OBRAĆANJE ZLATKA DUKIĆA NA PROMOCIJI KNJIGE AKADEMIK EDHEM ČAMO – DOKUMENTI I SJEĆANJA

Zlatko Dukić, književnik i publicista,

izlaganje na promociji knjige

AKADEMIK EDHEM ČAMO – DOKUMENTI I SJEĆANJA

          autora Esada Sarajlića

          Na prste jedne šake se, na našu žalost, mogu nabrojati bosanskohercegovački gradovi, koji su, s jedne strane, iznjedrili tako značajne ličnosti u antifašističkoj borbi, u nauci, kulturi, u javnom životu uopšte, a s druge strane nisu dopustili da padnu u zaborav i da im se ne oduže na način koji su zaslužili. Jedan od tih prstiju, odavno zauzima Gradačac, u kome je i prije bilo sličnih knjiga. I uporno to, uspješno i ozbiljno traje, bez i najmanje naznake da bi se ta lijepa tradicija, taj odgovoran moralni, tradicijski i ljudski odnos – mogao izmjeniti nagore.

          Novi dokaz ove tvrdnje, danas je pred nama. Vrlo ozbiljno urađena, dokumentarno bogata, sadržajno kompleksna i obimna, poučna i vaspitna  monografija Esada Sarajlića Akademik Edhem Čamo, dokumenti i sjećanja, jeste i takav dokaz, ali i mnogo više od toga. Na čemu autoru i izdavaču  Javnoj biblioteci „Alija Isaković“ iz Gradačca, treba čestitati i biti neizmjerno zahvalan.

          Čim ovu knjigu uzme u ruke, čitalac je namah okupiran utiskom o tome da njen autor, najprije, aktivan i uporan protagonista težnje da se kultura pamćenja još više učvrsti, razvije i obogati. Ali, i da, istovremeno, svoj višegodišnji stvaralački, stručan i istrajan na pripremi knjige eksplicitno predstavi kao krupan i dragocijen doprinos popunjavanju zabrinjavajuće šupljine, koja zjapi u našem dugo već važećem opštedruštvenom, treba li reci i apsolutno nenormalnom odnosu prema ne tako davnoj prošlosti. prema njenom  značaju i, pogotovo, prema ljudskim veličinama, koje su tu prošlost i sve ono što se u njoj zbivalo – trajno i upečatljivo obilježili.

          Kad uobliči taj, prvi i najjači utisak, čitaocu preostaje da strpljivo, s pratećim uživanjem i zadovoljstvom zbog onoga što proćita i sazna, prođe kroz knjigu na način na koji se upija sadržaj onoga što je impresivna kombinacija istorijske čitanke, biografskog zapisa i raskošne dokumentarne šetnje kroz turbulentna vremena naše istorije, naročito u drugoj polovini 20. vijeka.

          Dovoljno je samo pročitati sadržaj knjige na njenom početku, pa zaključiti da je Esad Sarajlić preda se postavio golem, ozbiljan i odgovoran zadatak, s kojim se hrabro uhvatio ukoštac: korištenjem naučnih metoda, istraživačkog postupka, pouzdavanjem u dokumente, arhivsku građu, lična sjećanja, citate iz važnih publikacija – predstaviti i čitaocu koji je neinformisan, a i onome ko nešto zna, ono što se znati mora, a zaboraviti ni po koju cijenu ne smije.

          Nakon što nas, u uvodnim dijelovima, upoznaje sa porijeklom, studenstskim i poststudentskim danima akademika Čame i s njegovim dolaskom u Gradačac, slijedi vrlo bogata, sadržajno raznolika i, nadasve, poučna i informativna elaboracija antifašističkog i revolucionarnog puta ne samo Edhema Čame, već i pokreta u cjelini, njegovih saboraca, drugova, sapatnika, istomišljenika.

          Potkrijepljeno najprije dokumentima, pa fotografijama, izvornim tekstovima sjećanja, kazivanje se nastavlja vrlo suptilnim, gotovo apotekarski preciznim objašnjenjem nekih prelomnih trenutaka u razvoju ovih prostora – s naglaskom na iskušenjima kroz koja su prošli Bosna i Hercegovin i bošnjački narod – u Drugom svjetskom ratu i u decenijama poslije njega. Autor tu paralelno slika likove, događaje, zbivanja, greške i lutanja, ali ne zaboravlja da, zajedno s tim, istakne i svoj antifašistički, patriotski, ljudski objektivan odnos prema onome što je bila cijena, koju su ova zemlja i njen najbrojniji narod vijekovima plaćali, i to nastavili u decenijama poslije Drugog svjetskog rata.

          Tu bi se moglo govoriti o tome da je Sarajlićeva knjiga prioritetno istorijska čitanka. I onda kada u prvom planu kazivanja nema akademika Čame, on je prisutan, njegov duh i vrijednost, njegov odnos prema Gradačcu i doprinos Gradačcu – ni na trenutak ne isčezavaju. Jer, doslovno to piše, ništa važno, vrijedno i krupno se u Gradačcu, decenijama poslije Drugog svjetskog rata, nije dešavalo, niti se moglo dogoditi, a da u to ne bude uključen, da doprinos ne da i brigu ne pokaže akademik Edhem Čamo.

          Kad se to tako napiše i zapiše, za sva vremena i za beskonačno pamćenje, onda je posve logično očekivati da se autor knjige i kritički osvrne na neke događaje, neke političke etape razvoja, konkretne odluke, a i ljude, koji su kumovali zabludama, greškama i šteti, nanesenoj bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini.

          Tu Esad Sarajlić, kolokvijalno rečeno, nema pardona ni prema kome, čak i onda kada se radi o elitnim predstavnicima političkog i partijskog vrha Jugoslavije. Vrlo eksplicitno i argumentovano on, recimo, pominje imena Milovana Đilasa, Moše Pijade i Sretena Žujovića, kao prononsirane protivnike ravnopravne pozicije Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federaciji i, pogotovu, neskrivene, a posve nerazumljive protivnike priznavanja Bošnjaka, ondašnjih Muslimana, za narod, ravnopravan sa ostalima.

          Postupno izlažući istorijske, političke i društvene staze i bogaze one države, autor dolazi do devedesetih godina prošlog vijeka. I opet je u ulozi antifašiste i patriote. I opet nema traga uzdržanosti, naprotiv, u kazivanju o nacionalističkoj pomami, o zločinačkim agresorskim namjerama i aktima prema ovoj zemlji i o tome da su velikodržavni apetiti nanovo zaprijetili jednom narodu.

          Na taj način, Esad Sarajlić nas, zapravo, konzistentno vodi i dovodi do tačke, na kojoj postaje posve jasno šta je suština i priče koja je tema knjige i njegovog nadahnutog kazivanja o akademiku Edhemu Čami: to je istrajna, uporna, dugovremena, doduše još neokončana borba za ravnopravnost, za progres i demokratski razvoj Bosne i Hercegovine i za ravnopravan, zaslužen i prirodno potreban položaj bošnjačkog naroda.

          U nekoj specificiranoj i preciznijoj analizi, mogli bismo kazati da je ova monografija Esada Sarajlića ne samo vrijedan doprinos kulturi pamćenja i borbe protiv pogubnog zaborava, već i manifestacija potrebe i želje da se ono čema zaborav prijeti – spriječi na jedino ispravan, koristan i pravi način, knjigom i zapisivanjem onoga što ostaje u amanet budućim generacijama.

          Autor ove knjige je u tome uspio. To postaje nedvojbeno jasno već nakon čitanja samo dijela njenog sadržaja. A još više i još jasnije nam to biva nakon zaklapanja posljednje stranice i uobličavanja konačnog utiska: pročitali smo knjigu, koja je bila potrebna i koja će biti višestruko korisna, naročito mladim ljudima, sadašnjim i budućim generacijama, koje o onome što nam monografija govori – nažalost nigdje, ni na jednom drugom mjestu ne mogu pročitati i saznati tako pregnantno, tako argumentovano i dokumentima potkrijepljeno.

          U isto vrijeme, to je knjiga, koja bi mogla postati kao urnek mnogim drugim sredinama, bez obzira na to da li su imali veličine formata jednog Edhema Čame ili ne, jer bi se ovo moglo koristiti kao obrazac po kome se lokalna, i ne samo lokalna, istorija ovjekovječuje u publikacijama, koje će nadživjeti i svoje atore i svoje vrijeme i sve one koji ga čine.

          S tim ciljem na umu i baš u toj misiji, Esad Sarajlić je, vjerujem, pronašao motiv koji ga je rukovodio i izvor snage, koja mu je bila potrebna da uradi ovaj veliki, važan i dragocijen posao.

          A to je mnogo više od jedne ovoliko dobre i vrijedne knjige, na kojoj još jednom, najiskrenije čestitam autoru i izdavaču i, takođe najiskrenije preporučujem i nama vremešnim, a pogotovo plejadi mladih čitalaca – ne samo u Gradačcu.

Tuzla, 19.9.2019.

Zlatko DUKIĆ

ESAD SARAJLIĆ OBJAVLJENE KNJIGE KAO AUTORSKA DJELA

Esad Sarajlić (1934-…)

1.    ORGANIZOVANJE I SAMOUPRAVNO ODLUČIVANJE U UDRUŽENOM RADU, izdavač NIŠRO „Oslobođenje“ Sarajevo, 1982. godine, recenzenti rukopisa dr. Mustafa Imamović i dr. Muhamed Kešetović

2.    Monografije: GRADAČAC od 1945. do 1991., izdavač Javna biblioteka „Alija Isaković“ Gradačac, 2003. godine, recenzenti rukopisa prof. dr. Dževad Jarebica i prof. Dinko Delić. Na promociji o knjizi govorili akademik Muhamed Filipović i recenzenti

3.    Monografije: GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, izdavač Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, recenzenti prof. dr. sc. Šaćir Filandra i dr. sc. Salih Kulenović. Na promociji o knjizi govorili prof. dr. Salih Kulenović i prof. dr. Munib Maglajlić

4.    Historijski razvoj srednjoškolskog obrazovanja u Gradačcu do 1995. godine, izdavač Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ Gradačac, 2011. godine, recenzenti rukopisa prof. dr. Lamija Hadžiosmanović i prof. dr. Salih Kulenović

5.    JU OSNOVNA ŠKOLA „IVAN GORAN KOVAČIĆ“ GRADAČAC (1962-2012), izdavač OFF SET Tuzla, 2012. godine, recenzenti prof. Emir Harčin i Zorica Barišić, koji su knjigu i predstavili na promociji

6.    JU OSNOVNA ŠKOLA „MUSA ĆAZIM ĆATIĆ“ ZELINJA DONJA  (1914-2014), stogodišnjica škole, izdavač OFF SET Tuzla, 2014. godine, recenzenti prof. Fadila Haskić i prof. Sadik Dervišagić

  7.    JAVNA USTANOVA OSNOVNA ŠKOLA „SASVET – BEG BAŠAGIĆ“ GRADAČAC (1891-2016), izdavač OFF SET Tuzla, 2016. godine, recenzenti  prof. dr. Husnija Kamberović i prof. dr. Salih Kulenović, koji su knjigu i predstavili na promociji

8.    AKADEMIK EDHEM ČAMO, DOKUMENTI I SJEĆANJA. Knjiga je objavljena u avgustu 2019. godine, izdavać JU Biblioteka “Alija Isaković” Gradačac.Na promociji o knjizi su govorili magistar Muhamed Hodžić, primarijus Esad Zukić I književnik Zlatko Dukić

9.    DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ U GRADAČCU (U E- OBLIKU OBJAVLJENO U ČASOPISU “BAŠTINA” TUZLA)

Sve objavljene knjige

NEKE OD PROMOCIJA ŠTAMPANIH KNJIGA

Promocija knjige GRADAČAC od 1945. do 1991. godine autora Esada Sarajlića, koja je održana u sali Gradačačkogh sajma

Jedan od najpoznatijih promotora ove knjige bio je akademik Muhamed Filipović. On se pohvalno izrazio o ovoj knjizi. Ovdje ga vidimo kao drugog s lijeva na desno iza Mirsade Šarić, zaposlenice u biblioteci. Do njega sjedi univerzitetski profesor dr. Dževad Jarebica, pa do njega autor knjige Esad Sarajlić

Promocija knjige: GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autora Esada Sarajlića, koja je održana u sali Bošnjačkog društva za kulturu „Preporod“ Gradačac, kao izdavača, dana 28.3.2008. godine

Na fotografiji s desna na lijevo su: dr. Sejad Berbić, Muhamed-Bego Gradaščević, univerzitetski profesor dr. Salih Kulenović, univerzitetski profesor dr. Munib Maglajlić, Esad Sarajlić, autor knjige, Safet Gradaščević i Ševko Mešanović, predratni i ratni predsjednik – načelnik Općine Gradačac

Isti učesnici kao i na prethodnoj fotografiji

Autor knjige potpisuje primjerke knjige. Desno je Nusret Mejremić, dugogidšnji društveno-politički i privredni radnik u Gradaćcu, predsjednik skupštine općine Gradačac od 1963. do 1967. godine

Sa desna na lijevo: dr. Munib Maglajlći, Esad Sarajlić uručuje primjerak knjige- Sasvim lijevo Enko Osmanlić

Sa desna na lijevo: Esad Sarajlić, Sadik Šehić, koji je vidno uzbuđen čestita autoru na izdanju knjige, fra. Miroslav Agostin katolički sveštenik upućuje čestitke autoru i Jovan Stefanovićdugogodišnji prosvjetni radnika na Gradačačkom području, sada u mirovini

Čestitke autoru (Jovan Stefanović, Nusret Mejremić i drugi)

Promocija knjige o akademiku Edhemu Čami održana je u Biblioteci „Alija Isaković“ Gradačac 25.9.2019. u 17 sati. Oknjizi su govorili recenzenti Muhamed Hodžić i Esad Zukić. Veoma zanimljivo izlaganje o ovoj knjizi imao je Zlatko Dukić, književnik iz Tuzle, pa ga ovdje u cjelini donosimo.

Sa lijeva na desno: Esad Zukić, Esad Sarajlić, Nuhamed Hodžić, Mirsa Šarić i Zlatko Dukić.

Gradačac, novembra 2019. godine

Esad Sarajlić

SKANDALOZNA ODLUKA AUSTROUGARSKIH VLASTI O RUŠENJU NAJSTARIJE DŽAMIJE U GRADAČCU 1880/1890

Prva džamija u Gradačcu podignuta je u okviru kompleksa Gradine 1711. godine

(Prestala sa radom 1878. godine, protivno volji džematlija)

Uvod

          Incijativa JU ZAVODA ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG NASLEĐA TUZLANSKOG KANTONA TUZLA I ISLAMSKE ZAJEDNICE GRADAČAC, da se u cilju zaštite i očuvanja kulturno-historijske baštine Bošnjaka obnovi porušena prva gradačačka džamija koja je podignuta u kompleksu Tvrđave u Gradačcu prije 300 godina, a prestala sa radom 1878. godine, naišla je na jedinstvenu podršku na skupu koji je održan u Gradačcu 07.05. 2011. godine. Pored predstavnika Zvoda, skupu je prisustvovao i uvaženi Tuzlanksi muftija Kavazović ef. Husein.

Već od 1701. godine u Tvrđavi je vojna posada sa 20 konjanika, koju predvodi Bajram-aga, postavljen na tu dužnost od strane osmanskih vlasti. On ima zadatak da nadzire i obezbjeđuje granicu na sjeveru izvršavajući odredbe Karlovačkog mira. Gradaščevići nisu u to vrijeme bili došli u Gradačac, jer se prvi kapetan Ahmed Ćoso- spominje od 1710. U deset narednih godina Gradačac postaje kapetanija. Da je Gradačac skoro punih 200 godina nakon osmanskog osvajanja bio slabo naseljeno područje, da se u njemu nije razvijala značajnija aktivnost, svjedoči i podatak da je prva džamija u Gradačacu podignuta oko 1711. godine, upravo u krugu gradačačke tvrđave.

Za najstariju, a porušenu džamiju protivno volji vjernika u Gradačcu, nema sačuvanih epigrafskih natpisa, pošto nisu sačuvani materijalni tragovi te džamije, koja se zvala Sultan Mehmed hanova džamija, a u narodu „tvrđavska“. Kako ćemo vidjeti ona je prestala sa radom 1878. godine, a potpuno je porušena kasnije, između 1880. i 1890. godine Da li je prva gradačačka džamija, koja je nosila naziv „tvrđavska“ PODIGNUTA i nešto prije 1711. godine, ili iza te godine ostaje da se utvrdi. Da li je ovu džamiju podizao spomenuti Bajram-aga ili prvi kapetan Ahmed Ćoso-kapetan iz loze Gradaščevića, nema pouzdanih historijskih izvora.

Međutim, neosporno je da je ta džamija bila prva u Gradačcu i da je prestala da radi 1878. godine, nakon što je izvršena okupacija Bosne, odnosno pošto su u jesen te godine u tvrđavu bili smješteni austro-ugarski vojnici. Poslije uspostavljanja kapetanije, Gradačac se ubrzano razvija, povećava se broj stanovnika, niču nove mahale, razvijaju se zanati. Već 1785. godine  u Gradačcu ima 111 muslimanskih kuća, da bi već oko 1850. godine imao 350 kuća i posadu na tvrđavi sa oko 300 vojnika. U Gradačcu su tada već postojale mahale: Svirac, Čaršija, Kala, Bukva, Bagdale, Ciganluk, i Varoš.

Da li je Gradačac polovinom 19. stoljeća imao četiri džamije, kako tvrdi Traljić, ili pet pa i šest džamija, ostaje da to razmotrimo u narednom tekstu. Po jednoj zabilješci iz 1711. godine, pominje se džamija u tvrđavi koja se zvala Mehmed- hanova džamija. Iz te zabilješke vidljivo je da je ta džamija dobila gedik timar u nahiji Soko, Gračanički kadiluk. Znači ova džamija je mogla biti sagrađena i prije 1711. godine, ali nikako prije 1701. Zašto je prihod za održavanje ove džamije bio obezbijeđen iz nahije Sokol i to iz sela Zelinja Donja i Zelinja Gornja. To se može objasniti time, da su ova dva sela, zajedno sa selima Međiđa Gornja i Donja pripadala tada nahiji Sokol, a tek će kasnije pripasti Gradačačkoj nahiji, odnosno kapetaniji.

Prvi hatib ove džamije bio je ef. Mehmed halifa (prezime nepoznato, mada je mogao poticati i iz porodice Tufekčića, koji će kasnije biti imami u ovoj džamiji.) Poslije ef. Mehmeda dužnost u ovoj džamiji preuzeo je ef. Hasan halifa 1726./27. godine. Godine 1803./04. imam i hatib u ovoj džamiji bio je ef. Husein sin Mustafe, sa timarlijom Ibrahimom, koji su imali i dalje timare u Zelinji Donjoj i Zelinji Gornjoj, Danas Srednjoj.

Nasilan prestanak rada Tvrđavske džamije

Sudbina i kraj tvrđavske džamije bio je vrlo dramatičan i protivan svakoj vjerskoj toleranciji među različitim vjerskim pripadnostima naroda koji su živjeli na ovom području. Traljićeva tvrdnja da je Gradačac polovinom 19. stoljeća imao samo četiri džamije ne stoji, jer je u to vrijeme radila i tvrđavska džamija. Kako smo već istakli tvrđavska džamija, nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine prestala je sa radom, kao najstarija gradačačka džamija iz 1711. godine. Do tog vremena bila je u potpunoj funkciji i služila je za obavljanje vjerskih dužnosti posade u tvrđavi, kao i jednom broju vjernika koji su svoje kuće imali neposredno uz kompleks starog grada – Gradine.

Godine 1878. na tvrđavu dolazi austro-ugarska vojska, koja za stalno zaposjeda kulu Husein-kapetana. Pošto su se pred veče zatvarale gradske kapije-karaule, vjernici iz čaršije nisu mogli ulaziti u stari grad, pa prema tome ni u džamiju. Inače, džamija nije bila tako ni mala, jer prema nekim izjavama iz tog perioda, u toj džamiji moglo je da klanja oko 300 ljudi istovremeno. Džamija je bila ozidana od kvalitetnog tesanog kamena, a jedino su krov i munara bili od drveta. Džamija je nosila kako smo istakli, ime: Sultan Fatih Mehmedova.

Pošto je prinudno prestala da radi, počinje postepeno njeno propadanje. Okupatorska vojska koristi drvene dijelove krova i munare i unutrašnji drveni enterijer, za loženje peći radi grijanja, tako da je vrlo brzo ostao samo kostur od kamena, koji će se koristiti za izgradnju raznih objekata. O tome piše i Franjo Kristić: „Najveće građevinske radove poduzeo je domaći sin fra Ilija Čavarević koji je s prekidom bio župnik u Tramošnici 21 godinu. Fra Ilija je, dobivši dozvolu od austrijskih vlasti 1888. otpočeo smiono gradnju nove velike crkve u novogotskom stilu. Zidovi crkve i temelji bili su od masivnog kamena koji su Tramošnjani dozvolom austrijske vlasti dovozili sa zidina tvrđave u Gradačcu. Iste godine crkva je bila pokrivena, a slijedeće 1889. blagoslovljena i stavljena u djelimičnu upotrebu“.

Gradačačani se nisu mirili sa činjenicom da toj džamiji prijeti potpuno rušenje, pa su u nekoliko navrata podnosili zahtjeve da im se dozvoli njena opravka i omogući njeno funkcioniranje. Tako je 19. maja 1892. godine posebna komisija iz Gradačca u sastavu: Sulejman-beg Ibrahimbegović, H. Nazif Sarajlić, H. Muhamed Gluhić i Osman H. Muhamedović iz Ka´la mahale iz Gradačca, otputovala u Sarajevo u Zemaljsku vakufsku komisiju, kojom prilikom su podnijeli molbu u vezi sa tom džamijom. Evo sadržaja te molbe:

„Pošto u našoj mahali postoji sultan Fatih Mehmedova džamija, koja je od okupacije sasvim oharabila, da se već u istoj ne klanja 13-14 godina, a naša je mahala sasma velika i ima otprilike 300 muh. kuća, koji moraju po drugim džamijama razilaziti se, tako da je skoro naš džemat i ime svoje izgubio, to molimo da nam ta slav. Komisija dozvoli da rečenu džamiju popravimo i održimo.

Za popravak što treba troška mi mahaljani obavezujemo se što ne mogne od suviška iste džamije dostatno biti, da namirimo.

Suvišak ove džamije je paušal koji vlada daje za desetinu dvije japte i to za selo Gornju i Donju Zelinju, koja je desetinu već za otomanske vlade paušalirano sa 2000 groša na godinu, koji je paušal sve do okupacije uzimat, a od okupacije na ovamo obustavljen, pošto je bila i džamija zatvorena.

Isto i sada molimo i da se ovaj paušal isposluje kod visoke zemaljske vlade pa za isti da se džamija popravi i da se tome mogne imamsku i mujezinsku  (službu) potčitavati“

Molbu su potvrdili pečatima :

Sulejmanbeg Ibrahimbegović, H. Nazif Sarajlić, H. Muhamed Gluhić, i Osman H. Muhamedović“.

Istom prilkom komisija u istom sastavu podnosi i drugu molbu, kojom traži da se kao zastupnik malodobnog imama Hafiz Osmana Sadikovića imenuje imam M. Ahmed Tufekčić, koji je tu dužnost i do okupacije obavljao.

Borba za opravku džamije i nastavak njenog rada

Situacija u vezi sa zahtjevom za opravku tvrđavske džamije se razvijala nepovoljno za Gradačačane.To najbolje vidimo iz jednog zapisnika koji je sačinjen kod Kotarskog vakufskog povjerenstva u Gradačcu u vezi sa tom džamijom.Taj zapisnik sačinjen je 7. jula 1908. godine pred predsjednikom Ali Rizom ef. Prohićem i perovođom (zapisničarem) Karabdićem.

Izjavu u zapisnik dao je:

Hafiz Mustafa ef. Imamović, imam džamije Huseinije i član Vakufskog poglavarstva u Gradačcu uz prisustvo Muharem-age Idrizovića i Huseina Haseljića.

Arhiv BH – Zapisnik

Ali Riza ef. Prohić, predsjednik Šerijatskog suda u Gradačcu

Suština zabilješke iz ovoga zapisnika, kojeg je izdiktirao Hafiz ef. Imamović je slijedeća:

Gornju izjavu potvrdili su prisutni starosjedioci gradskog džemata Muharem-aga Idrizović i Husein Haseljić, da je sve tačno kako je naveo Hafiz Imamović – efendija. Jedino Muharem-aga je dodao u Zapisnik, da on ne zna da je kamen dovlačen za novu džamiju, ali zna da je odvožen sa tvrđave. Zapisnik je potvrdio Ali Riza Prohić u ime Kotarskog vakufskog povjerenstva. Inače, Ali Riza Prohić bio je predsjednik šerijatskog suda u Gradačcu, te 1908. godine, a rodom je iz Gračanice.

          Iz prednjeg se može izvući nekoliko zaključaka: prvo da je postojala tvrđavska džamija o kojoj nema nikakvih tragova u Gradačcu, te da je sagrađena oko 1711. i da njeno korištenje pada u vrijeme početka rada Gradačačke kapetanije, ili koju godinu ranije: drugo, da je ta džamija funkcionirala sve do 1878. godine, kada je prestala sa radom, onemogućavanjem korištenja od strane austro-ugarske vojne posade. Od tada počelo je i njeno propadanje: te , da je kamen sa tvrđave upotrebljavan za izgradnju katoličke crkve u Gradačcu i Tramošnici, kao i za izgradnju drugih objekata, i četvrto: da je u nedostatku te džamije izgrađena nova ili Reuf-begova džamija.

          Historičar, Husnija Kamberović, napisao je vrijedan rad o ovoj džamiji pod naslovom: „Sudbina džamije u gradačačkoj tvrđavi i pokušaj njene obnove 1891.-1909. godine“.On je u sažetku svog šireg rada naveo: „Koncem 19. stoljeća grupa muslimana Gradačca pokrenula je akciju  za obnovu džamije koja je u doba osmanske vladavine postojala u gradačačkoj tvrđavi. Radi se o najstarijoj gradačačkoj džamiji, koja je kao vjerski objekat služila uglavnom za potrebe tvrđavske posade, ali se njome služio i dio mahale smještene oko tvrđave. Već koncem osmanske vladavine ova džamija je bila zapuštena i nalazila se u lošem stanju, da bi 1878. godine, zaposjedanjem tvrđave od strane austrougarske vojske definitivno prestala služiti svojoj svrsi. Drveni dijelovi džamije  (munara, krov, prozori, vrata) ili su propali zbog kiše i vlage, ili su ih austrougarski vojnici izložili, dok su kameni dijelovi djelimično iskorišteni  za gradnju nove ili Reuf-begove džamije, koja je prije toga postojala kao mesdžid, a djelimično za neke druge građevine. Od 1891. traju pokušaji  da se obnovi tvrđavska džamija, ali je Zemaljska vlada sredinom 1909. odbacila svaku mogućnost njene obnove“.

          Mislimo da je ovim dat odgovor na najvažnija pitanja o sudbini tvrđavske džamije, ali ipak, ostalo je jedno pitanje otvoreno, a to je gdje je bila uža lokacija te džamije. Kompleks staroga grada-utvrđenja opasan je bedemima u jednom širem prostoru sa ulaznim karaulama-kapijama. Zidovi oko tvrđave spuštali su se sve do južnog dijela medrese Muradije , gdje je bila ulazna kula, nedaloko ispred sadašnje gradske kafane. U tvrđavi su postojale dvije kule na jugoistočnoj strani konaka, koje su bile pokrivene. Prema tome, s obzirom na vrlo skučeni prostor oko konaka, tu nije mogla biti džamija. Ona se mogla samo naslanjati na neki od spoljnih zidova tvrđave unutar kompleksa starog grada. Čak ni najstariji Gradačačani, nemaju registrovano u pamćenju ni kao predanje o užoj lokaciji te džamije.

          Nije poznata uža lokacija tvrđavske džamije

          Vjerovatno, kada se budu vršila arheološka istraživanja na ovim prostorima, moći ćemo saznati gdje su bili temelji te džamije. Zanimljiva je i još jedna činjenica, da se na prvim razglednicama starog grada nakon okupacije ne vide nikakvi tragovi te džamije. Međutim, vide se dijelovi zidina tvrđave, neposredno uz konak, da su zidani ciglom To znači je da je početkom 20. stoljeća, još za vrijeme Austro-Ugarske, skidan kamen sa bedema i korišten za izgradnju raznih objekata, o čemu je bilo riječi, a po odobrenju vlasti Kotara Gradačac. Međutim, po pričanju starijih ljudi, došlo je do reagiranja čelnih ljudi Bošnjaka u Gradačcu, kao i građana, pa je obustavljeno raznošenje kamena sa zidina. Onda je na mjesta odakle je uzet kamen, postavljena cigla, što je svakako nanijelo štetu autentičnom izgledu Gradine, kako je narod Gradačca naziva. Tada je vjerovatno bila skoro porušena zapadna kapija-karaula, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća obnovljena. U Tuzlanskom arhivu postoji nekoliko berata, koji se odnose na tvrđavsku džamiju, te o licima koja se postavljaju za imame u toj džamiji. Tako u beratu iz 1837. godine piše o tome kako se umjesto umrlog Huseina, sina Omera, za imama džamije postavlja Hafiz Ahmed, sin Hadži Osmana. Beratom iz 1847. godine, vrši se obnavljanje postavljenja Hafiza Ahmeda za imama tvrđavske džamije. Ovaj berat je obnovljen zbog promjena na prijestolju u Osmanskoj državi. Takođe postoji berat iz 1873. godine kojim se Hafiz Ahmed sin Osmana postavlja za imama te džamije. Navedeni berati se vjerovatno odnose na Haži Hafiz Ahmeda  Mulaibrahimovića – zvanog Svirac, koji je umro 1883. godine. Ali prije navedenog hafiza u tvrđavskoj džamiji je bio imam Husein sin Omera, pa bi se ti berati mogli odnositi i na Mula Ahmeda Tufekčića, koji je bio imam u tvrđavskoj džamiji do 1878. godine. Prema raspoloživim arhivskim izvorima, ipak ostaje otvoreno pitanje o kom se hafizu radi. Jer u prošlosti, kod sastavljanja raznih dokumenata, često je bilo dovoljno pisati ime i ime oca, a prezimena koja završavaju na –ić, pojavit će se u  18. i 19. stoljeću. Konačno jednim beratom iz 1814. godine, koji se nalazi u tuzlanskoj arhivi, gradačački muftija Hadži Hafiz Ahmed, sin Osmana postavlja se za turbedara „Revdai mutahhere“ turbeta u Medini. Koliko je ovaj Hafiz tamo ostao nije poznato. Ali pošto je riječ o istom Ahmedu u džamiji na tvrđavi, a koji je bio muftija, onda dilema da se radi o Tufekčiću ili Mulaibrahimoviću otpada, jer je samo Mulaibrahimović bio gradačački muftija.

Incijativa za obnovu porušene Tvrđavske džamije

          Incijativa za obnovu Tvrđavske džamije kao prve džamije podignute u Gradačcu, prije 300 godina neosporno je hvale vrijedna, jer je ta džamija bila dio ambijenta Tvrđave u Gradačcu od prvih dana obnove i izgradnje Gradine kao utvrde i svih drugih objekata koji su izgrađeni bilo krajem XVII stoljeća ili kasnije. Tu svakako spada i ulazna kula koja se nalazila na prostoru ispred Gradske kafane, blizu jugoistočnog dijela medrese Muradije (koju je sagradio Murat-kapetan Gradaščević i koji je u to vrijeme bio na čelu Gradačačke kapetanije.).

Mr. sc. Esad Sarajlić

Javna biblioteka iz Osmanskog perioda u Gradačcu

„Kutubhana (biblioteka), u Gradačcu.

(Snimio: Esad Sarajlić, 2007. godine)

Kutubhana – biblioteka sagrađena 1839.

Natpis na biblioteci je veličine 80×30 cm i uklesan je u kamenoj ploči

Tekst u prevodu glasi:

„Događa se što allah hoće. Dobrotvor ove kutubhane je Sejid Muhamed Fadil-paša Šerifović. Neka mu Alah poveća njegov ugled i čast na oba svijeta. Alahu se utječemo.  Amin. Godine 1225.“ (1839.-1840.)

Biblioteka je radila preko 50 godina. Zatvorena je kada više nije imao ko da se stara za nju. Biblioteka je imala svog bibliotekara, ali nam nije ostao spisak knjiga sa kojima je raspolagala. Fadilpašić, utemeljitelj ove biblioteke imao je svoje vakufe i u Modriči kao i na drugim mjestima. Bio je obrazovan, isticao se i kao pjesnik i epigrafičar.

O Gradačačkoj biblioteci (kutubhani) pisali su brojni autori, da je ona postojala i radila od 1839. do 1890. godine. Ta manja zgrada na uglu džamije Husejnije i danas postoji. U toj biblioteci čuvale su se i koristile knjige za čitanje koje su pisane na orjentalnim jezicima. Kulturnom dostignuću toga vremena, možemo zahvaliti gradačačkim kapetanima koji su bili veliki ljubitelji knjige, što se najviše odnosi na Murat-kapetana. I do današnjih dana sačuvane su knjige koje su bile njegovo vlasništvo. Jednu od tih knjiga, koja govori o vojničkim vrlinama, smatra se da ju je napisao sam Murat-kapetan.

          Širenje knjige preko ove biblioteke vršeno je prepisivanjem i umnožavanjem knjiga u Gradačcu. Time su se bavili polaznici medrese, a polovinom 17. stoljeća zabilježeno je da se time bavio Muhamed Gradčevi, te se on smatra prvim prepisivačem knjiga u Gradačcu. Zahvaljujući tome Gradačac je bio manji centar islamskog orjentalnog obrazovanja.[1] Gradačac je zahvaljujući jednom broju visoko obrazovanih ličnosti, kako iz domena vjersko-islamske oblasti, tako i pravno-šerijatske teorije i prakse postao sjedištem muftijstva na čelu sa visokim vjerskim dostojanstvenikom. To je bio centar iz

koga se vršio vjerski nadzor u Gradačcu pa i širem području.(2) Neosporno da je najviše traga ostavio svojim radom Hadži hafiz Ahmed efendija zvani Svirac. Pošto je poticao iz Biberova Polja (Mulaibrahimović), potomci toga prezimena i danas žive u Biberovom Polju.


Postoji jedna zanimljivost, zabilješka na knjizi koja se nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, na kojoj piše „da je tu knjigu Sadik sin Salih efendije, sina Jahije, pisar muteselima Mahmut-paše, posudio Hadži Hasan-efendiji, službeniku Muradiju gradu Gradačcu na čitanje  za vrijeme od 180 dana i to dozvolom vlasnika Salih-bega Moranjka“.()

Hafiz Ahmed efendija Svirac, bio je savremenik Murat i Husein-kapetana. Pored putopisa u Meku i nazad, napisao je 1869. godine jedan vrijedan komentar djela TEFSIRUL DŽELALEJN. Za njega je posebne pohvale dao Dževdet-paša 1864. godine, da spada u mali broj ljudi u BiH koji se svojim radom i djelom izdvaja od ostalih, te da uživa posebno poštovanje stanovništva.(3) Ta djelatnost koja je bila cijenjena i poštovana odvijala se uglavnom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, pa nije mogla izvršiti veći uticaj na obrazovanje širih narodnih slojeva, zbog nepoznavanja tih jezika, odnosno, te jezike poznavao je relativno uži dio visoko obrazovane društvene elite. Čuveni velikodostojnici toga vremena uticali su na širenje kulture i prosvjete u onoj mjeri u kojoj su to date okolnosti dozvoljavale. Taj sistem obrazovanja bio je primijenjen jedinstveno u čitavom Osmanskom carstvu. Gradačac i BiH nisu bili nikakav izuzetak. Ipak, jako je pogrešno reći da su ti ljudi živjeli u mraku i duhovnoj pustoši, kako to neki zlonamjerni pojedinci pokušavaju spočitavati Bošnjacima.

Međutim, kako se bližio kraj osmanske vladavine na ovim prostorima postepeno su prodirale i tekovine evropske kulture i civilizacije. To smo vidjeli i iz kontakata koje je Husein-kapetan ostvarivao sa fra Ilijom Starčevićem, koji mu je između ostalog obezbjeđivao zapadnu štampu. Polovinom 19. stoljeća po pisanju fra Martića iz Tolise, Alibeg Gradaščević iz Gradačca primao zagrebačke Narodne novine, a Avdi-beg Gradaščević, kako je to izjavio austrijski konzul Atanacković, govorio je tečno njemački jezik. O tome je Atanacković pisao 18. februara 1853. godine.

          U Gradačačkoj kapetaniji gajen je poseban kult prema knjigama, naročito onih vjerskog karaktera. Ta ljubav prema knjizi bila je razvijena i prije osnivanja medresa, još od vremena Mehmed II.-kapetana, te u vrijeme Osman-kapetana, a naročito u vrijeme vladavine njegovog sina Murat-kapetana. Lijep odnos prema knjizi imao je Hadži Bećir-beg Gradaščević, sin Osman-kapetana, koji je uvakufio knjige.

          U Gradačcu se razvila i prepisivačka djelatnost, bilo za vlastite, ili za potrebe drugih. Zbog toga se u Gradačcu razvila i knjigovezačka djelatnost (mudželiti).  Uvezivanje knjiga je rađeno pod nadzorom pojedinih muderisa. U tvrđavi u Gradačcu još 1772. godine radio je na prepisivanju knjiga izvjesni Hadži Sulejman, sin Muhameda. Taj podatak znamo po tome, što je prepisivač sam ostavio zabilješku na jednoj knjizi, da je prepisivanje radio u tvrđavi u Gradačcu. Neke od tih knjiga nalazile su se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, zatim u Orijentalnom institutu u Sarajevu. U ovom institutu postoji jedna medžmua datirana na početak 19. stoljeća koju je pisao Ibrahim Hadži Dervišević iz Gradačca. Tu se nalaze i pjesme koje su napisane na bosanskom, turskom i arapskom jeziku.

          Za knjige je posebno porastao interes otvaranjem medrese u Gradačcu. Osman-kapetanova i Murat-kapetanova medresa imale su svoje vlastite biblioteke. Murat-kapetan je stekao značajnu naobrazbu, a volio je da se druži sa obrazovanim ljudima.

          U Gradačcu je bilo cijenjeno u 18. i 19. stoljeću uvakufljivanje knjiga. Murat-kapetan imao je vlastitu biblioteku, koja je sadržavala ne samo prepisana, nego i štampana djela. Sačuvana su i do današnjeg dana neka djela koja je uvakufio Murat-kapetan, što je zabilježeno na tim primjercima knjiga. Dosta knjiga je uvakufio Hadži Bećir-beg, brat Murat-kapetana. Knjige koje je uvakufio Hadži Bećir-beg nose datum 1831./32. i 1844. godinu.

          Jedno vrlo staro djelo iz 1621/22. godine uvakufio je neki Osman Čolić. U sviračkoj džamiji, nalazio se rukopis kur̀ana iz 1833/34. godinu kojeg je prepisao neki Salih sin Saliha, a jedan rukopis Kurana uvakufio je i Ibrahim Ahmetašević.

          Arapsko-turski riječnik uvakufila je Fatima kći Nurije 1831./32 godinu. Godine 1853./54 uvakufio je jednu knjigu i Abdulah-beg sin Ahmed Esad-bega. [1]

          U osmanskom periodu Gradačac se smatra drugim mjestom u kome je poslije Sarajeva  izgrađena posebna zgrada za biblioteku. To se dogodilo 1839./40 godine. Biblioteka je izgrađena u dvorištu džamije Husejnije. Njenu izgradnju finansirao je, kako smo istakli, Fadil-paša Šerifović, koji je u to vrijeme bio muteselim Sarajeva. Interesantno je da je 1837. godine  Šerifović bio i muteselim Gradačca. Zgrada biblioteke je veličine 6×6 metara i ranije je imala kupolasti krov, koji je kasnije promijenjen nakon požara. Koliki je broj knjiga bio u toj biblioteci i koje raznovrsnosti nije poznato, ali ta biblioteka imala je stalnog  bibliotekara, a imala je i svoj vakuf. Jedno vrijeme tu biblioteku je vodio Hafiz Mustafa ef. Imamović.

Inače, Šerifović je rođen u Sarajevu 1809. godine. Jedno vrijeme bio je na dužnosti kadije u gradačačkom kraju. On upravlja Gradačcom nakon ukidanja kapetanije. Bio je poznat vakif, te je uvakufio jedan broj objekata u Sarajevu i drugim mjestima. Nije čudo da je bio toliko vezan za knjigu, jer je i pored poslova za račun države bio i pjesnik.

          U Gradačcu je bilo i privatnih biblioteka. To se posebno odnosi na porodicu Muftića, kao i na Hafiza Mustafu ef. Imamovića (1853.-1918.).

          Hafiz ef. Imamović, ostavio je vidnog traga u vjersko – kulturno prosvjetnom života Gradačca. Bio je široko obrazovan. Svoje znanje stekao je, pored Gradačca, i na školovanju u Istambulu. Pored mnogih dužnosti bio je i mutevelija jednog broja gradačačkih vakufa.

          Svoje osobne biblioteke imali su i Hafiz Mehmed ef. Kovačević, inače rodom iz Glamoča. Biblioteku i značajno obrazovanje imao je i Hafiz Sejfulah ef. Tufekčić.“

Esad Sarajlić


O bibliotekama i knjigama u Gradačcu u prošlosti

Ovih dana na fb stranicama u Gradačcu vodi se rasprava o prvoj biblioteci u Gradačacu iz Osmanskog perioda, a u organizaciji JU Biblitoeka “Alija Isaković” Gradačac i Islamske zajednice Gradačac, održan je na tu temu i okrugli sto. Mnogi mladi nemaju pojma ni gdje se nalazi ta Biblioteka ili da li uopće danas postoji taj objekat. Moje najobimnije djelo na temu prošlosti Gradačca je knjiga pod nazivom GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, čiji je izdavač je Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” Gradačac, koja je izašla iz štampe 2008. godine u 1000 primjeraka, u formatu A4 sa 591 stranicom teksta i brojnim fotografijama i arhivskim dokumentima.

Recenzenti za ovu knjigu bili su uvaženi univerzitetski profesori: prof. dr. Šaćir Filandra i prof. dr. Salih Kulenović, a knjigu je pročitao nakon štampe i prof. dr. Mustafa Imamović 2008. godine te napisao i objavio: “U međuvremenu je ove godine objavljena veoma dobra monografija Esada Sarajlić: Gradačac sa okolinom u prošlosti Knjiga je objavljena….”

Da bih pomogao onima koji se interesiraju za taj historijski događaj izgradnje prve Javne biblioteke u Gradačcu koju je finansirao i uvakufio Fadil-paša Šerifović, prenosim cijeli tekst koji je objavljen na stranicama moje knjige na stranicamas 161 do 164.

(nastavak slijedi)

Esad Sarajlić

Introduce Yourself (Example Post)

This is an example post, originally published as part of Blogging University. Enroll in one of our ten programs, and start your blog right.

You’re going to publish a post today. Don’t worry about how your blog looks. Don’t worry if you haven’t given it a name yet, or you’re feeling overwhelmed. Just click the “New Post” button, and tell us why you’re here.

Why do this?

  • Because it gives new readers context. What are you about? Why should they read your blog?
  • Because it will help you focus you own ideas about your blog and what you’d like to do with it.

The post can be short or long, a personal intro to your life or a bloggy mission statement, a manifesto for the future or a simple outline of your the types of things you hope to publish.

To help you get started, here are a few questions:

  • Why are you blogging publicly, rather than keeping a personal journal?
  • What topics do you think you’ll write about?
  • Who would you love to connect with via your blog?
  • If you blog successfully throughout the next year, what would you hope to have accomplished?

You’re not locked into any of this; one of the wonderful things about blogs is how they constantly evolve as we learn, grow, and interact with one another — but it’s good to know where and why you started, and articulating your goals may just give you a few other post ideas.

Can’t think how to get started? Just write the first thing that pops into your head. Anne Lamott, author of a book on writing we love, says that you need to give yourself permission to write a “crappy first draft”. Anne makes a great point — just start writing, and worry about editing it later.

When you’re ready to publish, give your post three to five tags that describe your blog’s focus — writing, photography, fiction, parenting, food, cars, movies, sports, whatever. These tags will help others who care about your topics find you in the Reader. Make sure one of the tags is “zerotohero,” so other new bloggers can find you, too.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite