Design a site like this with WordPress.com
Započnite

U 19. STOLJEĆU DOLAZI DO PROMJENA GRANICE NA ŠTETU BOSNE – BOSNA SE DIJELI

Teritorijalne promjene bosanskih granica

Zvornički sandžak

Nakon gušenja Pokreta pod vodstvom Husein – kapetana 1833. godine, dolazi do promjena granica na štetu Bosanskog ejaleta, pa time i Zvorničkog sandžaka. Do tada granice su se uglavnom podudarale sa onim stanjem koje je utvrđeno krajem 17. stoljeća. Na sjeveru BiH u dijelu Gradačačke kapetanije granica ostaje ista. Na jugu BiH ima izlaz na more kod Kleka i Sutorine. Na istoku već dolazi do značajnih promjena, zbog kojih je pored ostalih razloga i došlo do Pokreta 1831./32. godine. U sastavu Zvorničkog sandžaka, do Prvog srpskog ustanka bila su i područja Šabac, Krupanj i Bohorina, zatim Jadar i Ptičar (Loznica). Te teritorije nakon sloma Pokreta pripajaju se kneževini Srbiji, 1833. godine.

Bosna se dijelila na sandžake i to: Bosanski, Hercegovački, Kliški, Zvornički i Novopazarski. Ostala je podjela ejaleta na kadiluke, tako da je u ovom periodu Bosanski ejalet imao 47 kadiluka, odnosno sudsko administrativnih oblasti. Gradačac je ostao u sastavu kadiluka Gračanica.

          U 19. stoljeću dolazi do teritorijalnih promjena u Zvorničkom sandžaku, kada teritorije koje smo naveli na desnoj obali Drine ulaze u sasatav Srbije. Godine 1832. ukinut je i Zvornički sandžak, a njegova teritorija priključena Bosanskom sandžaku. To se upravo događa nakon gušenja Pokreta Husein-kapetana Gradačševića.

Bosna se dijeli

Kao nagradu, Ali paša Rizvanbegović dobija Hercegovački sandžak, koji je pretvoren u poseban ejalet. On je to dobio zahvaljujući svom angažiranju i doprinosu u gušenju Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića. Ali-paša Rizvanbegović je bio nagrađen za svoju izdaju. Međutim, to neće biti dugog vijeka jer je već 1866. godine taj pašaluk ukinut.

          Ukidaju se i kapetanije 1835. godine, a vrši se administrativna podjela Bosne na muselimluke, koji odgovaraju srezovima po svojoj veličini. Politička uprava u BiH se dalje reorganizira odlukama koje donosi Omer-paša Latas 1850 – 1852. godine. On uvodi nove termine. Oba ejaleta, Bosanski i Hercegovački se dijele na kajmakamluke, pa u Bosanskom elajetu imamo šest kajmakamluka i to: Sarajevski, Travnički, Banjalučki, Bihaćki, Zvornički, Novopazarski, a u Hercegovini: Mostarski, Trebinjski i Pljevaljski.

Sjedište Zvorničke kajmakamije je u Donjoj Tuzli. Ova organizacija i podjela ostala je do 1865. godine, kada se vrši novo uređenje Bosanskog vilajeta „tzv. Bosna vilayet nizam namesi“. U Bosni ove promjene sprovodi Topal Šerif Osman-paša, za koga kažu da je bio zadnji osmanski namjesnik, koji je imao nekog značaja za Bosnu. Bio je u Sarajevu od 23. 1. 1861. do 25. 5. 1869. godine. Upamćen je kao obrazovan i napredan vezir.

          Ovim promjenama, nije upravljanje vilajetom prepušteno samo valiji. Njegova su prava određena od strane centralne vlasti, a uvodi se i vilajetsko vijeće, od 28 poslanika, koji se sastaju najmanje jednom godišnje. Do tada je sudstvo bilo prepušteno u cjelini kadijama. Pored šerijatskih, uvode se i građanski sudovi. Ta uredba je provedena u Bosni 1865./66., tek tri godine nakon njenog donošenja.

          Nešto kasnije i kajmakamluci se preimenuju u live sa istim imenima mjesta u kojima je sjedište. Bosanski vilajet imao je sedam liva ili sandžaka. Već 1867. godine, dolazi do daljih promjena, tako da se kajmakami u livama ili sandžacima nazivaju mutesarifi. Iz Bosanskog vilajeta 1872. godine izdvaja se Novopazarski sandžak, kao poseban vilajet, pod istim nazivom. Međutim, to ne traje dugo jer se 1877. godine, Novopazarski sandžak konačno spaja sa Kosovskim vilajetom, koji je osnovan kao novi vilajet.

          Bosna je od pada pod osmansku vlast, pa do kraja te vladavine doživjela brojne reorganizacije uprave za pojedina područja. I u 19. stoljeću, kako vidimo vršene su različite promjene i ako se približavao kraj te vladavine, a sve u želji da se zaustavi proces nestanka te carevine sa historijske scene.

Podjele koje vrši Omer-paša Latas

                    Međutim, u vrijeme Omer-paše Latasa, nastaju mnoge reforme, pa i nove podjele u organizaciji. Latas ukida ranije nazive kao što su sandžak ili liva i kadiluk, kao administrativne jedinice. Teritoriju BiH dijeli na kajmakamluke – okruge i mudirluke – srezove. Tako se Bosanski ejalet dijeli na šest kajmakamluka: Sarajevski, Zvornički, Banjalučki, Bihaćki, Travnički, i Novopazarski. U Hercegovini nastaju tri kajmakamluka: Mostarski, Trebinjski i Pljevaljski. Kajmakamluci se dijele na mudirluke, kojih u bosanskom ejaletu ima 44, a u hercegovačkom 16. Odnosno Bosna i Hercegovina po toj podjeli ima 9 kajmakamluka i 60 mudirluka.

          „Ukidanje sandžaka, kadiluka, i vojvodluka kao administrativnih jedinica izgubile su ovako potpuno svoj značaj i nahije kao teritorijalne i administrativne jedinice. Naziv nahija ne označuje više svaku staru srednjovjekovnu župu, niti nahiju turskog feudalnog doba, nego samo ispostavu mudirluka obrazovanu isključivo na principima nove administracije bez ikakvog obzira na ranije stanje. Zato je tih nahija relativno sasvom malo samo u nekim mudirlucima“.

          Nas ovdje interesuje Zvornički kajmakamluk, budući da je u njegovom sastavu Gradačac. Zato, evo nabrojat ćemo i tu podjelu na kaze Zvorničkog kajmakamluka:

  • Donja Tuzla,
  • Gračanica,
  • Gradačac s Modričom,
  • Brčko,
  • Bijeljina sa Janjom,
  • Zvornik,
  • Birač sa Novom Kasabom,
  • Srebrenica,
  • Kladanj sa Olovom,
  • Maglaj.
  •  

Ovakva podjela BiH i Novopazarske oblasti ostala je do 1865. godine. Naime, te godine obnavlja se Bosanski vilajet, koji će biti podijeljen na sedam liva ili sandžaka. Ta podjela je slijedeća: Sarajevo, Travnik, Bihać, Banja Luka, Zvornik sa sjedištem u Tuzli, Novi Pazar sa sjedištem u Sjenici i Hercegovina sa sjedištem u Mostaru. Sandžak se dijeli na kaze (kadiluke), a na čelu kaze nalazi se mudir. Sjedišta su u glavnim mjestima kaza ili mudirluka.

Konačno 1878. godine Bosanski vilajet dijelio se na šest sandžaka, koji će već pod austrougarskom okupacijom 1882. godine biti pretvoreni u istoimene okruge. Pošto reforme inače u Bosni nisu sprovođene, sultan je u Bosnu uputio svog posebnog komesara u ličnosti Seida Ahmeda Akif-efendije, bujuk teskeredžiju. Na prvom vijeću bosanskih prvaka u Mostaru od 28. decembra 1834. godine on je govorio o novoj organizaciji u Bosni i Hercegovini. Kada je vijećanje završeno, svi muteselimi se nisu u isto vrijeme vratili u svoja mjesta. Ahmed-beg Gradaščević ostao je sve do 20. januara 1835. godine. Po njegovom povratku u Gradačac, moglo se na njemu vidjeti da su vođene rasprave o važnim pitanjima, o kojima on nije želio ništa govoriti. Uglavnom je krenuo u obilazak sela uz Savu kako bi sagledao kakvo je raspoloženje kmetova.

Iza Ahmed-bega iz Mostara se vratio i Alaj-beg Gradaščević, Ahmed-begov brat i muteselim Dervente. Kratko je bio u Derventi, a onda otputovao u Gradačac kod brata da proslave bajramske praznike. Na kraju je ipak procurila vijest o čemu se razgovaralo u Mostaru. Naime, tražilo se da bosanski muslimani pošalju u Carigrad oko 1.000 dječaka od 15 do 20 godina radi školovanja za vojne potrebe. Međutim, Ahmed-beg je nakon izvjesnog vremena izjavio da „muslimani neće slati svoju djecu u Carigrad i da neće prihvatiti ni novo uvježbavanje ni novo naoružanje“.

Nakon što je muteselim Gradačca obišao naselja uz Savu 15. i 16. februara, on se vratio u Gradačac. Izostao je dogovoreni sastanak u Brčkom sa Mahmud-pašom Fidahićem i Ali-pašom Fidahićem, jer oni nisu došli na taj sastanak.

Povratkom u Gradačac, Ahmed-beg nije dugo izlazio iz Gradačca, vršeći pripreme da da otpor onim Bosancima, koji su pripremali pobunu protiv sultanove odluke za prikupljanje muslimanske djece, radi daljeg vojnog školovanja. Protiv toga su posebno bili u Bosanskoj Krajini.

          U Bosni je bila takva situacija da čim dođe do izvjesnog smirivanja unutar Bosne, nastaju incidenti odnosno sukobi na granici. Počele su da se pronose vijesti o ugroženosti granice prema Austriji u Krajini.

Austrijanci su vršili odmazde upadima u granično područje Bosne. Zbog toga su Krajišnici htjeli da uzvrate, pa su se obratili gradačačkom muteselimu Ahmede-begu da u toku februara 1835. dođe sa vojskom radi napada na Cetingrad. Gradaščević to nije mogao prihvatiti uz obrazloženje da mora biti pripravan i organizovati odbranu za slučaj napada iz Srbije. On je taj napad očekivao.

Ali, ipak, uputio je kao pomoć krajišnicima manji broj vojnika iz Bijeljine, Zvornika, Brčkog i Tuzle. Inače prema Srbiji učestale su povrede granice, jer Bosanci su vrlo teško prihvatali da se Jadar i Rađevina priključe Srbiji.

Novi valija prvo dolazi u Gradačac

U Bosni i Hercegovini polovinom 1835. godine dolazi do smjene valije. Za novog valiju postavljen je Mehmed Vedžihi-paša. Do tada je bio vezir u Beogradu. U to vrijeme u Bosni vlada anarhija. Ugled valije kako u Grdačacu, tako i cijeloj BiH nije bio na visini, a fermani koji stižu od sultana nisu se sprovodili. Novi valija je u aparluk dobio Kliški i Zvornički sandžak. Valija je iz Beograda odlučio da putuje preko Zvornika, Bijeljine, Brčkog i Gradačca, zatim preko Tuzle u Sarajevo. U pratnji je imao oko 2.000 ljudi. Svoje stvari je otpremio lađom do Brčkog, gdje ih 21. septembra preuzima gradačački muteselim. Stvari su prevezene u Gradačac. To je bio težak posao jer su putevi do Gradačca bili loši, raskvašeni, blatnjavi, a prevoz je vršen konjima i kolima. Kiša je neprestano padala. Zemljoradnici nisu bili sakupili ni pšenicu.

Valija nije tražio poseban doček na lijevoj obali Drine, ali iz svakog kadiluka mogao je doći po jedan predstavnik. Muteselimi su imali obavezu da ga dočekaju na ulazu u svoj kadiluk.

Valija, kako je već planirano stigao je u Brčko 7. oktobra. Prije dva dana u Brčko je stigao i gradačački muteselim Ahmed-beg Gradaščević, da bi na granici svoga okruga dočekao valiju Mehmed Vedžihi-pašu. Pratnja valije se umanjila na 500 do 600 ljudi. Na dočeku je svirala muzika, a ispaljen je jedan hitac i iz topa iz bijeljinske palanke. Za prolaz valije putevi i mostovi su popravljeni i dobro osigurani, a u Brčkom su pucali iz topova. Gradačački muteselim je pri dočeku bio obučen u nizamsku uniformu, a pratnja je nosila fesove na glavi. Već 8. oktobra 1835. valija kreće u Gradačac. Zadržavši se dva dana u Gradačcu, odlazi u Modriču na konak, pa produžava prema Vranjaku. Prate ga dva bataljona od po 650 vojnika regularne vojske. Jedan bataljon ide sa valijom, a drugi odmah iza njega. Valija je bio moderno obučen u francusku uniformu koja je bila slična njemačkoj.

Kada je valija stigao u Sarajevo, izdao je naredbu da svi muteselimi iz pograničnih područja dođu na sastanak, bez ikakve pratnje, a ako ne dođu upućena je prijetnja da će snositi posljedice. Ali na sastanak se nije niko odazvao, jer šaljući poklone za valiju, smatrali su da će to biti dovoljno, te da mogu i dalje odbijati reforme.

U Bosni su snage bile podijeljene po pitanju uvođenja nizama. Valija je bio oprezan, jer je uz njega ostalo samo 200 vojnika. Vrlo brzo on je saznao ko su protivnici nizama. To su bili Mahmud-paša Fidahić, Ali-paša Fidahić, Mahmud-beg Tuzlić, pa čak i Ali-paša Rizvanbegović. Po dolasku valija je odmah počeo sa kadrovskim promjenama. Smijenio je Ali-bega Gradaščevića sa dužnosti derventskog muteselima, a na to mjesto postavio svoga čovjeka – SILAHDARA. Njega je prvog smijenio navodno, jer je bilo najviše pritužbi na njega. Valija je naredio da se te pritužbe provjere. Pošto su pritužbe bile osnovane, valija je donio odluku o njegovoj smjeni.

Novi valija je nastavio sa smjenama, pa reorganizira i Gradačačku nahiju. Početkom 1836. godine otpušta sve bosanske prvake iz Sarajeva. Izgleda da mu je smetala veličina i ekonomska moć Gradačačke nahije, pa početkom 1836. dijeli ovu nahiju na tri dijela. Dio Gradačačke nahije priključuje Tuzlanskom kadiluku, drugim dijelom će upravljati Mahmud-beg Gradaščević, treći dio dobio je Ćerim-beg. Time i Ahmed-beg dotadašnji muteselim biva smijenjen i opozvan iz Gradačca.

Očito da je novi valija bio opterećen Pokretom za samostalnost Bosne kojeg je vodio Husein-kapetan Gradaščević pa je trebalo razbiti Gradaščeviće i tu dotadašnju veliku kapetaniju i ubaciti ljude koji neće biti opterećeni tom idejom. Ćerim-beg nije bio iz loze Gradaščevića. Međutim Mahmud-beg Gradaščević, daleki je rođak smijenjenog Ahmed-bega.

Ali-paša Fidahić je u proljeće 1836. godine obilazio neko mjesto u Posavini i među stanovništvom javno govorio o štetnosti reformi koje sprovodi Porta. Pored agitacije u Bijeljini obilazio je Modriču i Derventu. U prilog stvaranju nezadovoljstva među podanicima išla je i odluka valije da uvede novi porez za vojsku. Taj porez su odmah počeli da sakupljaju muteselimi. Gradačca i Dervente. U Derventi je regrutovano 80 mladića koji su počeli odmah vojnu obuku. (TALUM). To je povećalo nezadovoljstvo naroda. Zbog toga je narod prihvatao poziv Ali-paše na pobunu. Nešto se ljudi odazvalo i naoružalo iz mjesta uz Savu pod komandom Ali-paše, koji je razvijao dalju aktivnost na stvaranju nezadovoljstva.

Valija je bio u Sarajevu i odlučno je davao naredbe za sprovođenje reformi. On je u junu 1836. godine naredio da se održi sastanak u Brčkom. Tom sastanku prisustvovao je i Ali-paša i otvoreno se suprostavljao naredbama, te pozivao na pobunu, u čemu je imao podršku Mehmed-bega Tuzlića i Mahmud-paše Fidahića koji pristaju na pobunu. Pobunjenici se sakupljaju u Gradačcu. U Gradačac je došao i Ali-paša Fidahić da dočekuje naoružane pobunjenike, a održavao je vezu i sa Krajinom, gdje je takođe trajala pobuna.

Pobuna u Posavini 1836.

U Gradačac pristiže novih 1.000 ljudi. Jedan broj dolazi na konjima, a jedan broj su pješaci. U mjesecu avgustu 1836. godine iz Gradačca njih oko 500 odlazi u Bijeljinu Ali-paši Fidahiću. Takođe i u drugim mjestima vrše se pripreme za pobunu. Bošnjaci su bili nezadovoljni mjerama koje je preduzimao valija po naredbi sultana. Bili su spremni na opštu pobunu.

A i valija nije čekao skrštenih ruku. Iz Albanije mu je pristiglo 4.000 vojnika Arbanasa. Pola ih je locirano u Travniku. Vijesti koje su se širile iz Bosne govorile su o velikoj anarhiji i bile su najava novih krvavih događaja. Krajem avgusta u Modriči se okupilo 2.000 ljudi, a od njih 150 odlazi u Gradačac. To je bio 22. avgust 1836. godine. Pripremali su se da krenu u Sarajevo, na valiju, računajući da valija neće moći da im se odupre. Međutim, Ali-paša Fidahić nije računao na  razdor koji može nastati među pobunjenicima. Naime, kada je došao u Gradačac 22. avgusta, naišao je na otpor od strane alajbega Mahmud-bega Gradaščevića, koji nije želio razgovor sa Ali-pašom. On je uz sultana i ne želi da se priključi pobunjenicima. Želio je da napusti Gradačac i pređe u Slavoniju. Ni muteselim Dervente nije želio da učestvuje u pobuni. Ali i pored svega broj pobunjenika je svakodnevno rastao. Tako se u Skugriću, sjeverozapadno od Gradačca sakupilo oko 12.000 naoružanih ljudi. Međutim, tu nije došao Ali-paša, iako je bio glavni propagator pobune.

Pobunjenici su nezadovoljni što nije među njima Ali-paša. Šalju mu prijeteća pisma u Bijeljinu. On se ipak priključuje i 13. septembra kreće i vodi sa sobom po 20 ljudi iz Bijeljine i Janje. Naoružao je i protjerane Bošnjake iz Loznice, Lipnice i Lešnice. U Skugrić kod Gradačca stiže 6.000 ljudi. Tu su se pripremili u namjeri da krenu na Travnik 16. septembra protiv valije. Njima se priključio Mahmud-paša iz Zvornika, što je naljutilo Ali-pašu, pa je poručio Mahmud-paši da će pregaziti Zvornik. Ovaj je to ozbiljno shvatio i odmah naredio da se od kmetova sakupi „100 ovnova i 100 oka masla u namjeri da se zatvori u Zvornik“.

Gradačački novi muteselim Mahmud-beg je odbio saradnju sa pobunjenicima. On se zatvorio u Srebrenik. Međutim, nije se tu mogao dugo zadržati, jer je u Srebreniku bila samo jedna kuća u kojoj se moglo stanovati. U međuvremenu i ta kuća je zapaljena, pa se Mahmud-beg predao Ali-paši. U Gradačcu se našla grupa Krajišnika koji su opljačkali dvore Begefendije (Amed-bega bivšeg muteselima), zbog njegovog odbijanja da im se priključi. Ali-paša je u ovoj pobuni rukovodio sa Posavljacima i sa Krajišnicima. Iz Gradačca se Ali-paši priključilo 200 nezadovoljnika.

Nazif-beg Gradaščević, sin bivšeg muteselima nije se želio priključiti pobunjenicima, pa je trajno napustio Gradačac. Iz porodičnog stabla Gradaščevića vidljivo da je on sin Ahmed-bega, te da nije imao nasljednika. Turske vlasti ga postavljaju za komandanta Oršave. Sa pobunjenicima nije želio da sarađuje ni Mahmud-beg Tuzlić.

Krajišnici, njih oko 500 iz Banjaluke stiglo je u Skugrić. Predvodio ih je Nazif-aga. Žestoki sukob između pobunjenika Bošnjaka iz Posavine i Krajine sa snagama valije se približavao. Pobunjenike je predvodio Ali-paša Fidahić prekaljeni ratnik iz borbi u Pokretu Husein-kapetana Gradaščevića.

S druge strane, vezirove snage predvodi Osman-paša (nekada adkalski paša), te dočekuje Ali-pašine snage kod Žepča. Sukob je trajao dva dana, 16. i 17. septembra 1836. godine. Ali-paša je doživio potpuni poraz. Povukao se prema Bijeljini u koju je stigao 21. septembra. Tamo je vrlo hladno dočekan.

Inače, sama borba između snaga bosanskog valije i pobunjenika odigrala se na tri lokacije: kod Vranduka, 16. septembra, zatim iznad Orahovice 17. i 18. septembra. Broj mrtvih i ranjenih nije poznat, budući da su se mnogi razbježali po šumama. Istina naknadno je utvrđeno, da je na strani pobunjenika bilo 100 mrtvih i 200 ranjenih i 150 zarobljenih.

U borbama je učestvovao osobno i valija Mehmed Vedžihi-paša. On je nakon završetka borbi prvacima, koji su odbili da učestvuju u pobuni ili su izbjegli na razne strane, poručio da se vrate, jer su pobunjenici poraženi. Svim tim prvacima potvrđeni su njihovi raniji položaji. Valija je nakon pobjede došao u Gradačac 22. septembra sa 600 ljudi i nakon konaka produžio u Brčko. Gradačački muteselim Mahmud-beg Gradaščević lijepo je dočekao valiju jer se odmah vratio iz Slavonije. Ali-paša u Bijeljini je položio oružje, a uprava nad Bijeljinom data je Mahmud-paši Fidahiću. Istina Ali-paša se utaborio u Bijeljini sa 400 vojnika, ali nakon topovske paljbe, valija je zauzeo Bijeljinu i zarobio Ali-pašu Fidahića. I ta pobuna je bila ugušena, a valija se pohvalio da je uspostavio mir u Bosni.

Knez Miloš je pomno pratio šta se događa u Bosni, naročito u Semberiji, pa je nakon predaje Ali-paše čestitao valiji Mehmed-paši na pobjedi. Valija je poštedio život Ali-paši jer je to molio njegov sin, ali je odlučio da ga protjera iz Bijeljine. Ključ za svoju pobjedu valija je vidio u tome što se Ali-paša dugo zadržao u Gradačcu i drugo što je uspio da razdvoji snage Ali-paše i Krajišnika. Da su se te snage spojile, onda bi trebalo 50.000 vojnika – nizama da bi ih umirili.

Na polasku iz Bijeljine valija je poveo sa sobom Ali-pašu, ističići da se Ali-paša neće nikada više vratiti u Bijeljinu. Upravu nad Bijeljinom je preuzeo krajem septembra 1836. Mahmud-paša. Ali-paša je otpremljen u Carigrad. Stanje u Bosni se privremeno smirilo. Valija je vrlo grubo postupio sa onima koji su organizovali bunu u Krajini i Posavini.

          (Tekst preuzet iz knjige GRADAČAC SA OKOLINOM – U PROŠLOSTI, autor Esad Sarajlić, „Preporod“ Gradačac, 2008. godine, str. 194-199).

Tekst se može koristiti uz navođenje izvora.

(Nastavak slijedi)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: