husein-kapetan Gradaščević, dugo zanemarivana jedna od najpoznatijih ličnosti iz povijesti Bošnjaka. Nadalje, mnogi značajni događaji u 19. i 20. stoljeću, nisu mogli zaobići Gradačac, a u dosta slučajeva, Gradačac je bio u samom centru tih zbivanja.

Iz ovoga kraja potiču ličnosti iz kulturnog i političkog života, značajne ne samo za gradačački kraj, nego i daleko šire prostore, kao što su Hasan Kikić, književnik i učitelj, koji je za ciljeve borbe protiv fašizma dao i svoj život. S ovoga kraja je i Vaso Pelagić, istaknuti socijalistički prvoborac. Zatim, fra Ilija Starčević i fra Martin Nedić, koji su dali veliki doprinos obrazovnom i vjerskom životu Hrvata. Tu je i Ahmed Muradbegović, književnik i kulturni radnik poznat u širim prostorima. U Gradačcu je rođen i dr. Hazim Muftić, prvi doktor pravnih nauka iz gradačačkog kraja i drugi.

          Gradačac je bio centar jednog šireg područja većeg od današnje općine, pa čak i od ranijeg područja sreza. Tako 1811. godine austrijski konzul u Travniku Mittesser piše da je u Gradačačkoj kapetaniji i Brčko, te da na tom području živi preko 20.000 stanovnika. Po nacionalnoj strukturi, odnosno vjerskoj pripadnosti 12.000 je muslimana, a 8.000 kršćana. Fra Martin Nedić, rođen u Tolisi (1810 – 1895.) ističe da područje Gradačačke nahije obuhvata prostor počev od rijeke Bosne kod Bos. Šamca, pa do ušća Tinje kod sela Gorice. Sa zapada je rijeka Bosna do Osječana „gdje ima gaz prema Doboju i Gračanici“. Te granice idu kopnom sve do Zvornika. Na tom velikom prostoru nalaze se sela Prud, Škarić, Crkvina, Miloševac, Garevac, varošica Modrča, Tarevci, Kužnjača, Riječani, Vranjak, Koprivna, Bare. Od Bos. Šamca niz Savu su: Tišina, Grebnice, Barik, Domaljevac, Tolisa, Donja Mahala, Orašje, Draganovci, Vidovice, Krevšić. Od Save prema Gradačcu su Kostrič, Matići, Bok, Čobić Polje, Žabari, Obudovac, Orlovo Polje, Tramošnica, Liporašće Gradačac. Od Gradačca su Vučkovci, Ergovi, Špionica, Rapatnica, Srebrenik. Nedić ističe, da u čitavoj nahiji nema velikih voda, da se ne bi moglo pregaziti i prelaziti tokom čitave godine. Tu su rijeke Tolisa i Tinja. I putevi ne idu nekim vrletima, da bi bili neprohodni. Ljeti se svuda može ići i sa kolima, gdje ima drumova popločanih. Nema nekih velikih šuma. Tako je fra Martin Nedić opisivao područje Gradačac u prvoj polovini 19. stoljeća. Kako vidimo neka su imena sela nestala, a neka su se nešto promijenila u svom imenu.

  • Najstarija prošlost

Kako smo već istakli, neposredno u samom Gradačcu nisu vršena neka značajnija arheološka istraživanja. Međutim, poznato je da u blizini Orašja u Donjoj Mahali postoje ostaci naselja iz neolita, gdje su pronađeni određeni predmeti iz tog perioda. Ti predmeti vežu se za period prelaza iz kamenog u brončano doba. Poznati su nalazi i iz Bos.Šamca iz brončanog doba, a u Tolisi na Savi materijalni ostaci iz bakarnog doba. Hadžijahić piše o nalazima nedaleko od Gradačca u selu Ražljevi, gdje su pronađeni zidovi od gline, koji potiču iz neolita. Dokaz da su na ovim prostorima nekada trgovali grčki trgovci je i pronalazak dračkog novca u Tramošnici.

          Iz rimskog perioda su sačuvani ostaci saobraćajnica. Od brda Monja vodio je rimski put preko ovoga područja na sjever u Posavinu.

Tragovi obitavanja čovjeka na prostorima Gradačca i okoline vežu se za geološko razdoblje pleistocena, odnosno za starije kameno doba, gdje čovjek živi kao lovac i sabirač, zatim za mlađe kameno doba, starosti preko 10.000 godina. Već u kamenom dobu na ovom širem području Posavine, kojoj će stoljećima Gradačac biti centar, ostali su tragovi ljudskih naseobina, naročito uz pogodne terene riječnih tokova Bosne i Save, kao i na blagim brežuljkastim terenima oko Gradačca, pa i cijele sjeverne Bosne.

Kroz daleku prošlost na ovom području smjenjivali su se kroz velika vremenska razdoblja razni narodi, koje historijska nauka označava kao Ilire, Kelte, Rimljane, Gote i Slavene. Slaveni  su na kraju ostali da trajno tu žive.

Nesumnjivo je, da je najznačajniji prilog arheološkoj nauci, naročito prapovijesti ovoga kraja dao akademik dr. Alojz Benac, koji vodi porijeklo iz okoline Dervente. Kao urednik časopisa „Glasnik“ Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, objavio je brojne sveske i knjige rezultata arheoloških istraživanja koje je vršio. Štampao je svoje nalaze u 5 knjiga: „Praistorija jugoslovenskih zemalja“. Pored akademika A. Benca ovo historijsko razdoblje istraživali su dr. Đuro Basler, Jakov Babić, i drugi. Jakov Babić kao arheolog amater, otkrio je veliki broj nalazišta u Bosanskoj Posavini na području Bosanskog Šamca, Modriče, Gradačca, Orašja, Srebrenika i Brčkog. Pronađene arheološke predmete dao je Zemaljskom muzeju Sarajevo, zatim Muzeju istočne Bosne u Tuzli, te Zavičajnom muzeju u Doboju. Nas posebno interesuju njegovi nalazi sahranjivanih prastanovnika u urnama na lokalitetu u selu Četnica u Pelagićevu i Šušnjatoj Bari u samom Pelagićevu.

Ti nalazi su pohranjeni u Zavičajnom muzeju u Doboju. Inače, predstavnici ove ustanove radili su sondažna istraživanja, odnosno iskopavanja na širem području Posavine. Tada je iskopano 28 urni na obadva gore navedeba lokaliteta (Četnica i Šušnjata Bara). Općina Gradačac imala je potpisan i Ugovor sa ovim Muzejom za istraživanje na njenom području, kojim je rukovodio arheolog Branko Belić iz Doboja. Pronađena groblja sa urnama potiču iz bronzanog doba i stara su oko 3.500 godina. Ljudska tijela su se sahranjvala nakon spaljivanja. Ostaci su se stavljali u urne i zakopavali u zemlju na određenom lokalitetu.

Na području gradačačkog kraja pored sela Hrgovi Gornji otkrivena je gradina iz ilirskog perioda, tj. na Ormanici, na lijevoj strani rijeke Tinje. To je „Orman grad“, po čemu je ovaj lokalitet dobio naziv Ormanica. Na lokalitetu Orman grada pronađene su veće količine  keramike i zemljanih poklopaca.

Pored navedenih lokaliteta značajno je istaći nalaze iz Tramošnice, Ražljeva te Donjeg Skugrića – selo Mišići. U Tramošnici su pronađeni „čifutsko groblje“, te uzorci dračkog novca. Inače, najstarije paleolitsko naselje u Bosni pronađeno je kod Doboja, neposredno kod ušća rijeke Usore, tj. u njenoj dolini. Pronađeno je klesano kameno oruđe čovjeka iz paleolita.

U mnogo kasnijem periodu, Gradačačka nahija dopirala je do toga lokaliteta. Na lokalitetima bližim Gradačcu, u Donjoj Mahali kod Orašja, pronađeni su primjerci sjekira iz vremena paleolita, koje potiču iz kamenog i bronzanog doba. U Tolisi na Savi pronađeni su ostaci iz bakarnog doba.

Nadalje, vrlo rijedak nalaz koji govori o nastanjenosti čovjeka u prethistorijsko doba je onaj u selu Ražljevi (kod Omeragića). To mjesto se naziva „Cigla“. Na tom mjestu i danas se mogu vidjeti ostaci zidova od gline, koji takođe potiču iz neolita. Jedno od najznačajnijih velikih naselja iz perioda neolita otkriveno je u Kruškovom Polju – Bos. Šamac, označeno kao Kulište.

Prema nalazima materijalne kulture, čije tragove je ostavio čovjek, s njegovom pojavom na širim prostorima Bosanske Posavine, može se vezati dakle, za starije kameno doba paleolitske starosti od 15.000 do 45.000 godina. Tadašnji ljudi su bili lovci lutalice. Kretali su se u zavisnosti od kretanja krda životinja koje su lovili i koje su im služile za ishranu. Tu spadaju goveda, zatim ogromni mamuti, jeleni, bizoni i niz drugih životinja. Tadašnji čovjek živio je uz tokove rijeka Bosne i Save i manjih rijeka kao što su Tolisa i Tinja, a za svoja staništa birao manja uzvišenja i brežuljke, kako bi što lakše kontrolisao kretanje životinja koje su tu živjele, a i sebe lakše zaštitio od poplava. Klima je tada bila nešto hladnija, rijeke su češće mijenjle svoje korito. Tako se u napuštenim slojevima rijeke Bosne pronalaze dijelovi kostura mamuta, sjevernih jelena  i drugih životinja. Mlađe kameno doba neolita seže po starosti u vrijeme od prije 4.500 do 6.000 godina. Tada dolazi do krupnih promjena u načinu života čovjeka u pogledu korištenja biljnog i životinjskog svijeta. Počinje se vršiti selekcija bilja, kao i domaćih životinja. Zatim počinje proizvodnja prosa, pšenice i ječma. Tada čovjek veže za sebe određene vrste domaćih životinja, kao što su konji, goveda, svinje, ovce, koze i sl.

Tragovi iz tog perioda vezani su za otkrivena nalazišta u Skugriću, zatim Slatini, Obudovcu, Orlovom Polju, Tramošnici, Novom Gradu i Svilaju. Ti ljudi bavili su se zemljoradnjom, a od svih alata, glavno oruđe im je bila motika od kamena pričvršćena na porožak od jelenskog roga.

          Već u to vrijeme otpočela je i proizvodnja lana. Tadašnji čovjek živio je veoma primitivno u zemunicama i kolibama. Proizvodili su razno posuđe od gline, osnovno oružje im je bilo koplje, a kasnije luk i strijela, a od oruđa primitivne sjekire i motike. Tragovi su pronađeni  na lokacijama Donje Mahale, Matića, Garevca, Tramošnice i drugih mjesta.

Iza ovoga perioda nastupa jedno novo doba, takozvano prelazno doba, ili bakarno doba – eneolit. U ove krajeve dolazi novo stanovništvo iz evroazijskih stepa donoseći sa sobom  znatno razvijeniju kulturu što se posebno odnosi na primjenu metala. Grade se nova naselja, ali uglavnom po brežuljcima i uzvišicama, koja su teško pristupačna. S ciljem što bolje zaštite oni grade utvrđenja, bedeme i takozvane gradine. Iz ovoga perioda u širem regionu Gradačca imamo gradinu u Dugom Polju, zatim gradinu u selu Tolisa. Ova gradina je locirana na sjevernim padinama Trebave, a u ravničarskom dijelu nalazi se gradina u Slatini, gdje su pronađeni i ostaci keramike sa veoma lijepim ukrasima.    

          U našoj neposrednoj blizini otkrivene su dvije predhistorijske ostave bronzanih predmeta, koji potiču iz bronzanog doba. Radi se o ostavama pronađenim u Boljaniću, koji se nalazi između Gračanice i Doboja, kao i ostave koje su pronađena na brdu zvanom Monj, južno od Gradačca na granici sa općinom Gračanica. S obzirom na blizinu nalaza, osvrnut ćemo se na nalaz kod brda Monj. Naime, radeći na pošumljavanju brda Monj, ispod jedne kamene ploče na dubini od 20 do 30 cm, nađeni su brojni predmeti od bronze. Mještani su pronalazili i ostatke keramike, ali ti ostaci nisu obrađeni od strane stručnjaka – arheologa. Na Monju je pronađeno 39 predmeta od bronze, a odnose se na šuplje sjekire, koplja, bronzani srp, ogrlice, narukvice, spiralne narukvice i dr. Ovi predmeti su dobro očuvani, prekriveni patinom svijetlo zelenkaste boje.

Radi ilustracije pronađenih predmeta na brdu Monj, donosimo slijedeće slike:

U pronađenoj ostavi na Monju iz bronzanog doba, najviše je narukvica sa kosim urezanim ornamentima u vidu linija.

U pogledu stila kao i dekoracije one odgovaraju nalazima narukvica pronađenih u Tešnju. U ovoj ostavi pronađene su narukvice sa spiralnim namotajima, što je rijetkost u ovim krajevima. Sve ovo pripada kasnijem periodu bronzanog doba.

Nekadašnjoj župi Nanavište, gravitira veliki dio Posavine, koja obuhvata prostor omeđen planinom Majevicom, Trebavom i Vučjakom sa južne i jugozapadne strane, a sa sjevera rijekom Savom. Na istoku Posavina graniči sa Semberijom, odnosno područjem Bijeljine. Gradačačko područje definirano kao Nenavište je vrlo blisko prostoru pojma Bosanske Posavine, s tim što je Gradačac kao mjesto na južnom dijelu toga prostora. Ovo je važno napomenuti zbog toga što, kada govorimo o najstarijim tragovima materijalne kulture, odnosno tragovima života ljudi, onda ćemo se ograničiti na taj prostor.

Najstariji stanovnici ovih prostora bili su stočari i ratari. Njihova prva naselja nastajala su uz rijeku Savu, Bosnu i Tinju. Nastambe, kuće, bile su okruglaste, dijelom ukopane u jame, izrađene i opletene od šiblja i oblijepljene ilovačom. Ustvari, to su bile male kolibe. Naselja su podizana na uzvišicama, radi zaštite od poplava. Kao stočari, ti ljudi su držali koze, ovce i goveda, dok se smatra da konje još nisu poznavali. Oni su se pored lova bavili i ribolovom na nevedenim rijekama. Od ratarskih kultura uzgajali su pšenicu, kukuruz, proso i ječam. Proizvodili su i određene količine lana zbog izrade odjeće. Koristila se i koža za obuću, kape i ogrtače. U ishrani su koristili meso, mlijeko, te ribu, kao i navedene žitarice.

Naselja, vezana za period mlađeg kamenog doba pronađena su u D. Mahali (na Živkovića brdu), zatim na gradini Grbači u Slatini.

Materijalni tragovi starih kultura pronađeni su i na obali Save prilikom kopanja i izrade nasipa s ciljem zaštite od poplava. Razvijalo se i lončarstvo, jer su ostaci keramike za posuđe, te razne vrste kamenih sjekira, kao i nožići od kremena pronađeni na tim prostorima. Ostaci keramike, sitni komadi ukrašeni su određenim motivima sa tačkicama. Oruđa od kamena imaju forme iz mlađeg neolita (sjekire, čekići, i sitni kremeni alati). Pomenuto naselje nastalo je oko 1.300 godine prije nove ere.

Na širem području, gradačačkog kraja otkrivena su nalazišta grčkih drahmi na području Srebrenika, Tramošnice, Tolise, Oštre Luke, Boka. To svjedoči o grčkim trgovačkim vezama između naselja na jadranskoj obali i unutrašnjosti. To je period prije boravka Rimljana na ovim prostorima. Kod Brčkog su u Gornjim Laništima pronađeni keramički predmeti, koji svjedoče da su na ovim prostorima oko četvrtog stoljeća prije nove ere živjela keltska plemena.

Iz metalnog doba pronađeni su predmeti od metala (bakar, bronza i željezo), kao što su narukvice, naušnice, igle.

Nalazi iz željeznog doba pouzdano nam govore o prisustvu, u širem gradačačkom kraju, Tračana, Ilira, a nešto kasnije i Kelta. Pretpostavlja se da su prvi poznati stanovnici ovih krajeva bili Tračani. Oni su se doselili iz južne Rusije i Rumunjske preko Dunava. Stanovništvo koje su zatekli, oni su pomjerili prema jugu. Njihovi tragovi ostali su u našim krajevima kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Kakva je bila rasprostranjenost ilirskih plemena, pregledno je prikazano na slijedećoj karti.

Ilirska plemena oko 1400. – 1200. godine prije nove ere pokoravaju Tračane. Tračani su obrađivali zemlju u korist novih plemena u jednoj vrsti kmetskih odnosa. Ilirska plemena su bila uporna i hrabra, a bili su i dobro organizirani. Imali su naoružanje koje u to vrijeme nije zaostajalo za onim oružjima koje su nosili rimski patriciji (plemići). Međutim, imali su i određene mane, kao što je alkoholizam, međusobni sukobi, a rješavanje sporova vršeno je osvetom.

U četvrtom stoljeću prije nove ere, bliže njegovoj prvoj polovini na ovim prostorima pojavljuju se nova plemena Kelta (Gala), koji potiču iz Galije. Oni traže nove prostore, te u tom svom pohodu pored ostalog zauzimaju Podnovlje, kao i Posavinu odnosno prostore gradačačkog kraja. Ti narodi se miješaju sa Ilirima i sa njima prave određene sporazume. Zapadno od donjeg toka Bosne naseljavali su Iliri – Oserijati, a na istočnoj strani rijeke Bosne bila su plemena pod nazivom Breuci. Po Oserijatima nastao je naziv – Usora, a po Breocima – Brka. Međutim naziv Tolisa vezan je za grčko ime „ho Tholos“ što znači blato ili blatnjav. Izvedeni pridjev od te riječi „Tholosos – a , ov“ tj. mutna rijeka.

Plemena Kelta bila su vezana za rijeke. Oni su majstori u proizvodnji čamaca. Smatra se da je selo Kobaš dobilo naziv po tom plemenu. Jer njihova riječ „Kobač“ – znači čovjek koji proizvodi čamce. Sva ta plemena pokorili su nakon dugotrajnih ratova Rimljani, ratujući sa njima preko 160 godina. Ratovi su završeni u prvoj deceniji, devete godine nove ere. Nakon rimskog osvajanja širih prostora među kojima i našeg, stvaraju se dvije provincije: Dalmacija i Panonija. Gradačačko područje postaje dio provincije Panonije. Pouzdano se ne zna kome je pripadala u užem smislu Posavina, ali se računa da je od trećeg stoljeća pripadala području Murse, odnosno današnjeg Osijeka.

          U prahistorijskom i antičkom periodu na području gradačačkog kraja i Posavine odvijale su se česte i velike promjene u obitavanju ljudi na ovim prostorima. Ovdje se život odvijao kontinuirano od najstarijih vremena. Najveći dio naselja vezan za prahistoriju, potiče iz neolita, a to je u vremenu od šestog do početka trećeg milenija.

          Promjene u prekidu života neolitskog čovjeka nastaju u periodu ranobronzanih kultura. Ove neolitske kulture nisu mogle odoliti pritiscima sa istoka. Došlo je do smjene kultura što je prouzrokovalo indoevropeizaciju čitavog Balkana, pa i ovih naših prostora.

          „U kasnom bronzanom dobu na području BiH formiraju se jasno omeđene cjeline (kulturne grupe) u kojima se začinje proces obrazovanja većih plemenskih zajednica od kojih su neke u toku željeznog doba „izrasle u etnokulturne organizme“. Te grupe javljaju se pod nazivima: JAPODI, MEZEJI, OSERIJATI, BREUCI, DESTIJATI, DELMATI, AUTARIJATI i td. Inače, u trećem i drugom stoljeću prije nove ere veći dio balkanskog prostora pod vlašću je Rimljana. U Oktavijanovom ilirskom ratu, koji je vođen od 35. do 33. godine stare ere, Rimljeni prodiru još dalje na istok.

          Poharana plemena bila su nezadovoljna, a najveće nezadovoljstvo izazvali su Dalmati i Panoni. Došlo je do narodnog ustanka, koji je poznat kao Batonov rat. Na ustanak se digla većina naroda, između Drave i Jadranskog mora. Taj rat izbio je u plemenu Destijata, koji su živjeli u dolinama rijeka Bosne i Vrbasa. U tom ustanku vodeću ulogu imali su Breuci i Destijati. Borbe su se odvijale s obje strane Save na prostoru između Sremske Mitrovice i Siska. Pleme, tzv. Breuci naseljavali su područje gradačačkog kraja. Oni su doživjeli poraz na rijeci Bosni  8. godine naše ere.

c) Antičko, rimsko doba

U rimsko doba gradačački kraj je u sastavu rimske države. Gradačac kao naselje u tom periodu ne postoji. Ali nije isključeno da u vrijeme rimske države ovuda ne prolaze važne saobraćajnice. Jer, mnoge rimske ceste uveliko se poklapaju sa cestama iz srednjovjekovnog perioda, a kasnije i osmanskog. Najočitiji dokazi za to su kameni ostaci na tim cestama, zvani miljokazi, tj. kameni stupovi. Ti ostaci se i danas pronalaze. U selu Vidovicama pronađeno je više nalaza metalnog novca iz rimskog perioda. Značajan je nalaz 2.528 bakarnih novčića koji se odnose na rimski period – na Konstantina I. i njegove nasljednike. Kod Obudovca je pronađeno 805 komada metalnog novca vezanog za vladare rimskog perioda od 238 – 267. godine. Ti predmeti poklonjeni su Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Period rimske vladavine odnosi se na period od prvog stoljeća. Iz tog perioda ostali su značajni tragovi vezani za historijski razvoj ovoga prostora. Taj period ostavio je tragove materijalne kulture u ostacima pronađene rimske keramike, u ostacima rimske cigle i crijepa, zatim u ostacima grobnih nalaza lični predmeti, kao što su dijelovi narukvica i slično. U gradačačkom kraju, u Donjoj Mahali kod Orašja pronađeni su primjerci novca iz rimskog perioda. Dalje, prema istoku u rimskom periodu postoji naselje pod nazivom „Saldae“ – današnje Brčko.

Iz karte koju prezentiramo vidi se političko teritorijalna organizacija jugoistočne Evrope za vrijeme rimskog razdoblja:

I na području Brčkog pronađen je rimski novac, čiji se primjerci nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Devedesetih godina prošlog stoljeća na tom prostoru pronađen je rimski grob u kome je pored posmrtnih ostataka pronađena narukvica od staklenih perli. Ti nalazi smješteni su u muzejskoj zbirci u Tuzli.

          Političko teritorijalna organizacija ovoga kraja u rimskom periodu veoma je interesantna. Ovo područje pripadalo je određenim provincijama. Naše šire područje, kako se vidi iz priložene karte pripadalo je provinciji Panonija Inferior (Panonija secunda). Zbog kasnije prodora barbarskih naroda, mnogi tragovi rimskog doba su uništeni. Inače, Panonija je bila izložena pustošenju i uništavanju od strane Gota, Vandala, Huna i drugih.

          Nakon što su Rimljani osvojili ove teritorije, oni su Bosnu i Hercegovinu u današnjim granicama podijelili na dva dijela, tako da je veći dio BiH pripao Dalmaciji, a provinciji Panoniji pripojen je široki pojas južno od Save.

          Rimljani su u osvojenim područjima provodili teror odvođenjem jednog dijela stanovništva u ropstvo, druge su raselili oduzimajući im zemlju i drugo, kako bi na taj način umirili ilirska i panonska plemena. Neosporno da im je to i uspjelo. „Pokorena plemena su posebnim ugovorima priznala rimsku vlast, a za uzvrat su dobila plemensku autonomiju, ali bez rimskog građanskog prava. U to vrijeme započeo je i proces romanizacije, koji je u početku tekao dosta sporo. Tek kasnije za vrijeme Hadrijana i njegovih nasljednika koji su energičnije davali civitet širem krugu domorodaca, proces romanizacije je znatno ubrzan. Novi rimski građani najčešće su dobijali imena „po caru od koga su primali civitet“.

          Struktura stanovništva u rimskoj vojsci postepeno se mijenja. Dominiraju Iliri iz Dalmacije, Panonije i Mezije. Čak na carsko prestolje dolaze i ilirski carevi iz vojnog staleža, kao što je među ostalim i car Dioklecijan. Domaće stanovništvo se vremenom u pravima izjednačava sa ostalim stanovništvom Carstva.

          Kasno antičko doba donosi velike promjene u rimskom Carstvu. Dolazi do podjele Carstva na suvladare, tako da Istokom upravlja Dioklecijan, Ilirikom Galerije, Italijom Maksimilijan i Konstancije, Klor Galijom i Britanijom. Pošto Dioklecijan odstupi sa vlasti, među ostalim nastade borba za vlast. Ti okršaji nisu zahvatili današnje prostore BiH, pa je ona bila pošteđena ratnih razaranja.

          Carevi u tom sukobu, u želji za što većom vlašću iskorištavaju veće grupe VARVARA, kako bi ostvarili svoje ciljeve, a kao nagradu odobravaju im naseljavanje „unutar Rimskog Carstva. To je oslabilo granice Carstva, pa je to doprinijelo upadu Huna u Panoniju 375. godine, a Goti se stacioniraju na Dunav (južni). Pošto je osvojena Mursa (Osijek 378. godine, otvara se put u krajeve južno od rijeke Save, pa zbog nesigurnosti stanovništvo iz Panonije seli u Dalmaciju i Italiju. „Rimsko Carstvo je definitivno podijeljeno 395. godine. To je imalo odraza i na etničke prilike. U to vrijeme velike mase varvara nadirale su kroz probijene granice na Dunavu, a Zapadni Goti su krenuli u pohod prema Grčkoj, Dalmaciji i Italiji. Da bi se zapadno Carstvo lakše branilo od najezde Gala, Placidija ustupa 437. godine Istočnom Carstvu cjelokupnu Dalmaciju, a 448. godine Hunima preostali dio Panonije. Jedanaest godina kasnije, tj. 459. godine Istočni Goti su provalili u Prevalitanu, današnju Crnu Goru“.

          Rimsko Carstvo propada 476. godine, kada zapovjednikom Dalmacije postaje car Odoakar. U to vrijeme socijalne prilike su bile izuzetno teške, pa Car Zenon navrati Istočne Gote na rat protiv Odoakara. Kralj Teodorih 490. godine osvoji Dalmaciju i Panoniju, a 493. i Italiju.

          Iz prednjeg vidimo da je današnje područje sjeverne Bosne, ušlo u sastav istočne gotske države. Istočno Carstvo, nakon sukoba među istočnim Gotima 535. godine osvajaju jedan dio Dalmacije. Smanjuje se geografski pojam Dalmacije, pa se njena granica pomjera sa Drine na Bosnu, da bi joj u 8. stoljeću pripadali samo primorski gradovi.

          Južno od Save Avari su prodirali zajedno sa Slavenima, tako da 602. nestaju ostaci antičke državne organizacije na našim područjima. To će sve promijeniti etničku sliku na ovim prostorima.

2. Pojava kršćanstva i naseljavanje Slavena

Kako je kršćanstvo dospjelo u ove krajeve, odnosno Posavinu, o tome malo ima historijskih izvora. Ipak se smatra da se kršćanstvo širilo od Soluna i preko jugoistočne Bosne dospjelo i do ovih krajeva. Kao mogući centar za širenje kršćanstva prema ovim prostorima u rimskom periodu smatra se i Sirmium (Sremska Mitrovica), koju u 6. stoljeću, tačnije 582. godine Avari razaraju, pa po Rimljane nastaju teška vremena. Avari su bili barbarska plemena. Nastala je velika seoba naroda. Prema Panoniji prodiru uz Avare i Huni, Tatari, Dačani, Pečenezi, Gepidi i na kraju slavenska plemena. Oni su se naselili po ogromnoj panonskoj ravnici. Kako su oni ugrožavali Rimljane, tako su njih progonili mongolski narodi koji su nadirali iz azijskih stepa i pustinja. Slavenska plemena su dizala ustanke protiv Avara, pa nakon tih sukoba za određeni duži period nastupio je mir. Kada je pao Sirmium, ratovi se nastavljaju između Avara i Bizanta. Ti ratovi su imali kraće ili duže prekide sve do 626. godine. Nešto ranije oko 597. godine Slaveni zajedno sa Avarima ulaze u Dalmaciju, a već 614. godine u ruke im pada Salona. Bizantsko carstvo doživljava vrhunac svojih nevolja 626. gidne. Tada je bio opkoljen Carigrad. Bizant je u tom sukobu odnio pobjedu, čime su Avari počeli slabiti. I Slaveni su u tom periodu protiv Avara dizali ustanke.

U početku sedmog stoljeća gradačački kraj pa i cijelu Posavinu naseljavaju Slaveni. Kada je rađen magistralni put B. Šamac – Doboj, kod Dobor kule, blizu Modriče pronađeni su ostaci keramike iz tog perioda.

          Na balkanskom poluotoku, kao rijetko gdje, kroz daleku prošlost, a i kasnije, narodi su se međusobno miješali. Tako sada ne postoji nacija koja bi za sebe mogla reći da ima čisto nacionalno porijeklo.  Međutim i pored takve neporecive činjenice, na ovim prostorima su se formirali brojni narodi, kao i brojne teorije o njihovom etničkom identitetu. Nesumnjivo da je Bosna i Hecegovina očit primjer koji potvrđuje te burne procese.

          Na područje Bosne u 6. stoljeću dolaze Slaveni, koji vremenom asimiliraju zatečeno stanovništvo i narode. Međutim, antropološka raznolikost je prisutna i uočljiva, pa i pored toga, bez sumnje današnje stanovništvo je uglavnom slavensko. Stanovnici koji su prvi i najstariji na ovim prostorima su Iliri. To su plemena koja su živjela kako se smatra u južnim dijelovima Bosne, na području Srbije, Crne Gore, Dalmacije i Albanije. Njihov jezik je sličan albanskom jeziku. Ime plemena Dalmati preuzeto je u svojoj osnovi za naziv Dalmacije. Riječ Dalmati potiče od albanske riječi – ovca (delme). Prema materijalnim tragovima to pleme živjelo je i na prostorima zapadne Bosne.

          Neki autori zastupaju tezu, da su i srednjovjekovni Bošnjani, autohtoni narod, sa atipičnim slavenskim osobinama, te da su oni narod ilirske etničke pripadnosti. „Slavenska komponenta u njihovoj genezi svodi se samo na kulturno, a nikako na etničko preslojavanje. Ta komponenta je vremnom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance – muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom.“

          U šestom i početkom sedmog stoljeća desile su se burne promjene na području današnje Bosne i Hercegovine, koje su snažno uticale na promjene etničke strukture stanovništva. Dolazak Slavena i stvaranje prve Sklavinije 550. i 551. godine na prostoru istočne Bosne je krupna historijska promjena, koja će imati uticaja i na ostale prostore. Naime, u sjeveroistočnu Bosnu prodiru Kutriguri godine 568., zatim se događaju veoma rušilački upadi i prodor avaro- slavenskih grupacija 597. godine u zapadnu Bosnu, te pad Salone 610. godine. Od 610. godine nastaje prekretnica ka novom dobu u naseljavanju Slavena na ovo područje. Oni vrše asimilaciju zatečenog stanovništva. „S dozvolom vizantijskog cara slavenska plemena“ naseljavaju cijelo područje provincije Dalmacije, osim utvrđenih vizantijskih gradova. Ti gradovi se nalaze na morskoj obali. Međutim u 9. i 10. stoljeću u našim krajevima se postepeno formiraju sasvim nove državne organizacije.

U tim stoljećima ranog srednjeg vijeka, odvija se vrlo značajan proces, putem koga se vrši kulturni uticaj kristjanizacije Slavena, koji se vrši iz Rima, preko gradova u primorju. Tu ulogu vrše franački misionari. Računa se da su Hrvati prekršteni oko 800. godine. Međutim hristjanska vladarska imena javljaju se nešto kasnije, tj. tek u drugoj polovini 9. stoljeća. Najznačajniji uticaj u procesu pokrštavanja imali su misionari Ćirilo i Metodije kao i njihovi učenici.

Slavenska plemena koja naseljavaju Dalmaciju u sedmom stoljeću bili su Hrvati, za koje se smatra da su došli sa područja Poljske. O tome je pisao Konstantin Porfirogenet oko 950. godine, prema kome je papa Ivan IV. sklopio ugovor sa Hrvatima. Računa se da su Hrvati u Dalmaciju došli oko 678. godine. Dio slavenskih plemena osim Dalmacije uputio se prema Panoniji gdje naseljavaju područja oko Drave i Save i to sa obje strane ovih rijeka. Pridošla slavenska plemena oslobađaju se krajem 8. stoljeća Avara, ali podpadaju pod franačku vlast. Hrvati u Posavini primaju kršćanstvo od franačkih svećenika kada i prestaje njihov progon. Međutim nakon smrti Karla velikog 814. godine u franačkoj državi nastaju neredi, a otpočinje i progon posavskih Hrvata. „To prisiljava kneza Ljudevita Posavskog (oko 812 – 823.), koji je stolovao u Sisku, na podizanje ustanka 819. godine. U pomoć mu priskaču Slovenci, Timočani (oko Timoka u Srbiji) i Gačani (oko današnjeg Otočca), a dalmatinsko hrvatski knez Borna ostaje pristalica Franaka i bori se protiv Ljudevita. Borba za slobodu i neovisnost bila je teška i krvava. Tek pred desetom navalom franačke vojske, nakon četiri godine junačke borbe, Ljudevit napušta svoju zemlju i prelazi u Srbiju (822.) S odabranom četom vojske sljedeće godine prelazi u dalmatinsku Hrvatsku, Ljudomislu, ujaku svoga suparnika Borne (umro 821.). Ovaj ga je međutim (u proljeće 823.) iz potaje dao ubiti.

Iako nije uspio sa svojim snažnim ustankom, knez Ljudevit, ipak, ide u red najačih ličnosti stare hrvatske povijesti. On je bio jedini hrvatski vladar koji je oko sebe okupio osim posavskih Hrvata još i veliki dio Slovenaca i podunavskih (dačkih) Slavena, vjerovatno Srba, dijeleći bar neko vrijeme sudbinu cijele zemlje od izvora Save do donjeg Dunava“.

Dolaskom Rimljana na ove prostore u unutrašnjosti Balkana izmješali su se Iliri i Kelti. To je bio slučaj i u srednjoj Bosni, kao i u sjeveroistočnom dijelu Bosne. To pleme zvalo se Skordici. U srednjoj Bosni živjelo je pleme Destijati, koje se odlikovalo velikim ratnim vještinama. Pleme Destijata diglo je veliku pobunu protiv rimskog carstva devete godine prije nove ere.

xxx

          U rimskom periodu izgrađene su putne saobraćajnice iz prostora Dalmacije prema sjevernoj Bosni, čiji je dio pripadao Panoniji. Sirmijum (današnja Sremska Mitrovica) u kojoj se spominju prvi kršćanski biskupi, blizu je sjeverne Bosne što će imati uticaja na zbivanja u našem kraju.

          Među Ilirima, narodom koji je najranije naseljavao ove krajeve, bila je raširena pojava tetoviranja. Smatra se da je ta pojava kasnije prihvaćena i od katolika u sjevernoj i srednjoj Bosni, što se zadržalo i do današnjih dana. To nije bio slavenski običaj, ali je primljen od Ilira.

          U trećem stoljeću nove ere na Balkanu se pojavljuju germanska plemena Gota, koji su osvojili i Beogradsku tvrđavu, ali se oni kasnije povlače u svoje kraljevstvo, kao i neke dijelove današnje Italije i Dalmacije. Oni Goti koji su ostali na ovim područjima bili su asimilirani od lokalnog stanovništva.

Početkom šestog stoljeća car Justinijan kreće u pohod na Balkan, kada i Bosna postaje dio Bizantskog carstva. Gotska plemena koja su ranije bili kolonisti i pljačkaši na ovim prostorim, nisu ostavili skoro nikakvih tragova svoje kulture.

          Neki su, kao recimo pop Dukljanin, u svom ljetopisu tvrdili bez realne podloge, da Hrvati kao i Bošnjaci vode porijeklo od Gota. Tu teoriju proširio je i dopunio benediktanac Mavro Orbini, da su svi Slaveni bili Goti. U Drugom svjetskom ratu neki su koristili tu teoriju da su Bošnjaci gotskog porijekla, što je svakako apsurd i bez ikakve naučne podloge.

          Na Balkan, pa time i na ove prostore prodirala su i druga plemena sa istoka Azije kao što su Huni (mongolsko – turanski narod) zatim Alani iz Irana. Alani su preci današnjih Oseta na Kavkazu. U šestom stoljeću, kako smo već naveli, na Balkan dolaze Avari i Slaveni. Oni su često bili saveznici, ali su međusobno i ratovali. Pored drugih prostora Avari su obitavali i u sjevernoj Bosni, kao i sjeverozapadno od Bosne. Slaveni su ih zvali Obri. Računa se da je Obrovac dobio naziv po imenu tih plemena. Izgleda da je i riječ ban, koju naročito koriste Hrvati, njihovog porijekla. Pošto su se Slaveni pod kraj toga stoljeća, masovno doseljavali u ove krajeve oni su prevladali u tom stanovništvu.

          Već u početku sedmog stoljeća na prostore Balkana pristižu i dva nova plemena Slavena: Hrvati i Srbi. Bizantski historičar i car Konstantin Porfirogenet (pisao je tri stoljeća kasnije od dolaska Slavena) tvrdio je da su plemena Hrvata i Srba pozvana na ove prostore od strane bizantskog cara kako bi istjerali Avare. Srbi i Hrvati su se od najranijih vremena razlikovali jedni od drugih, ali su bili međusobno i povezani. Riječ Hrvat historičari smatraju da nema slavensko porijeklo, nego da je to riječ u vezi sa iranskom riječi choroatos koja je pronađena na nadgrobnim spomenicima u donjem dijelu rijeke Don na jugu Rusije.

          Neke teorije podstiču tvrdnju da Hrvati imaju veze sa sarmatskim i iranskim plemenima. I za Srbe se tvrdi s obzirom na njhovu povezanost sa Hrvatima za koje je Ptolomej u drugom stoljeću naše ere rekao da su Serboi bili među sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.

Najveći broj naučnika – historičara vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena sa vladajućom iranskom kastom. Dakle, i Srbi i Hrvati imaju po tome određenu iransku komponentu. Oni u sebi sadrže dijelove pojedinih naroda kao što su Iliri, Kelti, Rimljani, zatim Goti i Alani, Huni, Avari i dr.

Srbi su se naselili u područje današnje jugozapadne Srbije, a kasnije u srednjem vijeku proširili svoju vlast na prostore Duklje, Huma ili Zahumlja (južne Hercegovine), a Hrvati će naseliti područja koja odgovaraju današnjim prostorima Hrvatske sa pojedinim područjima Bosne. Glavnina Hrvata je pokrštena u devetom stoljeću.

          Početkom 10. stoljeća sjeverni dio Bosne pripadao je moćnoj hrvatskoj državi sa kraljem Tomislavom.

          Bosna se prvi puta spominje polovinom 10. stoljeća (958), kada je bizantski car Konstantin Porfirogenet u jednom političko geografskom priručniku upotrebio tu riječ.

          Bosna je naseljavana sukcesivno od strane više rodovskih zajednica. Dakle, „u Bosni se radilo o slavenskom stanovništvu, jer su prvi spomenici stalno naseljenih stanovnika Bosne sigurno pisani i obilježeni jasnim karakteristikama slavenskog jezika i pismenosti nastali tokom ranog srednjeg vijeka“.  Doseljena slavenska plemena su se miješala i stapala sa ilirskim već romaniziranim plemenima. Slaveni su doseljavali na prostore Balkana zajedno sa Avarima. U narednim stoljećima Slaveni su asimilirali stanovništvo koje su zatekli. Istovremeno su se odvijala dva procesa: asimilacija zatečenog stanovništva i njihova kristjanizacija. Taj proces trajao je do kraja 8. stoljeća. Krajem 8. i u 9. stoljeću nastala je u začetku bosanska država.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 29-40).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

VJERSKE I KULTURNE PRILIKE U PRAVOSLAVACA GRADAČCA

Vjerske i kulturne prilike kod pravoslavnih

Djelovanje pravoslavne crkve u sjeveroistočnoj Bosni u najužoj vezi je sa dolaskom Turaka u ove krajeve, te kolonizacijom novog stanovništva – vlaha. Smatra se da ni u jednom dijelu Bosne nisu izvršene tako velike strukturalne promjene kao na ovom području. To potvrđuju najraniji turski popisi – defteri.

Stanovište da su pravoslavni manastiri postojali u sjevernoj Bosni u doturskom vremenu je opovrgnuto jer „se ono naslanjalo na narodnu tradiciju, po kojima je njihov nastanak vezan za vrijeme vladavine srpskog kralja Stefana Dragutina, premda je on vladao kraće vrijeme samo sjeveroistočnim dijelom te oblasti“. Pitanje rasvjetljavanja vremenskog nastanka vjerskih, kulturnih ustanova, kao što su manastiri i crkve, je u uskoj vezi sa rasprostranjenošću stanovništva i njihove pripadnosti određenoj religiji.

U djelima historičara Milenka Filipovića, Đ. Mazalića nastali su radovi o manastirima Papraći, Tamnoj, Ozrenu i Lomnici. Filipović je rasvijetlio u drugim radovima nastanak manastira u Vozući i Gostoviću.

Pravoslavni manastiri podizani su u vremenu od sredine 16., pa do sredine 17. stoljeća. Osmanlije su zatekle samo dvije pravoslavne ustanove, koje potiču iz srednjeg vijeka, a to su crkva u Trebinju i manastir Tvrdoš, takođe u okolini Trebinja. Inače u osmanskom periodu, vrlo brzo se podižu manastiri u Papraći, Tavni, Ozrenu, Lomnici, Vozući, Gostoviću, Mošćanici, i Rmanju. Ti objekti izgrađeni su do polovine 17. stoljeća. Osmanlije su pokrenule vlahe prema mnogim područjima u Bosni. Za podizanje devet manastira u to vrijeme nije bilo ograničenja, pošto su Osmanlije same usmjeravale imigracije pravoslavnog vlaškog stanovništva.

U doturskom periodu ipak je na ovom području živjelo pomiješano stanovništvo, bosanske, katoličke i pravoslavne crkve. Međutim, veoma je teško utvrditi kakav je omjer bio jednog, drugog, i trećeg naroda.

Istakli smo da su Osmanlije zatekli puste krajeve u Gradačcu i njegovoj okolini. Njima je bilo stalo da nasele ovo područje, ne samo zbog toga što je pusto, nego i iz strategijskih razloga. „Vlasi koji su zbog karaktera svoje osnovne privrede, stočarstva, bili pokretni i u početku činili poluvojnu organizaciju, od njih su regrutovani brojni martolozi koji su vršili značajne službe i kao pogranične posade, zatim vojnuci i derbendžije koji su obezbjeđivali uglavnom sigurnost na putovima u pozadini – predstavljali su elemenat koji su Turci protežirali i njihovu kolonizaciju usmjeravali kako prema potrebama samog tog stanovništva u brdske i stočarstvu pogodne krajeve, tako i mnogo više da čuvaju  pogranične oblasti“.

Na temelju turskih izvora može se utvrditi i vrijeme nastanka pravoslavnih crkava i manastira. Prema tim izvorima najranije je podignuta pravoslavna crkva na području Teočaka u selu Rudinama oko 1528. godine. Manastir Tamna podignut je u selu Banjici oko 1548. godine, manastir Papraća podignut je oko 1551. godine. Manastir Papraća spominje se i kasnije u popisu vlaha Bosanskog sandžaka, „koje je pripadalo džematu kneza Pribine, sina Radovana, pokazuje se kao maleno vlaško naselje sa svega 8 domaćinstava (7 kuća i 1 baštinska zemlja, među kojima jedna primićurska kuća) koja je tada plaćala filuriju po 180 akči. Iz tog podatka ne proizilazi da se stanovništvo sela baš u toj mjeri smanjilo, nego da su Vlasi dobrim dijelom bili izgubili povlastice i bili svrstani među običnu raju“.

Poznato je da su manastir na Ozrenu i Lomnici kod Šekovića, nastali krajem 16. stoljeća. Ozren 1587. i 1589. godine, a Lomnica 1578. godine. U 16. stoljeću postojale su zakonske zabrane za podizanje novih crkava, ako tamo nisu ranije postojale, ali takve odredbe nisu važile za stanovništvo čiju su kolonizaciju vršili Turci koji su vodili računa o svojim strategijskim interesima.

U Gradačcu je 1882. godine izgrađena pravoslavna crkva. Među prvim sveštenim licima u ovoj crkvi bio je proto Petar Jovanović.

Početkom 20 stoljeća, u vrijeme austro-ugarske vladavine u službenim glasilima evidentira se Zvorničko – tuzlanska mitropolija u Tuzli. Godine 1915. mitropolit je gospodin Ilarion Radonjić, koji je istovremeno i član B.H.. sabora. Parohijsko i manastirsko sveštenstvo predstavljaju:

  • u Gradačcu Dušan Tešić, paroh,
  • u Slatini Jovo Jeftić, paroh,
  • u Porebricama Đorđe Lazarević, administrator, paroh,
  • u Gornjem Žabaru Milivoj Stojčević, paroh,
  • u Bos. Šamcu Dimitrije Dimitrijević, administrator,
  • u Crkvini Cvjetko Lazarević, administrator,
  • u Miloševcu Dušan Đ. Popović, administrator,
  • u Modriči Stevo Đ Popović, administraotor, nadziratelj,
  • u Koprivni Vasilije Gruić, paroh,
  • u Tolisi Savo Božić, administrator,
  • u Skugriću Maksim Maksimović.

–        Inače u Skugriću – u staroj crkvi, bili su na dužnosti slijedeći sveštenici:

-…Maksimović Maksim, od 1890. do 1921.,

-…Božić Savo od 1921. do 1922.,

-…Popović Marko, 1922. do 1933.,

-…Karujilov Jovan, od 1927. do 1927.,

-…Jovanović Đorđe, od 1933. do 1936.,

-…Popović Svetozar, od 1936. do 1945. godine.

U Tolisi (stara Crkva) bili su slijedeći sveštenici:

-…Krstinović Stojan od 1887. do 1899.,

-…Đokić Tošo, od 1899. do 1912. godine,

-…Popović Marko od 1912. do 1914.,

-…Božić Savo od 1914. od aprila 1914. do oktobra 1915., i od oktobra 1915. do 1945.,

-…Maksim Maksimović od januara 1915. do oktobra 1915.

U pravoslavnoj crkvi u Gradačcu kao sveštenici u periodu od 1848. do 1941. godine radili su:

Pravoslavna crkva u Gradačcu, kako smo vidjeli iz prethodnog teksta sagrađena je 1882. godine. Međutim, prije izgradnje ove crkve, postojala zgrada na brežuljku iza sadašnje crkve, u kojoj su pravoslavni vjernici obavljali svoje vjerske dužnosti.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 191-194).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

VJERSKE I KULTURNE PRILIKE U KATOLIKA GRADAČCA

Vjerske i kulturne prilike  kod katolika.

Kako smo istakli u vrijeme pada Posavine pod osmansku upravu, zatečeno je malobrojno katoličko stanovništvo. Šta se dogodilo sa tim stanovništvom, historijski izvori malo govore. Ali, jedno je tačno, Osmanlije nisu vršile prisilnu islamizaciju zatečenog stanovništva. Jer na gradačačkom području u to vrijeme postojali su franjevački samostani u Modriči i Skakavi. Oni su po dolasku Turaka nastavili sa svojim radom. Katoličko stanovništvo se slobodno okupljalo u vjerskim objektima, kao i ostali kršćani.

Za razvoj vjerskog i kulturnog života u Bosni, najveću zaslugu imaju franjevci, koje je papa uputio na ove prostore. Nakon osnivanja franjevačke vikarije 1340. godine pa do osvajanja Bosne od strane Osmanlija 1463. godine, oni su uspjeli podići 17 crkava koje su bile samostalne. Za 123 godine izgrađene su katoličke crkve: Srebrenica, Zvornik, Crnča, Olovo, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Bijeljina, Koraj, Visoko, Fojnica, Kreševo, Sutjeska, Tešanj, Modriča, te još tri crkve koje se prije dolaska Osmanlija prestale sa radom, a to su Teočak, Gornja Skakava kod Srebrenika, te crkva sv. Nikole u selu Čagalj kod Srebrenice. U vreme iza gradnje ovih crkava i poslije odvijao se i progon pristalica Crkve bosanske i njihovo prevođenje na katoličanstvo. Naročitu aktivnost na tom planu poduzeo je kralj Stjepan Tomaš (1459.-1461.) Istina, uticaj katoličanstva u to vrijeme počinje slabiti, jer je već prisutan uticaj islama, kao i masovni dolazak na te prostore vlaha-stočara.

Sultan Mehmed II. Fatih je svojom adhnamom, koju je izdao u Milodražu kod Fojnice u maju 1463. godine zagarantovao franjevcima slobodu vjere, kao i lične slobode. Međutim, po jednom drugom zakonu iz 1516. godine crkve se nisu mogle graditi tamo, gdje nisu ranije postojale. Osmanlije su štitili zatečeno stanje, ali su željeli razvijati nove gradove u kojima će razvijati svoju vlastitu kulturu.

          Jedna od vrlo starih župa na području Gradačca je i Tramošnica, koja se kao takva spominje od 1673. godine. Međutim 1679. godine spominje se i samostan u Modriči u kojem je živjelo i radilo 10 franjevaca, za koje su vezani katolici iz dijela Posavine, odnosno gradačačkog kraja.

          Autor Luka Đaković piše kako je „u tuzlanskom kraju od Krivaje do Save bilo 1675. godine četiri franjevačka samostana sa 12 katoličkih župa i preko 32.000 katolika, a 33 godine kasnije u ovom području zatečen je samo jedan samostan koji se nalazio u Tuzli, a i on je bio nenastanjen“.  Područje sjeverne Bosne katolici napuštaju u 17. stoljeću i početkom 18. stoljeća. Oni se najviše sele prema Slavoniji i Dalmaciji. Nakon 1689. godine iz sjeverne i zapadne Bosne u Slavoniju je preselilo 23.300 katolika. Slavonija je oslobođena 1689. godine.

          Vrlo je značajan kulturni razvoj kod katolika u Osmanskom periodu. Tako je recimo u samostanu Tolisa formirana bogata samostanska biblioteka, koja ima značajnu kulturnu i historijsku vrijednost. Tu su vrlo vrijedna djela iz vjerskog života katolika. Najstarija djela potiču iz prve četvrtine 16. stoljeća. Biblioteka ima niz značajnih djela. Vrijedan spomena je i rječnik arapsko – perzijsko – tursko– latinski, koji je štampan u Beču 1780. godine. Štampan je u četiri debela sveska i kao takav je jedinstven primjerak u Bosni. Sačuvana je i vrlo vrijedna arhivska građa u čemu značajno mjesto zauzima matica krštenih, vjenčanih i pokojnih od 1745. godine, a odnosi se na sela Toliške župe.

          Veoma je vrijedno napomenuti da se u arhivskoj građi nalazi rukopisna zaostavština fra Martina Nedića, njegov ljetopis, te veliki broj fermana i nekih povlastica na arapskom jeziku koji su prevedeni velikim dijelom na latinski ili hrvatski jezik. Tu je i veća zbirka starijih slika, koje su samostanu poklonjene, naslijeđene i kupljene. Sve su ove slike iz vjerskog života katolika i imaju svoju univerzalnu vrijednost.

          Bilo bi manjkavo ne pomenuti i bogatu numizmatičku i arheološku zbirku koje se čuvaju u samostanu Tolisa. U numizmatičkoj zbirci, koja je stručno obrađena nalazi se između ostalog 350 komada grčkog novca starosti od 350 godina prije nove ere, ili 753 komada rimskog novca AB Urbe condita, zatim bizantski novac iz četvrtog stoljeća nove ere, tu su i primjerci splitskog novca iz 13. stoljeća, srpskog iz 13. stoljeća, bosanskog iz 14. stoljeća, slavonskog iz 14. stoljeća, dubrovačkog iz 15. stoljeća i niz drugih.

          Arheološka zbirka sadrži predmete iz kamenog doba, kao što su na primjer kamene sjekire; pa iz bronzanog doba, narukvice, naušnice, igle. Ima tu predmeta i od keramike i željeza. Zbirka sadrži i kosti i zube velikih životinja, čiji je zub dugačak 30,5 cm, a težak 4,5 kg. Tu su i eksponati oružja, iz Osmanskog perioda kao što su džeferdari, puške, sablje, i noževi, kao i zbirka starih fotografija i razglednica, nastalih za vrijeme austro-ugarskog perioda. Zahvaljujući pojedinim zaslužnim franjevcima sakupljeno je veoma značajno kulturno – historijsko bogatstvo, koje se vrlo brižno čuva  u samostanu u Tolisi na Savi, što je najbolji dokaz o njihovoj bogatoj prošlosti i odnosu prema tekovinama civilizacije.

Iako ima dosta historičara koji neosnovano tvrde da su Osmanlije zabranjivale izgradnju vjerskih objekata i rušili postojeće vjerske objekte, primjeri iz gradačačkog kraja govore nam drugačije. Tako je u Tolisi na Savi, u ovom periodu nekoliko puta obnavljana pa i građena nova katolička crkva. Građeni su i župski stambeni objekti uz odobrenje osmanskih vlasti.

Kada je trebalo novo zemljište za izgradnju župnog stana i drugih objekata, saglasnost je davala Porta, bosanski vezir, kao i zvornički sandžakbeg, i gradačački kapetani. U tome se isticao bosanski vezir Huršid-paša, zvornički kajmakam Nuredin-paša, kao i kapetani Gradaščevići, što se posebno odnosi na Husein-kapetana. Husein-kapetan je čak darovao i svoje zemljište za izgradnju sakralnih katoličkih objekata, o čemu piše i fra Martin Nedić. O tome je pisao i austrijski generalni konzul u Sarajevu.

I poslije Husein-kapetana građeni su katolički vjerski objekti u Tolisi. Ne može se reći da je to išlo sve glatko. Za gradnju crkve nije dolazilo u obzir zemljište izloženo poplavama, koje su česte u tom kraju zbog izlijevanja Save, obično u proljeće ili jesen. U konkretnom slučaju taj izbor zemljišta rješavala je posebna komisija, koju je obrazovao zvornički kajmakam Isak-paša čije sjedište je bilo u Tuzli. Komisiju je predvodio gradačački zapovjednik Tahir-efendija Čopanoglu.

Odbor koji je bio zadužen da obavi ovaj posao ispred osmanskih vlasti bio je sastavljen od Osman-age Bešlagića iz Tuzle, mudir Hamdi-efendije iz Gradačca, te Ibrahim-bega i Rešid-bega iz Gradačca. Odbornik sa još jednim brojem lica iz Gradačca izvršili su mjerenje zemljišta. Konkretno, taj posao obavio je Muharem Gromić. Zamjena zemljišta okončana je u junu 1862. godine. Ovaj posao je završen 1866. godine, naredbom vezira Osman-paše. O tome je napravljeno i pismeno izvješće koje je u Tolisi sačinio Hafiz Hodža i predao ga gradačačkom mudiru Ahmet–begu, koji je to izvješće uputio veziru u Sarajevo, a iz Sarajeva zahtjev je poslan u Carigrad.

Dakle bilo je podosta birokratiziranja i odugovlačenja. Nezadovoljan je bio fra Martin Nedić, ali na kraju se sve dobro završilo, i dobijeno je pozitivno rješenje. Iz ovoga vidimo da su birokratske zavrzlame bile prisutne i prije 150 godina.

U septembru 1874. godine u Tolisi je izgrađen novi franjevački samostan tako „da u njemu može udobno boraviti 12 redovnika (…) sa pripojenom mu crkvom sa svim pravima i povlasticama datim franjevačkom redu (…) s tim da je predviđena jedna klauzula o podređenosti Bosanskoj provinciji“. Sadašnji samostan u Tolisi sagrađen je 1923. godine.

U vrijeme Husein-kapetana Gradaščevića na području Posavine izgrađeno je više katoličkih vjerskih objekata. Tome je dao veliki doprinos i fra Martin Nedić i fra Ilija Starčević koji su imali dobru saradnju sa Husein–kapetanom. Tolisa je bila centar, gdje se uvijek nešto gradilo i dograđivalo. Građene su i mnoge kapele, kao što su Dubrave, Garevo i druge.

U Gradačcu je izgrađena nova katolička crkva 1888. godine. Uspostavljanjem austro-ugarske vlasti u BiH, vrlo brzo se osniva Vrhbosanska nadbiskupija. Na čelu je dr. Josip Štadler. On realizira obiman program izgradnje novih vjerskih objekata. U Sarajevu je izgrađena katedrala, bogoslovija, a u Travniku nešto kasnije Isusovačko sjemenište. Osnivaju se i nove župe, a na njihovo čelo dolaze svećenici „petrovci“. U Mostaru i Banjaluci osnivaju se biskupije. Između franjevaca i nadbiskupa Štadlera nastaju određeni problemi oko podjele župa. Posreduje i Rim. Prave se određeni sporazumi koji se ne sprovode do kraja.

U Tramošnici sa okolnim selima živi značajan broj katolika, pa se 1888. godine gradi nova crkva, a vrlo značajnu aktivnost provodi fra Ilija Čavarević. Pored crkve, nešto kasnije se gradi i nova osnovna škola. Fra Ilija Čaverević je porijeklom iz Tramošnice. Tramošnička župa je u ranijem periodu pripadala modričkom franjevačkom samostanu sv. Ilije. Inače, Tramošnica kao župa spominje se prvi puta 1653. godine. Prema podacima od 1743. godine župa Tramošnica bila je slabo naseljena. Te godine je ovdje popisano svega deset porodica, sa četrdeset i jednim odraslim članom i dvadeset dvoje djece. Slatina je imala dvanaest porodica, a Turić trinaest. Ova tri sela zajedno su imala svega 250 vjernika. Slična situacija je bila i 1768. godine.

Tramošničkoj župi u to vrijeme pored navedenih sela pripadaju i Zovik, Ledenice, Babića Čardak i Gareva. Međutim Garevo se kasnije odvaja u samostalnu župu. Župa Tramošnica je oko 1820. godine imala oko 330 porodica sa 2.057 vjernika.

U Gradačcu se 1868. formira posebna župa. Godine 1864. u sastavu župe Tramošnica nalaze se sela: Čardak, Grab, Liporašće, Orlovo Polje, Slatina, Turić, i Vodice. Kada se u Gradačcu formirala posebna župa, pripadale su joj svega 14 katoličkih porodica i 65 vjernika.

U vrijeme Husein-kapetana Gradaščevića 1831. godine u Tramošnici je sagrađen župni stan sa 5 soba, podignut je manji voćnjak i vinograd sa 1400 čokota vinove loze. Gradnju je obezbijedio župnik Ambrož Matić. On je 10 godina kasnije sagradio novu župnu crkvu od drveta. Zemljište za izgradnju crkve, ovaj župnik kupio je od Alaj-bega Gradaščevića.

U periodu između 1838. – 1918. godine izgrađeni su novi vjerski objekti katolika. Izgrađena je crkva u Špionici, 1881. godine, zatim kako smo naveli u Tramošnici 1888, zatim u Breškama i Zoviku 1890. godine, te crkva u Domaljevcu 1894. godine.

Fra Ilija Čavarević je 1888. godine, sagradio crkvu od tesanog kamena, u novogotskom stilu. U ovoj crkvi fra Ilija je bio župnik 21 godinu. Kamen je uz dozvolu austrijskih vlasti uzet sa gradske tvrđave iz Gradačca.

Tada je tvrđava u Gradačcu bila ozbiljno ugrožena. Prijetila je opasnost da se sa njenih zidina razvuče kamen za razne potrebe. Bošnjački predstavnici u gradskim vlastima Gradačca, pa i građani Bošnjaci su oštro reagovali. Pisane su peticije austrijskom caru, pa je odnošenje kamena sa tvrđasve obustavljeno. Kasnije umjesto kamenih blokova u dijelove jugoistočnih bedema ugrađena je cigla.

Tramošničko groblje u selu Okrugliću, jedno je od najstarijih u Posavini. Smatra se starim preko 500 godina. U tramošničkom groblju ukopan je i fra Ilija Čavarević. Njegov nadgrobni spomenik od granita uništen je 1992. godine.

Kapelani koji su upravljali Tramošničkom kapelanijom do 1802. godine bili su:

Godine 1802. kapelanija u Tramošnici dobila je status potpuno samostalne župe. Od tada župom Tramošnica upravljaju:

Fra Ilija Čavarović rođen je u Tramošnici, 10. maja 1844. Osnovnu školu završio je u Tramošnici, a dalje školovanje nastavio u Kraljevoj Sutjesci, završava bogosloviju u Đakovu, gdje je zaređen 22.XII. 1867. Obavljao je više odgovornih dužnosti. Bio je profesor i rektor bogoslovije, a obavljao je i dužnost tajnika bosanskog biskupa.Vršio je dužnost provincijala Bosne Srebrene 1882. – 1885.

U Kraljevini Jugoslaviji župom su upravljali:

Među prvim župnicima crkve u Gradačcu bio je župnik Franjo Jurić.

Zbog izuzetnog značaja za katoličku crkvu u gradačačkom kraju fra Ilije Starčevića i fra Martina Nedića, dužni smo ovdje reći nekoliko riječi iz njhovog bogatog djelovanja u  vjersko obrazovnom i kulturnom životu katolika.

Fra Ilija Starčević (1794. – 1845.) je jedan od najznamenitijih franjevaca koji su živjeli i djelovali na području Bosanske Posavine. Rođen je 1794. godine. Za života bio je svjedokom burnih događaja u Bosni i Herceogovini u drugoj polovini 19. stoljeća. Završio je humanističke studije u Pečuhu, filozofiju u Boji, a teologiju u Szambatelu u Ugarskoj. Pored toga završio je i studij muzike. U toku cijelog školovanja dobio je odlične ocjene.

U župu Tolisu dolazi 1819. godine, u vrijeme kada je u njoj bilo oko 6000 katolika. Njegov dolazak u župu Tolisu na Savi, koja je pripadala Gradačcu pada u vrijeme, kada će vrlo brzo Husein-beg Gradaščević doći na čelo Gradačačke kapetanije. U vrijeme kada katolici nisu bili ni zadovoljni, a kamoli „oduševljeni“ osmanskom upravom, za Starčevića se može reći da je stekao naklonost Husein-kapetana Gradaščevića, za kojeg franjevci iz Tolise ističu da je bio odviše strog „svojim načinom života i rada“.

Fra Ilija Starčević se istakao svojim sposobnostima i radom u župi Tolisa. Podigao je župni stan sa 8 soba i crkvu za 1500 vjernika, te školu za 120 djece. Sve je to izgrađeno i sredstvima župljana, a veliki dio dao je lično i fra Ilija. U tim aktivnostima imao je nesumnjivu podršku Husein-kapetana Gradaščevića.

Po nalogu Husein-kapetana fra Ilija Starčević je 1829. godine išao u Peštu, a drugi puta 1831. godine „također po nalogu Husein-kapetana caru Franji. Bilo je to pred odlučujuće bitke sa sultanovom vojskom“.  Starčević ističe da je na zahtjev Husein-kapetana pred burne događaje u sukobu sa osmanskom vojskom obezbjeđivao zapadnu štampu, kako bi mogao pratiti reakcije zapada na događaje u Bosni.

Teško bolestan fra Ilija Starčević umro je 10.10. 1845. godine.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 186-191).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite