O NAJSTARIJOJ PROŠLOSTI GRADAČAČKOG KRAJA

1. Prošlost

  1. Uvod

Sistematska arheološka istraživanja, naročito užeg dijela Gradačca (područje Gradine i područje njenih kontaktnih zona), nažalost ni do današnjih dana nisu vršena. A ta istraživanja, imala bi veliki značaj, jer je Gradačac, nesumnjivo, dio jednog šireg područja, kao kulturni i politički centar, pa se ne može porediti ni sa jednim susjednim područjem. U Gradačcu i oko Gradačca odvijali su se značajni historijski događaji, dok su u to vrijeme okolna mjesta bila obične palanke ili sela, kao što su Brčko, Modriča, B. Šamac i Orašje, (B.Šamac i Orašje nisu ni postojali kao veća naselja do početka druge polovine 19. stoljeća).

Ovo područje nije od malog značaja za Bosnu i Hercegovinu, posebno ako se ima u vidu niz historijskih zbivanja iz 18. i 19. stoljeća, kao što je nastanak Pokreta za samostalnost Bosne i Hercegovine u vrijeme trajanja postepenog, ali nezaustavljivog propadanja Osmanske države. Na čelu Pokreta je bio Husein-kapetan Gradaščević, dugo zanemarivana jedna od najpoznatijih ličnosti iz povijesti Bošnjaka. Nadalje, mnogi značajni događaji u 19. i 20. stoljeću, nisu mogli zaobići Gradačac, a u dosta slučajeva, Gradačac je bio u samom centru tih zbivanja.

Iz ovoga kraja potiču ličnosti iz kulturnog i političkog života, značajne ne samo za gradačački kraj, nego i daleko šire prostore, kao što su Hasan Kikić, književnik i učitelj, koji je za ciljeve borbe protiv fašizma dao i svoj život. S ovoga kraja je i Vaso Pelagić, istaknuti socijalistički prvoborac. Zatim, fra Ilija Starčević i fra Martin Nedić, koji su dali veliki doprinos obrazovnom i vjerskom životu Hrvata. Tu je i Ahmed Muradbegović, književnik i kulturni radnik poznat u širim prostorima. U Gradačcu je rođen i dr. Hazim Muftić, prvi doktor pravnih nauka iz gradačačkog kraja i drugi.

          Gradačac je bio centar jednog šireg područja većeg od današnje općine, pa čak i od ranijeg područja sreza. Tako 1811. godine austrijski konzul u Travniku Mittesser piše da je u Gradačačkoj kapetaniji i Brčko, te da na tom području živi preko 20.000 stanovnika. Po nacionalnoj strukturi, odnosno vjerskoj pripadnosti 12.000 je muslimana, a 8.000 kršćana. Fra Martin Nedić, rođen u Tolisi (1810 – 1895.) ističe da područje Gradačačke nahije obuhvata prostor počev od rijeke Bosne kod Bos. Šamca, pa do ušća Tinje kod sela Gorice. Sa zapada je rijeka Bosna do Osječana „gdje ima gaz prema Doboju i Gračanici“. Te granice idu kopnom sve do Zvornika. Na tom velikom prostoru nalaze se sela Prud, Škarić, Crkvina, Miloševac, Garevac, varošica Modrča, Tarevci, Kužnjača, Riječani, Vranjak, Koprivna, Bare. Od Bos. Šamca niz Savu su: Tišina, Grebnice, Barik, Domaljevac, Tolisa, Donja Mahala, Orašje, Draganovci, Vidovice, Krevšić. Od Save prema Gradačcu su Kostrič, Matići, Bok, Čobić Polje, Žabari, Obudovac, Orlovo Polje, Tramošnica, Liporašće Gradačac. Od Gradačca su Vučkovci, Ergovi, Špionica, Rapatnica, Srebrenik. Nedić ističe, da u čitavoj nahiji nema velikih voda, da se ne bi moglo pregaziti i prelaziti tokom čitave godine. Tu su rijeke Tolisa i Tinja. I putevi ne idu nekim vrletima, da bi bili neprohodni. Ljeti se svuda može ići i sa kolima, gdje ima drumova popločanih. Nema nekih velikih šuma. Tako je fra Martin Nedić opisivao područje Gradačac u prvoj polovini 19. stoljeća. Kako vidimo neka su imena sela nestala, a neka su se nešto promijenila u svom imenu.

  • Najstarija prošlost

Kako smo već istakli, neposredno u samom Gradačcu nisu vršena neka značajnija arheološka istraživanja. Međutim, poznato je da u blizini Orašja u Donjoj Mahali postoje ostaci naselja iz neolita, gdje su pronađeni određeni predmeti iz tog perioda. Ti predmeti vežu se za period prelaza iz kamenog u brončano doba. Poznati su nalazi i iz Bos.Šamca iz brončanog doba, a u Tolisi na Savi materijalni ostaci iz bakarnog doba. Hadžijahić piše o nalazima nedaleko od Gradačca u selu Ražljevi, gdje su pronađeni zidovi od gline, koji potiču iz neolita. Dokaz da su na ovim prostorima nekada trgovali grčki trgovci je i pronalazak dračkog novca u Tramošnici.

          Iz rimskog perioda su sačuvani ostaci saobraćajnica. Od brda Monja vodio je rimski put preko ovoga područja na sjever u Posavinu.

Tragovi obitavanja čovjeka na prostorima Gradačca i okoline vežu se za geološko razdoblje pleistocena, odnosno za starije kameno doba, gdje čovjek živi kao lovac i sabirač, zatim za mlađe kameno doba, starosti preko 10.000 godina. Već u kamenom dobu na ovom širem području Posavine, kojoj će stoljećima Gradačac biti centar, ostali su tragovi ljudskih naseobina, naročito uz pogodne terene riječnih tokova Bosne i Save, kao i na blagim brežuljkastim terenima oko Gradačca, pa i cijele sjeverne Bosne.

Kroz daleku prošlost na ovom području smjenjivali su se kroz velika vremenska razdoblja razni narodi, koje historijska nauka označava kao Ilire, Kelte, Rimljane, Gote i Slavene. Slaveni  su na kraju ostali da trajno tu žive.

Nesumnjivo je, da je najznačajniji prilog arheološkoj nauci, naročito prapovijesti ovoga kraja dao akademik dr. Alojz Benac, koji vodi porijeklo iz okoline Dervente. Kao urednik časopisa „Glasnik“ Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, objavio je brojne sveske i knjige rezultata arheoloških istraživanja koje je vršio. Štampao je svoje nalaze u 5 knjiga: „Praistorija jugoslovenskih zemalja“. Pored akademika A. Benca ovo historijsko razdoblje istraživali su dr. Đuro Basler, Jakov Babić, i drugi. Jakov Babić kao arheolog amater, otkrio je veliki broj nalazišta u Bosanskoj Posavini na području Bosanskog Šamca, Modriče, Gradačca, Orašja, Srebrenika i Brčkog. Pronađene arheološke predmete dao je Zemaljskom muzeju Sarajevo, zatim Muzeju istočne Bosne u Tuzli, te Zavičajnom muzeju u Doboju. Nas posebno interesuju njegovi nalazi sahranjivanih prastanovnika u urnama na lokalitetu u selu Četnica u Pelagićevu i Šušnjatoj Bari u samom Pelagićevu.

Ti nalazi su pohranjeni u Zavičajnom muzeju u Doboju. Inače, predstavnici ove ustanove radili su sondažna istraživanja, odnosno iskopavanja na širem području Posavine. Tada je iskopano 28 urni na obadva gore navedeba lokaliteta (Četnica i Šušnjata Bara). Općina Gradačac imala je potpisan i Ugovor sa ovim Muzejom za istraživanje na njenom području, kojim je rukovodio arheolog Branko Belić iz Doboja. Pronađena groblja sa urnama potiču iz bronzanog doba i stara su oko 3.500 godina. Ljudska tijela su se sahranjvala nakon spaljivanja. Ostaci su se stavljali u urne i zakopavali u zemlju na određenom lokalitetu.

Na području gradačačkog kraja pored sela Hrgovi Gornji otkrivena je gradina iz ilirskog perioda, tj. na Ormanici, na lijevoj strani rijeke Tinje. To je „Orman grad“, po čemu je ovaj lokalitet dobio naziv Ormanica. Na lokalitetu Orman grada pronađene su veće količine  keramike i zemljanih poklopaca.

Pored navedenih lokaliteta značajno je istaći nalaze iz Tramošnice, Ražljeva te Donjeg Skugrića – selo Mišići. U Tramošnici su pronađeni „čifutsko groblje“, te uzorci dračkog novca. Inače, najstarije paleolitsko naselje u Bosni pronađeno je kod Doboja, neposredno kod ušća rijeke Usore, tj. u njenoj dolini. Pronađeno je klesano kameno oruđe čovjeka iz paleolita.

U mnogo kasnijem periodu, Gradačačka nahija dopirala je do toga lokaliteta. Na lokalitetima bližim Gradačcu, u Donjoj Mahali kod Orašja, pronađeni su primjerci sjekira iz vremena paleolita, koje potiču iz kamenog i bronzanog doba. U Tolisi na Savi pronađeni su ostaci iz bakarnog doba.

Nadalje, vrlo rijedak nalaz koji govori o nastanjenosti čovjeka u prethistorijsko doba je onaj u selu Ražljevi (kod Omeragića). To mjesto se naziva „Cigla“. Na tom mjestu i danas se mogu vidjeti ostaci zidova od gline, koji takođe potiču iz neolita. Jedno od najznačajnijih velikih naselja iz perioda neolita otkriveno je u Kruškovom Polju – Bos. Šamac, označeno kao Kulište.

Prema nalazima materijalne kulture, čije tragove je ostavio čovjek, s njegovom pojavom na širim prostorima Bosanske Posavine, može se vezati dakle, za starije kameno doba paleolitske starosti od 15.000 do 45.000 godina. Tadašnji ljudi su bili lovci lutalice. Kretali su se u zavisnosti od kretanja krda životinja koje su lovili i koje su im služile za ishranu. Tu spadaju goveda, zatim ogromni mamuti, jeleni, bizoni i niz drugih životinja. Tadašnji čovjek živio je uz tokove rijeka Bosne i Save i manjih rijeka kao što su Tolisa i Tinja, a za svoja staništa birao manja uzvišenja i brežuljke, kako bi što lakše kontrolisao kretanje životinja koje su tu živjele, a i sebe lakše zaštitio od poplava. Klima je tada bila nešto hladnija, rijeke su češće mijenjle svoje korito. Tako se u napuštenim slojevima rijeke Bosne pronalaze dijelovi kostura mamuta, sjevernih jelena  i drugih životinja. Mlađe kameno doba neolita seže po starosti u vrijeme od prije 4.500 do 6.000 godina. Tada dolazi do krupnih promjena u načinu života čovjeka u pogledu korištenja biljnog i životinjskog svijeta. Počinje se vršiti selekcija bilja, kao i domaćih životinja. Zatim počinje proizvodnja prosa, pšenice i ječma. Tada čovjek veže za sebe određene vrste domaćih životinja, kao što su konji, goveda, svinje, ovce, koze i sl.

Tragovi iz tog perioda vezani su za otkrivena nalazišta u Skugriću, zatim Slatini, Obudovcu, Orlovom Polju, Tramošnici, Novom Gradu i Svilaju. Ti ljudi bavili su se zemljoradnjom, a od svih alata, glavno oruđe im je bila motika od kamena pričvršćena na porožak od jelenskog roga.

          Već u to vrijeme otpočela je i proizvodnja lana. Tadašnji čovjek živio je veoma primitivno u zemunicama i kolibama. Proizvodili su razno posuđe od gline, osnovno oružje im je bilo koplje, a kasnije luk i strijela, a od oruđa primitivne sjekire i motike. Tragovi su pronađeni  na lokacijama Donje Mahale, Matića, Garevca, Tramošnice i drugih mjesta.

Iza ovoga perioda nastupa jedno novo doba, takozvano prelazno doba, ili bakarno doba – eneolit. U ove krajeve dolazi novo stanovništvo iz evroazijskih stepa donoseći sa sobom  znatno razvijeniju kulturu što se posebno odnosi na primjenu metala. Grade se nova naselja, ali uglavnom po brežuljcima i uzvišicama, koja su teško pristupačna. S ciljem što bolje zaštite oni grade utvrđenja, bedeme i takozvane gradine. Iz ovoga perioda u širem regionu Gradačca imamo gradinu u Dugom Polju, zatim gradinu u selu Tolisa. Ova gradina je locirana na sjevernim padinama Trebave, a u ravničarskom dijelu nalazi se gradina u Slatini, gdje su pronađeni i ostaci keramike sa veoma lijepim ukrasima.    

          U našoj neposrednoj blizini otkrivene su dvije predhistorijske ostave bronzanih predmeta, koji potiču iz bronzanog doba. Radi se o ostavama pronađenim u Boljaniću, koji se nalazi između Gračanice i Doboja, kao i ostave koje su pronađena na brdu zvanom Monj, južno od Gradačca na granici sa općinom Gračanica. S obzirom na blizinu nalaza, osvrnut ćemo se na nalaz kod brda Monj. Naime, radeći na pošumljavanju brda Monj, ispod jedne kamene ploče na dubini od 20 do 30 cm, nađeni su brojni predmeti od bronze. Mještani su pronalazili i ostatke keramike, ali ti ostaci nisu obrađeni od strane stručnjaka – arheologa. Na Monju je pronađeno 39 predmeta od bronze, a odnose se na šuplje sjekire, koplja, bronzani srp, ogrlice, narukvice, spiralne narukvice i dr. Ovi predmeti su dobro očuvani, prekriveni patinom svijetlo zelenkaste boje.

Radi ilustracije pronađenih predmeta na brdu Monj, donosimo slijedeće slike:

U pronađenoj ostavi na Monju iz bronzanog doba, najviše je narukvica sa kosim urezanim ornamentima u vidu linija.

U pogledu stila kao i dekoracije one odgovaraju nalazima narukvica pronađenih u Tešnju. U ovoj ostavi pronađene su narukvice sa spiralnim namotajima, što je rijetkost u ovim krajevima. Sve ovo pripada kasnijem periodu bronzanog doba.

Nekadašnjoj župi Nanavište, gravitira veliki dio Posavine, koja obuhvata prostor omeđen planinom Majevicom, Trebavom i Vučjakom sa južne i jugozapadne strane, a sa sjevera rijekom Savom. Na istoku Posavina graniči sa Semberijom, odnosno područjem Bijeljine. Gradačačko područje definirano kao Nenavište je vrlo blisko prostoru pojma Bosanske Posavine, s tim što je Gradačac kao mjesto na južnom dijelu toga prostora. Ovo je važno napomenuti zbog toga što, kada govorimo o najstarijim tragovima materijalne kulture, odnosno tragovima života ljudi, onda ćemo se ograničiti na taj prostor.

Najstariji stanovnici ovih prostora bili su stočari i ratari. Njihova prva naselja nastajala su uz rijeku Savu, Bosnu i Tinju. Nastambe, kuće, bile su okruglaste, dijelom ukopane u jame, izrađene i opletene od šiblja i oblijepljene ilovačom. Ustvari, to su bile male kolibe. Naselja su podizana na uzvišicama, radi zaštite od poplava. Kao stočari, ti ljudi su držali koze, ovce i goveda, dok se smatra da konje još nisu poznavali. Oni su se pored lova bavili i ribolovom na nevedenim rijekama. Od ratarskih kultura uzgajali su pšenicu, kukuruz, proso i ječam. Proizvodili su i određene količine lana zbog izrade odjeće. Koristila se i koža za obuću, kape i ogrtače. U ishrani su koristili meso, mlijeko, te ribu, kao i navedene žitarice.

Naselja, vezana za period mlađeg kamenog doba pronađena su u D. Mahali (na Živkovića brdu), zatim na gradini Grbači u Slatini.

Materijalni tragovi starih kultura pronađeni su i na obali Save prilikom kopanja i izrade nasipa s ciljem zaštite od poplava. Razvijalo se i lončarstvo, jer su ostaci keramike za posuđe, te razne vrste kamenih sjekira, kao i nožići od kremena pronađeni na tim prostorima. Ostaci keramike, sitni komadi ukrašeni su određenim motivima sa tačkicama. Oruđa od kamena imaju forme iz mlađeg neolita (sjekire, čekići, i sitni kremeni alati). Pomenuto naselje nastalo je oko 1.300 godine prije nove ere.

Na širem području, gradačačkog kraja otkrivena su nalazišta grčkih drahmi na području Srebrenika, Tramošnice, Tolise, Oštre Luke, Boka. To svjedoči o grčkim trgovačkim vezama između naselja na jadranskoj obali i unutrašnjosti. To je period prije boravka Rimljana na ovim prostorima. Kod Brčkog su u Gornjim Laništima pronađeni keramički predmeti, koji svjedoče da su na ovim prostorima oko četvrtog stoljeća prije nove ere živjela keltska plemena.

Iz metalnog doba pronađeni su predmeti od metala (bakar, bronza i željezo), kao što su narukvice, naušnice, igle.

Nalazi iz željeznog doba pouzdano nam govore o prisustvu, u širem gradačačkom kraju, Tračana, Ilira, a nešto kasnije i Kelta. Pretpostavlja se da su prvi poznati stanovnici ovih krajeva bili Tračani. Oni su se doselili iz južne Rusije i Rumunjske preko Dunava. Stanovništvo koje su zatekli, oni su pomjerili prema jugu. Njihovi tragovi ostali su u našim krajevima kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Kakva je bila rasprostranjenost ilirskih plemena, pregledno je prikazano na slijedećoj karti.

Ilirska plemena oko 1400. – 1200. godine prije nove ere pokoravaju Tračane. Tračani su obrađivali zemlju u korist novih plemena u jednoj vrsti kmetskih odnosa. Ilirska plemena su bila uporna i hrabra, a bili su i dobro organizirani. Imali su naoružanje koje u to vrijeme nije zaostajalo za onim oružjima koje su nosili rimski patriciji (plemići). Međutim, imali su i određene mane, kao što je alkoholizam, međusobni sukobi, a rješavanje sporova vršeno je osvetom.

U četvrtom stoljeću prije nove ere, bliže njegovoj prvoj polovini na ovim prostorima pojavljuju se nova plemena Kelta (Gala), koji potiču iz Galije. Oni traže nove prostore, te u tom svom pohodu pored ostalog zauzimaju Podnovlje, kao i Posavinu odnosno prostore gradačačkog kraja. Ti narodi se miješaju sa Ilirima i sa njima prave određene sporazume. Zapadno od donjeg toka Bosne naseljavali su Iliri – Oserijati, a na istočnoj strani rijeke Bosne bila su plemena pod nazivom Breuci. Po Oserijatima nastao je naziv – Usora, a po Breocima – Brka. Međutim naziv Tolisa vezan je za grčko ime „ho Tholos“ što znači blato ili blatnjav. Izvedeni pridjev od te riječi „Tholosos – a , ov“ tj. mutna rijeka.

Plemena Kelta bila su vezana za rijeke. Oni su majstori u proizvodnji čamaca. Smatra se da je selo Kobaš dobilo naziv po tom plemenu. Jer njihova riječ „Kobač“ – znači čovjek koji proizvodi čamce. Sva ta plemena pokorili su nakon dugotrajnih ratova Rimljani, ratujući sa njima preko 160 godina. Ratovi su završeni u prvoj deceniji, devete godine nove ere. Nakon rimskog osvajanja širih prostora među kojima i našeg, stvaraju se dvije provincije: Dalmacija i Panonija. Gradačačko područje postaje dio provincije Panonije. Pouzdano se ne zna kome je pripadala u užem smislu Posavina, ali se računa da je od trećeg stoljeća pripadala području Murse, odnosno današnjeg Osijeka.

          U prahistorijskom i antičkom periodu na području gradačačkog kraja i Posavine odvijale su se česte i velike promjene u obitavanju ljudi na ovim prostorima. Ovdje se život odvijao kontinuirano od najstarijih vremena. Najveći dio naselja vezan za prahistoriju, potiče iz neolita, a to je u vremenu od šestog do početka trećeg milenija.

          Promjene u prekidu života neolitskog čovjeka nastaju u periodu ranobronzanih kultura. Ove neolitske kulture nisu mogle odoliti pritiscima sa istoka. Došlo je do smjene kultura što je prouzrokovalo indoevropeizaciju čitavog Balkana, pa i ovih naših prostora.

          „U kasnom bronzanom dobu na području BiH formiraju se jasno omeđene cjeline (kulturne grupe) u kojima se začinje proces obrazovanja većih plemenskih zajednica od kojih su neke u toku željeznog doba „izrasle u etnokulturne organizme“. Te grupe javljaju se pod nazivima: JAPODI, MEZEJI, OSERIJATI, BREUCI, DESTIJATI, DELMATI, AUTARIJATI i td. Inače, u trećem i drugom stoljeću prije nove ere veći dio balkanskog prostora pod vlašću je Rimljana. U Oktavijanovom ilirskom ratu, koji je vođen od 35. do 33. godine stare ere, Rimljeni prodiru još dalje na istok.

          Poharana plemena bila su nezadovoljna, a najveće nezadovoljstvo izazvali su Dalmati i Panoni. Došlo je do narodnog ustanka, koji je poznat kao Batonov rat. Na ustanak se digla većina naroda, između Drave i Jadranskog mora. Taj rat izbio je u plemenu Destijata, koji su živjeli u dolinama rijeka Bosne i Vrbasa. U tom ustanku vodeću ulogu imali su Breuci i Destijati. Borbe su se odvijale s obje strane Save na prostoru između Sremske Mitrovice i Siska. Pleme, tzv. Breuci naseljavali su područje gradačačkog kraja. Oni su doživjeli poraz na rijeci Bosni  8. godine naše ere.

c) Antičko, rimsko doba

U rimsko doba gradačački kraj je u sastavu rimske države. Gradačac kao naselje u tom periodu ne postoji. Ali nije isključeno da u vrijeme rimske države ovuda ne prolaze važne saobraćajnice. Jer, mnoge rimske ceste uveliko se poklapaju sa cestama iz srednjovjekovnog perioda, a kasnije i osmanskog. Najočitiji dokazi za to su kameni ostaci na tim cestama, zvani miljokazi, tj. kameni stupovi. Ti ostaci se i danas pronalaze. U selu Vidovicama pronađeno je više nalaza metalnog novca iz rimskog perioda. Značajan je nalaz 2.528 bakarnih novčića koji se odnose na rimski period – na Konstantina I. i njegove nasljednike. Kod Obudovca je pronađeno 805 komada metalnog novca vezanog za vladare rimskog perioda od 238 – 267. godine. Ti predmeti poklonjeni su Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Period rimske vladavine odnosi se na period od prvog stoljeća. Iz tog perioda ostali su značajni tragovi vezani za historijski razvoj ovoga prostora. Taj period ostavio je tragove materijalne kulture u ostacima pronađene rimske keramike, u ostacima rimske cigle i crijepa, zatim u ostacima grobnih nalaza lični predmeti, kao što su dijelovi narukvica i slično. U gradačačkom kraju, u Donjoj Mahali kod Orašja pronađeni su primjerci novca iz rimskog perioda. Dalje, prema istoku u rimskom periodu postoji naselje pod nazivom „Saldae“ – današnje Brčko.

Iz karte koju prezentiramo vidi se političko teritorijalna organizacija jugoistočne Evrope za vrijeme rimskog razdoblja:

I na području Brčkog pronađen je rimski novac, čiji se primjerci nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Devedesetih godina prošlog stoljeća na tom prostoru pronađen je rimski grob u kome je pored posmrtnih ostataka pronađena narukvica od staklenih perli. Ti nalazi smješteni su u muzejskoj zbirci u Tuzli.

          Političko teritorijalna organizacija ovoga kraja u rimskom periodu veoma je interesantna. Ovo područje pripadalo je određenim provincijama. Naše šire područje, kako se vidi iz priložene karte pripadalo je provinciji Panonija Inferior (Panonija secunda). Zbog kasnije prodora barbarskih naroda, mnogi tragovi rimskog doba su uništeni. Inače, Panonija je bila izložena pustošenju i uništavanju od strane Gota, Vandala, Huna i drugih.

          Nakon što su Rimljani osvojili ove teritorije, oni su Bosnu i Hercegovinu u današnjim granicama podijelili na dva dijela, tako da je veći dio BiH pripao Dalmaciji, a provinciji Panoniji pripojen je široki pojas južno od Save.

          Rimljani su u osvojenim područjima provodili teror odvođenjem jednog dijela stanovništva u ropstvo, druge su raselili oduzimajući im zemlju i drugo, kako bi na taj način umirili ilirska i panonska plemena. Neosporno da im je to i uspjelo. „Pokorena plemena su posebnim ugovorima priznala rimsku vlast, a za uzvrat su dobila plemensku autonomiju, ali bez rimskog građanskog prava. U to vrijeme započeo je i proces romanizacije, koji je u početku tekao dosta sporo. Tek kasnije za vrijeme Hadrijana i njegovih nasljednika koji su energičnije davali civitet širem krugu domorodaca, proces romanizacije je znatno ubrzan. Novi rimski građani najčešće su dobijali imena „po caru od koga su primali civitet“.

          Struktura stanovništva u rimskoj vojsci postepeno se mijenja. Dominiraju Iliri iz Dalmacije, Panonije i Mezije. Čak na carsko prestolje dolaze i ilirski carevi iz vojnog staleža, kao što je među ostalim i car Dioklecijan. Domaće stanovništvo se vremenom u pravima izjednačava sa ostalim stanovništvom Carstva.

          Kasno antičko doba donosi velike promjene u rimskom Carstvu. Dolazi do podjele Carstva na suvladare, tako da Istokom upravlja Dioklecijan, Ilirikom Galerije, Italijom Maksimilijan i Konstancije, Klor Galijom i Britanijom. Pošto Dioklecijan odstupi sa vlasti, među ostalim nastade borba za vlast. Ti okršaji nisu zahvatili današnje prostore BiH, pa je ona bila pošteđena ratnih razaranja.

          Carevi u tom sukobu, u želji za što većom vlašću iskorištavaju veće grupe VARVARA, kako bi ostvarili svoje ciljeve, a kao nagradu odobravaju im naseljavanje „unutar Rimskog Carstva. To je oslabilo granice Carstva, pa je to doprinijelo upadu Huna u Panoniju 375. godine, a Goti se stacioniraju na Dunav (južni). Pošto je osvojena Mursa (Osijek 378. godine, otvara se put u krajeve južno od rijeke Save, pa zbog nesigurnosti stanovništvo iz Panonije seli u Dalmaciju i Italiju. „Rimsko Carstvo je definitivno podijeljeno 395. godine. To je imalo odraza i na etničke prilike. U to vrijeme velike mase varvara nadirale su kroz probijene granice na Dunavu, a Zapadni Goti su krenuli u pohod prema Grčkoj, Dalmaciji i Italiji. Da bi se zapadno Carstvo lakše branilo od najezde Gala, Placidija ustupa 437. godine Istočnom Carstvu cjelokupnu Dalmaciju, a 448. godine Hunima preostali dio Panonije. Jedanaest godina kasnije, tj. 459. godine Istočni Goti su provalili u Prevalitanu, današnju Crnu Goru“.

          Rimsko Carstvo propada 476. godine, kada zapovjednikom Dalmacije postaje car Odoakar. U to vrijeme socijalne prilike su bile izuzetno teške, pa Car Zenon navrati Istočne Gote na rat protiv Odoakara. Kralj Teodorih 490. godine osvoji Dalmaciju i Panoniju, a 493. i Italiju.

          Iz prednjeg vidimo da je današnje područje sjeverne Bosne, ušlo u sastav istočne gotske države. Istočno Carstvo, nakon sukoba među istočnim Gotima 535. godine osvajaju jedan dio Dalmacije. Smanjuje se geografski pojam Dalmacije, pa se njena granica pomjera sa Drine na Bosnu, da bi joj u 8. stoljeću pripadali samo primorski gradovi.

          Južno od Save Avari su prodirali zajedno sa Slavenima, tako da 602. nestaju ostaci antičke državne organizacije na našim područjima. To će sve promijeniti etničku sliku na ovim prostorima.

2. Pojava kršćanstva i naseljavanje Slavena

Kako je kršćanstvo dospjelo u ove krajeve, odnosno Posavinu, o tome malo ima historijskih izvora. Ipak se smatra da se kršćanstvo širilo od Soluna i preko jugoistočne Bosne dospjelo i do ovih krajeva. Kao mogući centar za širenje kršćanstva prema ovim prostorima u rimskom periodu smatra se i Sirmium (Sremska Mitrovica), koju u 6. stoljeću, tačnije 582. godine Avari razaraju, pa po Rimljane nastaju teška vremena. Avari su bili barbarska plemena. Nastala je velika seoba naroda. Prema Panoniji prodiru uz Avare i Huni, Tatari, Dačani, Pečenezi, Gepidi i na kraju slavenska plemena. Oni su se naselili po ogromnoj panonskoj ravnici. Kako su oni ugrožavali Rimljane, tako su njih progonili mongolski narodi koji su nadirali iz azijskih stepa i pustinja. Slavenska plemena su dizala ustanke protiv Avara, pa nakon tih sukoba za određeni duži period nastupio je mir. Kada je pao Sirmium, ratovi se nastavljaju između Avara i Bizanta. Ti ratovi su imali kraće ili duže prekide sve do 626. godine. Nešto ranije oko 597. godine Slaveni zajedno sa Avarima ulaze u Dalmaciju, a već 614. godine u ruke im pada Salona. Bizantsko carstvo doživljava vrhunac svojih nevolja 626. gidne. Tada je bio opkoljen Carigrad. Bizant je u tom sukobu odnio pobjedu, čime su Avari počeli slabiti. I Slaveni su u tom periodu protiv Avara dizali ustanke.

U početku sedmog stoljeća gradačački kraj pa i cijelu Posavinu naseljavaju Slaveni. Kada je rađen magistralni put B. Šamac – Doboj, kod Dobor kule, blizu Modriče pronađeni su ostaci keramike iz tog perioda.

          Na balkanskom poluotoku, kao rijetko gdje, kroz daleku prošlost, a i kasnije, narodi su se međusobno miješali. Tako sada ne postoji nacija koja bi za sebe mogla reći da ima čisto nacionalno porijeklo.  Međutim i pored takve neporecive činjenice, na ovim prostorima su se formirali brojni narodi, kao i brojne teorije o njihovom etničkom identitetu. Nesumnjivo da je Bosna i Hecegovina očit primjer koji potvrđuje te burne procese.

          Na područje Bosne u 6. stoljeću dolaze Slaveni, koji vremenom asimiliraju zatečeno stanovništvo i narode. Međutim, antropološka raznolikost je prisutna i uočljiva, pa i pored toga, bez sumnje današnje stanovništvo je uglavnom slavensko. Stanovnici koji su prvi i najstariji na ovim prostorima su Iliri. To su plemena koja su živjela kako se smatra u južnim dijelovima Bosne, na području Srbije, Crne Gore, Dalmacije i Albanije. Njihov jezik je sličan albanskom jeziku. Ime plemena Dalmati preuzeto je u svojoj osnovi za naziv Dalmacije. Riječ Dalmati potiče od albanske riječi – ovca (delme). Prema materijalnim tragovima to pleme živjelo je i na prostorima zapadne Bosne.

          Neki autori zastupaju tezu, da su i srednjovjekovni Bošnjani, autohtoni narod, sa atipičnim slavenskim osobinama, te da su oni narod ilirske etničke pripadnosti. „Slavenska komponenta u njihovoj genezi svodi se samo na kulturno, a nikako na etničko preslojavanje. Ta komponenta je vremnom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da većina istraživača današnji bosanski narod (Bošnjake, Bosance – muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom.“

          U šestom i početkom sedmog stoljeća desile su se burne promjene na području današnje Bosne i Hercegovine, koje su snažno uticale na promjene etničke strukture stanovništva. Dolazak Slavena i stvaranje prve Sklavinije 550. i 551. godine na prostoru istočne Bosne je krupna historijska promjena, koja će imati uticaja i na ostale prostore. Naime, u sjeveroistočnu Bosnu prodiru Kutriguri godine 568., zatim se događaju veoma rušilački upadi i prodor avaro- slavenskih grupacija 597. godine u zapadnu Bosnu, te pad Salone 610. godine. Od 610. godine nastaje prekretnica ka novom dobu u naseljavanju Slavena na ovo područje. Oni vrše asimilaciju zatečenog stanovništva. „S dozvolom vizantijskog cara slavenska plemena“ naseljavaju cijelo područje provincije Dalmacije, osim utvrđenih vizantijskih gradova. Ti gradovi se nalaze na morskoj obali. Međutim u 9. i 10. stoljeću u našim krajevima se postepeno formiraju sasvim nove državne organizacije.

U tim stoljećima ranog srednjeg vijeka, odvija se vrlo značajan proces, putem koga se vrši kulturni uticaj kristjanizacije Slavena, koji se vrši iz Rima, preko gradova u primorju. Tu ulogu vrše franački misionari. Računa se da su Hrvati prekršteni oko 800. godine. Međutim hristjanska vladarska imena javljaju se nešto kasnije, tj. tek u drugoj polovini 9. stoljeća. Najznačajniji uticaj u procesu pokrštavanja imali su misionari Ćirilo i Metodije kao i njihovi učenici.

Slavenska plemena koja naseljavaju Dalmaciju u sedmom stoljeću bili su Hrvati, za koje se smatra da su došli sa područja Poljske. O tome je pisao Konstantin Porfirogenet oko 950. godine, prema kome je papa Ivan IV. sklopio ugovor sa Hrvatima. Računa se da su Hrvati u Dalmaciju došli oko 678. godine. Dio slavenskih plemena osim Dalmacije uputio se prema Panoniji gdje naseljavaju područja oko Drave i Save i to sa obje strane ovih rijeka. Pridošla slavenska plemena oslobađaju se krajem 8. stoljeća Avara, ali podpadaju pod franačku vlast. Hrvati u Posavini primaju kršćanstvo od franačkih svećenika kada i prestaje njihov progon. Međutim nakon smrti Karla velikog 814. godine u franačkoj državi nastaju neredi, a otpočinje i progon posavskih Hrvata. „To prisiljava kneza Ljudevita Posavskog (oko 812 – 823.), koji je stolovao u Sisku, na podizanje ustanka 819. godine. U pomoć mu priskaču Slovenci, Timočani (oko Timoka u Srbiji) i Gačani (oko današnjeg Otočca), a dalmatinsko hrvatski knez Borna ostaje pristalica Franaka i bori se protiv Ljudevita. Borba za slobodu i neovisnost bila je teška i krvava. Tek pred desetom navalom franačke vojske, nakon četiri godine junačke borbe, Ljudevit napušta svoju zemlju i prelazi u Srbiju (822.) S odabranom četom vojske sljedeće godine prelazi u dalmatinsku Hrvatsku, Ljudomislu, ujaku svoga suparnika Borne (umro 821.). Ovaj ga je međutim (u proljeće 823.) iz potaje dao ubiti.

Iako nije uspio sa svojim snažnim ustankom, knez Ljudevit, ipak, ide u red najačih ličnosti stare hrvatske povijesti. On je bio jedini hrvatski vladar koji je oko sebe okupio osim posavskih Hrvata još i veliki dio Slovenaca i podunavskih (dačkih) Slavena, vjerovatno Srba, dijeleći bar neko vrijeme sudbinu cijele zemlje od izvora Save do donjeg Dunava“.

Dolaskom Rimljana na ove prostore u unutrašnjosti Balkana izmješali su se Iliri i Kelti. To je bio slučaj i u srednjoj Bosni, kao i u sjeveroistočnom dijelu Bosne. To pleme zvalo se Skordici. U srednjoj Bosni živjelo je pleme Destijati, koje se odlikovalo velikim ratnim vještinama. Pleme Destijata diglo je veliku pobunu protiv rimskog carstva devete godine prije nove ere.

xxx

          U rimskom periodu izgrađene su putne saobraćajnice iz prostora Dalmacije prema sjevernoj Bosni, čiji je dio pripadao Panoniji. Sirmijum (današnja Sremska Mitrovica) u kojoj se spominju prvi kršćanski biskupi, blizu je sjeverne Bosne što će imati uticaja na zbivanja u našem kraju.

          Među Ilirima, narodom koji je najranije naseljavao ove krajeve, bila je raširena pojava tetoviranja. Smatra se da je ta pojava kasnije prihvaćena i od katolika u sjevernoj i srednjoj Bosni, što se zadržalo i do današnjih dana. To nije bio slavenski običaj, ali je primljen od Ilira.

          U trećem stoljeću nove ere na Balkanu se pojavljuju germanska plemena Gota, koji su osvojili i Beogradsku tvrđavu, ali se oni kasnije povlače u svoje kraljevstvo, kao i neke dijelove današnje Italije i Dalmacije. Oni Goti koji su ostali na ovim područjima bili su asimilirani od lokalnog stanovništva.

Početkom šestog stoljeća car Justinijan kreće u pohod na Balkan, kada i Bosna postaje dio Bizantskog carstva. Gotska plemena koja su ranije bili kolonisti i pljačkaši na ovim prostorim, nisu ostavili skoro nikakvih tragova svoje kulture.

          Neki su, kao recimo pop Dukljanin, u svom ljetopisu tvrdili bez realne podloge, da Hrvati kao i Bošnjaci vode porijeklo od Gota. Tu teoriju proširio je i dopunio benediktanac Mavro Orbini, da su svi Slaveni bili Goti. U Drugom svjetskom ratu neki su koristili tu teoriju da su Bošnjaci gotskog porijekla, što je svakako apsurd i bez ikakve naučne podloge.

          Na Balkan, pa time i na ove prostore prodirala su i druga plemena sa istoka Azije kao što su Huni (mongolsko – turanski narod) zatim Alani iz Irana. Alani su preci današnjih Oseta na Kavkazu. U šestom stoljeću, kako smo već naveli, na Balkan dolaze Avari i Slaveni. Oni su često bili saveznici, ali su međusobno i ratovali. Pored drugih prostora Avari su obitavali i u sjevernoj Bosni, kao i sjeverozapadno od Bosne. Slaveni su ih zvali Obri. Računa se da je Obrovac dobio naziv po imenu tih plemena. Izgleda da je i riječ ban, koju naročito koriste Hrvati, njihovog porijekla. Pošto su se Slaveni pod kraj toga stoljeća, masovno doseljavali u ove krajeve oni su prevladali u tom stanovništvu.

          Već u početku sedmog stoljeća na prostore Balkana pristižu i dva nova plemena Slavena: Hrvati i Srbi. Bizantski historičar i car Konstantin Porfirogenet (pisao je tri stoljeća kasnije od dolaska Slavena) tvrdio je da su plemena Hrvata i Srba pozvana na ove prostore od strane bizantskog cara kako bi istjerali Avare. Srbi i Hrvati su se od najranijih vremena razlikovali jedni od drugih, ali su bili međusobno i povezani. Riječ Hrvat historičari smatraju da nema slavensko porijeklo, nego da je to riječ u vezi sa iranskom riječi choroatos koja je pronađena na nadgrobnim spomenicima u donjem dijelu rijeke Don na jugu Rusije.

          Neke teorije podstiču tvrdnju da Hrvati imaju veze sa sarmatskim i iranskim plemenima. I za Srbe se tvrdi s obzirom na njhovu povezanost sa Hrvatima za koje je Ptolomej u drugom stoljeću naše ere rekao da su Serboi bili među sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza.

Najveći broj naučnika – historičara vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena sa vladajućom iranskom kastom. Dakle, i Srbi i Hrvati imaju po tome određenu iransku komponentu. Oni u sebi sadrže dijelove pojedinih naroda kao što su Iliri, Kelti, Rimljani, zatim Goti i Alani, Huni, Avari i dr.

Srbi su se naselili u područje današnje jugozapadne Srbije, a kasnije u srednjem vijeku proširili svoju vlast na prostore Duklje, Huma ili Zahumlja (južne Hercegovine), a Hrvati će naseliti područja koja odgovaraju današnjim prostorima Hrvatske sa pojedinim područjima Bosne. Glavnina Hrvata je pokrštena u devetom stoljeću.

          Početkom 10. stoljeća sjeverni dio Bosne pripadao je moćnoj hrvatskoj državi sa kraljem Tomislavom.

          Bosna se prvi puta spominje polovinom 10. stoljeća (958), kada je bizantski car Konstantin Porfirogenet u jednom političko geografskom priručniku upotrebio tu riječ.

          Bosna je naseljavana sukcesivno od strane više rodovskih zajednica. Dakle, „u Bosni se radilo o slavenskom stanovništvu, jer su prvi spomenici stalno naseljenih stanovnika Bosne sigurno pisani i obilježeni jasnim karakteristikama slavenskog jezika i pismenosti nastali tokom ranog srednjeg vijeka“.  Doseljena slavenska plemena su se miješala i stapala sa ilirskim već romaniziranim plemenima. Slaveni su doseljavali na prostore Balkana zajedno sa Avarima. U narednim stoljećima Slaveni su asimilirali stanovništvo koje su zatekli. Istovremeno su se odvijala dva procesa: asimilacija zatečenog stanovništva i njihova kristjanizacija. Taj proces trajao je do kraja 8. stoljeća. Krajem 8. i u 9. stoljeću nastala je u začetku bosanska država.

(Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 29-40).

Tekst možete koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite
%d blogeri kao ovaj: