IV DIO

DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ

U GRADAČCU

TRAGIČNA SMRT DŽEMALA I RAZIJE BIJEDIĆ

1977. GODINE I NJENI UZROCI

         A onda se 1977. godine dogodila tragedija

U periodu poslije 1945. godine pa sve do kobne avionske nesreće, čiji se život njega i njegove supruge tragično završava, Džemal Bijedić je obavljao vrlo odgovorne dužnostu kako u Republici BiH, tako i na nivou  SFR Jugoslavije. Od 1946. do 1949. godine član je Vlade Republike BiH. Godine 1949. vraća se u Mostar, gdje nastavlja svoje političko djelovanje do 1953.  Od 1953. do 1955. godine na dužnosti je člana Vlade BiH, a od 1955. do 1958.  na odgovornim je političkim funkcijama u Mostaru i Hercegovini. Godine 1958. je na dužnosti u Republičkoj Vladi, a 1960. godine preuzima dužnost sekretara u saveznoj Vladi. Od 1963. godine predsjednik je Republičkog izvršnog vijeća a od 1967. predsjednik Skupštine SR BiH. Nakon tih najodgovornijih dužnosti koje je obavljao u BiH (predsjednik republičke Vlade BiH i predsjednik Skupštine BiH), godine 1971. izabran je na dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV-a). Na toj najodgovornijoj poziciji ostao je sve do tragične smrti 1977. godine. Bio je Titov najbliži saradnik. Posljednji doček nove 1977. godine upravo je dočekao u društvu predsjednika Tita u Novom Sadu.

         Godine 1977., 18. januara, izgubili su život Džemal Bijedić sa suprugom Raziijom i sa još 6 putnika i članova posade aviona. U toj avionskoj nesreći živote su izgubili i Zijo Alikalfić, zatim Smajo Hrle koji je bio veoma odan i vrijedan Džemalov saradnik, kao i drugi putnici i članovi posade aviona. Pad aviona dogodio se navodno zbog lošeg vremena. Avion je udario u brdo Inač, na planini Lisin, iznad Kreševa. Od udara avion se prepolovio i ekslodirao. Taj dan predsjednik Tito je putovao u službenu posjetu Libiji, a Džemal je bio na njegovom ispraćaju na aerodromu u Beogradu. Nakon toga i on je krenuo avionom u Sarajevo.

         Džemal i Razija sahranjeni su uz najveće počasti u Sarajevu. Na njihovim grobovima oprostili su se mnogi. Upečatljive su riječi Branka Mikulića koje je izgovorio na oproštaju: „Da znate kako tutnji i odzvanja tuga pregolema i bol u srcima ljudskim u dolama i u visinama kojima ste hodili. Stali su ljudi i mladi i stari, i djeca, stalo je sve što se kretalo. I zaplakalo. Plačimo, imamo za kim.“ To je vrlo iskreno rečeno. Bijedić i Mikulić su iskazivali veliko poštovanje i uvažavanje jedan prema drugom.

         U vezi sa ovim tragičnim događajem, vode se rasprave o tome da li je to bila avionska nesreća zbog nevremena, pa se avion srušio iz tih razloga, ili se radilo o zavjeri i tajnom i organiziranom ubistvu Džemala Bijedića, kao predsjednika Savezne Vlade SFRJ, što su mogli da organiziraju krugovi iz oružanih snaga JNA, sa određenim krugovima iz tajnih službi bezbijednosti bivše države.

         Konačan odgovor na to pitanje nije dao niko ko je pisao o tome do današnjih dana. Vrijeme prolazi, a historijka prašina sve više pokriva našu prošlost, pa i taj tragični događaj. Ako se radilo o organiziranom ubistvu, kojeg su izvele određene službe bivše države koje nisu podnosile Džemala Bijedića kao Bošnjaka, koji se borio, za prava Muslimana i Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike u okviru Jugoslavije, da Muslimani dobiju svoje mjesto koje im pripada kao narodu, sa istim pravima koja imaju i drugi narodi u toj višenacvionalnoj državi, onda će to ostati kao tajna i pravog odgovora neće biti na to pitanje.

To je bilo vrijeme kada se bližio kraj i vladavine Josipa Broza Tita. Tito je računao na Džemala Bijedića za za još jedan mandat na dužnosti predsjednika SIV-a. Međutim, u određenim krugovima potajno se vršila priprema za preuzimanje vlasti poslije Titove smrti i prekrajanje Jugoslavije. Jer tragični događaji u SFRJ koji su nastali devedesetih godina prošlog stoljeća, mnogo ranije su pripremljeni od strane onih koji će se i sami pojaviti kao razbijači te zajedničke nam države devedeseth godina. O tome su već napisane stotine knjiga, i sakupljena ogromna arhivska građa, iz koje će buduće generacije pronaći mnoge odgovore na ona pitanja, na koja ih sada nemamo. Prema tome ubistvo su mogle organizirati iste one snage, na čelu sa Miloševićem, koje će devedesetih godina dovesti do raspada bivše države. Milošević, kao vođa, a višed kao izvršilac paklenog plana tih snaga, odnosno više kao egzekutor i izvršilac, pripremao je scenario za reorganizaciju Jugoslavije, koja bi se više mogla, po njihovoj, odnosno njegovoj zamisli, zvati Srboslavija nego Jugoslavija. To će dovesti do nepotrebnog rata unutar zemlje i do njenog raspada i gubitka i stradanja ogromnog broja građana, do ratnih strahota koje će imati karakter genocida nad bošnjačkim narodom i nezapamćenih materijalnih razaranja. Koliko je to bilo loše i tragično osmišljeno pokazao je i sam srpski narod, koji je organiziranim protestima skinuo Miloševića sa vlasti i isporučio ga Haškom tribunalu da mu se sudi u Međunarodnom sudu pravde u Hagu, zbog pogubne politike koju je vodio, odnosno zbog ratnih zločina za koje je direktno odgovoran, u ratu kojeg je i sam najavio 1989. godine u svom čuvenom nacionalističkom govoru održanom pred milion ljudi na Gazimestanu, na Kosovu.

Istina, smjena Miloševića učinjenoa je pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, koja više nije mogla posmatrati ubijanje nevinih građana. Bošnjaci, kao narod, nisu bili za razbijanje Jugoslavije, pod uvjetom da imaju sva prava kao i Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i svi drugi građani, te da Jugoslavija ostane sjelovita, bez izdvajanja bilo kojeg njenog dijela.

         Mnogo je pitanja bez odgovora, u vezi sa padom aviona: Pitanja koja se postavljaju u vezi sa uzrocima ove nesreće, najbolje je elaborirao Bahrudin Bijedić u časopisu DANI br. 99 od 12.4.1999. godine, kao i VEČERNJEM LISTU od 18.1.2014. godine. Stanišiću se sudilo u Haškom tribunalu za najteže ratne zločine u periodu 1991-1995. godine u BiH i Hrvatskoj. Godine 2013. prvostepenom presudom je oslobođen, ali po žalbi tužilaštva suđenje je obnovljeno u 2017. godini za ratne zločine genocida i zločine protiv čovječnosti, kao i za udruženi zločinački poduhvat. Ti izvještaji nisu bili dostupni ni dr. Husniji Kamberoviću kada je koristio arhivsku građu pri pisanju monografije o Džemalu Bijediću.

  • zašto su piloti bili ljudi za penziju, „amortizirani“ stari 60 godina, i nisu mogli spuštati avion na aerodrome Pariza, Moskve zbog svojih godina…,
  • zašto se piloti nisu držale predviđene procedure pri letenju. U prostor gdje će se avion srušiti, brzina lijeta je bila 950 km. na sat, a predviđena brzina je trabala biti 600 km.,
  • zašto u avionu pri pregledu visinomjer i brzinomjer nisu korektni, a kada je na licu mjesta postavljeno to pitanje Jovici Stanišiću, kasnije šefa Državne sigurnosti Srbije Slobodana Miloševića, on je Vukosavljeviću koji je postavio to pitanje rekao da zaveže,
  • zašto su dva izvještaja o avionskoj „nesreći“ zapečećeni, stim da se mogu pregledati tek za 50 godina,
  • Zašto…? – pitanja bez odgovora ima mnogo!

Kada je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Gradačcu u neformalnoj posjeti boravio general Franjo Herljević, u to vrijeme savezni ministar unutrašnjih poslova, moglo se raditi o 1988/1989. godini, ispričao je ovu priču, kojoj sam bio svjedok: „Malo je falilo da i sam budem žrtva te avionske nesreće. Bio sam na ispraćaju Tita na njegovom putu za Libiju i Egipat. Nakon tog ispraćaja trebao sam krenuti u Sarajevo sa Džemalom Bijedićem. Ali, upravo dok smo se spremali da krenemo, bio sam pozvan telefonom iz odgovarajućih službi iz Beograda da odustanem od tog puta, jer ako je Tito u Libiji, Džemal u Sarajevo, da ja trebam ostati u Beogradu. I tako sam otkazao svoj put u Sarajevo, ali ostao sam u životu“ I ova priča budi u čovjeku sumnju. Ako je bila organizirana zavjera o likvidaciji Džemala Bijedića, onda u toj zavjeri nije bilo predviđeno da strada i general Franjo Herljević. Ovu priču koju sam slušao od generala, prvi puta publikujem i javno iznosim.

         Uručenje albuma fotografija Draganu Bijedić o boravku Džemala Bijedića u Gradačcu 1975. godine

         U Gradačcu je povodom godišnjice smrti Džemala i Razije Bijedić njegovom sinu Draganu i predstavnicima Mostara uručeni albumi sa fotografijama o Boravku Džemala Bijedića u Gradačcu 1975. godine

Džemal i Razija u trenutku pogibije imali su troje djece. Najstarija je kćerka Azra i sinovi Dragan i Milenko. Draganov sin rođen je godinu dana nakon pogibije Džemala i Razije, a dobio je ime Džemal, po svom djedu.

         Neki su zamjerali Džemalu, zašto svoj djeci nije dao prava muslimanska imena. Na to Bahrudin Bijedić, bližnji rođak Džemalov piše: „Ne mogu muslimanska djeca imati samo imena iz Kur´ana časnog predviđena za Muhameda a.s. jer bi se sveli na

dvadesetak imena. Dok islam, kao cjelovit pogled na svijet, sadrži izobilje tolerancije i prilagođavanja, današnji njegovi korifeji u Bosni sužavaju njegove pojmove na sektu usku i netolerantnu. Misli se da su imena neprikosnovena. Sulejman, Fuad, Aziz, Amin, Džemail, Bešir su imena istaknutih kršćana, pa nikom od njih ne pada na pamet da su hendikepirani kršćani. Čak su i predsjednici država ili ministri vanjskih poslova. Ne trebaju muslimani imati bedževe na kojima će se očitovati njihova nacionalna ili vjerska  pripadnost. Ima hiljadu razloga za to. Nije samo zbog anahroničnosti da im to bude jedina legitimacija nego u prilog i drugih civilizacijskih vrijednosti koje će pomoći održanju i prosperitetu i muslimana u cjelini i Bošnjaka kao naroda. Konačno, uglavnom se radi o tzv. narodnim imenima, a ne imenima srpskih ili hrvatskih svetaca ili biblijskim.“ Ovj autor se pita: zašto bi samo Srbi ili Hrvati imali pravo da svojoj djeci daju imena po bosanskim toponimima?

Dana 6.4.1978. godine na svečanoj sjednici Skupštine općine Gradačac sinu Džemala Bijedića Draganu uručen je album sa fotografijama o boravku njegovih roditelja u Gradačcu 1975. godine. Na fotografiji su u prvom redu s lijeva na desno: Mehmedalija Tufekčić, Dragan Bijedić, sin Džemalov, Esad Sarajlić predsjednik SO Gradačac, zatim predstavnik Muzeja iz Mostara koji je primio album fotografija i Toni Mihaljević, sekretar Općinskog komiteta SK Gradačac.

Toj sjednici skupštine općine je prisustvovao Džemalov sin Dragan sa Munirom Mesihovićem i drugim predstavnicima Mostara. Na fotografiji u prvom redu s lijeva na desno: Ivica Josić, Đorđe Mitrović, Stevo Živković, predstavnik okružnog štaba Teritorijalne odbrane Tuzla, Kemal Halilović, (nepoznat), Munir Mesihović, Mehmedalija Tufekčić, Dragan Bijedić Esad Sarajlić.

         Džemal Bijedić rano je i tragično okončao svoj život u 60 godini starosti, još uvijek vrlo vitalan i dobrog zdravlja, kada je mogao još mnogo dati za bivšu SFRJ, a i za bošnjački i sve druge narode i narodnosti. Bio je izuzetno vitalan, jednostavan, pristupačan i običnom čovjeku. Kada je u jednoj ranijoj neformalnoj posjeti bio u Gradačcu susreo se sa poznanicima iz ratnih dana Mesudom Ađulovićem i drugima. Pokazivao je interse za život običnih ljudi, a volio se i družiti sa njima. Uživao je veliko povjerenje Josipa Broza Tita, koji je računao na njega, bilo da ostane na čelu vlade još jedan mandat ili da ga zamijeni na njegovoj dužnosti. Možda ga je to veliko povjerenje koje imao od strane Tita i koštalo života i prerane smrti. U sudbonosnim danima NOR-a u sjeveroistočnoj Bosni imao je ključnu ulogu, koja je nedovoljno isticana za vrijeme njegovog života.

         Sada su došla neka čudna i nova vremena. Za neke je Tito najveća historijska ličnost na ovim prostorima, pa i njegovi najuži saradnici koja je dala najviše što se moglo dati za narode i narodnosti u Drugom svjetskom ratu i izgradnji SFRJ. Za druge je Tito ratni zločinac i diktator komunističkog režima u kome su svi narodi trpili teror i progone. Na djelu je revizija historijskih zbivanja u kome se pokušava osvjedočene fašiste, ubice i nacionaliste proglasiti herojima, a one koji to stvarno jesu pogaziti i baciti na smetljište historije.

         Ali jedno je tačno i neporecivo kako reče jedan pjesnik: Socijalističku Federativnu Jugoslaviju stvarali su heroji i najbolji sinovi svih naroda i narodnosti, a rasturili su je i uništili najveće kukavice i neznalice, UZ JEDNU VELIKU ISTINU: BOŠNJACI SU BILI ZA OČUVANJE I DEMOKRATIZACIJU JUGOSLAVIJE, ALI U NJENOM PUNOM SASTAVU – ŠEST REPUBLIKA I DVIJE POKRAJINE.

III DIO

DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ

U GRADAČCU

PERIOD POSLIJE 1945., PA DO TRAGIČNE SMRTI 1977. GODINE

Džemal Bijedić je u svojstvu predsjednika SAVEZNOG IZVRŠNOG VIJEĆA SFRJ boravio u Gradačcu u službenoj posjeti 5. i 6. septembra 1975. godine

Džemal Bijedić je više puta boravio u Gradačcu između 1941. i 1975. godine. Njegov boravak u Gradačcu nekada je trajao duži period, kao za vrjeme Drugog svjetskogv rata, a nekada veoma kratko poslije rata. Ovdje bilježimo njegov boravak u Gradačacu koji je trajao dva dana, petak i subotu 5. i 6. septembra 1975. godine. To je bio zadnji njegov boravak u Gradačcu prije tragične smrti u avionskoj nesreći 18. siječnja 1977. godine.

O programu boravka Džemala Bijedića u Gradačcu

5. i 6. septembra 1975. godine

         Visoki gosti su stigli u Gradačac u poslijepodnevnim satima u petak 5. septembra 1975. godine. Od strane općinskog rukovodstva i Džemalovih ratnih poznanika i drugova, (Edhema Čame, Mehmedalije Tufekčića, Midhata Muradbegovića, Džemala Muminagića, i drugih) dočekani su na kuli Husein-kapetana Gradaščevića. Tu im je organiziran smještaj , večera i prenoćište.

         Pošto se za njihov dolazak unaprijed znalo, Gradačac se tih dana digao na noge. Komunalne službe su se organizirale i generalno očistile sve ulice i cijeli Gradačac. Pregledani su svi javni objekti. Sve je oprano, okrečeno, i zafarbano gdje je to bilo potrebno. Ulice, kao i prilazni putevi Gradačcu bili su popravljeni, očišćeni i urađena je saobraćajna signalizacija. Ofarbani su pješački prelazi u gradu kao i ostala putna signnalizacija na saobraćajnicama.

         U Gradačac je tih dana dolazio najviši gost države Jugoslavije (drugi poslije Josipa Broza Tita) koji je ikada bio u Gradačcu u njenom skoro sedamdesetgodišnjem postojanju, računajući prvu i drugu Jugoslaviju. Nikada ni prije ni kasnije u Gradačac nije došao viši državni dužnosnik. To je bio Džemal Bijedić, koji je uz to i jedini Bošnjak koji je bio predsjednik savezne vlade u tom dugogodišnjem periodu, iako su Bošnjaci po veličini odnosno brojnosti bili treća nacija u obje Jugoslavije, odmah iza Srba i Hrvata.

         Na večeri koja je priređena u restoranu na čardaku – vidikovcu, domaćini su obezbijedili uobičajene domaće narodne specijalitete, jer i Džemal je bio čovjek iz naroda, a dobro je poznavao Gradačac, još iz ratnih dana. Gosti su se vrlo dobro osjećali, atmosfera je bila dobra, a svi prisutni, osjećalo se to, bili su vidno raspoloženi zbog te posjete i boravka Džemala Bijedića u Gradačcu. Oni su imali šta pričati kao stari poznanici iz ratnih dana. Primjetio sam da je Džemal bio izuzetno prijatan i skroman čovjek. Kada je počela večera, konobar je pitao šta će poslužiti za aperitiv. Rekao je – imamo dobru domaću šljivovicu – koju prizvodi fabrika koja treba sutra-dan da se svečano pusti rad. Na pitanje Džemala o vrsti rakije konabar je odgovorio preporučujem „zmajvku“ od 42°. A koja je druga? – pitao je Džemal. Imamo „Gradačanku“, ona je od 28°. E, onda ću ja tu da probam – odgovorio je vsoki gost. I zaista, predsjednik je, veoma umjereno popio jednu do dvije čašice te blage rakije. Tu veče priča nije imala kraja, stari ratni drugovi: Džemal, dr. Čamo, Mehmedalija i drugi imali su dosta tema za razgovor. Uglavnom svi su se osjećali prijatno i prijateljski. Sutradan, 6. septembra iz Sarajeva stigao je i Milanko Renovica predsjednik IV BiH sa svojim saradnicima i odmah se na Gradini priključio saveznom premijeru i njegovoj pratnji.

         Za subotu 6. septembra, planiran je slijedeći program boravka visokih gostiju u Gradačcu:

  • nakon doručka na Gradini i dolaska gostiju iz Sarajeva (Milanka Renovice i njegovih saradnika), predviđeno je da oko 10 sati svi gosti uz pratnju domaćina krenu pješice sa starog grada i prošetaju ulicama Gradačca do „Skenderije“ radi posjete Sajmu šljive. Tom prilikom obišao bi se vanjski izložbeni  prostor sajma, kao i dio sajma u zatvorenom prostoru u novoizgrađenoj privredno-sportskoj dvorani,
  • poslije toga, organizirana je posjeta Tvornici za preradu voća „Bosnaprodukt“ Gradačac, kojom prilikom je izvršeno svečano otvaranje te tvornice i istovremo održan sastanak predsjednika SIV-a sa privrednicima i drugim pozvanim koji izlažu na sajmu. Vođen je razgovor o aktuelnim pitanjima društveno-ekonomskog razvoja poljoprivrede, a naročito voćarstva i mogućnostima još bržeg napretka, gdje su prisutni saslušali predsjednika SIV-a, a mogli su i da postavljaju određena pitanja o temama koje su ih interesirale,
  • po završetku toga skupa, u sali Općinskog komiteta SK Gradačac (u sadašnjoj zgradi gruntovnice) održan je sastanak sa predstavnicima društveno-političkih organizacija i općine Gradačac, na kojem je Džemal Bijedić upoznat sa dostignutim nivoom društveno-ekonomskog razvoja općine Gradačac i problemima sa kojima se susreće narod ovoga kraja,
  • nakon toga sastanka, za goste je organiziran ručak u lovištu u Turiću, čime je završena posjeta Gradačcu.

Sve planirane aktivnosti provedene su uspješno i kako je predviđeno . Prvo, šetnja sa Gradine do Sajma ulicama Gradačca po veoma lijepom vremenu, izazvala je veliko interesovanje građana, tako da su mnogi izašli na ulice i pozdravili predsjednika SIV-a Džemala Bijedića. Fotoreporter je  obilježio i dokoumentovao taj događaj. Snimljene fotografije u narednom tekstu, prvi puta objavljujem.

         U obilasku Sajma šljive, koji je imao jugoslavenski i međunarodni karakter, koliko mu je vrijeme dozvoljavalo, Bijedić se zadržao na mnogim štandovima i razgovarao sa privrednicima koji izlažu svoje proizvode, kao i pogledao izložene eksponate.

         Poslije puštanja u rad Tvornice za preradu voća „Bosnaprodukt“, kojom prilikom su tehnolozi i ekonomisti upozneli goste sa tehnološkim mogućnostima i kapacitetom ove tvornice,  Bijedić je uz pratnju Rize Selmanagića predsjednika poslovodnog odbora SOUR-a UPI i i Milana Lukića direktora radne organizacije obišao tvornicu i pregledao najsavremeniju opremu koja je ugrađena, kao i druge instalirane kapacitete, kao što je hladnjača i drugo. Nakon toga u sali fabrike održan je sastanak, na kome je vođen razgovor o aktuelnim pitanjam, o čemu smo već nešto pisali.

         Sa društvenopolitičkim aktivom Gradačca i sa dijelom pratnje, odžan je sastanak u sali Općinskog komiteta SK Gradačac. Gosti su upoznati sa stanjem u Gradačcu i dostignutim nivom društveno-ekonomskog razvoja općine. Posebno smo iznijeli podatke o tadašnjim parametrima dostignutog razvoja općine. Gradačac je još uvijek spadao u red izrazito nerazvijenih općina u Republici BiH. Sjećam se da se predsjednik poslije toga okrenuo prema dr. Čami, Mehmedaliji Tufekčiću i Milansku Renovici. Iako se to dogodilo prije 42 godine, sjećam se da je rekao: „Moramo pomoći Gradačcu. i sam osjećam moralnu odgovornosti što nije bolja situacija. Nadam se da ću imati vremena da u narednom periuodu više pomognem“ – rekao je Bijedić na sastanku.

         O boravku predsjednika SIV-a u Gradačcu izvjestili su na prvim stranama svi dnevni listovi na jugoslavenskom prostoru. Ovdje donosimo izvještaj tuzlanskog FRONTA SLOBODE:

Uvaženi gosti prenoćili su u konaku „Zmaja od Bosne“ Husein-kapetana Gradaščevića (na Gradini kako to ovdje narod kaže). Džemal Bijedić doputovao je sa suprugom Razijom. Ujutro, doputovao je u Gradačac i predsjednik Izvršnpg vijeća Republike BiH Milanko Renovica sa određernim brojem funkcioneka Republičke vlade. Na gornjoj fotografiji sdesne strane od predsjednika SIV-a je Milanko Renovica, a slijeve strane je predsjednik Skupštine općine Gradačac Esad Sarajlić. Iza se vide Mehmedalija Tufekčić, dr. Edhem Čamo, Stevo Živković,Vehid Smajlović i drugi. Odlučeno je da gosti sa Gradine prošetaju kroz grad i tako stignu do gradačačke „Skenderije“ u cilju posjete sajmu šljive. U to vrijeme kao Dani šljive ta privredna manifestacija bila se već afirmirala kao poljoprivredni sajam prehranbene insdustrije kao i opreme za industriju, razumije se sa najvećim akcentom na šljivu. Sajam je imao jugoslovenski i međunarodni karakter.

Predsjednika Savezne vlede SFRJ Džemala Bijedića na sajmu dočekali su Đorđe Mitrović predsjednik Izvršnog odbora Skupštine općine Gradačac prvi slijeva na fotografiji i krajnji desno je Ivica Josić ispred organizatora Sajma šljive. U sredini fotografije je prepoznatljivi lik Džemala Bijedića, a sa njegove desne strane je Esad Sarajlić predsjednik skupštine općine Gradačac.

Džemal Bijedić posjetio je Radnu organizaciju „Bosnaprodukt“ Gradačac, gdje je visoke goste dočekao Rizo Selmanagić predsjednik poslovodnog odbora SOURA UPI Sarajevo u čijem sastavu je poslovala ova radna organizacija, Muhidin M. Halilović direktor RO velikoprodaje i prodaje na malo u Gradačcu i Milan Lukić direktor „Bosnaprodukta“.

Direktor fabrike ing. Milan Lukić upoznao je visoke goste da je godišnji kapacitet ove fabrike da godišnje primi 250 vagona svježe šljive koja će se preraditi u proizvodnju rakije, kao i u druge sortimente, a da izgrađena hladnjača može primiti 2.000 tona voća i povrća. Lukić je naglasio, da je ovo najveća poslijeratna investicija u gradačačkoj općini. U fabriku je uloženo 117 miliona dinara. Fabrika će zapošljavati 200 radnika, dok će na obezbjeđenju osnovnih sirovina za potrebe fabrike biti angažirano oko 4.000 individualnih poljoprivrednih proizvođača, kako sa područja Gradačca, tako i susjednih općina posavskog područja.

         Na Sajmu šljive, ili „Danu šljive“ kako se te godine zvala ova jugoslavenska privredna manifestacija, pored prisustva predsjednika Saveznog komiteta za poljoprivredu ing. Ivana Kuštraka, prisustvovali su i isvi republički i pokrajinski sekretari za poljoprivredu SFRJ.

Pošto je to bilo vrijeme javne diskusije o usvajanju srednjoročnog plana razvoja poljoprivrede za period od 1976. do 1980. godine, njihovo prisustvo u Gradačcu i dolazak Saveznog premijera Džemala Bijedića iskorišteno je za dogovor o razvoju agrara i industrijskog prehranbenog kompleksa. U tom cilju 5.9.1975. godine održan je sastanak pomenutih predstavnika republika i pokrajina Jugoslavije, na kome se vodio razgovor o toj značajnoj temi. Sa rezultatima tih razgovora upoznet je i Savezni premijer.

         Istaknuto je da bi za obezbjeđenje stabilnog i dinamičnog razvoja poljoprivrede na nivou države Jugoslavije trebalo u društveni sektor poljoprivrede u narednih pet godina investirati 64,4 milijarde dinara, što je iznosilo 11,5% od ukupnog ulaganja u privredu države.

Na dan boravka u Gradačcu 6.9.1975. godine, za vrijeme dok je Džemal Bijedić obilazio po programu sajam i tvornicu voća, Razija Bijedić je imala susret sa ženama Gradačca od kojih su neke bile i njene poznanice iz ratnih dana. Na opasku nekih, na susretu, da bi željele da malo razgovaraju o tom davnom ratnom vremenu, ona je zamolila, da se ipak razgovara o boljim temama nego što su ratne. Tako je i bilo. Razgovor sa Razijom vođen je u veoma prijatnoj atmosferi. Ona je imala o čemu pričati, jer je već u svom sadržajno prebogatom životu sa Džemalom, pored Jugoslavije obišla skoro čitav svijet.

Tekst je objavljen u časopisu BaštinaTuzla. Uz navođenje izvora možete koristiti.

(NASTAVAK SLIJEDI)

II DIO

DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ

U GRADAČCU

RATNI PERIOD  OD 1941 DO 1945. GODINE

         Razija Ferhatbegović udata Bijedić rođena je u Rogatici 17.4.1927. godine. Njen otac zvao se Nezir Ferhatbegović, a mati Ševala.

Roditelji Razije Ferhatbegović

Ferhatbegovići su u Gradačac doselili silom prilika kao prognanici (muhadžiri) 1941/42. godine. Razija je tada imala 15 godina. Njen otac Nezir zaposlio se u Gradačcu kao šef pisarnice u državnom uredu sreza. Prije njega na tom radnom mjestu radio je Sendić..?.(Munevera Sendića otac).

         Inače, krajem 1941. i početkom 1942. godine u Gradačac su iz istočne Bosne stigle brojne izbjeglice. Računa se da je na područje sreza Gradačac izbjeglo blizu 3.000 ojađenih Muslimana, koji su bili porijeklom iz Foče, Rogatice, Čajniča, Olova, Vlasenice, Višegrada i drugih krajeva istočne Bosne, kao i nekih hercegovačkih mjesta. Ti ljudi su prvo stizali u Gradačac, a onda su razmiještani: dio u sam grad, a dio po selima. Bježali su zbog četničkog terora, koji se ogledao u ubistvima, pljačkama i progonu sa njihovih vjekovnih ognjšta. Svu svoju imovinu su morali ostaviti. Bili su vrlo slabo obučeni, iscrpljeni i bolesni. Njihov prijem i smještaj na području sreza Gradačac izvršen je u mnoge javne objekte, kao što su škole, mektebi, a nekih i u privatne kuće. Položaj i domicilnog stanovništva bio je loš. Nedostajalo je hrane odjeće i lijekova. U to vrijeme harale su zarazne bolesti pjegavog i trbušnog tifusa. Epidemija zaraznih bolesti uzimala je svoj danak na širem području. Mnoge izbjeglice su završavale tragično – smrću zbog bolesti, nemaštine, a naročito zbog slabe ishrane i nedostatka medicinske pomoći. Izbjeglicama je NDH obezbjeđivala 250 grama kukuruze dnevno.

         U vrijeme Dugog svjetskog rata počinjeni su ogromni ratni zločini i genocid nad Bošnjacima. To je narod, koji je srazmjerno broju stanovnika u Kraljevini Jugoslaviji imao ralativno najveće žrtve u odnosu na druge narode na prostorima te države, za vrijeme Drugog svjetskog rata. O tome su poznati historičari Vladimir Dedijer i Antun Miletić napisali značajnu i dokumentovanu knjigu sa brojnim svjedočanstvima o genocidu nad Muslimanima BiH za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Razija je kao mlada skojevka već 1944. postala parizanka – borac Posavsko-trebavskg partizanskog odreda.

Džemal Bijedić u Gradačcu

Džemal Bijedić je po zadatku došao u Gradačac krajem oktobra 1943. godine, u vrijeme kada se vodila odlučujuća borba za oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika.

Džemal Bijedić rođen je 22.4.1917. godine u Mostaru. Porijeklom je iz trgovačke porodice koja se pred početak Prvog svjetskog rata doselila u Mostar. Njegov djed, Bajram-aga, kupio je kuću u Mostaru, u kojoj je danas Spomen kuća „Džemal Bijedić“. Njegovi su se bavili trgovinom i spadali su u red dobrostojećih porodica. Doselivši se u Mostar brzo su uspostavili dobre odnose sa svojim susjedima, bez obzira na vjersku, nacionalnu i imovinsku pripadnost. Nakon što je Džemalov otac rano umro, brigu o maloljetnom Džemalu i njegovoj sestri Adili prihvatio je Bećir, njegov amidža. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Mostaru, a nakon toga upisao studije prava  na Pravnom fakultetu u Beogradu, na kojem je apsolvirao 1940/41. godine. Već za vrijeme studija on se uključio u politički život, a u slobodnim aktivnostima bio je i član Tamburaškog orkestra u Kulturno umjejetničkom društvu „Abrašević“. On je već u ranoj mladosti kao student na pravnom fakultetu u Beogradu prihvatio ljevičarske ideje. Tokom Drugog svjetskog rata aktivno je učestvovao u antifašističkom pokretu.

Džemal Bijedić je na svom ratnom putu iz Tuzle došao u Gradačac 21.10. 1943. godine radi preuzimanja dužnosti sekretara Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu. Sastanak Okružnog komiteta je održan odmah 21. i 22. oktobra 1943. godine, kojem je između ostalih prisustvovao i dr. Edhem Čamo, koji je kako ćemo vidjeti boravio u ovom kraju značajan dio ratnog perioda

         Kada je oslobođena Tuzla u njoj je od 9. do 11. oktobra 1943. održana šira plenarna sjednica Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu. Na tom savjetovanju je određeno da područje Trebave i Posavine treba kadrovski ojačati. Tada je odlučeno  da u taj kraj treba da pođe Džemal Bijedić, kao i da on prihvati dužnost sekretara novoosnovanog Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu. Bijedić, prihvatajući tu dužnost istog dana održao sastanak sa članovima KPJ iz Gradačca. Partijska organizacija u Gradačcu je tada imala 13 članova. Izvršena je reorganizacija te partijske organizacije i formiran je Mjesni komitet za Gradačac od tri člana, o čemu je za više partijske organe Bijedić sačinio izvještaj, ističući da ta organizacija ima uslove za razvoj, jer u njenom sastavu ima određen broj mlađih kadrova. Za sekretara Mjesnog komiteta izabran je Teufik Imamović, a za članove Munira Karahasanović i Fuad Suljić. Munira je imala zadatak organiziranja i razvoja aktinosti žena, a Suljić rada sa omladinom. Sekretar jedne partijske organizacije bio je Esad Taslidžić, a sekretar organizacije u Komandi mjesta bio je Hakija Raljević, učitelj.

Dolaskom Džemala Bijedića na ovo područje 1943. godine ubrzana je aktivnost na formiranju i konsolidaciji partizanskog pokreta na Trebavi i Posavini. Istina, nešto ranije, 20.9.1943. godine formiran je Trebavski partizanski odred. Odred je imao svoj štab i organiziran je bio u tri bataljona. Njihov zadatak je bio čuvanje oslobođenih teritorija Gradačca i okoline, kao i stupaje u borbena dejstva protiv neprijateljskih snaga. Formiranju ovih jedinica prethodila je „… direktiva Štaba  1. bosanskog korpusa na temelju zadataka Vrhovnog štaba NOV i POJ koje je dao kao dugoročni zadatak uspostavljanje redovne veze između istočne i srednje Bosne i formiranje partizanskih odreda na ovim područjima gdje do tada nisu postojali, nabrajajući među ostalima i područje Trebave“

.

U Gradačcu se dolaskom Džemala Bijedića još više razvija aktivnost na organizovanju i jačanju NOP-a. U prvoj polovini novembra 1943. godine on organizira razne sastanke sa aktivistima iz Posavine i Trebave. Takva jedna konferencija odžana je u kući Rifata Hamidovića, na kojoj prisustvuje Džemal. Na toj konferenciji izabrana je Mevla Jakupović za predsjednicu Okružnog odbora AFŽ (ANTIFAŠISTČKI FRONT ŽENA) za Posavinu i Trebavu.

         Pored Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu, formirana su i Okružna partijska povjerenstva. Takvo jedno tijelo formirano je za Trebavu i Posavinu. U tom povjerenstvu na čijem čelu je bio Svetolik Gospić bio je i dr. Edhem Čamo. Jedno vrijeme to povjerenstvo imalo je sjedište u Gradačcu.

Djelujući u Gradačcu kao sekretar Okružnog komiteta KPJ Bijedić je na oslobođenoj teritoriji organizirao narodne zborove kako u Gradačcu i Srebreniku tako i u drugim seoskim područjima. Na tim zborovima osuđeno je stvaranje zelenog kadra, kao i uloga Ibrahima Pjanića iz Gračanice (SOKO). U Gradačcu je na takvom zboru 12. novembra 1943. godine govorio Džemal Bijedić. Takva politička aktivnost onemogućila je prodor zelenog kadra na oslobođene teritorije. Bijedić je pismeno obajvještavao više organe NOP-a o tome da je Pjanić organizator i pokretač zelenog kadra, naročito na području Gračanice. Taj njegov uticaj širio se i na gradačačko područje. Bijedić piše „da su Pjanić i drugi njegovi saradnici uspjeli da privuku legiju i jedan broj novomobilisanih na svoju stranu“. Oni se služe istim metodama kao četnici: kupuju naoružanje na sve strane, a novac obezbjeđuju od naroda putem poreza.

U pismu, koje je Džemal Bijedić uputio 1.12.1943. godine iz Gradačca Oblasnom komitetu KPJ za istočnu Bosnu ističe:

         „Poslije napuštanja Tuzle situacija se kod nas mnogo izmijenila. Svi prikriveni neprijatelji su odmah otvoreno istupili protiv nas. Skoro sva preostala legija stupila je u zeleni kadar. Pjano je pokretač i organizator zelenog kadra u srezu gračaničkom ali njegov uticaj se širi i u ovim krajevima (Gradačac). Njegov neprijateljski stav prema NOV naročito se ispoljio poslije dolaska nekog kadije Mehinagića iz Sarajeva. Taj kadija mu je navodno donio poruku iz Sarajeva o držanju Muslimana i stavu Uleme – medžlisa prema NOV. Odmah su istupili sa parolom zaštite islama u redovima zelenog kadra pod vođstvom Pandže (Muhameda). Nije im bilo teško okupiti jedan dio hodža koji su sa prikrivenim neprijateljstvom gledali našu borbu. Uspjeli su da preostalu legiju i jedan dio mobilisanih  privuku na svoju stranu. Mi smo odmah sazvali u Gradačcu sastanak uglednih građana i donijeli zaključak da se po svim selima održe konferencije na kojima će se objasniti šta Muslimanima donosi zeleni kadar i kakvi su izgledi onih koji rukovode zelenim kadrom. Sa konferencijom smo dosta uspjeli, ali potpun uspjeh postići ćemo kada se sa Pjanom vojnički obračunamo. Pjano održava veze i sa popom Savom s kojim je prije izvjesnog vremena imao i sastanak. Za sada nema još vidnih znakova saradnje između zelenog kadra i četnika, ali ni ta saradnja nije isključena ukoliko dođe do akcije protiv zelenog kadra. Brza akcija to bi omogućila jer odugovlačenje bi samo štetilo stvari. Počeli su i oni da primjenjuju iste metode kao i četnici. Oružje se na sve strane kupuje. Novac se kupi od naroda putem poreza“.

         Ibrahim Pirić-Pjanić o kome Džemal Bijedić piše pismo početkom decembra 1943. godine Oblasnom komitetu KPJ za istočnu Bosnu dosta je kontarverzna ličnost. Najveći dio njegovog djelovanja u toku Drugog svjetskog rata odvijao se na području Gračanice, ali sa određenim uticajem i na područje gradačačkog sreza kao i drugih susjednih teritorija.

Kada je izbio Drugi svjetski rat, nastalo je rasulo vojske Kraljevine Jugoslavije, koja odbacuje oružje nakon kapitulacije, bježi, ili biva zarobljena od njemačkih formacija. Pjanić koristi stanje haosa u vojsci koja se raspala te sakuplja i pribavlja određene količine odbačenog naoružanja te vojske. Svo to osobno naoružanje skriva u zidinama starog grada Sokola. To mu omogućava da na području sela formira takozvanu „Ibrahimovu stražu“ – naoružanu miliciju, sa ciljem da zaštiti bošnjačko stanovništvo. Jer, odmah su formirani i četnički odredi na Ozrenu i Trebavi, koji su otpočeli sa napadima, ubistvima, pljačkama, paljevinama i životnom ugrožavanju Bošnjaka.

         Pjanić „Nakon ustroja Gračaničke domobranske dobrovoljačke (DOMDO) bojne u ožujku 1942. godine koja se inače nalazila u sastavu DOMDO pukovnije bojnika Muhameda Hadžiefendića iz Tuzle, Pjanićeva milicija postaje 2. satnija Gračaničke DOMDO bojne i kao takva postoji sve do kasne jeseni 1943. godine, kada se cjelokupna DOMDO pukovnija uslijed prelaska dijela ljudstva u 13. Waffen-SS diviziju Handžar ili masovnih dezertiranja u partizane raspala“.

         Do raspada, njegove su jedinice vodile više uspješnih ili manje uspješnih borbi protiv četnika i to već od 1941. godine kada su četnici napali na Soko, a 1942. Pjanić je učestvovao i u odbrani Gradačca kada su ga napali četnici u martu 1942. godine.

         Krajem 1943. i u 1944. godini Pjanić se nudio partizanima, da pređe u njihove redove. Međutim, to je bilo vrijeme kada je bilo očito da će fašistička Njemačka na čelu sa Hitlerom kapitulirati, a sa njom i Nezavisna država Hrvatska, na čelu sa Pavelićem. Vodstvo NOP-a je to odbilo, što se vidi i iz pisma Džemala Bijedića, koji zaključuje da Pjanića treba vojno poraziti.

         Krajem 1943. godine u gradačački kraj i cijelu sjeveroistočnu Bosnu javlja se brojčano ojačan prodor partizanskih jedinica, što izaziva veliko previranje u jedinicama Zeleneg kadra, kako je narod zvao ove postrojbe i ne samo u njihovim redovima nego i u redovima četničkih odreda u Posavini, na Trebavi i Ozrenu. U 1944. godini Pjanić sa svojim postrojbama pristupa u sastav novoformirane DOMDO pukovnije „Bosanski planinci“. Tu ulaze i sve jedinice Zelenog kadra. U to vrijeme glani antifašistički rukovodilac na prostoru sjeveroistočne Bosne, kako smo vidjeli, bio je Džemal Bijedić, član KPJ. Pjanić je i čitav period od septembra 1944. godine pa do marta 1945. vodio teške borbe protiv partizanskih snaga NOP-a. U tim borbama ostvarila se Bijedićeva tvrdnja da se sa Pjanom, kako on kaže, mora vojno obračunati. Do tog obračuna je došlo i Pjanić je kao sluga nacifašizma bio poražen. Krajem rata Pjanić je uspješno izbjegao zarobljavanje na Blajburgu. Našao se u savezničkom logoru u Italiji, odakle odlazi u Siriju, nastavlja usku saradnju sa Džafer-begom Kulenovićem, prof. Hakijom Hadžićem i drugim Hrvatima muslimanima, Pavelićevim slugama. Tijesno sarađuje i sa Luburićem. U Minhenu je sa još nekim istomišljenicima hrvatske ustaške emigracije pokrenuo list „Slobodna Hrvatska“. U tom glasilu sarađuje sve do smrti 1977. godine, do kraja života

         Pjanić je 1947. godine Odlukom zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača proglašen ratnim zločincem, jer se borio protiv NOP-a. Stavljena mu zapovijedna odgovornost za ubistvo 6 civila i neutvrđenog broja zarobljenih partizana. Ali za ove optužbe, ističe se da nisu pronađeni relevantni materijalni dokazi.

         Pored gornjih optužbi na teret mu se stavlja deportacija 31 vojno sposobnih srpskih muškaraca iz Gornje Lohinje, koji su nakon boravka u Tuzli odvedeni u logor Jasenovac. Ali kasnije je utvrđeno, da prilikom toga hapšenja i deportacije, koje su izveli pripadnici ustaških postrojbi iz Gračanice koji su potpomognuti XIII djelatne bojne Ustaške vojnice koje je vodio satnik Ivan Stier, a ne Pjanić.

         Ostale su priče u određenim krugovima na gračaničkom području, da je Pjanić imao i humanih aktivnosti na zaštiti ne samo Muslimana, nego i Srba pa i drugih naroda i narodnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pošto je izbjegao sučeljavanje sa sudskim organima u SFRJ za ratne zločine koje je počinio, te priče nisu mogle sudskim putem biti provjerene.

         Šezdesetih godina prošlog stoljeća službenici SDB-a uz saglasnost općinski vlasti u Gračanici ponudili su Pjaniću da se vrati u domovinu, te tom prilikom mu ponudili sigurnost. On je to odbio. Međutim, sa porodicom i rođacima u Sokolu je otvoreno održavao veze. Pjanić je umro u martu 1977. godine, dakle samo dva mjeseca nakon tragične smrti Džemala Bijedića u avionskoj nesreći.

***

Na Plenumu Oblasnog komiteta KPJ održanog u Tuzli od 9-11. oktobra 1943. godine odlučeno je da se formira komanda Posavsko-trebavskog područja. Dolaskom na područje Gradačca Džemal je imajući to ovlaštenje pristupio realizaciji te odluke. Prije te odluke postojala je samo komanda mjesta u Gradačcu i Modriči. On formira i komandu mjesta u Srebreniku, kao i komandu posavsko trebavskog vojnog područja. Za komandanta komande područja postavljen je Salih Žilić, a za njegovog zamjenika Mihajlo Mika Stanković.

U februaru 1944. godine u organizaciji Oblasnog komiteta KPJ 24. februara u Bijeljini održano je partijsko savjetovanje na kome učestvuju i delegati iz Posavine i sa Trebave. Na to savjetovanje iz Gradačca, preko Srebrenika, krenuli su iz Gradačca Džemal Bijedić, dr. Edhem Čamo, Edhem Avdić, Ahmet Ćatić, Kemal M.Halilović, Mevla Jakupović i drugi. U toj koloni bili su i delegati iz Srebrenika, Posavsko-trebavskog odreda i 16. muslimanske brigade.

         Bijedić u Gradačcu uspostavlja suradnju i sa obrazovnim ustanovama. On o tome piše, da u Gradačcu rade Osnovna škola i Građanska škola. Ističe da je direktor Građanske škole  simpatizer NOP-a, a da su od dvije nastavnice, jedna član Partije a druga kandidat. Ista situacija je i u Osnovnoj školi. Garancija da dobro rade je i pomoćnika komandanta mjesta učitelj Hakija Raljević, koji vrši pregled gradiva tih škola. Ovo izvješće Bijedić je napisao na opaske u vezi rada tih škola koje je dao MIćo Rakić.

Uslijed kadrovskih potreba na području Tuzle Džemal Bijedić ja na temelju odluke Oblasnog komteta KPJ za istočnu Bosnu početkom oktobra 1944. godine premješten na partijsku dužnost u Tuzlu, a na njegovo mjesto, postavljen je Svetolik Gospić. Džemal Bijedić dolaskom u Tuzlu preuzeo je dužnost sekretara Okružnog komiteta KPJ za tuzlanski okrug.

Džemal Bijedić je u Tuzli preuzeo veoma odgovornu i visoku partijsku dužnost – sekretara okružnog komiteta KPJ za tuzlanski okrug. U to vrijeme NOP se razvio do te mjere da su partizanske jedinice, vojska – Narodno oslobodilačkog rata na ratištu jugoistočne Evrope postala vrlo respektabilna vojna sila, koja je zajedno sa savezničkim silama lomila kičmu fašističke Njemačke i njenih saveznika. Taj partizanski pokret masovno su prihvatali narodi i narodnosti propale Kraljevine Jugoslavije, od kojih su mnogi bili u početku rata protivnici toga pokreta.

Tekst je objavljen u časopisu BaštinaTuzla.

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(NASTAVAK SLIJEDI)

I DIO

DŽEMAL I RAZIJA BIJEDIĆ

U GRADAČCU

U povodu četerdesete godišnjice

tragične smrti Džemala i Razije Bijedić

Džemal i Razija Bijedić

u Gradačcu

            Kažu da svaki čovjek na ovom svijetu ima svoju sudbinu. Neki u to vjeruju, a neki ne vjeruju. Ako sudbina postoji onda je ona bila određena Džemalu i Raziji, da se oni kao mladi ljudi upoznaju u Gradačcu i da se vežu za tuzlanski kraj u periodu svoje rane mladosti (Majevicu, Trebavu i Posavinu) a posebno i možda najviše za Gradačac, a kasnije da Džemal Bijedić dosegne najveći položaj izvršne vlasti u SFRJ, funkciju predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, a Razija, može se reći, prve dame te bivše države.

         Kada je Drugi svjetski rat počeo 1941. godine Razija je kao četrnaestogodišnja djevojčica živjela sa svojim roditeljima u Rogatici, a Džemal, stariji od Razije 10 godina živio je u Mostaru. Rat u kome će nastati takvo stradanje ljudskoga roda, koje nije do tada zapamćeno u historiji čovječanstva biće uzrok stradanja miliona ljudi. Tada su igrom sudbine njihove zvijezde vodilje krenule jedna prema drugoj. Razija sa svojim roditeljima, kao i brojni drugi Bošnjaci, biva protjerana iz Rogatice. Završavaju privremeno u Gradačcu u statusu muhadžira, kako je tada bio naziv za izbjeglice ili prognanike, kako se u savremenom žargonu kaže za te očajne ljude ili očajnike.

         Džemal, kao mlad čovjek, antifašista, poštenih i savremenih pogleda na život, u haosu koji nastaje u nenarodnoj Kraljevini Jugoslaviji, opredjeljuje se za partizanski pokret čiji je stvaralac bila KPJ na čelu sa Josipom Brozom Titom. Po zadatku Partije Džemal Bijedić biva postavljen za sekretara Okružnog komiteta KPJ za Trebavu i Posavinu, a sjedište mu biva određeno (u periodima kada je Gradačac bio slobodan) u 1943. i 1944. godini u Gradačcu.

         Mala zgrada, preko puta pošte u Gradačcu, u kojoj je prije rata stanovala službenica pošte u Gradačcu Tilka Alić, nekada udata za Tasina Alića, postaje sjedište sekretara Okružnog komiteta KPJ Džemala Bijedića za Trebavu i Posavinu. Razija je sa roditeljima nešto ranije stigla u Gradačac i stanovali su u zgradi u kojoj će mnogo kasnije Rahman M.Halilović iz Gradačca kupiti tu zgradu u kojoj danas živi njegov sin. Te dvije zgrade su udaljene nekih stotinjak metara jedna od druge. Džemal i Razija su se brzo upoznali i uspostavili vezu na dva kolosijeka: na putu antifašističke borbe, jer  će i Razija vrlo brzo otići u partizane, a drugi kolosijek je bio uspostavljanje prisnih odnosa o zajedničkom životnom putu dvoje mladih ljudi, koje će završiti brakom, još dok je trajao Drugi svjetski rat. Pošto je rat još trajao, oni su se vjenčali pred partizanskim svjedocima, a kasnije i pred nadležnim državnim organima.

         Oni se od susreta u Gradačcu, pa do tragične smrti u avionskoj nesreći 1977. godine nisu razdvajali. Te dvije sudbinske zvijezde postali su jedna, sa još većim sjajem, sve do onog kobnog dana, kada je službeni avion u kome su putovali iz Beograda u Sarajevo doživio pad, koji je nastao nepažnjom pilota, ili zbog vremenskih nepogoda, ili je namjerno izazvano njegovo rušenje radi likvidacije Džedmala, kao rezultat zavjere. Ostaće izgleda zauvijek tajna šta se stvarno dogodilo. Da li zauvijek, ili će se pronaći dokazi o nekom drugom razlogu rušenja aviona, vrijeme će pokazati.

         Historučar, dr. Husnija Kamberović, napisao je veoma dobru monografiju: DŽEMAL BIJEDIĆ POLITIČKA BIOGRAFIJA, koja je doživjela i svoje drugo izdanje, pa u ovom tekstu ne želim ponavljati navode iz te knjige. U ovom kraćem tekstu želim podsjetiti na bračni par Bijedić sa osvrtom na njihove odnose sa narodom Gradačca. Posebno želim istaći izuzetno značajan boravak Džemala Bijedića u Gradačcu i tuzlanskom kraju 1943/44. godine. Veoma su važne i poslijeratne veze koje je Bijedić održavao sa ovim krajem u mjeri u kojoj mu je dozvoljavao njogov prebogati životni put i sve brojne obaveze koje su te dužnosti stavljale pred njega.

Kada danas pregledam i čitam arhivsku građu iz ratnog perioda, kao i veoma bogatu literaturu o ulozi NOP-a u periodu 1941-1945. godine, onda se ne mogu oteti utisku da je u Gradačcu vrlo malo i nedovoljno pisano o velikoj i značajnoj ulozi Džemala Bijedića u ratnom periodu i njegovom velikom doprinosu kojeg je dao u Posavini i istočnoj Bosni u organiziranju naroda, a posebno Bošnjaka, da prihvate ciljeve NOR-a kao i da se masovno svrstaju u redove narodno oslobodilačke borbe.

Postavlja se pitanje zašto se to dogodilo? Džemal je bio Bošnjak, pa je možda nekome smetalo da se on u tuzlanskom kraju svrsta u red posebno zaslužnih ljudi. Neosporno je da je uloga organizatora ustanka iz redova srpskog i hrvatskog maroda bila velika. Ali i uloga Bošnjaka pa i Džemala Bijedića bila je isto tako veoma značajna i velika.

Njegove zasluge, imam osjećaj, su prešućivane u ovom kraju, u odnosu na djela i napore koje je on uložio u toj revolucionarnoj borbi za opstanak kako bošnjačkog naroda tako i svih drugih naroda koji žive u BiH. Nije razumljivo zašto jedan revolucionar, kao što je bio Džemal Bijedić, koji je bio jedan od organizatora ustanka u tuzlanskom kraju, danas ne nosi ime ni jedne škole ili ulice u Gradačcu pa i šire. Kada analiziramo nacionalnu strukturu poginulih boraca NOR-a na gradačačkom području u periodu 1941. do 1945. godine ona je srazmjerna broju stanovnika. Broj Bošnjaka koji su dali svoj život za stvaranje bivše države odgovara proporcijalno broju stanovnika toga naroda, konkretno u gradačačkom srezu. SFRJ nije stvorio jedan narod samostalno, nego svi njeni narodi kao i druge nacionalne manjine koje su tu živjele.

Tekst je objavljen u časopisu BaštinaTuzla.

(NASTAVAK SLIJEDI)

IBRAHIM SARAJLIĆ, PRVI UČITELJ U NOVOOTVORENOJ OSNOVNOJ ŠKOLI U ZELINJI SREDNJOJ, GRADAČAC 1914. GODINE

Učitelj Ibrahim Sarajlić preminuo je 1942. godine u Gradačcu kao umirovljenik gdje je i sahranjen. Širi tekst o ovom učitelju možete naći u knjizi o Osnovnoj školi u Zelinji.

Istražio: Esad Sarajlić

NASTAVAK TEKSTA O PRVOJ NARODNOJ OSNOVNOJ ŠKOLI

3. Plaće učitelja u austrougarskom periodu

            Plaće ućitelja u austrougarskom periodu bile su zakonski regulirane, a o njihovoj isplati brinula se poreska uprava. Plaće su određivane na godišnjem nivou što možemo provjeriti na temelju arhivske građe pohranjene u Arhivu Bosne i Hercegovine.

Službeni akt o reguliranju plaće učitelja u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu

4. Obuhvat djece osnovnim školovanjem u prvim godinama rada škole

            Jedna tabela koja se nalazi u Arhivu BiH na veoma ilustrativan način pokazuje koliko je djece iz Gradačca pohađalo prvu Narodnu osnovnu školu. Pa da pogledamo tu tabelu:

Pošto je gornja tabela nakon 118 godina nalazeći se u Arhivu BiH prilično izblijedila i nije dovoljno čitljiva, slijedi njen jasniji ali potpuno vjeran prepis:

Analizirajući prethodnu tabelu, prvo što možemo primjetiti da je u ukupnom broju učenika, 4 puta više pohađalo školu dječaka nego djevojčica, a drugo da ženska djeca Bošnjaka uopće nisu u tom periodu pohađala osnovnu školu. Kod katolika školu je pohađalo dva puta više dječaka nego djevojčica, a isti odnos bio je i kod pravoslavaca. U školu je u četverogodišnjem periodu (1893-1897) bilo obuhvaćeno ukupno 249 učenika. Pošto je ta škola bila u tom periodu jedina narodna osnovna škola u srezu Gradačac, onda se postavlja pitanje iz kojih su sve sredina bili upisani učenici. Možda odgovor dobijemo iz podataka, koliko je u to vrijeme Gradačac kao mjesto imao stanovnika i kakva je bila vjerska struktura stanovništva. Koristeći statističke izvore o popisu stanovništva od 1879. do 1910. godine, donosimo u narednoj tabeli pregled broja stanovnika i vjersku strukturu za grad Gradačac:

Iz podataka vidimo da je 1895. godine, dakle dvije godine prije izvještaja učitelja Ante Debeljaka, u Gradačcu kao naseljenom mjestu živilo 3.562 stanovnika, od čega 2.823 Bošnjaka-muslimana, 402 pravoslavca, 302 katolika, 29 Židova i 6 ostalih. Izraženo u procentima: 79,20% muslimana, 11,88% pravoslavnih, 8,80% katolika, 0,10%, Židova i 0,02% ostalih. Iz ovoga vidimo jedan potpuni nesrazmjer između broja stanovnika u Gradačcu i broja učenika koji su pohađali Narodnu osnovnu školu, i bez obzira što bošnjačka ženska djeca nisu pohađala školu. Odgovor na ovakvo stanje možemo potražiti u činjenici da je Narodna osnovna škola u Gradačcu koja je počela raditi 1891. do 1893. godine bila i prva i jedina osnovna škola na srezu Gradačac. Normalno je da su prednost zbog blizine škole imala djeca čiji su roditelji živjeli u Gradačcu.

5. Zanimljivosti iz školske 1913/14. godine

            Okružni školski inspektor iz Tuzle, Simo Mandić, dolazio je u redovne inspekcijske preglede Narodne osnovne škole u Gradačcu. Zahvaljujući tome i u Arhivi Bosne i Hercegovine sačuvanim zapisnicima i izvještajima dolazimo do nekih zanimljivih podataka o radu škole u školskoj 1913/14. godini Naime, u tekstu koji slijedi, a iz prepisanog Izvadka iz šireg izvještaja, vidimo da je te školske godine od prvog do 4 razreda školu pohađalo 213 učenika. Postojala su dva prva razreda i u njih je bilo upisan 101 učenik, u drugi razred 54 učenika u treći 39 i četvrti razred 19 učenika. Od nižih razreda prema višim opada ukupan broj polaznika iz čega možemo, zaključiti, da su protokom vremena pojedini učenici prekidali školovanje, tako da ih je do četvrtog razreda stizalo daleko manje u odnosu na broj upisanih u prvi razred. Inspektor konstatira da 28 učenika nije nikako ni pošlo u školu iako su bili upisani.

Drugi problem, koji inspektor obrađuje jeste starost učenika. Naime, već smo isticali da je u jednom periodu u početku rada osnovnih škola zahtjev Bošnjaka bio da djeca prvo završe mekteb, pa tek onda da nastave školovanje u osnovnoj školi. Znači pri upisu takve djece u prvi razred osnovne škole, ta djeca su imala već 9 ili 10 godina starosti, pa se smatralo da su ona već prestarila, polazeći od propisa koje su tadašnje vlasti donosile u vezi s tim. To je imalo dalekosežne negativne posljedice po školovanje Bošnjaka, pa je pri kasnijem zapošljavanju u ustanove i drževne organe, kao i druge institucije bio značajan manjak Bošnjaka u tim ustanovama upravo iz razloga što nisu imali završene potrebne škole, o čemu je svojevremeno pisao i Dr Safvet-beg Bašagić.

Inspektor konstatira da je uvodenje ženskog odjeljenja učenika sa poludnevnim radom, izazvalo određene probleme, i nanijelo određenu štetu, zbog nedovoljno izvršenih priprema.  Koju štetu inspektor ne navodi osim konstatacije da je došlo da „zavađe“.Razloge tome treba tražiti u konzervativnom shvatanju u to vrijeme da učenice djevojčice treba strogo da budu odvojen od muških učenika u svim aktivnostima u školi. Zbog relativno malog broja učenika u trećem i četvrtom razredu on sugerira, spajanje ova dva razreda u jedan. Iz ovoga Izvadka iz Izvještaja da se zaključiti, da je u početnom periodu rada ova škola imala dosta problema, kako oko obuhvata djece osnovnim školovanjem, tako i sa brojem prosvjetnih radnika – prvih učitelja, koji su imali veoma odgovoran i težak zadatak u obrazovnom i odgojnom procesu i koji su prvi trasirali puteve u obrazovanju suvremene evropske civilizacije u BiH. Zanimljiva je i uporedba o broju učenika u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu 1914. godine u odnosu na izvještaj iz 1897. godine. Broj učenika se neznatno povećao, sa 196 na 213 dječaka.

Arhivski izvori nam otkrivaju jednu zanimljivu činjenicu iz 1914. godine. Naime, te godine uspostavlja se saradnja između osnovne škole u Gradačcu i gradačačke medrese koju su pohađale softe. Iz medrese su zahtijevali da se nabavi 40 komada početnica (čitanka I dio latinica), kako bi se organiziralo u medresi učenje čitanja i pisanja latiničnog pisma. Iz Okruga Tuzla upućeno je pismo kojim se prihvata ta ideja, ali da to treba tretirati kao organiziranje analfabetskog tečaja, a da će Zemaljska vlada obezbijediti naknadu učiteljima kao i u svim drugim prilikama kada se organiziraju takvi tečajevi.Ovu pojavu možemo tertirati kao početak reforme programa obuke koja će uslijediti u narednim decenijama i u samim medresama kao vjerskim školama. Do koje mjere je taj program izučavanja naučnih disciplina u medresama stigao, najbolje nam govori savremenost programa naših sadašnjih medresa kao srednjih škola, čiji svršeni učenici na daljim studijama na raznim fakultetima postižu veoma dobre rezultate, jer njihova predznanja iz te srednje škole ne zaostaju u odnosu na znanja iz gimnazija ili drugih srednjih škola. Dapače, ti studenti pokazuju zavidne rezultate u svom daljem obrazovanju.

Dio čaršije ispred džamije Husejnije (foto 1940)

Iz Okruga Tuzla upućeno je pismo Kotarskom uredu Gradačac dana 6.2.1914. godine u vezi podučavanja u pisanju i čitanju (latinice) polaznike medrese u Gradačcu

Broj katolika i pravoslavaca, koji su bili nastanjeni u Gradačcu, nije mogao dati toliki broj djece koja su navedena u tabeli. Očito je da su u školu bila upisivana i djeca iz prigradskih sela. Kada je riječ o Srbima onda su to sela Skugrić, Krečane pa i druga sela u kome su živjeli Srbi, a kada je riječ o Hrvatima, onda su to sela Ledenice, Tramošnica, Turić i druga sela. Kod Bošnjaka se radi o djeci iz Vide, Mionice, Lukavca i drugih bližih sela. Nije isključeno da je jedan broj djece iz udaljenijih sela i stanovao u Gradačcu, dok nije i u njihovim selima otvorena slična škola, kao što je slučaj sa Tramošnicom gdje je škola otvorena 1907., Pelagićevo (Žabar Gornji) gdje je škola otvorena 1912., Zelinja Srednja gdje je škola otvorena 1914., zatim Skugrić gdje je škola otvorena 1915. godine.

Upravitelj Narodne osnovne škole u Gradačcu učitelj Ćamil Midžićdana 10. juna 1918. godine obavještava Zemaljsku vladu u Sarajevu da jezaključena školska 1917/18. godina, te da je u školi te godine bilo dvije trećinemuslimanske djece. Tom prilikom obavljeni su samo muslimanski praznici u skladu sa Naredbom Zemaljske vlade od 23..5.1918. godine

Ove podatke iznosimo, da bismo istakli kako se promjenila vjerska struktura učenika osnovne škole u odnosu na 1897. godinu, kada je u toj školskoj godini bilo svega 34% muslimanske djece u odnosu na ukupan broj polaznika koji je iznosio 249 učenika. U školskoj 1916/17. godini u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu, pored upravitelja škole Ćamila Midžica, radile su i 3 učiteljice, koje smo evidentirali u pregledu zaposlenih prosvjetnih radnika u austrougarskom periodu.

Panorama Gradačca krajem 19. stoljeća. Ova fotografija je jedna od rijetkih koja je snimljena poslije 1896. godine. U donjem desnom dijelu fotografije vidi dio objekata Narodne osnovne škole u Gradačcu sagrađenih 1895. godine. Na desnom dijelu fotografije pored ceste vidi se toranj od bunara kiji se odnosi na istraživanje i obezbijeđenje vode za školu

M. Imamović navodi da je:

Pismenost u gradačačkom kotaru, u smislu evropske pismenosti, tj. poznavanja latinice i ćirilice, bila 1910. godine ispod bosanskohercegovačkog prosjeka i iznosila je 10,68% ukupnog stanovništva starijeg od sedam godina. U cijelom kotaru je bilo 5.278 pismenih lica starijih od sedam godina, među kojima 2.278 pravoslavnih, 678 muslimana, 2.243 katolika i 79 ostalih. Nepismenih je u istoj dobi bilo 44.122, od kojih 13.400 pravoslavnih, 13.893 muslimana, 11.454 katolika i 43 ostalih. U procentima pismenih je među pravoslavnim bilo 14,52% a nepismenih 85,48%. Kod muslimana odnos tih procenata bio je 4,65, odnosno 95,35, a kod katolika 16,37 i 83,63. Među ostalim pismenih je 64,75%, a nepismenih 35,25. Radi poboljšanja prosvjetnih prilika općinsko zastupstvo je početkom 1914. molilo da se proširi dvorazredna narodna škola i osnuje trgovačka škola. Molba je proslijeđena prosvjetnom odboru, ali se zbog skorog početka rata  nije ni rješavala.

Godine 1910. donesen je u Bosanskohercegovačkom saboru Zakon o obaveznoj nastavi. Konzervativni krugovi iz reda bošnjačkog naroda dali su otpor ovim mjerama, pa je zbog toga školovanje bošnjačke djece znatno zaostajalo za školovanjem djece katolika i pravoslavnih. Ističući razloge za slab odziv djece u škole, navode se kao „manje interesovanje“ za ovim školovanjem motivisano sa više činjenica, kao što su opšta zaostalost, nepismenost, zatim postojanje konfesionalnih škola, koje su stanovništvu bile bliže i na kraju već ranije naglašena animoznost bošnjačkog stanovništva prema interkonfesionalnim školama. Svemu ovome treba dodati i činjenicu, da su u ovom periodu, kao i kasnije seljaci zadržavali djecu da ne idu u školu da bi čuvala stoku ili obavljala lakše poljske radove. Od 1912. godine postoji obaveza da djeca moraju pohađati osnovnu školu. U BiH već postoji 331 državna škola, te 116 pravoslavnih i 28 katoličkih, 2 evangelističke i 10 privatnih, što ukupno čini 487 škola, sa 42.578 učenika. Obuhvat djece osnovnim školama, koja su dorasla za školovanje bio je samo 26,75%. To predstavlja jako lošu sliku, jer ispada da približno od četvero djece dospjele za školu, njih samo jedno pohađa školu. Na gradačačkom područjubila je još teža situacija jer je program otvaranja novih škola u ovom kraju kasnio skoro 20 i više godina u odnosu na druga područja u BiH. Lokacija novih škola vezana je za uvjet da škola ne bude za đake udaljena više od 4 km od roditeljskog doma. Inače, ako je udaljenost veća, djeca nisu bila obavezna pohađati školu. Kod izgradnje škola bilo je pozitivno to da je uz svaku školu trebala da bude „živa voda“, a gdje je nema pravile su se cisterne za vodu sa kišnicom. Škole su imale stanove za učitelje, a uz škole je postojao i školski vrt, koji je imao značajnu ulogu u obrazovanju mladeži za naprednu poljoprivrednu proizvodnju. Čak je 1884. godine donesena posebna naredba o školskim vrtovima. Škole su besplatno dobivale sjemena, zatim poljoprivrednu štampu i stručna uputstva.

U narodnim osnovnim školama koje traju 4 godine nastava se izvodi po programu za slijedeće predmete:

  1. vjeronauka,
  2. jezikoslovlje
  3. računstvo,
  4. zemljopis i povijest,
  5. prirodopisne nauke,
  6. krasnopis,
  7. gospodarstvo i kućanstvo,
  8. geometrijsko obrazovanje i crtanje,
  9. njemački jezik (od 1881. fakultativno),
  10. pjevanje,
  11. gimnastika.

U slijedećoj tabeli pogledat ćemo naslove knjiga koje su učenici koristili u Narodnoj osnovnoj školi od prvog do četvrtog razreda:

Obrazac kojim je upravitelj Narodne osnovne škole iz Gradačca 25.3.1914. godine poručio određene udžbenike. Iz ovoga pregleda vidimo da su svi udžbenici bili štampani na latiničnom i ćiriličnom pismu. Ukupan broj udžbenika na raspolaganju je 43, što je zaista veliki izbor. Učenici su izučavali što se tiče jezika samo bosanski jezik i njemački. Tada su u BiH svi govorili bosanskim jezikom, a izučavala se i povijest Bosne i Hercegovine, već u četverorazrednoj osnovnoj školi uči se i njemački jezik. Svi učenici idu u jednu školu. Pojam dvije škole pod jednim krovom bio je nepoznat

Odziv djece, odnosno roditelja za upis djece u osnovne škole nije bio zadovoljavajući. Iako je bilo još uvijek malo škola, u školama je bilo i praznih mjesta, jer se nije upisivalo dovoljno đaka, ili zbog toga što je određeni broj učenika napustio školovanje. U školama su djevojčice sjedile u posebnim klupama i to u prvim redovima. U malim školama, gdje je bio mali broj djece, sva četiri godišta učenika radila su zajedno u istom prostoru, a te škole nazivane su jednorazrednim. Sve škole bile su opremljene sa geografskim kartama BiH kao i mapama Austro-Ugarske monarhije. Po zidovima je bilo dosta slika za izučavanje životinjskog i biljnog svijeta. Bilo je i mnoštvo drugih pomagala. Učenici su imali tablice za pisanje. Na kraju školske godine „svečanim ispitima završavana je školska godina“. Tom svečanom činu prisustvovali su roditelji i predstavnici vlasti.

6. Pismenost stanovništva na gradačačkom srezu/kotaru 1910. godine

Iz gore navedenih podataka vidljivo je da je pismenost na gradačačkom (kotaru) srezu bila ispod prosjeka za BiH. Pismeno je bilo samo 10,68% ukupnog stanovništva koje je starije od 7 godina, dok je taj procenat na nivou BiH iznosio 11,95%.

A sada da pogledamo pismenost po vjerskoj pripadnosti, također u procentima:

Nije teško zapaziti da je najmanje bilo pismenih muslimana, a najveći procenat se odnosi na katolike, kao najpismeniji dio stanovništva u tom periodu, ako zanemarimo ostale, jer to su uglavnom bili stranci. Broj pismenih pravoslavnih je za 3,5 puta veći od broja pismenih kod muslimana, a kod katolika skoro 4 puta.

Jedna od prvih razglednica iz Gradačca nakon okupacije. U gornjem lijevom uglu je panorama historijskog kompleksa Gradine, gdje se može primjetiti da je jedna i to sjeverna kula imla krov, koji je kasnije porušen. Desno je medresa Muradija, a u donjem uglu lijevo je džamija Husejnija. Razglednica je mogla nastati početkom 20. stoljeća

Broj nepismenih inače je kod starijih generacija veći, nego kod mlađih, što je i razumljivo, jer se u periodu Austro-Ugarske vladavine otvorio veliki broj škola, pa je i procenat obuhvata djece osnovnim školovanjem bio povoljniji. Bošnjačka djeca su još uvijek više pohađala mektebe, gdje se učio arapski, a to kod popisa nije uzimano u obzir, sasvim opravdano, jer u osim izuzetnim slučajevima ta djeca nisu ni razumjela niti jezik niti pismo. To im je služilo uglavnom za vjerske potrebe. Doduše jedan broj bošnjačke djece u tom sistemu školovanja, koji su završili više oblike školovanja, pa i u inostranstvu, zahvaljujući poznavanju arapskog jezika, odnosno turskog i perzijskog, postizala su velike rezultate u svome obrazovanju, ali to je bilo nedovoljno, za nadolazeće vrijeme, gdje se u evropskim mjerilima priznavala uglavnom svjetovna škola, što su Bošnjaci sa dosta zakašnjenja i prihvatili.

Učitelje u Narodnoj osnovnoj školi u Gradačcu za vrijeme Austro-Ugarske vladavine 1891. do 1918. navodimo u slijedećoj tabeli.

7. Zaključak

         Javna ustanova Osnovna škola „Dr. Safvet-beg Bašagić“ Gradačac baštini djelatnost Prve narodne osnovne škole u Gradačcu. Zbog toga je ova škola 5.5.2016. godine obilježila 125. ghodina rada i postojanja ove osnovne škole. Tim povodom izvršena je i promocija monografije o značajnoj godišnjici ove škole, čiji je autor Esad Sarajlić. Kao recenzenti i promotori ove monografije bili su prof. dr. emeritus Salih Kulenović i prof. dr. Husnija Kamberović.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite